Feminizam i transfobija

Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.

Vasilij Kandinski: Unutarnji savez (1929) (izvor: Benoît Prieur / Wikimedia Commons, preuzeto prema Creative Commons licenci)
TERF (trans-isključujući radikalni feminizam, eng. trans exclusionary radical feminism) dogmatična je i konzervativna struja koja sebe smješta u okvire radikalnog feminizma. Odmiče se od srži feminističke borbe tako što napušta velik broj osoba, pa i cijele grupe žena, aktivno djelujući u smjeru negiranja postojanja trans osoba te ostraciranja trans žena iz feminističkih prostora i organiziranja. Iako sebe imaginira kao jedan oblik teorijskog znanja, zbog svog klaustrofobičnog i površnog pogleda na rod i zanemarivanja niza iskustava koji imaju nešto o njemu reći, ne samo da sužava horizonte feminističkog djelovanja, nego dokida samu gradivnu narav feminizma – važnost samoodređenja, solidarnosti i otvorenosti.
 
Upravo zbog nemogućnosti prodiranja u to što bi feminizam trebao biti, zalazi u ispražnjenu kritiku drugih feminističkih pravaca, pogotovo rodne teorije i kvir teorija, a nedostatak argumenata nadomješta agresivnošću ili lažnom dobronamjernošću te setom nesuvislih definicija i lažnih optužbi protiv trans osoba i trans aktivizma, što lako može zbuniti osobu koja s njima ulazi u raspravu i koja možda nije ranije imala kontakt s pojedinim teorijama i pojmovima.
 
TERF ideologija razbuktala se 1970-ih godina, prije svega u SAD-u. Praćenje njene povijesti tražilo bi tekst za sebe, pa ćemo se ovdje koncentrirati samo na ključne momente TERF retorike i djelovanja. Jedna je od nautjecajnijih knjiga TERF ideologije The Transsexual Empire: The Making of the She-Male Janice Raymond iz 1979. godine, čija je okosnica ideja da su trans žene artificijelni produkti falocentričnog društva koji učvršćuju rodne stereotipe, omogućujući muškim predatorima pristup sigurnim ženskim prostorima, a time i uzurpaciju feminističkoga pokreta. Ova i slične knjige često su bile popraćene parapsihologijskim i paramedicinskim tumačenjima kojima se trans iskustvo pokušavalo diskreditirati kao iluziju i poremećaj. Utjecaj i kontinuitet takvih shvaćanja očituje se u tome što su sve te tvrdnje (u ponešto modificiranom obliku) opstale do danas, pa se tako primjerice, tobožnja iluzionarnost i poremećaj trans iskustva grade kroz opisivanje zdravstvene podrške trans osobama kao oblika samoozljeđivanja ili konverzijske terapije, s posebnim udarom na sigurnost i dobrobit trans_kvir djece i mladih.
 
O opipljivim posljedicama trans-isključujuće radikalno feminističke ideologije svjedoči i činjenica da je, nakon izvještaja Janice Raymond za National Center for Health Care Technology 1980. godine, vlada SAD-a godinu dana kasnije odustala od javnog financiranja zdravstvene skrbi za trans osobe. Jaz između trans i cis[1] žena i dalje se održava tako što se trans žene oslikavaju kao prijetnja sigurnosti cis žena i konkurencija za ženske kvote u partijama, parlamentima i sindikatima (gdje se TERF ne ustručava iskazati kao jedno od lica liberalnog feminizma).
 
Odgovori na pitanja o statusu roda, rodnoj opresiji ili političkom djelovanju traže analizu koja će se služiti najrazličitijim filozofskim, teorijskim i znanstvenim alatima te učenje iz različitih pravaca politike i mišljenja. TERF ne provodi vrijeme nad pojavnostima kojima se navodno bavi, već se okreće što jednostavnijim (a onda i uglavnom pogrešnim) tumačenjima. Na taj način pristaje uz mejnstrim konzervativna „biologistička“ shvaćanja bez ikakve kritike.
 
