Povratak teškim pitanjima

"Vulgarni ekonomizam i dalje odolijeva na dijelovima ljevice, lijenim čitanjem „kulturnog rata“ kao odvraćanja pažnje od „realnih problema“. Međutim, ljevica iz 2020-ih općenito ima puno bogatije i sofisticiranije razumijevanje funkcioniranja moći od njezinih prethodnica, što dijelom proizlazi i iz njezina zdravijeg odnosa s marksističkom literaturom. Namjesto dogme dolazi određeni stupanj analitičkog pluralizma i obazrivosti. Takav koji prepoznaje doprinose figura kao što su Angela Davis i Cedric Robinson našoj analizi kapitalizma; koji ozbiljno uzima pitanje rase i roda; koji ozbiljno pristupa LGBTQ pravima; i koji je spreman dovoditi u vezu kulturno i materijalno."

Pobuna protiv općinskog poreza, Trafalgarski trg, London, UK, 31. ožujka 1990. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Kako nam Stuart Hall može pomoći orijentirati se u aktualnom trenutku

„Povijest se možda ne ponavlja, ali se rimuje“. Tako glasi poznati citat koji se često pripisuje Marku Twainu. Britanskoj ljevici, koja se još uvijek oporavlja od poraza iz prosinca 2019. godine, možda bi koristilo da pronađe vlastiti povijesni rimovani dvostih: raniji trenutak koji se može upariti s našim, čije sličnosti i razlike mogu ponuditi svježu perspektivu i pomoći nam orijentirati se u novom smjeru. Ovaj rimovani trenutak mogle bi biti duge 1980-e, a naš navigator mogao bi biti Stuart Hall – vjerojatno najvažnija lijeva intelektualna figura posljednjih 50 godina.

 

Čitajući Hallovu knjigu The Hard Road To Renewal (1988), šokirao me već sam broj argumenata i zapažanja koja su neposredno relevantna za izazove s kojima se suočava ljevica 2021. godine. Mnogi pasusi napisani prije više od tri desetljeća čitaju se kao da su napisani jučer. Period nemira koji je analizirao Hall nije isti kao onaj u kojem živimo proteklih deset godina, osobito budući da naš pokazuje puno više potencijala za pozitivni ishod u narednim desetljećima. Međutim, iz njegove knjige možemo naučiti mnogo toga kako izlazimo iz karantene na naš teški put prema političkom preporodu kakvog se nadamo ostvariti.

 

Iako su njezini korijeni bili dublji, kriza tijekom koje je živio Hall ozbiljno je započela naftnim šokom koji je 1973.-74. godine pomaknuo svjetsku ekonomiju iz njezine osi. Završila je 1990-ih, kada su Novi laburisti prihvatili temelje tačerizma, što je kapitulacija koju je i sama Margaret Thatcher proslavila kao svoje najveće postignuće. Naš je period krize započeo financijskim krahom u jesen 2008. godine. Još uvijek ne znamo gdje će završiti. Međutim, jednako kao i Hall u svoje vrijeme, znamo da se naša kriza ni izbliza ne tiče samo ekonomije, te da naš odgovor na nju mora biti isti takav.

 

Naftni šok signalizirao je imperijalizmu sve se vraća, sve se plaća – bila je to odmazda država proizvođačica s globalnog Juga za višegodišnju eksploataciju multinacionalki sa Zapada. Laburističke, kao i konzervativne vlade, bile su suučesnice u ovome, no Laburistička stranka bila je na vlasti od 1974. godine, i Thatcherini Torijevci uspješno su pripisali krivnju za ekonomske posljedice na njih.

 

Vlada Jima Callaghana nije si učinila uslugu time što je prebacila trošak krize na svoju društvenu izbornu bazu kroz ogromna ograničenja na plaće i zatim putem mjera štednje po nalogu MMF-a. Andy Beckett u svojem historijskom prikazu ovog perioda pokazao je da se laburisti nisu morali obratiti MMF-u ili prihvatiti njegove političke recepte. Međutim, Callaghan je učinio kobnu pogrešku i prihvatio obmanjujući narativ o tome kako „zemlja živi izvan svojih mogućnosti“. Za mnoge od vas, neke od ovih stvari već se rimuju.

 

Usput, uz svo naklapanje današnjih „razboritih umjerenjaka“ o njihove tri izborne pobjede pod Blairom, vrijedi se prisjetiti da je njihovo krilo stranke odgovorno za tri od četiri presudna poraza tijekom dugih 1980-ih. Porazom iz 1979. godine pripuštena je Margaret Thatcher u ured premijerke, dok uvjerljivi poraz iz 1987. godine uopće nije bio sigurna stvar. Poraz iz 1992. godine, koji je proizveo očajanje jer je nastupio nakon ogromne recesije i debakla s općinskim porezom, gotovo se može okarakterizirati kao uspjeh, u smislu da je bio spomenik potpunoj nesposobnosti. Ukratko, ni jedno krilo Laburističke partije ne može ozbiljno polagati monopol na izbornu mudrost.

 

Ključne značajke Thatcherinog ekonomskog projekta tijekom ovoga perioda dobro su poznate. Slamanje organiziranog radništva spojem promišljenih političkih napada i izravnog državnog nasilja. Radikalna rekalibracija pozicije države u ekonomiji kako bi se interesi kapitala postavili ispred interesa populacije. Teško da je „klasni rat“ prejaki izraz. Oslanjajući se na talijanskog marksističkog teoretičara Antonija Gramscija, Hall je uspio pokazati na koji su način konzervativci uspjeli pridobiti dovoljno masovnog pristanka uz svoj projekt kako bi bili u stanju probijati se kroz krizu za krizom, a i dalje pobjeđivati na izborima s komotnom razlikom.

