Reakcija plenuma povodom rezolucije Drugog svesindikalnog sabora

Na posljednjem plenumu održanom u srijedu 23. lipnja na osnovu zaključaka radne grupe za analizu dokumenata, kao i na osnovu rasprave na samom plenumu, odlučeno je da će se svim hrvatskim sindikalnim središnjicama uputiti reakcija na dio rezolucije Drugog svesindikalnog sabora koja se tiče politike obrazovanja. Prenosimo dio sindikalne rezolucije koja se tiče obrazovanja te našu reakciju (u cijelosti):

REZOLUCIJA

Drugoga svesindikalnog sabora hrvatskih sindikalnih središnjica: Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisnih hrvatskih sindikata, Matice hrvatskih sindikata, Hrvatske udruge sindikata i Udruge radničkih sindikata Hrvatske kao i njihovih udruženih sindikata, održanog u Zagrebu, 14. lipnja 2010. godine

O OBRAZOVNOM SUSTAVU I TRŽIŠTU RADA

POLAZEĆI od Ustavom zajamčenih prava građana na obvezno i besplatno osnovno školovanje, te srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje sukladno sposobnosti pojedinca, i obveze države da na što kvalitetniji način što većem broju građana omogući ostvarivanje tih prava,

UVAŽAVAJUĆI potrebu za fleksibilnim obrazovnim sustavom koji će odgovoriti brzim promjenama na tržištu rada, podložnom sve dinamičnijim promjenama uvjetovanim globalnim gospodarskim kretanjima,

IMAJUĆI U VIDU značajne koncepcijske promjene sustava obrazovanja i tržišta rada koje su pratile promjenu političkog sustava i privredne orjentacije u nedavnoj prošlosti, kao i potrebu što skorijeg definiranja prioriteta i smjernica za budući razvoj i pozicioniranje hrvatskog gospodarstva unutar regionalnog i globalnog tržišta,

mi, sudionici Drugoga svesindikalnog sabora

ZAHTIJEVAMO od državne vlasti značajan iskorak u pružanju potpore nositeljima funkcije obrazovanja i službi zapošljavanja, uz uključenje predstavnika socijalnih partnera, kako bi se mjere aktivne politike zapošljavanja mogle bolje ciljati i rezultirati boljim rezultatima,

PODRŽAVAMO uspostavljanje socijalno osjetljivih modela obrazovanja, ukidanje beneficija i povlastica neovisnih o materijalnim mogućnostima njihovih korisnika, kao i dodatno olakšavanje financijskog tereta obrazovanja socijalno ugroženim građanima, nezaposlenima i studentima,

INZISTIRAMO na dodatnoj decentralizaciji visokog školstva na način da se pri alokaciji visokoškolskih ustanova, polazeći od komparativnih prednosti pojedinih hrvatskih regija, posebna skrb posveti ostvarenju interesa demografske i migracijske politike, kao i potrebe za regionalnim razvojem,

ZAHTIJEVAMO od poslodavaca da znatno više ulažu u obrazovanje uz rad svojih radnika, a od državnih vlasti da različitim sustavima poreznih i drugih olakšica i poticaja poslodavcima i građanima aktivno potiču sustav cjeloživotnog učenja,

ZAHTIJEVAMO povećanje upisnih kvota na fakultete, kako bi se popravila obrazovna struktura stanovništva i zaposlenih što će pridonijeti konkurentnosti hrvatskog gospodarstva, te bolju dostupnost visokoškolskog obrazovanja besplatnim studiranjem i višim studentskim standardom, kako bi se povećale šanse mladih za zapošljavanje.

Poštovani članovi sindikalnih središnjica

Iščitavši vašu rezoluciju donesenu na Drugom svesindikalnom saboru 14. lipnja 2010. imamo potrebu reagirati na dio koji se direktno tiče obrazovne politike. Nakon provedene plenumske rasprave o vašoj rezoluciji dužni smo još jednom upozoriti na naša viđenja ”socijalno osjetljive” obrazovne politike, kao i razjasniti određene olako prihvaćene i do kraja nerazjašnjene aspekte i posljedice iste te politike, posebice kada se govori o pojmovima decentralizacije i tržišta rada.

