Prevedeni tekst dio je niza Cooneyjevih predavanja „Kapitalism 101 – The Law of Value“, dostupnih u integralnoj formi ovdje.
"Društveno potrebno radno vrijeme je sila koja nas pritišće, disciplinira naše pokrete, tjera nas da proizvodimo vrijednost samo radi proizvodnje vrijednosti, nagrađuje nas kada uspijemo proizvoditi iznad prosječne produktivnosti i kažnjava nas kada zaostajemo."
Robinson Crusoe na svojem tropskom otoku može sam odlučiti koliko mu je vremena potrebno da izgradi kolibu. Kada proizvodimo za tržišnu razmjenu nemamo taj luksuz. Kada Wonder Bread proizvodi kruh, natječe se na tržištu protiv Pepperidge Farma, Arnolda i White Rosea. Ako su njihovi radnici manje produktivni i ako im treba dulje da proizvedu kruh, to ne znači da ga mogu prodati za više novca. Društvenu vrijednost kruha ne postavljaju pojedinci, već je određena prosječnom količinom vremena koja je potrebna da bi se proizvelo kruh. Ovo nazivamo društveno potrebnim radnim vremenom.
U neoklasičnoj ekonomskoj teoriji postoje svakojaki koncepti koji, iako su matematički elegantno izvedeni na papiru, imaju vrlo slabu deskriptivnu moć u stvarnom svijetu. Kada je to kapitalističko društvo bilo u općem ekvilibriju? Je li ikada uopće postojala Paretova optimalnost? Kada su to potrošači mjerili svoje želje u utilima?
Sve znanstvene kronološke naprave su strojevi za proizvodnju vremena, alati koji u našim rukama znače pobjedu, a naše ruke moraju biti neumoljive poput kazaljki naših satova. Ne mogu si priuštiti da budu išta manje. (Izvor: Conquer by the Clock, r: Slavko Vorkapić, 1943, 10’)
Društveno potrebno radno vrijeme nije takvo. Ono je nešto vrlo stvarno, što možemo svakodnevno opažati na radnom mjestu. Privatni rad koji se odvija iza tvorničkih vrata ne zna sa sigurnošću koja je njegova društvena vrijednost i stoga proizvodi tog rada ulaze na tržište kako bi se usporedili s proizvodima drugih radnika. Na tržištu ovi privatni radovi postaju društveni. Utvrđuje se društveno potrebno radno vrijeme, koje potom povratno djeluje na proizvodnju, disciplinirajući ono što se događa u tvornici.
Tvornice koje su trošile više rada nego što je bilo društveno potrebno smatraju se neučinkovitima te su primorane promijeniti metode proizvodnje ili zatvoriti svoja vrata. Tvornice koje su proizvodile ispod društveno potrebnog radnog vremena, koje su bile učinkovitije od prosjeka, bile su nagrađivane.
Pretpostavimo da je za izradu prosječnog televizora potreban jedan sat. Jedan sat je društveno potrebno radno vrijeme za televizore. Međutim, vlasnik ACME tvornice televizora uloži u vrhunske nove strojeve koji njegove radnike učine dvostruko produktivnijima. Oni sada mogu proizvesti televizor za trideset minuta, znatno ispod društveno potrebnog radnog vremena, što omogućuje ACME-u da proizvede dvostruko više televizora u istom vremenskom periodu.
Kada bi ACME prodavao svoj novi televizor po upola nižoj cijeni nego ranije, ne bi zaradio ništa više novca nego ranije i ulaganje u nove strojeve pokazalo bi se besmislenim. Umjesto da ih prodaje po njihovoj pojedinačnoj vrijednosti od trideset minuta, ACME ih nastavlja prodavati po njihovom društveno potrebnom radnom vremenu od jednog sata, ili čak možda malo ispod društveno potrebnog radnog vremena, kako bi nadmašio svoje konkurente.
Budući da se cijena televizora nije značajno promijenila, i dalje postoji ista potražnja potrošača za televizorima. Međutim, sada na tržištu postoji ogroman višak televizora, jer ih ACME proizvodi dvostruko više. ACME-ovi konkurenti neće uspjeti prodati sve televizore koje proizvedu. Istovremeno će ACME prodati većinu svojih televizora po društveno potrebnom radnom vremenu, ostvarujući ne samo svoj uobičajeni profit, već i dodatni superprofit, jer je prodao svoje televizore iznad njihovih pojedinačnih vrijednosti, prodajući ih po ili blizu društveno potrebnog radnog vremena.
