Bruno Bonizzi | Diego Guevara | Jennifer Churchill

Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu

S engleskog preveo Martin Beroš

Izvorno objavljeno 2. studenog 2020. godine na Critical Macro Finance.

"U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, takvi mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta."

Zgrada Prima AFP-a, privatnog mirovinskog fonda u Peruu, financijski centar Lime, 28. studenog 2016. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U rano proljeće 2020. godine, ekonomije u usponu (emerging economies) pogođene su dosad najtežim slučajem odljeva portfelja. Kako su investitori bježali prema sigurnijim ulagačkim prilikama u Europi i Ujedinjenim Državama, došlo je do prodaje dionica i obveznica, što je još jednom pokazalo krhku prirodu financijske integracije u ekonomijama u usponu. Jedno od predloženih rješenja za prevladavanje ovog problema jest uspostava veće baze domaćih institucionalnih investitora, poput mirovinskih fondova, koji mogu stabilizirati financijska tržišta. Iako velika institucionalna investitorska baza može biti izvor potražnje za domaćim financijskim vrijednosnim papirima, važno je pregledati dokaze iz iskustva onih ekonomija u usponu u kojima mirovinski fondovi postoje već više od dva desetljeća.

 

Kao što pokazujemo u članku koji je u pripremi, iskustvo Kolumbije i Perua može nam biti poučno. Iako su njihovi mirovinski sustavi zadržali značajnu paralelnu strukturu tekućeg financiranja (pay-as-you-go), sadrže i prilično velike financirane privatne komponente čija su sredstva narasla na preko 20 posto BDP-a. One su uspostavljene u sklopu reformi koje su bile dio Washingtonskog konsenzusa tijekom 1990-ih, na tragu čileanskog primjera.

 

No, nakon više od dva desetljeća od uspostave privatnih mirovinskih fondova, tržišta kapitala u ove dvije zemlje i dalje su mala i nerazvijena, kao i u ostatku Latinske Amerike. Možda je to razlog zbog kojega istraživači_ce koji_e se bave financijalizacijom još uvijek nisu dovoljno istražili_e iskustvo mirovinskih fondova u Latinskoj Americi. Međutim, u nedavnoj literaturi predstavljena je ideja da se financijalizacijski obrasci, iako imaju zajedničke tendencije, mogu pojaviti i u „diverzificiranim“ oblicima. Mirovinski fondovi imaju ulogu u ovom procesu time što na važan način utječu na oblikovanje potražnje za financijskim sredstvima, čak i ako se to ne događa putem rasta domaćih tržišta kapitala, kao u tipičnim „liberalnim tržišnim ekonomijama“.

 

Neke od ključnih karakteristika političkih ekonomija Kolumbije i Perua funkcionirale su kao distinktivne odrednice potražnje mirovinskih fondova za sredstvima, oblikujući specifični oblik financijalizacije. Prije svega, mirovinski fondovi u ovim zemljama odražavaju karakteristike hijerarhiziranih tržišnih ekonomija, odnosno latinoameričke varijante kapitalizma. Radnici_e i sindikati imaju vrlo ograničenu kontrolu nad investicijama sredstava i mirovinskih fondova, jer ih privatne kompanije nude kao puke individualne mirovinske račune. Politika ulaganja stoga je uvelike oblikovana interesima financijske industrije, što je bilo ključno i pri zagovaranju njihove uspostave, a nakon toga i u oblikovanju regulacija koje se na njih odnose.

 

Međutim, uzimajući u obzir ove okolnosti, mirovinski su fondovi u potražnji za sredstvima u Kolumbiji i Peruu strukturno sapeti ograničenim efektivnim prostorom na domaćim tržištima kapitala. Ove dvije zemlje imaju iznimno „ekstravertirani“ režim rasta, pri čemu robni izvoz ima ključnu ulogu određivanja agregatne potražnje. Kao rezultat booma cijena robe između 2000. i 2014., kompanije su ostvarile znatan dio financijskih sredstava iz izvoznih prihoda te izravnih stranih ulaganja, ograničavajući tako izdavanje vrijednosnih papira na domaćim tržištima kapitala. Vlade su tijekom ovog perioda također ograničile svoja neto zaduženja, zahvaljujući porastu prihoda i limitiranim povećanjima javne potrošnje. Ove su zemlje usto postale poprilično zanimljive stranim financijskim ulagačima, čija se prisutnost na domaćim tržištima dionica i obveznica povećala. Ove karakteristike odražavaju status Kolumbije i Perua kao ekonomija u usponu koje se nalaze u podređenoj poziciji na globalnim financijskim tržištima.

 

Mirovinski fondovi u Kolumbiji i Peruu potražili su druga ulaganja. Uz ponovnu podršku domaće i međunarodne financijske industrije, ulagači su pronađeni u „alternativnim sredstvima“, u pravilu privatnim sredstvima, infrastrukturi i nekretninskim fondovima, kao i u stranim ulaganjima, koja trenutno čine više od trećine ukupnih sredstava u Kolumbiji, odnosno više od 40 posto ukupnih sredstava u Peruu. Strana ulaganja bila su važna u stimuliranju tržišta derivativa kako bi se zaštitile pozicije stranih valuta, uglavnom vis-á-vis američkog dolara.


Mirovinski fondovi stoga su bili utjecajni u oblikovanju financijalizacijske putanje ovih dviju zemalja, unatoč postojanju ograničenog razvoja domaćih tržišta kapitala. Ovo može poslužiti kao važna lekcija onima koji zagovaraju stabilizaciju tržišta kapitala pomoću privatnih mirovinskih fondova. U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

14. veljače 2021.
Tagovi:
, , , ,

Vezani članci

  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
  • 8. prosinca 2025. Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟ Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
Arhiva članaka