Zaboravljeni revolucionar: Thomas Spence o spašavanju zajedničkog dobra

Thomas Spence (1750-1814) danas je gotovo zaboravljen, ali je u vrijeme Francuske revolucije bio jedan od najpoznatijih mislilaca i aktivista lijevog krila radikalnog demokratskog pokreta u Engleskoj. U Red Round Globe Hot Burning, Peter Linebaugh opisuje ga kao „najdosljednijeg među komunistima zajedničkog dobra iz 1790-ih“. Njegov utjecaj nastavio se i nakon njegove smrti: Parlament je 1817. godine zabranio političke klubove koji su podržavali njegova stajališta, čime je spensizam postao jedina politička ideologija koja je ikada bila zabranjena u Engleskoj.

Godine 1775., ogorčen nepravdom parlamentarnog ograđivanja zemlje u Yorkshireu, počeo se zalagati za zajedničko vlasništvo nad cjelokupnom zemljom i decentraliziranu vladu utemeljenu u župama. S vremenom je nadogradio ono što se uvriježilo pod nazivom Spenceov plan, ponajviše zalažući se za univerzalno pravo glasa za muškarce i žene. Najcjelovitija izjava bio je Ustav savršenog Commonwealtha (The Constitution of a Perfect Commonwealth, 1798), u kojem je modificirao demokratski ustav koji su 1793. godine predložili jakobinci, dodajući odredbe kojima se osigurava da „Svi ljudi … imaju trajno vlasništvo i pravo na zemlju i njezine prirodne proizvode“.

Bio je član Londonskog dopisnog društva (London Corresponding Society) i više puta zatvaran tijekom 1790-ih zbog objavljivanja i prodavanja radikalne literature, uključujući Prava čovjeka Toma Painea i svoja vlastita djela. Kao odgovor na reakcionarnu osudu Edmunda Burkea protiv „svinjskog mnoštva“, objavio je popularni časopis, Pig’s Meat (Svinjsko meso), koji je podržavao Francusku revoluciju i pozivao na svrgavanje i eksproprijaciju britanske aristokracije. Bio je iznimno kritičan prema Paineu i drugim demokratima koji su podržavali političku, ali ne i ekonomsku jednakost.

Slijede ulomci iz Kraja ugnjetavanja (The End of Opression, 1795), u kojima Spence odgovara mladom čovjeku na neka pitanja. Nakon što se većina ljudi opredijeli za provođenje Plana, pita mladić, koja će biti „najjednostavnija metoda da se to učini, i to s najmanje krvoprolića?“

Spence odgovara:

Pretpostavimo da u zemlji koja je pripremljena na takvu stvar postoji nekoliko tisuća srčanih, odlučnih, dobro naoružanih ljudi pod upravom časnika, kao i odbor poštenih, rezolutnih, inteligentnih ljudi koji će djelovati kao privremena vlada i usmjeravati svoje akcije prema odgovarajućem cilju.

Ovaj bi odbor mogao objaviti manifest ili proglas, usmjeravajući ljude u svakoj župi da po njegovu primitku smjesta preuzmu u posjed cjelokupnu zemljišnu imovinu unutar svog okruga i postave je pod upravu odbora kojeg će imenovati, u ime stanovnika i za njihovo korištenje; svi zemljoposjednici trebali bi bez odlaganja, pod prijetnjom zapljene i zatvora, dostaviti spomenutom župnom odboru sve spise i dokumente koji se odnose na njihova imanja kako bi se smjesta spalili; također bi istovremeno trebali predati spomenutom odboru posljednje uplate zaprimljene od svojih zakupaca, kako bi se uspostavio župni fond za neposrednu uporabu, bez da se na to poziva iscrpljeni narod.

Kada bi se ovaj proglas općenito poštivao, stvar bi bila smjesta razriješena; no kada bi se aristokracija podigla na noge da to ospori, ljudi bi morali biti odlučni i očajni, uništavajući ih do korijena te jačajući svoje ruke bogatim konfiskacijama. Tako bi se rat vodio na štetu bogatog neprijatelja, a vojnici slobode, osim puni nade da će sudjelovati u budućem blagostanju zemlje, bili bi postojani i hrabri, jer bi bili dobro plaćeni.

Gdje god bi narod preuzeo zemlju u posjed (a to bi svakako trebalo postići što je prije moguće), aristokracija bi bila odsječena od rente kao značajnog resursa, što bi ih ubrzo prizvalo razumu, te bi postali bezopasni koliko i svi drugi ljudi.

Dobri učinci takve promjene bili bi uzbudljiviji i tim više oživljujući za izgladnjelu, očajnu djecu opresije negoli bi to bilo dobroćudno i iznenadno proljeće za promrzlu Zemlju nakon duge i teške zime.

Pomislite samo na višemilijunske rente koje se danas plaćaju tim samostvorenim nećacima svemogućeg Boga, na zemljišne kamate, koje se doslovno plaćaju ni za što drugo doli za stvaranje gospodara. Kažem vam, samo zamislite da sav taj novac kruži među ljudima, i tamo promiče rad i sreću, kao i sva umijeća i zvanja korisna u društvu; ne bi li ova promjena bila neopisiva?

Ovo ne bi bila ni jalova revolucija pukih neproduktivnih prava, za kakva se mnogi zalažu, niti iznenadni i privremeni priljev bogatstva kakav se zadobiva osvajanjem; već neprekidni protok trajnog bogatstva, uspostavljen sistemom istine i pravde, i zajamčen interesima svakog muškarca, žene i djeteta u zemlji.

Također, vlada takvog naroda ne bi više mogla biti tlačiteljska. Demokratske župe brinule bi o tome koliko će novca poslati državi da rasipa u svojim poduhvatima. Njihovi senatori, koji ne bi mogli biti zemljoposjednici, pokazali bi se pak mnogo poštenijima i vjernijima služenju svojim biračima od naše današnje toliko hvaljene gospode neovisnog bogatstva.

Kada narod stvara zemljoposjednike, stvara čitavu svitu nasljednih tirana i ugnjetavača, kojima nisu dovoljni njihovi gospodski prihodi od rente, već se upinju doći i na vlast te je razdijeliti među sobom, primajući za funkcije koje u njoj obnašaju ogromne plaće, kao da su siromasi; tako da zbog najamnina koje budalasti ljudi budalasto plaćaju za ništa, jadno tupo magare narod biva natovareno s dva para košara.

Dakle, tko god je toliko blesavo dobroćudan i odviše velikodušan da plaća najamnine skupini pojedinaca, ne bi se smio iznenaditi ako ga njegovi gospodari na sve načine, pomoću svih sredstava i izgovora pokušaju zadržati u takvom odnosu, dajući dovoljno prostora njegovim liberalnim sklonostima.