Mark Fisher
30. studenoga 2020.
Inicijalni oblici postkapitalizma mogli bi nalikovati elementima socijaldemokracije
"Mislim da opasnost leži u ideji da će internet sam po sebi automatski i spontano generirati neki novi sklop društvenih odnosa. Naime, možemo se uvjeriti kako to nije slučaj. Iako trenutno postoje određene tendencije prema dekomodifikaciji, one supostoje sa svijetom hiperkomodifikacije i hiper-rada, koje digitalna matrica intenzivira. (...) Kontrarno određenom tipu mrežnog utopizma, cyberspace sam po sebi nije u stanju stvoriti postkapitalistički svijet – za to su nam potrebni politički akteri starijeg kova."
In memoriam
Mark Fisher
(1968-2017)
Podržavate li globalnu borbu za besplatno, potpuno javno financirano obrazovanje na svim razinama?
Da, apsolutno to podržavam. I sâm sam se školovao besplatno. Pohađao sam pet sveučilišta, i nisam platio ni penija, a dobio sam i stipendiju za pokrivanje životnih troškova i troškova studiranja. Ako je to meni bilo omogućeno, svi bi to trebali dobiti.
Globalna ekonomska kriza te Occupy Wall Street i drugi pokreti širom svijeta donekle su uzdrmali legitimitet kapitalizma i doveli u pitanje neoliberalne ideologeme poput Thatcherina „nema alternative“. Čini se da je Susan George puno aktualnija kada kaže „postoji tisuće alternativa“. Koje su nam od njih na raspolaganju, jesu li održive i kakav im se odgovor sprema odozgo? Očekujete li izravnu konfrontaciju ili oblik kooptacije nezadovoljstva, primjerice, uvođenjem Tobinovih poreznih mjera koje predstavljaju tek kozmetički zahvat na političko-ekonomskoj strukturi?
Mislim da moramo oprezno pristupiti ideji da je pokret Occupy već artikulirao održivu alternativu kapitalizmu. Problem se pojavljuje već na razini imaginacije, s obzirom na to koliko je društveni imaginarij pod udarom neoliberalne propagande. Naprosto je vrlo teško čak i zamišljati alternative, a pokret Occupy mogao bi sudjelovati u pokušaju da se to dovede u pitanje i ponovno pokrene te oslobodi društveni imaginarij.
Međutim, ne radi se samo o poteškoćama pri razmišljanju o alternativama – potrebno je imati i aktere, kao i organizacijske strukture koje ih mogu ostvariti. Ne želim zvučati pesimistično, no smatram da još nismo u toj fazi. U optimističnoj interpretaciji, pokret Occupy jedan je od preduvjeta za pojavu takvih aktera i struktura.
Odgovor vladajućih struktura moći vjerojatno će biti mješavina konfrontacije i kooptacije. Ovoga tjedna svjedočili smo ekstremno nasilnom i autoritarnom suzbijanju pokreta Occupy u New Yorku. Međutim, to nije nužno u suprotnosti s pokušajem da se nezadovoljstvo koje pogoni pokret Occupy u konačnici djelomično kooptira, što sve ovisi o tome koliko će taj pokret dugo ustrajati. Naime, primarna strategija sastoji se u tome da ga pokušaju ignorirati i nastave po starom.
Ta je strategija problematična zato što prosvjednice i prosvjednici nisu jedini koji otežavaju da se sve nastavi po starom, već to priječi i unutarnja logika kapitalizma, koji je i sam uzdrman, što znači da stvari jednostavno ne mogu nastaviti kao prije. Možemo reći da je praktički sve neizvjesno, osim činjenice da nema povratka na stanje u svijetu prije 2008. godine. Naposljetku će i vladajuće strukture morati uvidjeti da očajnički pokušavaju spasiti nešto čega više nema. Tada će se možda provesti i neke od reformističkih mjera koje ste spomenuli, poput Tobinovog poreza. Kao što kaže Paul Mason, BBC-jev urednik ekonomske rubrike: „Occupy je brend kojeg si nijedan političar ne može priuštiti ignorirati.“
Iako je tijekom antikapitalističkog pokreta iz kasnih 90-ih nezadovoljstvo bilo prilično široko rasprostranjeno, postojao je dojam da je ono bilo usmjereno protiv struje povijesti. Nema veze što se ljudima možda ne sviđa ono što se događa – morat će to trpjeti jer se povijest kreće u tom smjeru. Sada se čini kako je povijest na strani onih koji se protive kapitalu.
