Ne baš grčka tragedija

Jan Toporowski govori o disfunkcionalnostima ECB-a koje proizlaze iz rigidnih kriterija Maastrichtskog sporazuma, koji zabranjuju ECB-u da kupuje obveznice vlada članica i tako lišava eurozonu važnog instrumenta financijske stabilizacije u trenucima krize. ‘Alternativa’ koja se nameće: politika štednje zaduženim vladama zbog servisiranja duga dugoročno može imati samo kontraefekt jer vodi u smjanjenje gospodarske aktivnosti i povećanje duga u odnosu na BDP. Pored toga, pretvaranje država u strojeve za naplatu renti međunarodnim financijerima prijeti katastrofalnim posljedicama po demokraciju.

Financijska kriza koja guta eurozonu, a za koju se krivi sadašnju i prošle grčke vlade, ustvari je nastala zbog političkih pogrešaka vođâ Europske Unije i manjkavosti institucionalnog uređenja eurozone. U oba ta slučaja grčke vlade imale su tek sporednu ulogu. Doista, da Grčka nije dio Europske Unije, krivnja bi ležala negdje drugdje. Da se EU svodi na svoju sjevernu granicu, npr. na Skandinaviju, Njemačku, Austriju, Beneluks i Francusku, kriza bi izbila u Nizozemskoj, gdje zaduženost države s obzirom na nacionalni dohodak nije mnogo niža od grčke (tj. 99% BDP-a za 2009. u usporedbi s grčkih 108%). Razlog tome je što kritična varijabla nije apsolutna razina zaduženosti vlade ili čak razina te zaduženosti obzirom na nacionalni dohodak, kako je određeno Maastrichtskim sporazumom, već razina zaduženosti koju centralna banka odbija financirati.

Pravilo koje kaže da centralne banke ne bi trebale refinancirati vladina zaduženja proizlazi iz doktrine centralnog bankarstva Hjalmara Schachta, predsjednika Hitlerova Reichbanka. Schacht je izbjegao presudu u Nürnbergu jer ga je Hitler maknuo iz Reichbanka zato što je prosvjedovao kad je Hitlerovo ministarstvo prešlo dogovorenu kvotu zaduživanja. To je pravilo omogućilo razvoj paradoksalnog operativnog okvira centralnih banaka Europske Unije prema kojem centralne banke mogu kupovati obveznice tvrtki i ostale vrste obveznica, pa čak i osigurane dužničke obveze (CDO-e), koje su postale zloglasne tokom financijske krize u SAD-u, ali ne smiju kupovati obveznice koje izdaju vlade.

Upravo je taj aspekt operacijâ centralnih banaka uzrokovao bojazni zbog nemogućnosti servisiranja državnog duga. Međutim, obzirom da se radi o zaduživanju u domaćoj valuti, opasnost od nemogućnosti otplate duga lako se može ukloniti dopuštanjem državama da refinanciraju svoje dugove, na isti način na koji tvrtke refinanciraju svoje. Mnoge centralne banke, primjerice Engleska banka (Bank of England), utemeljene su zbog potrebe upravljanja dugovima vlade, primjerice kupovanjem ili prodajom državnih obveznica, radi održavanja stabilnosti tržišta obveznicâ. Tu funkciju su konačno dokinuli centralni bankari osnivanjem Europske centralne banke u Maastrichtu 1992., uvjereni da će komercijalne banke, međubankovno tržište te tržišta kapitala i agencije za kreditni rejting bolje procjenjivati financijske rizike od centralnih banaka.

Nepokolebljiva vjera u mudrost i dalekovidnost poslovnih bankara i agencijâ za kreditni rejting preživjela je usprkos sve većem broju dokaza (od kriza tržištâ u razvoju do spoznajâ o osiguranim dužničkih obveznicama iz 2008.) da su poslovne banke i agencije za kreditni rejting zapravo loši procjenitelji financijske sigurnosti. Razlog tomu je jednostavan. Financijski uspjeh poslovnih banaka i rejting agencijâ ne ovisi o njihovoj financijskoj mudrosti već o njihovoj prosudbi konsenzusa financijskog tržišta u datom trenutku, bez obzira na to koliko taj konsenzus bio besmislen. Kako je napisao Keynes: „’Razuman’ bankar, nažalost!, nije onaj koji predviđa opasnosti i izbjegava ih, već onaj koji kad biva uništen, biva uništen konvencionalno i ortodoksno, zajedno sa svojim drugovima, tako da ga nitko nikad ne može zapravo okriviti“ (J.M.Keynes, Essays in Persuasion 1931, str. 176). Nakon sloma 1929., Keynes je zaključio: “Prisutni znakovi ukazuju na to da su bankari svijeta skloni samoubojstvu. U svakoj su fazi odbijali primijeniti dovoljno drastičan lijek. I dosad se dopustilo da stvari odu predaleko, tako da je postalo iznimno teško pronaći ikakav izlaz“ (op. cit. str. 178).

Schachtovo načelo je bio bezuman konsenzus. Djelomično je popravljeno početkom svibnja kad su se vlade eurozone napokon dogovorile o uspostavi stabilizacijskog fonda za obveznice vladâ eurozone teškog 720 milijardi eura. To može biti samo prvi korak prema stvaranju formalnog sustava za regulaciju tržišta državnih vrijednosnica.