Smatramo da s transfobima nema smisla ulaziti u rasprave i time im davati prostora. Međutim, ono što predstavlja uspjeh TERF ideologije je to što je uspjela izboriti uvrštavanje dokidanja sloboda trans osoba u agende pojedinih feminističkih organizacija, dijelom hraneći predrasudama brojne nesigurnosti i nedoumice prisutne među osobama koje nisu dovoljno upoznate s trans iskustvom i trans pokretom, a dijelom zbog pretenzija mnogih akademskih i stranačko-političkih feministkinja na moć i afirmaciju. To je razlog zašto danas imamo odgovornost spriječiti unazađivanje feminističkih teorijskih i strateških rasprava.
 
Ovaj tekst u formi tvrdnjaodgovor namijenjen je nama i našim drugaricama_drugovima, kada se nađemo zatečenima i zbunjenima TERF „argumentacijom“ i nismo sigurne_i kako bismo objasnili_e svoju poziciju. Započet ćemo s kratkim nacrtom TERF strategija i manipulacija. Sve su drugarice_drugovi dobrodošle_i s prijedlozima za unaprjeđenje teksta.
 
Jedna od glavnih taktika širenja TERF stavova jest nasilno zauzimanje prostora, fizičkog i virtualnog. Pristalice TERF ideologije će pod krinkom feminizma bez zadrške okupirati svaku raspravu, prostor ili konferenciju, čak i kada znaju, ili upravo zato što znaju da je to mjesto ili događaj trans uključiv. Primjer toga jest i incident iz 2018. godine u Centru za ženske studije u Zagrebu, kada se jedna polaznica našla pozvanom reći da trans osobe ne postoje te je pritom izvrijeđala trans polaznika. Kada se nedavno Centar za ženske studije svrstao u TERF redove, svako propitivanje takvih poteza i razočaranost njima transfobne aktivistkinje pokušale su svesti na difamaciju, vrijeđanje i klevetu. Prozivanje zbog transfobije nije difamacija, vrijeđanje ili kleveta, unatoč samoviktimizirajućim strategijama; to je ukazivanje na nasilje sadržano u organizacijskim strukturama koje se konkretnim potezima njezina vodstva provodi u stvarnost. Iako osobne povrede treba izbjeći, pozicije ne mogu biti izjednačene jer suosjećati s uvrijeđenošću transfobnih aktivista_kinja bilo bi slično suosjećanju s uvrijeđenošću rasističkih ili nacionalističkih grupa suočenih s vlastitim rasizmom ili nacionalizmom.
 
Već spomenuta taktika davanja jednostavnih odgovora na kompleksna pitanja jest način na koji se štite od pitanja koja ih mogu odvesti na mjesta koja su im još uvijek nejasna, koja traže ozbiljnije zaranjanje u literaturu i diskusije. Na pitanja koja su dugo predmetom feminističke rasprave, primjerice, „tko su žene“, „što nekoga čini ženom“, „tko je subjekt ženske borbe“ itd., ovi transfobni_e aktivisti_kinje daju „jednostavan“, „zdravorazumski“ odgovor da su žene osobe „ženskog spola“, tvrdeći pritom da se politički organiziraju oko problema „opresije temeljene na spolu“. Međutim, iza navedenog se kriju vladajuće biologističke ideje s kojima se svakodnevno sudaramo u svim aspektima svog života.
 
Spinanje uvriježenim truizmima i dogmama u svrhu izbjegavanja bilo kakvih obrazloženja ili elaboracija vlastitih tvrdnji te izostanak svakog uporišta, kako u teoriji tako i u biologiji, dobro je poznata TERF taktika skretanja pozornosti s pravih feminističkih pitanja. Budući da nemaju razvijenu teorijsku podlogu za svoje tvrdnje, njima zapravo i nije u interesu da se govori o navedenim temama, a njihovi se istupi uglavnom svode na puko parafraziranje već rečenoga kada se nađu suočene_i s pitanjima koja destabiliziraju njihov sustav vjerovanja.
 