Nadam se da će ovo igrati ulogu u formiranju novih političkih aktera koji će uspjeti izvršiti intervenciju u sadašnjem trenutku. Naime, Occupy je još uvijek odraz široko rasprostranjenog, rastućeg i neprevaziđenog nezadovoljstva, te potpuno paralizirane političke klase. Naravno, ovo se nezadovoljstvo upravo i hrani sviješću o inertnosti postojećih političkih struktura i te je dvije stvari potrebno dovesti u vezu jer nam je potreban akter koji će moći intervenirati na toj razini.
Čini mi se da trenutno postoji izvrsna prilika za intervenciju neke lijeve stranke, ili niza lijevih stranaka širom svijeta u tzv. mainstream. Međutim, zbog neoliberalne dominacije srednjostrujaškom politikom, trenutno ne postoji infrastruktura za takvu stranku. Ne postoji ni motivacija onih koji često ostaju izvan izbornog političkog sustava, jer ljudi opetovano svjedoče kapitulaciji pred onim što nazivam „kapitalističkim realizmom“, i vide što se događa lijevim strankama kada uđu u parlamentarni sustav. Smatram da bi nas pokret Occupy svakako trebao ohrabriti, ali i da moramo prevladati vlastiti pesimizam u pogledu postojećih političkih struktura.
Naime, jedna bi stvar trebala biti očigledna, ali se ne prihvaća kao takva – ove srednjostrujaške političke strukture još uvijek su važan akter koji bi mogao kanalizirati dio nezadovoljstva u političko polje, što nam je potrebno, bilo kroz kreiranje novih ili ponovno zauzimanje postojećih političkih stranaka.
U svojem predavanju napomenuli ste da se čini kako antikapitalistički pokret stremi predmodernim rješenjima poput povratka u prirodu, što ste suprotstavili konceptu postkapitalizma kao modernističke opcije izlaska iz kapitalizma. Što podrazumijevate pod „postkapitalizmom“?
Ne želim reći da se svatko tko je uključen u antikapitalistički pokret zalaže za svojevrsni retrogradni antimodernizam ili nešto slično. To se ustvari prije svega manifestira na razini retorike, implikacije, estetike. Antikapitalistička estetika nerijetko je bila suprotstavljena masovnoj proizvodnji, i okrenuta kućnoj radinosti, rukom ispisanim transparentima itd. Mislim da su implikacije toga vrlo ozbiljne i da ovakva estetika na najbazičnijoj razini ne uspijeva privući veliki broj ljudi, osobito ne onih iz radničke klase.
Radi se i o problemu s određenim tipom negativnosti. Nemam problem s negativnošću kao takvom, ali imam s onom koja kapitalizmu dodjeljuje ulogu neizbježnog pokretača modernosti, kao i s tim da se kapitalizam predstavlja kao samopokretačka sila koju u kretanju prema naprijed jedino možemo omesti, onemogućiti, blokirati ili usporiti. Smatram kako bismo trebali nadići upravo tu ideju i da je činjenica da se opozicija kapitalu svela na razmišljanje u ovim okvirima znak kapitalističkog realizma, odnosno razmjera do kojeg su se naša očekivanja smanjila.
Prisjetimo se Brežnjeva i njegove izjave: „Pokopat ćemo vas“, koja odražava samouvjerenost iz razdoblja državnog komunizma. Ne predlažem povratak državnom komunizmu, već tadašnjoj samouvjerenosti – povratak planovima o kolonizaciji svemira i ideji da je tehnološki napredak na našoj strani, a ne na strani kapitala. Koncept postkapitalizma dijelom već implicira i nagovješćuje pobjedu, i upućuje na to da postoji nešto nakon kapitalizma. Naime, takvo što je navodno nemoguće, sudimo li prema pričama kapitalističkih realista, u kojima postoji samo kapitalistička modernost i u kojima su se svi ostali tipovi modernosti pokazali neuspješnima.
Dakle, smatram da je sam postkapitalizam kao pojam djelotvoran u svojoj afektivnosti, jer nas već u startu stavlja u pobjedničku poziciju. Iako, na neki način je to naprosto ponavljanje ortodoksne marksističke ideje, prema kojoj je napredni kapitalizam svojevrsni preduvjet za komunizam. Budući da temporalnost neoliberalizma ili kapitalističkog realizma pokušava predstaviti komunizam kao islužen i zastarjeo, združivanje ideje komunizma i postkapitalizma omogućava nam da dovedemo u pitanje ovakvu ideju temporalnosti.