Profit vs. super-profit
Profit proizlazi iz eksploatacije radnica i radnika. Jedini način da se novac pretvori u još više novca jest da ga se uloži u radnike odnosno, da budemo precizniji, u radnu snagu, jedinu robu koja može proizvesti veću vrijednost od onoga kolika joj je cijena. Sve ovo obrađujem u videu Zakon vrijednosti 5.
Kada ACME prodaje televizore ispod društveno potrebnog radnog vremena, on ne ubire samo uobičajeni profit od eksploatacije radnika, nego i super-profit – profit prisvojen u razmjeni – jer se njegovi televizori proizvode ispod društveno potrebnog radnog vremena. Upravo ova trka za super-profitima u velikom dijelu pokreće tehnološki dinamizam kapitalističkog društva, u kojem se kapitalisti natječu kako bi kontinuirano skraćivali društveno potrebno radno vrijeme. Postupajući na taj način, kapitalisti ne eksploatiraju samo vrijednost od radnika – oni također prisvajaju vrijednost u razmjeni.
Fizička produktivnost vs. produktivnost vrijednosti
Površnim pogledom mogli bismo steći dojam da tvornica televizora ACME ostvaruje više profita jer stvara veću vrijednost, ali to nije slučaj. Jednaki broj radnika obavlja jednaku količinu posla kao i prije. Obavlja se ista količina radnog vremena, raspoređena na proizvodnju većeg broja roba. Dakle, neto vrijednost koju stvaraju ne povećava se samo zato što raste fizički output.
Iznimno je važno da razumijemo ovu razliku između fizičke produktivnosti i produktivnosti vrijednosti. Kako postaje lakše proizvesti televizore, njihove cijene padaju. Dakle, samo zato što možemo napraviti više nečega ne znači da smo stvorili i veću vrijednost.
Prisvajanje vrijednosti u razmjeni
Kada bi druge tvrtke usvojile tehnologiju sličnu ACME-ovoj, društveno potrebno radno vrijeme za proizvodnju televizora palo bi na polovinu svoje prijašnje vrijednosti i ACME-ovi bi super-profiti nestali. Što znači kada kažemo da ACME ostvaruje super-profit prisvajanjem vrijednosti u razmjeni?
Kada mijenjate jednu robu za drugu robu veće vrijednosti, prisvojili ste vrijednost u razmjeni. Postoji mnogo načina na koje se može prisvojiti vrijednost u razmjeni. Primjerice, možete proizvesti proizvod za manje od društveno potrebnog radnog vremena, ali ga prodati po društveno potrebnom radnom vremenu. Na taj način dobivamo više u razmjeni nego što u nju unosimo. No odakle dolazi ta prisvojena vrijednost?
Na prvi pogled, čini se da vrijednost dolazi od potrošača koji kupuju robu. Međutim, potrošači kupuju robu po njezinoj vrijednosti, po društveno potrebnom radnom vremenu. Oni ne gube vrijednost u razmjeni – plate šezdeset dolara za televizor i dobiju televizor vrijedan šezdeset dolara. Vrijednost gube svi oni drugi kapitalisti koji još uvijek proizvode po društveno potrebnom radnom vremenu. Oni nisu u mogućnosti prodati sve svoje proizvode i na gubitku su. ACME uspijeva privući velik broj njihovih mušterija.
Razmjena je igra nulte sume. Kada god jedna osoba pobijedi, druga mora izgubiti. Postoji ograničen broj ljudi koji su voljni kupiti televizore po društveno potrebnom radnom vremenu. Kada ACME prisvaja vrijednost u razmjeni, to ne znači da krade novac iz sefova svojih konkurenata. To znači da otima prodaje svojim konkurentima. Više vrijednosti dolazi u ACME nego što je zapravo stvorio, a manje ide njegovim suparnicima.
Društveno potrebno radno vrijeme i radni proces
Ovaj se proces odvija svaki dan u kapitalističkom društvu. Opsjednuti smo vremenom i učinkovitošću. Sve, od radnog dana do pokreta koje radnici čine, vremenski je regulirano i racionalizirano. Od trenutka kada budilica zazvoni provjeravamo vozni red vlakova, bušimo vremenske kartice i radimo što je moguće učinkovitije. Čak i svoje vrijeme odmora tretiramo kao razdoblje u kojem treba maksimizirati rekreaciju i opuštanje.
