Nakon ksenofobne Harperove vladavine koja je ekonomsku krizu u državi iskoristila kao poligon za demonizaciju imigranata i kanadskih muslimana, nova kanadska vlada predvođena liberalnom perjanicom, prpošnim premijerom Justinom Trudeauom, mami uzdahe oduševljenja egalitarnom rodnom zastupljenošću i multikulturnom raznovrsnošću u svojim redovima, što nije zanemarivo, dok najave ograničavanja javno-privatnih partnerstava potencijalno otvaraju i prostor za radikalniju intervenciju. Međutim, nominalnu progresivnost i naizgled nekonvencionalne najave poput obećanja trošenja na infrastrukturu unatoč povećanju deficita treba uzeti sa zadrškom.
Kanadska ljevica mora ujediniti opoziciju Trudeauovoj vladi te zacrtati nezavisan smjer
Stephena Harpera više nema, no (kao što je moj prijatelj jednom u polušali izjavio) Kanada je dobila drugi najgori izbor predstavljen kao najbolji. I što sad? Izborna pobjeda Justina Trudeaua povod je za brojna, nimalo jednostavna pitanja, kao i za brojne, nimalo jednostavne odgovore.
Liberali su se 2015. godine još jednom pokazali kao majstori u vođenju predizborne kampanje prema ljevici. Međutim, dok trenutno iščekujemo da nam pokažu uspijevaju li jednako umješno vladati prema desnici, jasno je da nije naprosto dovoljno nakon četiri godine ukazati ‘rekli smo vam!’. Liberali u Kanadi nisu slučajno ‘prirodni kandidati za vladajuću stranku’, jer ako išta znaju – znaju vladati. Stručnjaci su u balansiranju suprotstavljenim interesima – ili, preciznije, znaju se predstaviti kao da balansiraju suprotstavljenim interesima, dok cijelo vrijeme promoviraju interese elite i više srednje klase.
Ipak, moramo priznati da će stvari biti drugačije te da će situacija utjecati
S jedne strane, liberali otvaraju određeni prostor na ljevici, poduzimajući povremene simbolične geste; no istovremeno limitiraju taj prostor iscrtavajući granice respektabilne progresivne politike.
na to kakav stav i odnos ljudi imaju prema politici. S jedne strane, liberali otvaraju određeni prostor na ljevici, poduzimajući povremene simbolične geste; no istovremeno limitiraju taj prostor iscrtavajući granice respektabilne progresivne politike. Oni ne pokušavaju popuniti prazninu koju je stvorila slaba ljevica onako kako to čine konzervativci, koji pokušavaju apelirati na radničku klasu bazirajući se na isključujućoj politici u čijem temelju stoji pitanje osobnih financija ljudi. Liberali se zapravo obraćaju širem transklasnom progresivnom segmentu populacije na način koji zna biti dezorijentirajuć.
Nova vlada već se pokazala umješnom pri ostvarivanju lakših od progresivnih zahtjeva. Uzmimo, primjerice, cenzus dugog formata. Radi se o olakšanju za nekoga (uključujući i mene!) tko brine o vrijednom cilju povećanja društvenog znanja. Otvaraju se mogućnosti: novi podaci mogli bi dati legitimitet službenosti izvještajima o rastućim nejednakostima i stagnaciji koje možemo primijetiti oko sebe. No gomilanje minucioznih društvenih podataka također je ekstremno koristan alat za daljnje potkopavanje univerzalne države blagostanja – korištenjem mikropolitika i sve suptilnijeg targetiranja primatelja socijalnih beneficija.
Ili uzmimo primjerice klimatske promjene. Kanada se nedavno pridružila ‘ambicioznoj’ grupi na COP21 samitu u Parizu, zagovarajući postavljanje gornjeg praga porasta globalne temperature na 1,5 celzijevih stupnjeva. Ovaj cilj je hvalevrijedan; radi se o nečemu što su zahtijevale mnoge lijeve zelene grupe. No također izgleda da je na djelu tek retorika. Liberali su na samit sa sobom ponijeli čak i Harperove stare ciljeve koje bismo teško mogli zvati ‘ambicioznima’.
