Dekoloniziranje čovječanstva

U svojoj najnovijoj knjizi Out of the Dark Night: Essays on Decolonization (2021), kritički teoretičar Achille Mbembe nudi afropolitanizam kao naziv kozmopolitske vizije za budućnost čovječanstva. „Zapravo,“ tvrdi on, „sudbina našeg planeta odigrat će se, u velikoj mjeri, u Africi. Ovaj planetarni obrat afričke situacije predstavljat će glavni kulturni i filozofski događaj dvadeset i prvog stoljeća.“ Artikulirajući svoj koncept afropolitanizma, Mbembe pokušava preispitati intelektualno, moralno i političko nasljeđe afričkog nacionalizma. Ono što smatra izuzetno spasivim u tom nasljeđu jest „poruka radosti koju nosi velika univerzalna budućnost, jednako otvorena za sve ljude, sve nacije i sve vrste“. U mjeri u kojoj „čovječanstvo“ snosi odgovornost za stvaranje ove univerzalne budućnosti – čovječanstvo koje nije unaprijed dano, već „izvučeno i stvoreno tijekom borbi“ – bit će poučno istražiti kakvu vrstu čovječanstva Mbembe zamišlja.

Mbembe prepoznaje da je, unatoč tome što je „genomika unijela novu složenost u figuru čovjeka“, u međuvremenu „rasa ponovno ušla u domenu biološke istine, sada promatrane kroz molekularni pogled“. Ovakav razvoj događaja prijeti onome što Mbembe promiče kao „projekt nerasijalizma“. Iako ne artikulira u detalje što sve nerasijalizam iziskuje, on je intimno isprepleten sa „samim čovječanstvom“ kao političkim projektom. „U suvremenim rekonfiguracijama i mutacijama rase i rasizma na kocki je cijepanje samog čovječanstva na zasebne vrste i podvrste kao rezultat tržišnog libertarijanizma i genetske tehnologije“, drži Mbembe. Ovdje i drugdje, unatoč vlastitom upozorenju da „čovječanstvo nije unaprijed dano“, Mbembe piše kao da je rasizam način cijepanja „samog čovječanstva“ – jedinstvenog, složenog i kolektivnog bića. U takvim konstrukcijama, ne samo da se čovječanstvo pretpostavlja kao specifična „vrsta“ koju se može razaznati u njezinoj različitosti od drugih oblika života, već se također postulira kao kategorički nedjeljiva na manje komponente na temelju rase, nacije, roda ili klase. Ostaje malo mjesta za uvažavanje mogućnosti da su takvi „rascjepi“ i „podjele“ same po sebi različiti načini zamišljanja čovječanstva – kao skupa nacija, na primjer, ili kao transnacionalne konstituente globalnog rata između klasa.

U mjeri u kojoj „samo čovječanstvo“ nije apolitična činjenica nego osporavana ideja i ideal, potrebno je pažljivo propitati njegovu mobilizaciju u borbama za pravdu, uključujući rasnu pravdu. Da postavim jedno goruće pitanje između ostalih: koji posao obavlja „čovječanstvo“ kao konstitutivni jezik „ne-rasnog“ svijeta, osobito u kontekstu „suvremenog neoliberalnog poretka koji tvrdi da je prevazišao rasno“? Osim prakse antirasizma, ovo bi se propitivanje moglo proširiti na bilo koju politiku koja imenuje i rangira kvalitete, želje ili raspoloženja za koje se kaže da odgovaraju biti čovječanstva – uključujući, primjerice, Mbembeovu vlastitu identifikaciju „onog najljudskijeg očekivanja života izvan zakona tržišta i prava vlasništva“. Iako bismo mogli sudjelovati u Mbembeovu antikapitalizmu, posve je druga stvar utemeljiti ga na očekivanjima ili kvalitetama za koje se tvrdi da su „najljudskije“. Polemizirajmo: kako razmišljati o ljudskim bićima koja su živjela, borila se ili ubijala za pravo na vlasništvo – jesu li njihova očekivanja, sklonosti, raspoloženja išta manje ljudska?