Ne želim se nužno izmaknuti zadatku da ocrtam realne konture postkapitalizma. Međutim, kako je naša imaginacija u današnje vrijeme osakaćena kapitalističkim realizmom, trenutno tek tapkamo u mraku, pokušavajući se domisliti kako bi postkapitalizam mogao izgledati. Mislim da bismo si u tu svrhu morali priuštiti, i dapače, trebali zahtijevati obilje modela i znanstvenofantastičnih opisa i ne ograničavati se trenutnim mogućnostima. Istovremeno bismo trebali razmišljati o urgentnijim pragmatičnim mjerama, i o tome što je moguće realizirati u neposrednoj budućnosti.
Možda ćemo u budućnosti, ne za našega vijeka, morati razmisliti o preduvjetima za svijet u kojem ne postoji vlasništvo. Naravno, i danas postoje tendencije koje se kreću u tom smjeru. Sam internet proizvodi svojevrsnu kontradikciju. Iako postoji kvazi-transcendentalni koncept vlasništva, koji zbog svoje kvazi-transcendentalnosti oblikuje naša iskustva, mnoge stvari koje činimo i upotrebljavamo uopće se ne ponašaju kao vlasništvo i kapital ih teško pretvara u vlasništvo.
No, mislim da opasnost leži u ideji da će internet sam po sebi automatski i spontano generirati neki novi sklop društvenih odnosa. Naime, možemo se uvjeriti kako to nije slučaj. Iako trenutno postoje određene tendencije prema dekomodifikaciji, one supostoje sa svijetom hiperkomodifikacije i hiper-rada, koje digitalna matrica intenzivira.
U školi su nam govorili da će u 21. stoljeću najveći problem biti kako osmisliti dokolicu. Tehnologija je trebala zamijeniti rad, što je neobičan koncept u današnjem svijetu, u kojem se rad prelijeva u sve aspekte svakodnevice. Čim imate e-mail i pametni telefon, i vaš posao uključuje korištenje e-maila, a tako je s većinom poslova, gubite fiksno radno vrijeme i ono traje onoliko dugo koliko ste budni. Još gore, prva stvar koju činimo svakog jutra, vjerojatno je upravo pregledavanje pristigle e-pošte, bez ikakve prisile. Dakle, kontrarno određenom tipu mrežnog utopizma, cyberspace sam po sebi nije u stanju stvoriti postkapitalistički svijet – za to su nam potrebni politički akteri starijeg kova.
Bitno mi je naglasiti da postkapitalizam zadržava svu tehnološku modernost koja nam je na raspolaganju u kapitalizmu, ali bez neprestanog hiper-rada i uz adresiranje pitanja sigurnosti, koju neoliberalizam napada na svim razinama. Mislim da ključno pitanje glasi: kako uspostaviti egalitarni sustav koji je u stanju pokrenuti ljude i proizvesti kolektivnu želju, ali im istovremeno zajamčiti sigurnost.
Ova dva pitanja zapravo ne moraju biti proturječna. Život u aktualnoj kapitalističkoj distopiji oduzima ljudima sigurnost, ali im to ne otvara automatski prostor za žudnju i užitak, naprotiv. U svijetu digitalnog hiper-rada, naš prostor za žudnju i užitak ograničen je ili nepostojeći. Imamo prostora tek za oporavak i povlačenje, iako se zapravo nemamo ni kamo povući. Potencijali za imaginativne prostore koji bi funkcionirali kao opreka svijetu mučnog hiper-rada trenutno naprosto ne postoje.
Kako biste usporedili ideju postkapitalizma sa socijaldemokracijom, koju se nazivalo i „kapitalizam s ljudskim licem“?
Po pitanju odnosa postkapitalizma i socijaldemokracije, mislim da je razlika dijelom u tome što su uvjeti za postojanje nekadašnje socijaldemokracije nestali. Fredric Jameson pak tvrdi da nam je potrebna socijaldemokracija kako bismo razotkrili njezine nedostatke i da bismo je mogli nadići. Mislim da bi nekakav strateški povratak socijaldemokraciji u zemljama poput UK-a, gdje su postojali mnogi njezini elementi, mogao biti dio puta prema postkapitalizmu.
Međutim, trebamo voditi računa i o tome koliko su se stvari promijenile od socijaldemokratske ere. Primjerice, postoji internet – subjektivnost se u modernom svijetu uvelike oblikuje kroz uronjenost u cyberspace. Zapravo želim reći da ne trebamo brinuti hoće li postkapitalizam nalikovati socijaldemokraciji jer se naprosto nikako ne možemo vratiti u taj period. No, inicijalni oblici postkapitalizma mogli bi nalikovati elementima socijaldemokracije.