Pitanje je kako pretvoriti ovakve pukotine, kako one prave, tako i one retoričke, u ulazne točke za javnu raspravu i javni život – pritom ne gajeći iluzije o liberalima, ali istovremeno izbjegavajući puki kritički angažman koji postavlja prepreke onima koji (s pravom) slave Harperov poraz.
Nadalje, postoje i oni koji su otuđeni od političkog procesa, a nalazimo ih među ekploatiranijim i diskriminiranijim segmentima stanovništva. Kako ih organizirati, kako s njima pričati te od njih učiti?
Ili, drugačije rečeno – kako se oduprijeti granicama koje je nametnula tehnokracija? Tehnokracija je prirodni teren liberala kao i dijelova profesionalizirane i birokratizirane socijalne demokracije. Njihova je bitka potpuno smještena u polje ideja: uspijemo li uvjeriti elite da su naše ideje bolje, poslušat će nas.
Ljevica bi se trebala nalaziti na suprotnoj strani. Lijeva politika nije tehnokratska; ne može se bazirati na vladavini stručnjaka višeg ili nižeg ranga. Riječ je o parafrazi stare (i zahtjevne) izreke – ljude treba mobilizirati unutar njihova habitusa, razvijajući se s njima kroz zajedničko djelovanje, misao i borbu.
Ako se prva tema tiče komunikacije, druga je po svojoj prirodi političko-ekonomska. Trebali bismo procijeniti na koji se način pobjeda liberala uklapa u pronalaženje načina za izlazak iz stagnacije – ne samo u Kanadi, već i diljem svijeta.
S obzirom na trenutno stanje, Trudeauovo predizborno obećanje o trošenju unatoč povećanju deficita predstavlja vješt potez protiv socijaldemokratske Nove demokratske stranke. No ključno pitanje je u kojem će obliku doći do ove potrošnje – a izgleda kako će, usred efektivnog štrajka ulagača kojeg provodi privatni kapital, uglavnom biti ograničeno na javnu infrastrukturu.
Dakako, Kanadi je prijeko potrebna nova infrastruktura. Međutim, pitanje je kakvu će infrastrukturu zemlja dobiti te hoće li doći do proširenja javnih usluga. Kada govorimo o izgradnji onoga što je kapitalu potrebno, a što ne želi izgraditi sam, dok se istovremeno propušta adresirati njegovo polaganje prava na sve veći udio društvenog viška vrijednosti, govorimo o elitnom projektu. U konačnici se čini kako taj projekt podrazumijeva balansiranje budžeta preko leđa siromašnih i radničke klase, uz istovremeno reduciranje sposobnosti države da omogući univerzalne usluge.
Ne gajiti iluzije podrazumijeva imati u vidu da će program liberala vjerojatno samo dodatno učvrstiti ulogu države kao servisa kapitala. Potrošnja će u određenoj mjeri porasti u svjetlu novih uvjeta niskih kamata, niskih investicija i podzaposlenosti, no ona će biti isprepletena.
Podrška za osobnu potrošnju odvijat će se jedino kroz targetirane gotovinske transfere, bez popratnih univerzalnih programa državne potrošnje (primjerice, prednost se daje dječjim doplatcima umjesto dječjim vrtićima).
Ukoliko su stare lijeve formacije (sindikati, socijaldemokratske partije, društveni pokreti) ili slabe i fragmentirane ili prepuštene održavanju statusa quo – gdje i kako pokrenuti novu izgradnju? Ovo pitanje strategije na terenu, na koje nije dovoljno odvratiti ‘samo djeluj!’ – možda je i najvažnije s daljnjim rezanjem države blagostanja.
Ovdje također nailazimo na nekoliko dezorijentirajućih elemenata, uključujući inicijalno obvezivanje da će se ograničiti javno-privatna partnerstva – neočekivano pozitivan signal na koji se moguće nadovezati i iskoristiti ga kao polazišnu točku za stvaranje pritiska.