Primjer TERF spina jest kada na optužbu za transfobiju odgovaraju kako samo žele obraniti pravo cis žena da definiraju svoje iskustvo te da nisu transfobne_i, već samo rodno kritične_i. U raspravama o diskriminaciji trans osoba u LGB zajednicama također je uvriježeno da one_i koji se priklanjaju TERF ideologiji nameću izmišljene probleme poput trans aktivizma koji tjera lezbijke na seks s osobama s penisom ili djece koju roditelji potiču na prilagodbu spola jer su gej. Pristalice TERF ideologije u raspravama često se koriste i izokretanjem teza, pa na optužbu da se njihov feminizam odnosno njihova „kritika roda“ svodi samo na transfobiju, odgovaraju da se trans aktivizam svodi samo na napadanje feministkinja.
 
Spinanje često prati (samo)viktimizacija. „Kada ne možeš odgovoriti na upućenu kritiku, postavi se u ulogu žrtve“, zlatno je pravilo diskusija s trans-isključujućim radikalnim feministkinjama_ima. Osjećaj nadmoći TERF ideologa_inja proizlazi iz njihove percepcije cis žena kao najvećih žrtava patrijarhata, pa bilo kakvo propitivanje smještenosti cis i trans osoba u društvu dovodi do podrivanja temelja njihove pozicije. Tako je tijekom jedne online rasprave osoba transfobnih gledišta na konkretnu kritiku odgovorila: „Hvala što mi barem ne prijetiš silovanjem“. Poznat je i recentni primjer novoizabrane izvršne direktorice CŽS-a, koja je poruku feministkinje Ankice Čakardić da se transfobiji ne treba dati disati predstavila u medijima kao pitanje ugroze vlastite sigurnosti, odnosno kao poziv na doslovno gušenje nje kao osobe.
 
Uz samoviktimizaciju nerijetko ide i preuveličavanje moći i utjecaja onih koji kritiziraju trans-isključujući radikalni feminizam. Nedavni primjer možemo pronaći i u Izjavi povodom etiketiranja Centra za ženske studije u kojoj se navodi da je „zloraba političkog kapitala bilo koje manjinske zajednice (LGBTIQ zajednice prije svega, ali i drugih) u ime bilo čijih privatnih interesa nedozvoljiva“. Naime, budući da su „politički kapital manjinskih zajednica“ primarno koristile same te manjinske zajednice (istupile su mahom kvir i feminističke organizacije) u obranu trans zajednice od transfobnih napada, mogli bismo reći da Centar zlorabom smatra kada se sama trans zajednica brani od transfobnih napada. Ili pak, kako stoji u drugom dijelu iste rečenice, ako se ona događa isključivo „radi privatnih ciljeva“ – i ako navedena optužba cilja samo na pojedinačne aktere_ice unutar navedenih organizacija ili istupe zasebnih dionika kojima je transfobija neprihvatljiva – možemo samo ustanoviti da navedena retorika Centra evocira fundamentalističku desničarsku retoriku o „gej lobijima“ kao moćnoj „manjini“ koja „ne preza ni pred čim u obrani svojih uskih interesa“. Naravno, daleko od toga, u regionalnom su kontekstu upravo trans-isključujuće_i radikalne_i feministi_kinje situirane_i na raznim pozicijama moći poput fakulteta, znanstvenih instituta, kao i organizacija civilnog društva.
 
Geslajtanje (eng. gaslighting) je također raširena komunikacijska taktika, a sastoji se od odbacivanja upućene kritike negiranjem vlastitih izjava ili tvrdnjom da se njima htjelo implicirati nešto sasvim drugo. To kod kritičara_ki može stvoriti osjećaj da su kritiku uputile_i na krivo mjesto, da nisu shvatile_što se htjelo reći i da je njihova kritika naprosto promašena. U slučaju TERF-a, to se često manifestira kao tobožnje nerazumijevanje implikacija i posljedica vlastitih tvrdnji. Prvo ustvrde da se ženskom osobom može smatrati „isključivo osoba ženskog spola“, a potom i da poštuju svačije pravo na samoodređenje. Imajući u vidu da reduktivno razumijevanje žene kao osobe ženskog spola jasno isključuje trans žene, načelna ekstenzija političke korektnosti o poštivanju svačijeg prava na samoodređenje njihov argument ne lišava transfobije.
 
