Privatiziranje obrazovanja
Michael Perelman predaje ekonomiju na Kalifornijskom državnom sveučilištu u Chicu i autor je više knjiga, uključujući i Manufacturing Discontent: The Trap of Individualism in Corporate Society te Railroading Economics: The Creation of the Free Market Mythology. Ovaj je esej ranija verzija poglavlja iz knjige The Confiscation of American Prosperity: From Right-Wing Extremism and Economic Ideology to the Next Great Depression.Javno obrazovanje bilo je jednako privlačna meta i za političare koji su entuzijastično osvajali simpatije svojih birača izražavajući duboku zabrinutost za zapostavljenu djecu. Isti poslovni i politički vođe koji cinično osuđuju bijedno stanje javnog obrazovanja velikim su dijelom odgovorni za problem za koji sada zahtijevaju da se riješi privatnim obrazovanjem. Bezobzirno su iznurili javno obrazovanje lišavajući ga potrebne potpore. Neki to s veseljem čine i dalje.
Tako je na primjer u 1989. Chicago potrošio oko 5.500 dolara za svakog učenika u srednjoj školi, dok je u najrastrošnijim predgrađima na sjeveru ta svota iznosila oko 8.500 do 9.000 dolara za svakog srednjoškolca. U New Yorku je tijekom 1986. i 1987. u predgrađima više srednje klase na Long Islandu (Manhasset, Jericho i Great Neck) financiranje po učeniku iznosilo 11.300 dolara; 6.400 dolara u predgrađu Mount Vernona u kojem većinu čini radnička klasa; i 5.600 dolara u njujorškim javnim školama s većinskim udjelom manjina. Tri godine kasnije iznosi su bili 15.000, 9.000 i 7.300 dolara. Iako je razmjerna promjena jednaka, sveukupna je promjena pogodovala bogatim okruzima.[2]
Čak i kad bi siromašne gradske škole unutar određenog školskog okruga bile podjednako financirane, one bi i dalje morale drugačije trošiti svoje resurse. Škole koje pohađaju siromašni učenici imaju veće potrebe za posebnim obrazovanjem, savjetovanjem, osiguranjem i sl. Da bi stvari bile gore, budući da je držanje nastave u siromašnim školama često zahtjevnije od držanja nastave u školama u imućnijem okružju, mnogi iskusniji nastavnici radije predaju u školama u predgrađu, ostavljajući siromašne škole s većim udjelom slabije kvalificiranih nastavnika. Primjerice nastavnici u školama koje većinom pohađaju manjine vrlo vjerojatno nemaju postdiplomsko obrazovanje. Više plaće mogle bi privući kvalificiranije nastavnike u te škole, ali takvo se financiranje nigdje ne nazire.[3]
Škole u predgrađima obično su novije, dok su škole u unutrašnjosti grada i, u manjoj mjeri, seoske škole često u zapuštenom stanju. Iz toga slijedi da se siromašniji školski okruzi suočavaju s višim troškovima upravljanja samim objektima nego imućnije škole u predgrađu. Primjerice Glavni računovodstveni ured u svom je izvještaju za Kongres konstatirao da je „jedna trećina od 80.000 javnih nacionalnih škola u tako lošem stanju da je četrnaest milijuna djece koja ih pohađaju smješteno u neprikladnim ili nesigurnim uvjetima.“[4] Jonathan Kozol opisao je prilično ekstreman slučaj: u srednjoj školi Martin Luther King Junior u East St. Louisu u Illinoisu kanalizacija se opetovano vraćala u školu, i to u područje za pripremu hrane.[5]
U Kaliforniji, državi koja je često poistovjećivana s vječitim blagostanjem, mnogi učenici imaju užasno ograničene obrazovne prilike. Američka unija za civilne slobode podnijela je tužbu Williams et al. protiv Države Kalifornije (1999.) u kojoj se navodi:
Mnogim učenicima nedostaju bilo kakvi udžbenici. Drugi se učenici moraju oslanjati na nečitljive i nepotpune fotokopije koje su im pribavili nastavnici, kada i ako nastavnici imaju vremena i osobnih sredstava za fotokopiranje (…). Ponekad troje ili četvero učenika dijelijednu knjigu bez mogućnosti da je ponesu knjigu kući i uče za domaći rad (…). Ponekad je samo 13% nastavnika u potpunosti kvalificirano za držanje nastave (…). Neke kalifornijske javne škole (…) jednostavno ne osiguravaju dovoljno osnovnog pribora kao što su olovke, bojice, papiri i škare.
Klasno podrijetlo stvara nešto analogno fiktivnom testiranju koje je navodno mjerilo dječje sposobnosti za napredak u bliskoj budućnosti. Nastavnici odmah prepoznaju stigme života niže klase kod svojih učenika, pogotovo ako djeca koja su im povjerena na brigu nisu bijelci. Nastavnici imaju malo razloga očekivati da će takva djeca uspjeti. Napokon, relativno je malo takve djece uspjelo u prošlosti. Djeca će se zauzvrat vjerojatno ponašati u skladu s nastavničkim niskim očekivanjima, potvrđujući ono što su nastavnici vjerovali čitavo vrijeme.
Čak i uspjesi, poput onih proizašlih iz eksperimenta “kasno procvalih”, mogu biti samo privremeni. Potresna knjiga Herberta Kohla 36 Children govori o darovitom nastavniku koji je prepoznao potencijal učenika i nadahnuo ih da briljiraju. Ostatak je obrazovnog sustava potom nastojao uništiti dječji uspjeh, čineći ih možda i lošijima nego što bi bili da su čitavo vrijeme bili predodređeni za neuspjeh.[8]
Kritičari javnog obrazovanja ignoriraju izgubljeni potencijal mladih ljudi uništenih takvim nejednakostima; umjesto toga oni grde obrazovni sustav zbog napuhanih administrativnih struktura koje se ne trude promovirati obrazovanje. Nikada ne spominju da je beskrajno obilje mandata odgovorno za dobar dio te administrativne birokracije.