No, važnije je pitanje gdje se nalaze slaba mjesta na kojima možemo intervenirati, imajući pritom u vidu današnju političku ekonomiju? Koje su to društvene borbe u kojima možemo imati iznimno velik utjecaj, osobito uzevši u obzir da kapital kontinuirano traži oslonac u državi, ali državi reformiranoj u skladu s njegovim interesima? Na kojim ćemo mjestima graditi alternativnu misao i djelovati protiv projekta elita, a da to ne bude u potpunosti negativno obojeno? I koje skupine, konstituirane ili nekonstituirane, mogu podnijeti teret ovakvih izazova?
Na koncu, možda najizazovnije pitanje jest pitanje organizacije. Ukoliko pobjeda liberala razotkriva važne točke pritiska, te ukoliko su stare lijeve formacije (sindikati, socijaldemokratske partije, društveni pokreti) ili slabe i fragmentirane ili prepuštene održavanju statusa quo – gdje i kako pokrenuti novu izgradnju? Ovo pitanje strategije na terenu, na koje nije dovoljno odvratiti ‘samo djeluj!’ – možda je i najvažnije. I na njega bismo trebali što prije odgovoriti.
Michal Rozworski je sindikalni istraživač i pisac iz Toronta. Vodi blog na Political Eh-conomy.
Na jučerašnjoj sjednici Fakultetskog vijeća (29. rujna) izglasana je Odluka o participacijama prema kojoj su studenti koji trenutno ponovno upisuju posljednju godinu diplomskog studija oslobođeni plaćanja 75% obračunate školarine. Iako donesena Odluka nije ispunila naš zahtjev za potpunim oslobađanjem plaćanja participacija u izvannominalnoj godini, prihvatili smo ju kako bi studenti_ce mogli biti na vrijeme upisani te na taj način zadržati svoja prava. Smatramo ključnim osvrnuti se još jednom na studentsku borbu i situaciju na Fakultetu zadnjih osam mjeseci. Prije svega, želimo unaprijed doskočiti narativu o tome da se ovakva Odluka donijela jer su studenti i uprava “napokon sjeli za stol” […]
25. rujna 2025.Što je to Antifa i tko je se treba bojati?
Autor analizira kako američka desnica, predvođena Trumpom, demonizira Antifu kroz propagandni aparat i zakonodavne mjere, pretvarajući kontrakulturno, decentralizirano antifašističko djelovanje u simbol radikalne prijetnje. Propitujući historiju antifašističkih mobiliziranja − od samoobrambenih njemačkih i talijanskih uličnih grupa, preko šezdesetosmaških i pod utjecajem autonomizma preoblikovanog antifašizma u kontrakulturu, do antifašističke supkulture u panku − autor trasira putanju otvorene i fleksibilne borbe koja se, usprkos preoblikovanjima pa i deradikalizaciji, uvijek iznova uspostavlja kao „crveno strašilo‟. Lijepljenje oznake „teroristički‟ samo je jedan od izraza ove panike, kao i ideološke borbe za značenje. Tako se borba za ulice pretvara u borbu za značenje samog antifašizma, otkrivajući da je strah od Antife zapravo strah od same ideje političkog otpora – od mogućnosti kolektivnog djelovanja izvan državnih i institucionalnih okvira.
17. rujna 2025.Znanje nije i ne treba biti roba
Izjava za medije i javnost povodom blokade sjednice Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 17. rujna 2025.
1. rujna 2025.Na vratima katastrofe: što predstavlja novi val nacionalizma u Hrvatskoj?
U kapitalističkom svijetu koji, unatoč trijumfalnim narativima o „kraju povijesti“, neprestano proizvodi vlastite krize, novi val nacionalizma u Hrvatskoj odražava globalni fenomen koji Richard Seymour naziva „nacionalizmom katastrofe“ – ideologijom straha, poricanja i resantimana. Kapitalizam, zasnovan na eksploataciji i nejednakosti, ne nudi stvarnu stabilnost; u tom vakuumu raste potreba za imaginarijem pripadnosti koji nacionalizam vješto mobilizira. U postsocijalističkom kontekstu on postaje sredstvo upravljanja društvenom nestabilnošću: kompenzacija za gubitak socijalne sigurnosti, koja prekriva sve dublje klasne nejednakosti mitom o narodu i kontinuitetu.