Na neki način, upravo je ponovno otvaranje tzv. starih, socijalističkih pitanja o infrastrukturi, besplatnom javnom prijevozu, jeftinijim nekretninama, itsl., ono čime bismo se trebali neposredno baviti u prijelazu na postkapitalizam. U mnogo pogleda, najrecentnija kapitalistička kriza, koju i dalje proživljavamo, velikim je dijelom potaknuta upravo nekretninskom krizom. Ne bi li u konačnici bilo jeftinije ljudima izravno dati socijalne stanove umjesto kroz cijelu ovu stambeno-kreditno zavrzlamu? Smatram da je pitanje imovine i stanovanja ključno. Svakodnevna razina bijede, kao i očajno konzervativni karakter kulturne produkcije u Ujedinjenom Kraljevstvu može se dovesti u direktnu vezu s cijenom nekretnina.
Prisiljavanje ljude da većinu vremena troše na plaćanje prostora u kojem žive je vrlo učinkovit kapitalistički mehanizam zarobljavanja. Relativno jednostavne, a opet ozbiljne mjere, kao što je ponovna pojava široko rasprostranjenog socijalnog stanovanja, mogle bi rezultirati drastično drugačijim društvom. Premda je to bio socijaldemokratski cilj ili jedna od značajki socijaldemokracije u prošlosti, uvođenje socijalnog stanovanja u trenutni tehno-libidinalni teren modernosti, već bi i samo po sebi predstavljalo nešto potpuno drukčije od socijaldemokracije.
Pored libidinalnih i legitimacijskih prepreka, u projektu prevladavanja kapitalizma otvaraju se i pitanja transformacije postojećih institucija i organizacije rada, a neki od prijedloga na tragu su direktnodemokratskih modela putem kojih bi javnost izravno upravljala javnom sferom. Što mislite o takvim rješenjima?
Slažem se, potrebni su nam novi načini poimanja javnosti, ne kao suprotne, ali svakako ne kao istovjetne državi. Funkcija države je omogućiti postojanje demokratske javne sfere, a to nije samo sfera u kojoj ljudi glasuju, već i ona u kojoj aktivno sudjeluju.
Kao što sam napomenuo sinoć tijekom predavanja, neki od prijedloga Dana Hinda komplementarni su s praktično-reformističkim i tranzicijskim idejama o tome da bi javnost trebala upravljati određenim područjima, poput medija, financiranja znanosti itd. Ako postavimo javnost u ulogu naručitelja, umjesto potrošača, ona preuzima odgovornost za to kako se novac uistinu troši. Na taj je način moguće transformirati subjektivnost javnosti. Ako preuzmu tu ulogu, ljudi ne mogu prebaciti odgovornost na tržište ili birokrate. Zapravo, kada bi im se pružila prilika da budu u poziciji aktivne uključenosti u procese odlučivanja, vjerojatno im to ne bi niti bilo u cilju.
Na taj način valja razmišljati o budućnosti i prevazilaženju ne samo socijaldemokracije, već i staljinističke državne centralizacije itd. Ako želimo zadržati koncepte javnoga vlasništva i tome slično, kako će se time upravljati? To nije samo pitanje vlasništva, već i upravljanja – pitanje je tko upravlja procesima.
U medijima se trenutno događa nešto zanimljivo – na djelu je ozbiljna kriza legitimizacije, povezana sa skandalom u Murdochovim medijima. Ljudi su zgađeni metodama pomoću kojih priče o skandalima dolaze do njih, ali ih ipak nastavljaju konzumirati. No to je naprosto ugrađeno u potrošačku subjektivnost, zajedno s poricanjem i distancom koji nam omogućavaju da kažemo: „Ionako je ovdje, pa što da ne uzmem.“ Međutim, ako se ljude izmjesti iz potrošačke subjektivnosti u ulogu javnog naručitelja, ta im opcija postaje nešto nedostupnija. Potpuno podupirem takve ideje, koje mi se čine kao izvedivi tranzicijski koraci prema angažiranijoj javnosti.
Naravno, ovo dolazi i u distopijskoj varijanti, u kojoj nas korporacije pokušavaju navesti da s njima neprestano ulazimo u interakciju. No, njihov je interaktivni model zasnovan na konceptu kojeg Robert Pfaller naziva interpasivnošću kapitalističke kulture, degradiranoj sjeni aktivne uključenosti u javni život. S obzirom na nestabilnost aktualnog trenutka i očite neuspjehe medijskog i političkog sustava, zašto težiti reformističkim ili tranzicijskim zahtjevima ne bi bilo jednako moguće kao i bilo što drugo?
Video snimka dijela intervjua prikazana je u dvadesetoj epizodi edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 4.10.2017. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.