Postoji čitavo polje industrijskog inženjerstva koje je posvećeno smanjivanju društveno potrebnog radnog vremena u društvu. Neki od najutjecajnijih umova prošlog stoljeća bili su ljudi poput Henryja Forda i Fredericka Taylora, koji su značajno doprinijeli smanjenju društveno potrebnog radnog vremena, a sve u potrazi za super-profitom.
Ovaj nagon za stvaranjem super-profita ne znači da se u društvu odvija sve manje rada. To znači da ista količina rada proizvodi više outputa. Često se govori da će nam strojevi olakšati život, smanjujući potrebu za radom. No to nikada nije bio slučaj u kapitalističkom društvu. Strojevi samo stvaraju više outputa po satu rada. Nerijetko se strojevi koriste kako bi se izvuklo više rada od radnika, jer stroj može diktirati tempo i intenzitet rada.
Društveno potrebno radno vrijeme je sila koja nas pritišće, disciplinira naše pokrete, tjera nas da proizvodimo vrijednost samo radi proizvodnje vrijednosti, nagrađuje nas kada uspijemo proizvoditi iznad prosječne produktivnosti i kažnjava nas kada zaostajemo.
Kapitalisti se natječu kako bi smanjili društveno potrebno radno vrijeme ulaganjem u kvalitetniju opremu. Što su strojevi bolji → to je radni proces učinkovitiji → to je veći output → to su niže cijene → to je više super-profita → to je više novca dostupno za ulaganje u nove strojeve → to je radni proces učinkovitiji → to je veći output → to su niže cijene → to je više super-profita → to je više novca dostupno za ulaganje u nove strojeve → to je radni proces učinkovitiji → to je veći output → to su niže cijene → to je više super-profita → to je više novca dostupno za ulaganje u nove strojeve → to je radni proces učinkovitiji → to je veći output → to su niže cijene → to je više super-profita → to je više novca dostupno za ulaganje u nove strojeve…
[1:15:43-1:26:12]
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
Na jučerašnjoj sjednici Fakultetskog vijeća (29. rujna) izglasana je Odluka o participacijama prema kojoj su studenti koji trenutno ponovno upisuju posljednju godinu diplomskog studija oslobođeni plaćanja 75% obračunate školarine. Iako donesena Odluka nije ispunila naš zahtjev za potpunim oslobađanjem plaćanja participacija u izvannominalnoj godini, prihvatili smo ju kako bi studenti_ce mogli biti na vrijeme upisani te na taj način zadržati svoja prava. Smatramo ključnim osvrnuti se još jednom na studentsku borbu i situaciju na Fakultetu zadnjih osam mjeseci. Prije svega, želimo unaprijed doskočiti narativu o tome da se ovakva Odluka donijela jer su studenti i uprava “napokon sjeli za stol” […]
25. rujna 2025.Što je to Antifa i tko je se treba bojati?
Autor analizira kako američka desnica, predvođena Trumpom, demonizira Antifu kroz propagandni aparat i zakonodavne mjere, pretvarajući kontrakulturno, decentralizirano antifašističko djelovanje u simbol radikalne prijetnje. Propitujući historiju antifašističkih mobiliziranja − od samoobrambenih njemačkih i talijanskih uličnih grupa, preko šezdesetosmaških i pod utjecajem autonomizma preoblikovanog antifašizma u kontrakulturu, do antifašističke supkulture u panku − autor trasira putanju otvorene i fleksibilne borbe koja se, usprkos preoblikovanjima pa i deradikalizaciji, uvijek iznova uspostavlja kao „crveno strašilo‟. Lijepljenje oznake „teroristički‟ samo je jedan od izraza ove panike, kao i ideološke borbe za značenje. Tako se borba za ulice pretvara u borbu za značenje samog antifašizma, otkrivajući da je strah od Antife zapravo strah od same ideje političkog otpora – od mogućnosti kolektivnog djelovanja izvan državnih i institucionalnih okvira.
17. rujna 2025.Znanje nije i ne treba biti roba
Izjava za medije i javnost povodom blokade sjednice Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 17. rujna 2025.
1. rujna 2025.Na vratima katastrofe: što predstavlja novi val nacionalizma u Hrvatskoj?
U kapitalističkom svijetu koji, unatoč trijumfalnim narativima o „kraju povijesti“, neprestano proizvodi vlastite krize, novi val nacionalizma u Hrvatskoj odražava globalni fenomen koji Richard Seymour naziva „nacionalizmom katastrofe“ – ideologijom straha, poricanja i resantimana. Kapitalizam, zasnovan na eksploataciji i nejednakosti, ne nudi stvarnu stabilnost; u tom vakuumu raste potreba za imaginarijem pripadnosti koji nacionalizam vješto mobilizira. U postsocijalističkom kontekstu on postaje sredstvo upravljanja društvenom nestabilnošću: kompenzacija za gubitak socijalne sigurnosti, koja prekriva sve dublje klasne nejednakosti mitom o narodu i kontinuitetu.