27. kolovoza 2025.Solidarnost kao tkivo revolucionarne politike
U podrobnijoj historijskoj i kritičkoj analizi pojma solidarnosti, autorica pokazuje kako je on u neoliberalnom kapitalističkom kontekstu izgubio svoje političko i klasno uporište te se pretvorio u moralnu gestu i afektivni digitalni refleks lišen stvarne subverzivne moći. Polazeći od razmatranja načina na koje su empatija i moral zamijenili političku organizaciju, tekst razotkriva kako se solidarnost sve češće svodi na individualni (ili kolektivni) čin suosjećanja, umjesto da djeluje kao kolektivna praksa otpora. Autorica pritom poziva na ponovno promišljanje solidarnosti kao istinski političke kategorije – ne kao emocionalnog odgovora na nepravdu, nego kao materijalne strategije zajedničke borbe protiv eksploatacije, nasilja i nejednakosti. U te svrhe se propituju i neki od načina organiziranja, poput uzajamne pomoći, direktne akcije i političke edukacije, koji se temeljno razlikuju od angažmana civilnog sektora, kulturnih ratova i influensinga.
25. srpnja 2025.O društvenom i klimatskom denijalizmu
Poricanje klimatskih promjena, odnosno klimatski denijalizam, važan je faktor u sprječavanju razvoja organizacijskih kapaciteta za suočavanje s globalnom ekološkom krizom. Operativan je na individualnoj razini kao mehanizam obrane, ali i na razini politika i društvenih praksi koje ga reproduciraju. Oblici denijalizma kreću se od otvorenog negiranja preko individualističkog oslanjanja na recikliranje bez kolektivnog organiziranja, do narativa o „zelenom kapitalizmu“ i „zelenoj tranziciji“ koji ne dovode u pitanje način proizvodnje. Ekološko pitanje, međutim, mora biti shvaćeno kao klasno pitanje: kapitalistička eksploatacija nerazdvojiva je od imperijalističke degradacije prirode. Stoga i borba protiv ekološke destrukcije planete, te različitih formi denijalizma koji je podupiru, mora biti klasna, antiimperijalistička i antikapitalistička.
19. srpnja 2025.Združeno priopćenje povodom hitne obavijesti o protuzakonitom gubitku prava studiranja
Studentski zbor Filozofskog fakulteta ukazuje medijima i javnosti na zabrinjavajuću situaciju slučajeva neopravdanog i protupropisnog gubitka prava studiranja nakon stupanja na snagu novog Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti koji se nisu riješili niti na prethodnoj sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta, održanoj 16. srpnja 2025.
Na sjednici Fakultetskog vijeća, 18. lipnja, pristupilo se tajnom glasanju o oba prijedloga Odluke: prijedlog uprave FF (kojom se predviđa uvođenje plaćanja participacija po ratama) je dobio 42 glasa, prijedlog studenata (kojom se predviđa potpuno oslobađanje plaćanja participacija za ponovni upis posljednje godine studija) je dobio 26 glasova, a 6 glasova je bilo nevažećih. Za donošenje ovakvog tipa odluke potrebna je apsolutna većina svih članova Fakultetskog vijeća (48 glasova), stoga niti jedna odluka nije izglasana. Nije u potpunosti jasno kako će izgledati daljnja procedura, posebice s obzirom na činjenicu da procedura nije propisana Statutom, a Fakultetsko vijeće nema ni svoj […]
20. lipnja 2025.Kritičke teorije imperijalizma: naučno oruđe protiv geopolitičkih spekulacija
Imperijalizam danas rjeđe dolazi u obliku tenka, a sve se češće manifestira kao razvojna strategija, upravljanje granicama, artikulira se putem humanitarne retorike ili tržišne logike. U tekstu autor mapira suvremene oblike imperijalne dominacije i pokazuje kako se moć redistribuira kroz globalne financijske tokove, sigurnosne režime i depolitizirane moralne narative. Razotkriva kako se kolonijalna matrica moći obnavlja kroz neoliberalne prakse, a stari obrasci dominacije održavaju i prilagođavaju novim oblicima globalnog kapitalističkog poretka.