Podvrsta geslajtanja je taktika mislim jedno, govorim drugo. Dakle, TERF ideolozi_ginje će reći da su žene „osobe ženskog spola“ i pritom je jasno da misle na endospolne (ne-interspolne) osobe rođene s vaginom, maternicom, XX kromosomima i svim karakteristikama koje se tradicionalno opisuju kao „ženski organi“. Međutim, trans-isključujuće radikalne_i feministkinje_i istovremeno su (paradoksalno) protiv svođenja žena na njihovo tijelo, iako se istovremeno nimalo ne uspijevaju odmaknuti od definicije žene bazirane upravo na tijelu. Ovakva zamagljivanja nisu samo stvar taktike, već se neintencionalno događaju i zbog inkonzistencija u samom TERF diskursu.
 
U obrani TERF ideala ne zazire se ni od laži ni od dezinformacija. TERF ideolozi_ginje neprestano dijele i podastiru navodno istinite priče kojima tobože dokazuju svoju poantu. Međutim, redovito se radi o gnusnim fabrikacijama u kojima se trans osobe, najčešće trans žene, prikazuje kao seksualne predatore i pedofile. Narativi su formulaični, a izvori uvijek isključivo TERF internetske stranice i pseudoznanstvene reference. Jedna takva nedavna priča je ona o dvjema ženama iz Engleske koje su bile žrtvama seksualnog nasilja i koje su svojim silovateljima morale platiti novčanu kaznu jer su ih oslovile u pogrešnom rodu. Doslovno niti jedna zemlja na svijetu ne propisuje novčanu kaznu za oslovljavanje u pogrešnom rodu.
 
Svakako najperfidnija i najnemoralnija TERF taktika jest kreiranje internetskih sadržaja koji dehumaniziraju i demoniziraju trans osobe. Postoji niz stranica na kojima pristalice trans-isključujuće radikalno feminističke ideologije dijele fotografije trans žena koje se ne uklapaju u patrijarhalne standarde ljepote kako bi ih ismijavale. Osim toga, kreiraju popise kriminaliziranih trans osoba, dominantno trans žena, ne bi li ih tobože razotkrile kao prevarantkinje koje „mijenjaju“ rod samo kako bi izbjegle kazneni progon. I jedan i drugi tip stranica, uz fotografije, često navodi i njihove osobne podatke, dovodeći ih time u neposrednu opasnost od fizičke ugroze. Ne samo da na takvim mjestima daju oduška svojoj transfobiji, već i neposredno reflektiraju njezinu patrijarhalnu i policijsku logiku. Mnogi TERF simpatizeri i simpatizerke te apologeti i apologetkinje iz domaćeg i regionalnog konteksta, koje_i će sasvim umiveno „raspravljati“ o dokidanju roda, nerijetko validiraju takve sadržaje praćenjem barem jedne takve stranice.
 
Ove taktike se sve međusobno isprepliću i podržavaju, međutim, važno je razumjeti njihove nijanse kako bismo lakše prokazale_i njihovu zlonamjernu, transfobnu logiku i ne nasjele_i na bespredmetne cirkularne rasprave. Odgovori na iduće tvrdnje, kojima se služe TERF aktivistkinje i aktivisti, mogu pomoći u navigiranju online i drugim javnim raspravama prožetima transfobijom:


1. Postoje dva spola, ženski i muški, uz poneke devijacije.

2. Žena je odraslo ljudsko biće ženskog spola, koji je moguće odrediti iskustvima menstruacije i trudnoće.