27. kolovoza 2025.Solidarnost kao tkivo revolucionarne politike
U podrobnijoj historijskoj i kritičkoj analizi pojma solidarnosti, autorica pokazuje kako je on u neoliberalnom kapitalističkom kontekstu izgubio svoje političko i klasno uporište te se pretvorio u moralnu gestu i afektivni digitalni refleks lišen stvarne subverzivne moći. Polazeći od razmatranja načina na koje su empatija i moral zamijenili političku organizaciju, tekst razotkriva kako se solidarnost sve češće svodi na individualni (ili kolektivni) čin suosjećanja, umjesto da djeluje kao kolektivna praksa otpora. Autorica pritom poziva na ponovno promišljanje solidarnosti kao istinski političke kategorije – ne kao emocionalnog odgovora na nepravdu, nego kao materijalne strategije zajedničke borbe protiv eksploatacije, nasilja i nejednakosti. U te svrhe se propituju i neki od načina organiziranja, poput uzajamne pomoći, direktne akcije i političke edukacije, koji se temeljno razlikuju od angažmana civilnog sektora, kulturnih ratova i influensinga.
25. srpnja 2025.O društvenom i klimatskom denijalizmu
Poricanje klimatskih promjena, odnosno klimatski denijalizam, važan je faktor u sprječavanju razvoja organizacijskih kapaciteta za suočavanje s globalnom ekološkom krizom. Operativan je na individualnoj razini kao mehanizam obrane, ali i na razini politika i društvenih praksi koje ga reproduciraju. Oblici denijalizma kreću se od otvorenog negiranja preko individualističkog oslanjanja na recikliranje bez kolektivnog organiziranja, do narativa o „zelenom kapitalizmu“ i „zelenoj tranziciji“ koji ne dovode u pitanje način proizvodnje. Ekološko pitanje, međutim, mora biti shvaćeno kao klasno pitanje: kapitalistička eksploatacija nerazdvojiva je od imperijalističke degradacije prirode. Stoga i borba protiv ekološke destrukcije planete, te različitih formi denijalizma koji je podupiru, mora biti klasna, antiimperijalistička i antikapitalistička.
19. srpnja 2025.Združeno priopćenje povodom hitne obavijesti o protuzakonitom gubitku prava studiranja
Studentski zbor Filozofskog fakulteta ukazuje medijima i javnosti na zabrinjavajuću situaciju slučajeva neopravdanog i protupropisnog gubitka prava studiranja nakon stupanja na snagu novog Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti koji se nisu riješili niti na prethodnoj sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta, održanoj 16. srpnja 2025.
Na sjednici Fakultetskog vijeća, 18. lipnja, pristupilo se tajnom glasanju o oba prijedloga Odluke: prijedlog uprave FF (kojom se predviđa uvođenje plaćanja participacija po ratama) je dobio 42 glasa, prijedlog studenata (kojom se predviđa potpuno oslobađanje plaćanja participacija za ponovni upis posljednje godine studija) je dobio 26 glasova, a 6 glasova je bilo nevažećih. Za donošenje ovakvog tipa odluke potrebna je apsolutna većina svih članova Fakultetskog vijeća (48 glasova), stoga niti jedna odluka nije izglasana. Nije u potpunosti jasno kako će izgledati daljnja procedura, posebice s obzirom na činjenicu da procedura nije propisana Statutom, a Fakultetsko vijeće nema ni svoj […]
20. lipnja 2025.Kritičke teorije imperijalizma: naučno oruđe protiv geopolitičkih spekulacija
Imperijalizam danas rjeđe dolazi u obliku tenka, a sve se češće manifestira kao razvojna strategija, upravljanje granicama, artikulira se putem humanitarne retorike ili tržišne logike. U tekstu autor mapira suvremene oblike imperijalne dominacije i pokazuje kako se moć redistribuira kroz globalne financijske tokove, sigurnosne režime i depolitizirane moralne narative. Razotkriva kako se kolonijalna matrica moći obnavlja kroz neoliberalne prakse, a stari obrasci dominacije održavaju i prilagođavaju novim oblicima globalnog kapitalističkog poretka.