Frantz Fanon, psihijatar i militantni teoretičar dekolonizacije, onaj je prema kome se Mbembe okreće kada predlaže politiku „uspona u čovječanstvo“. Preko Fanona, Mbembe uviđa da dekolonizacija ima za cilj „radikalno redefiniranje autohtonog bića i njegova otvaranja mogućnosti da postane ljudski oblik bića, a ne stvar“. Ta mogućnost postajanja čovjekom zahtijeva, s jedne strane, afirmaciju drugačije ljudskosti, „mogućnost rekonstitucije ljudskog nakon suučesništva humanizma s kolonijalnim rasizmom“. S druge strane, zahtijeva da se postane „vlastiti temelj“ sebe sama, za potrebe stvaranja „oblika života koji bi se istinski mogli okarakterizirati kao potpuno ljudskima“.

Što je „potpuno ljudski“ oblik života? Je li to moguće postulirati bez perpetuiranja hijerarhija među različitim bićima, podjednako ljudima i ne-ljudima, i njihovim različitim načinima življenja i umiranja? Kakve borbe iziskuje „uspon u čovječanstvo“ ako se ne pretpostavlja mogućnost dekolonizacije čovječanstva? Prema Mbembeu, „uspon u čovječanstvo može biti samo rezultat borbe: borbe za život“, koja se sastoji od uzdizanja iz dubina „izuzetno sterilnog i sušnog područja“ koje je Fanon nazvao rasom, ili zonom nepostojanja. „Izaći iz ovih sterilnih i sušnih područja postojanja prije svega znači izaći izvan ograde rase – zamke u kojoj pogled i moć Drugoga nastoje zatvoriti subjekt“, inzistira Mbembe. Iako zadatak dekolonizacije jest „rušenje granica u svijetu“, rasa je ograda koju treba otvoriti i u konačnici iskorijeniti: „rušenje granica u svijetu pretpostavlja aboliciju rase“.

Kako ukinuti rasu? Tako da se postane čovjekom: u Mbembeovim očima, tako da se postane „ne-rasnim“ bićem. Unutar takve sheme, ispada kao da se čovjekom može postati samo kao ne-rasno biće, dok je jedini način da se bude ne-rasno biće taj da se postane ljudsko biće. Čini se kao da se ovime implicira sljedeće: što je više netko rasijaliziran, to je manje ljudsko biće, te što je netko više ljudsko biće, to je manje rasijaliziran. Stoga moramo postaviti ključno pitanje o razlici između Mbembeova projekta ne-rasijalizma i francuskog republikanizma, koji provodi „univerzalizam slijep na boje“ u svojoj „radikalnoj ravnodušnosti prema razlikama“. Je li distinkcija između njih dvoje problem (ne)prepoznavanja implicitne „bjelačkosti“ bivanja ljudskim bićem u tradiciji kolonijalnog humanizma koju utjelovljuje Francuska? Što se događa nakon što je implicitna bjelačkost čovjeka prepoznata – je li onda zadatak inzistirati na ljudskosti „ne-bijelaca“, kao što to čini Mbembe kroz (ono što se može konceptualizirati samo kao) derasijalizaciju? Kako se projekt ne-rasijalizma razlikuje od inzistiranja na tome da nedvojbeno živimo u postrasnom dobu u kojemu su svi životi važni? Želimo li dekolonizirati čovječanstvo, držim da su ovo neka od pitanja o kojima treba razmisliti.

Mbembeov Out of the Dark Night: Essays on Decolonization je humanistički poziv na to da se živi u skladu s čovječanstvom, da se uzdigne do njega iz dubina rase i rasijalizacije. Na trenutke poetičan, neobično eruditski, preporučena literatura čak i onima koji bi, umjesto da ga ostave iza sebe, radije vratili mrak.