Mi, polazeći od ideje da bi svaki čovjek u Republici Hrvatskoj bez obzira na svoje imovinsko stanje trebao imati pristup visokom obrazovanju, ne mislimo da je dovoljna obaveza države da što većem broju građana omogući ostvarivanje tog prava. Država je dužna svima omogućiti ostvarivanje tih prava, što iziskuje sistemske promjene unutar obrazovne i socijalne politike uopće. Tek politika potpunog financiranja javnog sektora i dekomercijalizacije istog stvorit će uvjete za društvo socijalne jednakosti, za koje se, vjerujemo, i vi zalažete.

Sistemske promjene u sektoru obrazovanja trebale bi se posebno odnositi na dostupnost obrazovanja koju ste i vi spomenuli. Iz iskustva dosadašnjih odluka i retoričke prakse o decentralizaciji svega i svačega pa i (visokog) obrazovanja zaključujemo da vladajuće strukture decentralizaciju shvaćaju kao nužnu figuru u političkoj propagandi, a koja će rezultirati nepromišljenom i neplanskom provedbom iste politike na terenu. Kad govorimo o sektoru visokog obrazovanja onda politika decentralizacije koja se ostvaruje otvaranjem visokih učilišta bez infrastrukturnih preduvjeta – nastavnog kadra, prostornih kapaciteta, nastavnog materijala i bez mogućnosti ostvarenja svih studentskih prava – nije politika decentralizacije za koju bi se itko trebao zalagati. Stoga smatramo da je o ovoj temi potrebno voditi javne rasprave i diskusije, kao i općenito o decentralizaciji koja se često shvaća kao financijsko rasterećenje države na lokalnoj razini koje onda često vodi stvaranju javno-privatnih partnerstvâ na štetu lokalne zajednice i njenih građana. Politika koja se vodi u sektoru obrazovanja daje nam signale da su slična ”partnerstvâ” ostvariva i u području visokog školstva, čime država umanjuje svoje proračunske izdatke za navedeni sektor, što je pozadina i cijele priče o upornom ignoriranju naših zahtjeva za potpuno javno financiranim obrazovanjem.

Što se tiče tržišta rada i usklađenosti s disciplinarnom strukturom visokog školstva – trenutno sve što znanost o obrazovanju zna jest da je nužno stjecanje generičkih kompetencija zbog potpune nepredvidivosti potreba tržišta rada, čime prilagođavanje sadašnjim potrebama tržišta rada postaje besmislen cilj. Treba postaviti pitanje je li najispravniji kontrolni mehanizam za upisne kvote sama struka u suradnji sa studentima (što je na tragu dosadašnje prakse i odluka plenuma) koja nudi određeni program studija kao rezultat svoje znanstvene i istraživačke djelatnosti.

Izražena težnja za općim povećanjem upisnih kvota u visokoobrazovne institucije kako bi se popravila obrazovna struktura stanovništva pohvalna je ideja kojoj je jedini nužni preduvjet dovoljno novog nastavnog osoblja i prateća infrastruktura. Jedini regulator konkretnih kvota po studijskim grupama može biti sama akademska zajednica, i to pod uvjetom da nije vođena novčanim interesom. Primjer toga je upisivanje studenata preko realnih kapaciteta kako bi sveučilištâ i(li) zaradili na njihovim školarinama te drugim davanjima poput upisnina. Jedini način da se otkloni i ta opasnost je potpuno javno financirano obrazovanje bez studentskih participacija.
Kao što je jasno iz našeg elaborata – jedini način promjenâ u politici obrazovanja s obzirom na regionalni ustroj države i ostvarivanja dostupnosti obrazovanja jest stvaranje okvirâ u kojima će obrazovanje biti potpuno dekomercijalizirano oslobađanjem od studentskih participacija ili upliva privatnog kapitala, čiji je jedini cilj povećanje početnog kapitala, a ne znanstveni razvoj. Stvaranje istog okvira je preduvjet za ostvarivanje spomenutih uvjeta u određenju upisnih kvota na fakultete čija svrha ne smije biti ostvarivanje profita visokoškolskih i znanstvenih ustanova.