Nemogućnost servisiranja duga stoga nije problem. Opasnija je mogućnost deflacije duga. Deflacija duga već je počela. Poduzeća i kućanstva diljem Europe, no pogotovo u Britaniji i na jugu Europe, pritisnuta su prevelikim dugom. Njihov odgovor na to je korištenje prihoda za otplatu duga. To znači da se novac, danas u obliku bankovnih kredita, vadi iz normalne cirkulacije, gdje bi se potrošio na dobra i usluge, i umjesto toga koristi za otplatu duga. Tako se u bilancama banaka poništavaju i dugovanja i krediti te su bilance banaka reducirane. Posljedica toga su pad bankovnih kredita i smanjena potrošnja u realnoj ekonomiji. Kako najlikvidniji zajmoprimci plaćaju prvi, bankovno se posuđivanje koncentrira na lošije platiše, tj. na one koji ne mogu otplatiti svoje dugove.

U takvoj situaciji najbolje što vlada može napraviti je opskrbljivati banke kvalitetnim vrijednosnicama, odnosno posuđivati od banaka više, a ne manje. Ako vlade potpomognu deflaciju rezanjem troškova, onda ta politika postaje samoporažavajuća. Tada BDP može padati brže nego što se dug reducira te udio vladinog duga u ukupnom BDP-u raste. Prema trenutnom MMF-ovom programu očekuje se da će grčki omjer duga i BDP-a do kraja 2011. narasti na 145 posto (što je i dalje niže od japanskog koji je na 192 posto). Međutim, kao rezultat fiskalne štednje, javnih nereda i smanjenih ulaganja u poduzetništvo očekuje se pad grčkog BDP-a za 12% do kraja 2011. To će dovesti do omjera duga i BDP-a od 155 posto. Prosto rečeno, nije moguće jednostavno smanjiti ovaj omjer rezanjem troškova. Jedini način smanjenja omjera duga i BDP-a je gospodarski rast: povećavanje vrijednosti gospodarskih aktivnosti u odnosu prema dugu.

Dva načela trebaju voditi ovaj fiskalni manevar. Prvo je da ukupna vladina potrošnja u realnoj ekonomiji ne bi trebala biti smanjena (osim ratâ za servisiranje duga). Takva redukcija bi smanjila poreznu osnovu i dalje povećavala omjer duga prema BDP-u. Drugi princip je da se tamo gdje je potrebno fiskalna ravnoteža uspostavi povećanjem porezâ imućnijem segmentu stanovništva. Ne zbog toga što bogati zaslužuju takav tretman (premda bi pravednost raspodjele prihoda trebala biti dio svake javne politike), već zbog toga što se njihovi prihodi mogu smanjiti porezima s minimalnim učinkom na realnu ekonomiju.

Drugi krucijalni faktor krize je integracija bankarstva i financijskih tržišta koja se događa u eurozoni otkad su početkom 1990-ih ukinute kontrole kapitala. Iako su tvrdnje o većoj ekonomskoj efikasnosti oduvijek bile prenapuhane, nema sumnje da je ta integracija imala među vladama Europske Unije politički učinak većeg solidariziranja s Grčkom. Financijska integracija sada znači da su banke drugih zemalja vlasnici duga grčke vlade i da su spremne izvršiti pritisak kako bi osigurale adekvatnu refinancijalizaciju svoje imovine.

U godinama prije financijske integracije višak njemačkih poduzeća, održavan posredstvom vanjske trgovine, akumuliran je u njemačkim bankama. Sustav vanjske kontrole kapitala značio je da njemačke banke stječu stranu imovinu preko tržišta koje kontrolira njemačka vlada. Trgovinski deficiti zemalja poput Grčke uspješno su cijedili rezerve stranih valuta grčkog bankarskog sustava. No i s tim se nosila vlada zemlje u deficitu. Takve vanjske kontrole kapitala nametnule su elemente vladinih garancija za stranu imovinu banaka.

S financijskom integracijom te su vladine garancije skinute. Konkurencija bankarskih tržišta obvezuje njemačke, francuske i nizozemske banke da u obliku vrijednosnica preuzimaju slabe dugove južne Europe. Stoga su komercijalni bankovni depoziti njemačkih, francuskih i nizozemskih poduzeća i kućanstava dijelom osigurani vrijednosnicama koje njihove banke kupuju u Grčkoj, Italiji, Portugalu i Španjolskoj. Zbog dobrobiti svojih banaka i depozita vlastitih poduzeća i kućanstava, vlade sjeverne Europe moraju refinancirati dugove južne Europe.

To ne znači da korupcija i izbjegavanje plaćanja poreza koji su navodno jako prošireni u Grčkoj nisu pogoršali fiskalni deficit zemlje. Korupcija je ozbiljan problem, ali protiv nje se mora boriti transparentnošću i demokratskom odgovornošću. Ništa ne može biti gore za grčku demokraciju ili za otužne ograničene demokratske institucije Europske Unije, nego da grčka vlada postane obični sakupljač dugova za strane banke i multilateralne agencije poput Europske centralne banke, MMF-a itd. Sve vlade moraju se suočiti sa svojim financijskim obvezama, premda, kako je implicirano gore, to ne znači da moraju odmah otplatiti svoje dugove. Nakon određene točke, načelo prema kojem je osnovna dužnost vlade plaćati ogromne rente stranim interesima može samo dodatno opteretiti kompromise na kojima ta demokracija počiva. Tako su mnoge mlade demokracije potkopane u međunarodnoj krizi 1980-ih. Izgledi za demokraciju u Europi nisu dobri ako se budu nametali slični pritisci.

Iznad svega važno je da eurozona ne ode u istom smjeru kao zona franka. Osmišljena od strane francuskog zagovornika zlatnog standarda, Jacquesa Rueffa kojega je protivljenje Keynesu učinilo slijepim na način kako funkcioniraju tržišta kredita, zona franka služi kao primjer cijelom svijetu kako se inflacija može držati niskom pod cijenu ekonomske zaostalosti i iskvarene demokracije, koju mogu razbiti samo državni udari i robni mjehuri. Trebamo bolja rješenja od ovog.