Neven Jovanović: Blokada u sedam slika

Krhotine iz dnevnika: u kakve slike filološki mozak preoblikuje tridesetčetverodnevno vježbanje izravne demokracije.

Dvorana 7, ili Sedmica, najveća je predavaonica na fakultetu na kojem radim kao javni službenik. Sedmica – starinska dvorana iz sedamdesetih s tribinama čije su izgrebane drvene klupe prilično uske – služi dvjema glavnim svrhama: u njoj se drže kolegiji s najvećim brojem polaznika, i u njoj studij počinje i završava – tu se pozdravljaju brucoši i dodjeljuju diplome. Predavanja na tim najvećim kolegijima obično su i najdosadnija (mi smo tamo slušali pedagogiju i ONO i DSZ), pozdravljanja su nepodnošljivo bahata, a dodjele diploma odnedavno se diče nakaradnim pseudo-tradicijama crnih halja i bacanja akademskih šešira u zrak (sve uvezeno ravno iz američkih filmova). Ukratko, Sedmica je bila sinonim za gnjavažu i davež.
Dok fakultet na kojem radim nisu okupirali njegovi studenti i počeli u Sedmici održavati plenum.

Rektor sveučilišta čija je jedna od sastavnica fakultet na kojem radim gostuje na sjednici vijeća toga fakulteta. Sjednica počinje iskazom lojalnosti: pročelnici odsjeka ustaju jedan za drugim i pokorno javljaju da je fakultetska nastava uspješno uspostavljena na “alternativnim lokacijama”. To zadovoljno potvrđuje i dekan fakulteta na kojem radim. Onda uzima riječ i rektor i “iznosi kronologiju”: nadugo nam i naširoko govori svemu što svi dobro znamo, kao i o besplatnom visokom obrazovanju, koje je, zahvaljujući upravo rektoru, od 2007. apsolutno besplatno (samo što ga većina studenata mora plaćati).
Prostorija u kojoj se taj igrokaz odigrava – fakultetska vijećnica – nalazi se dvadeset metara daleko od Sedmice, u kojoj plenume održava nezavisna studentska inicijativa za besplatno visoko obrazovanje, koja blokira nastavu na fakultetu na kojem radim. Ali usprkos toj blizini ton je rasprava u vijećnici jednodušno ovakav: na naš je fakultet, eto, pao meteor. Zbog pada meteora, naravno, ne možemo na fakultetu održavati nastavu, pa smo je preselili na “alternativne lokacije”. Uklanjanje meteora očekuje se u najskorijem roku.
Činjenica da se taj meteor sastoji od četiristo, petsto, šesto, sedamsto naših vlastitih studenata, da oni blokiraju nastavu zbog uvjerenja da bi besplatno visoko obrazovanje trebalo biti jednako besplatno za sve, da blokada nastave ovisi o odgovoru ministarstva, ministra i vlade – to svi govornici u vijećnici galantno mimoilaze.

Jedna od ranih večeri u Sedmici, na plenumu. Neki se profesori obraćaju studentima. Pokazuje se da je ovdje situacija drugačija. Pokazuje se da plenum nije učionica (u kojoj su profesori apsolutni samovladari). Ovi studenti jesu i nisu njihovi studenti. Ovdje autoritet nije samorazumljiv – on se mora zaraditi. Istina, prema profesorima studenti imaju u startu nešto više poštovanja, ali tono se može potrošiti. S posljedicama. Takvi koji moraju svoja dva boda zakucati po svaku cijenu (pa i po cijenu gubljenja utakmice), takvi koji ne mogu ne docirati, ne poučiti “djecu” što sve nisu naučila, a što su sve propustila, jednako kao i takvi koji pokušavaju tretmane provjerene na “odraslima” – svi oni izgore nevjerojatnom brzinom. Plenum ih pojede u času.
S druge strane, pravi je autoritet pred tim ljudima vrlo lako steći. Samo im se obrati s poštovanjem, govori otvoreno, nemaj figu u džepu.
Uh.