 

Rimovani stihovi se nastavljaju. Thatcher je uspijevala govoriti izravnim jezikom koji je rezonirao s ljudima i crpio iz prethodno postojećih „zdravorazumskih“ vrijednosti, kako bi uspješno prodao ideju da ne postoji alternativa njezinoj vladavini, ma koliko situacija bila teška. Nacionalnim proračunom, slično kućnom budžetu, trebalo je upravljati razborito i paziti na bilancu na računu. Čestiti, pošteni, radišni ljudi imali su pravo braniti svoje vrijednosti i blagostanje od hordi neodgovornih i opasnih: sirotinje, ekstremista, rasijaliziranih „Drugih“. Pomoću Falklandskog sukoba uspjela je podići oluju ratobornoh šovinizma, okupivši one koji su oplakivali gubitak imperija i čeznuli da „Britaniju opet učine velikom“.

 

Drugim riječima, Thatcher je agresivnim djelovanjem na polju vrijednosti, kulture i narativa bila u stanju držati kontrolu nad povijesnim trenutkom, čak i kada su njezine ekonomske politike štetile mnogima, a propustile uvjeriti još mnoge druge. Hall je razumio da je Thatcher morala izgraditi društveno-politički blok dovoljne veličine, posvećenosti i samouvjerenosti da osujeti bilo kakve izazove – manjinu glasača koja je dovoljno velika i otporna da osigura njezinu dominaciju političkom scenom. Hallovo postignuće nije bilo samo da (zapanjujućom preciznošću i uvidom) identificira politički repertoar koji je koristila u tu svrhu, već i da nam u današnjici pruži analizu koja i dalje uspijeva jasnije rasvijetliti taktike i strategije naših protivnika.

 

Hall je bio duboko pesimističan u pogledu perspektiva ljevice u njegovu historijskom trenutku – još jedna njegova procjena koja je i dalje iznimno aktualna. Očajavao je nad zaglupljujućim ekonomskim redukcionizmom koji je mnoge njegove drugarice i drugove učinio obnevidjelima na prilike koje su im se otvarale sociokulturnim promjenama u tom periodu. Za Halla nije postojao razlog zbog kojeg specifična konjunktura 1980-ih nije mogla pogodovati revitaliziranom socijalističkom projektu koji bi nadišao umirući sporazum nakon 1945. godine. Period sve veće političke decentralizacije i društvene raznolikosti bio je zreo za novi socijalizam koji bi bio pogonjen odozdo prema gore umjesto obratno, i koji bi agresivno intervenirao na terenu kulture i vrijednosti te ispričao vlastitu poticajnu priču.

 

Naravno, vulgarni ekonomizam i dalje odolijeva na dijelovima ljevice, lijenim čitanjem „kulturnog rata“ kao odvraćanja pažnje od „realnih problema“. Međutim, ljevica iz 2020-ih općenito ima puno bogatije i sofisticiranije razumijevanje funkcioniranja moći od njezinih prethodnica, što dijelom proizlazi i iz njezina zdravijeg odnosa s marksističkom literaturom. Namjesto dogme dolazi određeni stupanj analitičkog pluralizma i obazrivosti. Takav koji prepoznaje doprinose figura kao što su Angela Davis i Cedric Robinson našoj analizi kapitalizma; koji ozbiljno uzima pitanje rase i roda; koji ozbiljno pristupa LGBTQ pravima; i koji je spreman dovoditi u vezu kulturno i materijalno.

 

Trenutak u kojem se nalazimo i trenutak u kojem se nalazio Hall evidentno se ne rimuju i s obzirom na to da današnja kriza nije kriza socijaldemokracije ili socijalizma, već zombificiranog neoliberalizma, u kojoj ljevica nastupa kao buntovnička, izazivačka sila koja donosi kritiku i nove ideje. Ova je kriza isprepletena s krizom bjelačke supremacije, patrijarhata i transfobije, gdje je status quo ponovno pod napadom, a ljevica je ta koja govori rezonantnim jezikom zdravorazumskih vrijednosti: jednakosti, dostojanstva i ljudskih prava. Danas, za razliku od 1988., možemo nazrijeti obrise novog, nadolazećeg zdravog razuma.

 

Naravno, nad svime se nadvija klimatska kriza: povijesna presuda ekonomskom modelu koji je osuđen na propast, i u usporedbi s kojom se pad Berlinskog zida doima kao trivijalna fusnota.

 

Hall je često napominjao kako ništa nije unaprijed zapisano. Povijesni trenuci prepuni su kontradikcija i divergentnih mogućnosti. Ne postoji teleološka plima koja se kreće s nama ili protiv nas, samo prilike koje nam pruža specifična „konjunktura“ u kojoj živimo. Pitanje je jesmo li spremni identificirati specifičnosti trenutka, uočiti te prilike i iskoristiti ih na najbolji mogući način

David Wearing je akademski stručnjak za vanjsku politiku UK-a i kolumnist na Novara Media.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
  • 8. prosinca 2025. Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟ Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
  • 4. prosinca 2025. Kako je holokaust postao Holokaust? U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve