Zašto bi talijanska stagnacija mogla biti budućnost cijele eurozone

Italija je ovoga ljeta zapala u trostruku recesiju. Nakon kolapsa iz 2008./2009., ekonomija je stagnirala, da bi se tijekom 2011. godine vratila u recesiju, nikada se potpuno oporavivši. Filozofija tadašnjeg ministra gospodarstva Giulia Tremontija bila je „strpljen – spašen!“, sve dok spekulacija nije dokrajčila Berlusconijevu vladu. Premijeri Mario Monti i Enrico Letta držali su se samoporažavajućeg briselskog diktata o fiskalnoj strogosti, no omjer javnog duga u odnosu na BDP čak je i uz umjerene deficite naglo porastao.

Situacija je ostala pod kontrolom jedino zahvaljujući nultoj stopi kamata i retorici predsjednika Europske centralne banke, Maria Draghija. Potom se pojavio Matteo Renzi, i talijanska se gospodarska politika svela na puko naklapanje. Uz istovremeno jačanje pritiska autoritarnih parlamentarnih i izbornih reformi, obećava se da će u budućnosti niži porezi i liberalizacije kompenzirati rezove u javnom sektoru i privući strane investitore. Mjesečna porezna olakšica od 80 eura niže plaćenim radnicima nije dovela do povećanja osobne potrošnje kućanstava, već je potrošena na tarife i lokalne poreze.

Ipak, u proteklih nekoliko tjedana, perspektiva se promijenila. Statistika drugog tromjesečja 2014. godine pokazuje nultu stopu rasta u Francuskoj i negativni rast koji doživljava Njemačka. Grčka, Španjolska i Portugal zabilježile su nešto pozitivnije brojke jedino zato što su se u to vrijeme oporavljale od teških mjera štednje. Izgleda kako eurozona ne može drukčije nego da je samostalno pogone tri najveća gospodarstva. Radi se o kontinentalnoj krizi unutar anemične globalne ekonomije. Međutim, trebali bismo se prisjetiti stare gramšijanske istine o Italiji: „nerazvijenost“ njezina kapitalizma je paradigmatična. Europa bi trebala tražiti izlaz iz krize u istim politikama kakve su potrebne Italiji. Bez njih, talijanska stagnacija ujedno predstavlja budućnost cijelog kontinenta.

Mnogi danas smatraju kako su mjere štednje otišle predaleko: nužna je elastičnost monetarne ili fiskalne politike. Prijedlozi sežu od kvantitativnog otpuštanja[*] (s nadom u snižavanje vrijednosti eura), i/ili financiranja od strane ECB-a u svrhu kreditiranja, i/ili uklanjanja ograničenja nametnutih javnim financijama. Prepoznaje to čak i Draghijev govor na konferenciji američkih Federalnih Rezervi u Jackson Hole, Wyomingu. Ovakvi prijedlozi često idu ukorak sa zagovorom strukturnih reformi na strani ponude, poput fleksibilizacije radne snage i liberalizacije. Drugi tvrde kako glavni problem leži u trgovinskim disbalansima. Viša razina njemačke unutarnje potražnje, ostvarena kroz fiskalne stimuluse i/ili više plaće, pružila bi uzlet zemljama GIIPS-a (Grčka, Italija, Irska, Portugal i Španjolska). Prijedlog napuštanja jedinstvene valute, u svrhu obnavljanja ekonomske suverenosti države, smatra se radikalnim pogledom na situaciju.

Mogli bismo reći kako ima nečeg razboritog u svim ovim prijedlozima. Mjere štednje guše Europu. Kada bi ECB pokupovao imovinu, bilanca država i poduzeća mogla bi se poboljšati. Veća likvidnost mogla bi rezultirati potrošnjom, kao i preokrenuti oskudicu kredita (tzv. credit crunch) koja pritišće mala i srednja poduzeća. Bez kontracikličkih politika, trgovinski disbalansi stvaraju regionalne disparitete i društvene neravnoteže, te dovode do razornih fragmentacija. Međutim, perspektive takvih politika tek su puste želje, jer je država u sklopu njih podređena privatnom sektoru, dok se promjene u europskom krajoliku ignoriraju.

No, monetarna reforma sama po sebi ne može pokrenuti gospodarstvo. ECB bi trebao ciljati pojedinačne državne deficite, osiguravajući tako „veliki poticaj“ koji privatna ulaganja nisu u stanju pružiti najvećim gospodarstvima. Tek bi se u takvoj atmosferi moglo očekivati preokretanje bilančne recesije i slabljenje stiska osobne potražnje. Ukoliko unutarnja potražnja i proizvodnja prerastu produktivnost, posljedični porast zaposlenosti mogao bi pružiti temelj za potrošnju temeljenu na prihodima, umjesto na zaduživanju.

U proteklih je 15-20 godina gospodarstvo Europe bilo podvrgnuto dubokoj financijskoj i industrijskoj transformaciji. Promotrimo financijsku stranu. Zemlje eurozone dijele isti sustav plaćanja. Unutarnji disbalansi sami po sebi ne predstavljaju ništa neobično: bankarski ih sustav apsorbira te ne stvaraju probleme jedinstvenoj valuti. Bilance na računima banaka i posrednika u većoj su mjeri integrirane, a javnim dugom se upravlja na tržištu dionica. Iz industrijske perspektive, Njemačka je proširila svoju industrijsku i trgovinsku mrežu u cilju preusmjeravanja porasta potražnje prema lancu vrijednosti na transnacionalnim tržištima smještenima u Istočnoj i Centralnoj Europi.

Revalvacija potražnje ili povećanja nadnica više ne jamče dostatan izvoz u periferiju, kojoj će možda još uvijek biti potrebni cjenovno-neelastični proizvodi iz centra. Tečaj je tupo oružje. S financijske strane, zemljama koje bi napustile euro potrebna je jača valuta. Devalvacija ugrožava bankarski sustav i upravljanje javnim dugom, te bi se na trgovinskoj bilanci mogla pokazati ne toliko čarobnom kao što se očekivalo.

Europskom gospodarstvu u cjelini potrebne su ekspanzivne politike, zajedno s kreditnim, industrijskim i regionalnim politikama. Ništa od navedenoga nije na horizontu. Do promjena mora doći u kontinuitetu s prevladavajućim konsenzusom, kao što je to ovaj tjedan jako dobro pokazao predsjednik François Hollande, otpuštanjem francuskog ministra gospodarstva.

Draghijevoj nakani da izgradi Europu kroz svojevrsnu „revoluciju odozgo“ potrebna je tekuća kriza kako bi oslabila unutarnji otpor unutar kapitalističke klase. Alternativna socijalna i demokratska Europa „odozdo“ susreće se s problemom odsutnosti subjekta koji bi se za nju borio. Premda ovo nisu dobre vijesti, euro bi tada mogao i doživjeti svoj kraj: ne uz prasak, već uz jecaj. No, kako izreka kaže, „nije gotovo dok nije gotovo“.

S engleskog originala objavljenog na Guardianu 30. kolovoza 2014. preveli Karolina Hrga i Martin Beroš

[*] Konkretnije, plasiranjem više eura u banke. ECB bi kupio obveznice banaka i platio ih eurima što bi, uz veću svotu eura nego dolara u bankama, trebalo dovesti do padanja vrijednosti eura u odnosu na dolar. (op. prev.)