Budućnost uzajamne njege

COVID-19 je ukazao kako na potencijal, tako i na potrebu različitih zajednica da same organiziraju uzajamnu podršku. Današnje potrebe navode nas na to da otkrijemo načine na koje su ljudi organizirali kolektivnu solidarnost davno prije pandemije. Alternativni oblici kolektivne njege – od opskrbljivanja hranom i zaštitnom zdravstvenom opremom do pružanja emocionalne potpore i obrazovnih inicijativa – zapravo su vrsta kreativnog otpora, mogućnost progresivnog djelovanja koja ponekad remeti, pa čak i nadilazi potrebu za neadekvatnom, uvjetovanom njegom koju nude pojedine države i institucije. Ove mreže njege, koje su bazirane na solidarnosti, a ne milostinji, oblikuju ono što možemo smatrati solidarnom domaćom ekonomijom.

U našim heteropatrijarhalnim imaginarijima, njega je već dugo feminizirana pa smo je posljedično obezvrijedili i degradirali. Danas su žene, posebice pripadnice etničkih i migrantskih manjina, one koje obavljaju rad njege u našem društvu, poput dječje skrbi te zdravstvene njege u domovima i bolnicama, a zauzvrat su plaćene bijedno, ako uopće. Posljednjih desetljeća njega je postala još marginaliziranija zbog sve ukotvljenijeg neoliberalnog sistema koji ljudske subjekte svodi tek na čestice ljudskog kapitala, dok za njegu koristi samo najrudimentarniji, najosiromašeniji vokabular. Prema toj se logici NHS (Nacionalni zdravstveni sustav) i sektor njege doživljavaju kao ekonomska prilika za rentijerske kapitaliste, a ne više kao ključne institucije za njegu građana.

U Manifestu njege (The Care Manifesto) zalažemo se za hitni preokret ove situacije i izgradnju novog društva koje će biti utemeljeno na modelu „univerzalne njege“. To podrazumijeva njegu kao sve ono što čini nužnu komponentu onoga što je potrebno da bi se osigurao prosperitet života na našem planetu. Kako bismo došli do takvog modela univerzalne njege – modela u kojem je njega organizacijska logika na svim nivoima života – potražili smo modele njege koji predstavljaju alternativu ograničenim oblicima njege koji danas prevladavaju.

Jedan od alternativnih modela koji nam je posebno zaokupio pozornost proizašao je iz AIDS aktivizma u SAD-u tijekom 1980-ih godina. Jedan od razloga zašto je AIDS kriza u tom periodu postala tako katastrofalna je taj da se bolest širila među grupama ljudi za koje je društvo tako malo marilo – imigrantima s Haitija, korisnicima_ama intravenoznih droga i gej muškarcima. Odgovor vlade na krizu bio je zanemariv sve do nekoliko godina nakon što se virus već proširio. Kao rezultat toga, grassroots organizacije poput ACT UP-a priskočile su popuniti prazninu.

Osnovan u New Yorku u travnju 1987. godine, ACT UP (The AIDS Coalition to Unleash Power, AIDS koalicija za oslobođanje moći) je opisan kao „raznolika, politički neutaborena grupa pojedinaca ujedinjenih u gnjevu i predanih direktnim akcijama u svrhu okončanja AIDS krize“. Ujedinivši dotad razjedinjene društvene grupe, kao što su gej muškarci, lezbijke, trans osobe, feministkinje drugog vala, ne-bijele osobe te korisnici_e intravenoznih narkotika, ACT UP je vodio strategiju na više razina kako bi se uhvatio ukoštac s katastrofalnim izostankom njege za one pogođene krizom. Iako je bio primarno grupa za direktnu akciju koja je organizirala takozvane „zap” prosvjede kako bi privukla pozornost na vladin nemar prema AIDS krizi, ACT UP je također organizirao raznovrsne zdravstvene inicijative. Odigrao je glavnu ulogu u lobiranju za brza i učinkovita klinička testiranja HIV/AIDS lijekova te je išao po bolnicama njegovati ljude koji su bolovali od AIDS-a, a nije im bila pružena adekvatna zdravstvena njega.

Jedna od stvari koje su nam pomogle mapirati djelovanje ACT UP-a bio je esej „Kako biti promiskuitetan u epidemiji” jednog od članova grupe, kustosa i akademskog radnika Douglasa Crimpa. Crimp je kritizirao ideju da je promiskuitet gej muškaraca korijen epidemije AIDS-a. Tvrdio je da je promiskuitet seksualnih kultura iz ere nakon Stonewalla značio da je među gej muškarcima došlo do umnožavanja eksperimentalnih seksualnih praksi izvan domene penetrativnog seksa koji je bio i najčešći put zaraze HIV-om među gej muškarcima. U tom je smislu tvrdio da je promiskuitet doveo do sigurnijih seksualnih praksi koje su zapravo spašavale živote, a ne uzimale ih, suprotno nekim tadašnjim predodžbama.

U istom bismo duhu mogli umnožavanje i eksperimentiranje s takvim oblicima njege nazvati „promiskuitetnom njegom“. Tvrdimo da moramo djelovati prema etičkim principima promiskuitetne njege ne samo na razini osobne bliskosti ili srodstva, već na svim razinama života – umnožavajući i eksperimentirajući s modelima njege za druge, o drugima, s drugima, nadilazeći okvire današnjih hegemonih izvitoperenih oblika njege.

Na razini zajednice moramo kultivirati lokalnu kulturu uzajamne pomoći, univerzalnu solidarnost i radikalnu demokraciju. Vidjeli smo to nedavno na primjeru grupa za uzajamnu pomoć tijekom pandemije COVID-19 i u radikalnom municipalističkom pokretu. Također, trebamo nastaviti eksperimentirati te prenositi na višu razinu alternativne ekonomske aranžmane utemeljene na dijeljenju, kakvi već postoje u solidarnim inicijativama u državama pogođenima mjerama štednje poput Grčke i Španjolske. Ovdje se promiskuitet ne odnosi samo na načine na koje se povezujemo jedni s drugima već i na naš odnos s nepokretnim stvarima, pri čemu težimo prigrliti alternativne oblike kolektivne radosti koji će poremetiti materijalističke, posesivne, individualističke imaginarije. Takve inicijative stoga prefiguriraju nove oblike uzajamne njege i brige o planetu.

To sve znači da u praktičnom smislu moramo normalizirati egalitarni model njege u kojem svatko može njegovati svakoga, uključujući naše zajednice i širi vanjski svijet – umjesto da to svaljujemo na leđa hiper-eksploatiranih, feminiziranih ili rasijaliziranih subjekata – uz rad na izgradnji radikalno demokratske države koja može osigurati resurse za sve ove eksperimentalne aranžmane njege. Zato moramo proliferirati naše napore, proširiti naše krugove njege onkraj naših obitelji i onih koji su određeni kao naši_e sugrađani_ke, obnoviti naše zajednice i misliti globalno, namjeravamo li zaustaviti nadolazeće izbjegličke i klimatske krize, te iznova osmisliti naš odnos prema strancima i ne-ljudskom svijetu kao prema srodstvu.

„Budućnost uzajamne njege” prvi je od tri dijela u kolekciji eseja o „društvenoj solidarnosti“ koji su prvotno objavljeni u 231. broju časopisa People, Power, Place, objavljenog u ožujku 2021. godine.