Još jedna od ranih večeri u Sedmici, na plenumu. Ljudi raspravljaju o reakcijama – i izostancima reakcija – svih onih koji bi o besplatnom visokom obrazovanju trebali razmišljati, svih onih koji bi, u krajnjoj liniji – ako je naša zemlja zaista toliko siromašna da si besplatno visoko obrazovanje ne može priuštiti – trebali naprosto doći među ljude, na plenum, i reći im to, priznati im to, staviti karte na stol. Umjesto toga, ignoriranje i muk.
O tome ljudi raspravljaju, i osjeća se – posve se jasno osjeća – kakva mora biti atmosfera u nekom palestinskom logoru. Opipljiva je nemoć, osjećaj da nikog drugog nije briga. I može se posve jasno – kao u eksperimentalnim uvjetima, kao u laboratoriju – pratiti kako i iz čega nastaju ekstremizmi i radikalizmi. Kako se više plješće, jače reagira na izjave koje su oštrije, drastičnije, nepomirljivije, borbenije.
Osjeća se i kakvo olakšanje donose parole – sve ono što te tišti na neobičan se način savršeno uklopi u puno puta ponavljane četiri riječi, tih je četiri riječi najjednostavnije izreći, tu se svi u ovome malom getu savršeno razumiju.
Može se posve jasno pratiti što ljude dovodi do toga da se opasuju eksplozivnim nabojima i jure u smrt.

Kako teče blokada nastave na fakultetu, nižu se i serijski sastanci u vijećnici. Na tim sastancima predstavnici profesora – koji su se našli između čekića i nakovnja – pokušavaju dokučiti što mogu i što da rade. Posljedica je svega toga da na stolac u vijećnici sjedam kao da idem zubaru: znam da će dugo trajati i da će biti neugodno. S druge strane, na plenum u susjednu Sedmicu idem s posve drugačijim osjećajima (iako i ondje sastanci dugo traju i prilično su naporni).

Dan predizborne šutnje: pobunjeni studenti i ostale prosvjeduju na glavnome trgu glavnoga grada. Vruće je i raspoloženje je festivalsko. Prosvjed je obrubljen: navijačkim šatorom prepunim klinaca u plavim dresovima, ljudima koji s punim vrećicama žure s placa da uhvate tramvaj, ljudima koji sjede na terasi gradske kavane i bez ikakve reakcije gledaju pobunjene studente i ostale kako prosvjeduju. Prosvjed zauzima otprilike četvrtinu ili petinu glavnoga trga glavnoga grada.
Omjer se čini vrlo realnim.

Nakon tridesetak dana blokade nastave, pošto je vlast prikupila dovoljno jasnih signala da joj većina građana studentsku blokadu neće uzeti za zlo, najviši javni službenik zadužen za visoko obrazovanje odlučuje krenuti u propagandnu kontraofanzivu. Daje intervju ilustriranom tjedniku i gostuje na popularnom radiju. Njegov razgovor na popularnom radiju potpuno je nestvaran. Ne samo da nema veze s onim što se događa – najviši javni službenik o tome što se događa govori tako da se može razabrati da on svoj “resor” – u biti, ljude za čiju je dobrobit zadužen, ljude čiji napredak on financira novcima svih građana, ljude koji bi u konačnici, kad jednom budu visoko obrazovani, trebali pridonijeti da svi zajedno živimo bolje – dakle, najviši javni službenik taj svoj resor doživljava kao jedan stroj. Stroj radi svojim tempom, i opremljen je spletom indikatora, regulatora, ventila, transmisija; kad kazaljke pojedinih indikatora skoče do crvenoga, treba tu otpustiti, tamo pritegnuti, nešto zamijeniti, nešto nadograditi. I to je sve.
A onda se najednom iz toga stroja začuje ljudski glas, ljudski glas koji želi nešto najjednostavnije. Kao da stroj naprasno zaželi, recimo, čašu vode.
Naravno da se najviši javni službenik pred tako nečime može samo potpuno izgubiti.

Praktički u predvečerje konca blokade nastave na fakultetu na kojem radim, u Sedmici svoje knjige predstavlja svjetski poznati subverzivni filozof. Neobičan po tome što njegova planetarno popularna subverzivnost zaista i jest subverzivna. Za nas cinike to je krajnje paradoksalno: u modi je čovjek koji ima razloga da bude u modi, i to baš iz onog razloga iz kojeg ne bi trebao biti u modi. U svakom slučaju, taj planetarno popularni paradoks sjedi tamo u Sedmici, maše mikrofonom, trlja nos svakih pet sekundi, fuflja, priča viceve i govori jezikom staljinizma i socijalizma. I sve što govori apsolutno stoji. I Sedmica je puna kao na plenumu – usto, puna prilično neočekivanih ljudi, među kojima je i moj automehaničar koji studira na Evangeličkom fakultetu. Svjetski poznati filozof daje odlučnu podršku studentskoj blokadi (govoreći usput o Tertulijanu i Duhu svetom kao ekvivalentu kompartije), i ne mogu se ne sjetiti i one prostorije sa zubarskim stolcima preko puta, i onih dosadnih predavanja iz pedagogije i onih sramotnih bacanja crnih kapa u zrak. Sve to na istom mjestu, sve to u istoj zgradi.
Koja je napokon počela sličiti Filozofskom fakultetu.