Primjerice dekret ciničnog naziva No Child Left Behind zahtijeva da škole troše neumjerene količine novca na testiranja. Procjenjuje se da se godišnje na testiranja potroši 400 milijuna dolara.[9] Zbog globa s kojima se škole suočavaju uslijed slabih rezultata testiranja školski sustavi baš i nemaju drugog izbora nego potrošiti još više novca za usluge koje bi trebale popraviti rezultate testova. Novac potrošen na ta testiranja sumnjive vrijednosti lako bi se mogao potrošiti na produktivnije aktivnosti.
Međutim, iz druge perspektive, ovo je skretanje novčanih sredstava u neproduktivne kanale dobrodošlo. Odvraćanjem škola od obrazovanja, naglasak na testiranjima potkopava javno obrazovanje i dodatno osnažuje one koji zahtijevaju potpunu privatizaciju.
S obzirom na katastrofalne uvjete javnog obrazovanja za siromašne, konzervativci pobožno zazivaju privatizaciju obrazovanja bez ikakvih nagovještaja da će, jednom kad ostvare svoj cilj, na svoju pobjedu nadovezati povišenja poreza dostatna da pruže novom sustavu priliku da funkcionira. Ti se političari umjesto toga pretvaraju da će zamišljena ušteda, navodno omogućena vrhunskom menadžerskom efikasnošću privatnog poslovanja, biti više nego dovoljna za financiranje napretka obrazovanja – obećanje slično onima koja su davali zagovornici organizacija za uzdržavanje zdravstva.
Razdire li ljevicu? Izbor škole pogađa ravno u srce Demokratske koalicije i odvlači ljude od nje. Razdire ljevicu jer su nastavnički sindikati na jednoj strani, a svi roditelji siromašne djece na drugoj i to tjera Billa Clintona da bira između siromašnih roditelja i nastavničkih sindikata.[10]
[Problem se svodi na] pitanje moći (…). [Nacionalna udruga za obrazovanje i Američko udruženje nastavnika] imaju mnogo novca za donacije kampanjama i lobiranje (…). Također imaju jak utjecaj na izbore zato što imaju mnogo aktivista u rovovima u svim političkim okruzima (…). Nijedna druga grupa ne može izazvati takvu vrstu zemljopisno ujednačene političke aktivnosti. Oni su posvuda. [Školski vaučeri način su da se ta moć smanji.] Mogućnost izbora škole dopušta djeci i novcu da napuste sustav, a to znači da će biti manje nastavničkih mjesta u javnim školama, manje članova u sindikatima i manje članarina.[11]
Pristaše privatizacije obrazovanja inzistiraju na tome da će školski vaučeri koji omogućuju učenicima da kupe obrazovanje na slobodnom tržištu dokinuti nejednakosti u obrazovanju. Međutim ako gambit desnice da financira obrazovanje kroz vaučere uspije, rasprava će se brzo promijeniti. Prvi će korak biti ispitivanje imovinskog stanja molitelja potpore, što znači da ljudi koji zarađuju više od određenog iznosa neće više biti prihvatljivi. U tom će procesu obrazovanje biti redefinirano kao posebno pravo, baš kao i drugi socijalni programi. Programi za siromašne neizbježno postaju siromašni programi. Uskoro će se porezni obveznici pobuniti što moraju subvencionirati one koji to ne zaslužuju; zahtijevat će da škole dokinu svoju „rastrošnost”. Posljedica svega bit će da će političari osloboditi bogate mnogih poreznih obveza za potporu školstvu, dok će siromašni doživjeti daljnju degradaciju svojih obrazovnih prilika.
Privatizacija će povećati profit korporacija koje financiraju konzervativne inicijative, istovremeno unoseći razdor između onih koji najviše pate pod trenutnim sustavom, te nastavničkih sindikata, kao što su primijetili Grover Norquist i Terry Moe. Nastavnički se sindikati protive privatizaciji obrazovanja iz više razloga. Sumnjaju da će država moći nadzirati i kontrolirati kvalitetu privatnog obrazovanja. Privatne će škole biti u prednosti da mogu birati samo najbolje, isključujući zahtjevne učenike ili učenike s posebnim potrebama. Budući da će javne škole morati obrazovati većinu djece s fizičkim i emotivnim problemima, bit će im teško doseći razinu rezultata privatnih škola, osim ako se potonje ne pokažu potpuno nesposobnima. Naposljetku, premda su nastavnici već premalo plaćeni, privatne će škole biti oslobođene sindikalnih ugovora i bit će u mogućnosti učiniti uvjete zaposlenja mnogo manje povoljnima. Za radnike u poslovima održavanja, kao što su domari, prijelaz k privatnim poslodavcima bit će još neugodniji.
Izgubljena u tim raspravama ostaje žalosna činjenica da se nijedna velika politička stranka ne čini spremnom priskočiti u pomoć javnom obrazovanju koje je dugo bilo glavno uporište gospodarstva Sjedinjenih Država. Ekonomske posljedice privatizacije neće se osjetiti odmah. Međutim tijekom vremena, kako sve veći dio radne snage bude bio hendikepiran slabijim obrazovanjem, negativne će posljedice u svim aspektima društva biti očigledne.
Bilješke
[1] Martin Carnoy, Faded Dreams: The Politics and Economics of Race in America, New York: Cambridge University Press, 1994.