3. Ideja da su trans žene žene logički ne stoji jer je rod pitanje uvjerenja.

4. Žene su potlačene na osnovi svojeg spola.

5. Naša analiza je materijalistička jer mi polazimo od materijalne realnosti spola.

6. Trans osobe reproduciraju rodnu binarnost i učvršćuju rod.

7. Trans žene prijetnja su drugim ženama u ženskim sigurnim prostorima.

8. Trans žene zauzimaju ženske kvote u sindikatima, partijama i parlamentima, pri čemu ne mogu autentično zastupati ženska pitanja.

9. Glavni cilj rodno-kritičnih feministkinja dokidanje je roda i one tu upravo polaze od vlastitog roda odbacujući prefiks „cis“ ističući da se ne identificiraju s vlastitom opresijom, odnosno s rodom koji im se nasilno nameće od rođenja.

10. Trans aktivizam i ženski aktivizam su dvije različite borbe i trebaju ostati odvojene.

11. Prilagodba spola oblik je konverzijske terapije za lezbijke i gej muškarce.

12. Lezbijke su prisiljene na seks s osobama s penisima.

13. Trans aktivizam zabranjuje (cis) ženama da govore o svom iskustvu (menstruiranja, poroda…). Radikalne feministkinje samo žele obraniti pravo žena da definiraju svoje iskustvo, svoju povijest i svoju borbu.


(klik na pojedinu tvrdnju vodi na konkretan odgovor)



1. Postoje dva spola, ženski i muški, uz poneke devijacije.

Svaka znanost, pa tako i biologija, metodološki razrađenim i kontroliranim eksperimentima i istraživanjima provjerava i unaprjeđuje postojeće hipoteze i teorije o fenomenima koje proučava, pa tako i o spolu. Nekada se smatralo da se praćenjem distribucije kromosoma X i X ili X i Y može odrediti genetski spol osobe, da bi se u zadnja tri desetljeća pokazalo da će na razvijanje spolnih karakteristika utjecati niz gena, kao što su SRY ili DMRT1, koji sudjeluju u usmjeravanju nastanka gonada i testisa.[2] Genetski ili kromosomski spol pritom neće nužno biti usklađen s hormonskim, dok značajnije razine testosterona ili estrogena u različitim fazama života neće nužno pratiti XY ili XX raspodjelu kromosoma. Isto tako, nije nužno ni da razvoj spolnih žlijezda ili drugih anatomskih karakteristika poput jajnika i testisa bude na tragu onoga što bi se očekivalo na temelju genetskih i hormonskih podataka.
 
Medicina određuje spol djeteta uglavnom na temelju primarnih spolnih obilježja, pa većina nas niti ne poznaje stanje svojih organa, gena ili hormona. Do 1,7% populacije će se podrobnije upoznati sa zbivanjima u svome tijelu zbog naglašenijih varijacija u odnosu na očekivanja kako bi tijela trebala izgledati ili funkcionirati, uočenih prenatalnim testiranjima, u pubertetu, pri pokušaju začeća ili tijekom redovitog liječničkog pregleda. Interspolna stanja predstavljaju naglašena odstupanja od binarne konstrukcije spola (gdje pojedina tijela mogu imati npr. XXY ili XYY distribuciju kromosoma ili pak vulvu i testise istovremeno), te se manje izražene varijacije aproksimativno podvode pod konstrukt ili ženskog ili muškog spola.
 
Dovoljno je promotriti opažanju dostupne anatomske osobine kako bi se uočilo da zapravo sva tijela manje ili više variraju u primarnim i sekundarnim spolnim karakteristikama (u obliku genitalija, obujmu grudi ili mišićnoj masi). Sva tijela koja znatnije strše od propisanih obrazaca, kada su te varijacije izrazito naglašene, obuzdavaju se medicinskim zahvatima (često na novorođenčadi, koja ne mogu dati pristanak), zbog kojih mnoge interspolne osobe imaju zdravstvene posljedice, poput kroničnih bolova, PTSP-a, ožiljaka ili urinarne inkontinencije.
 
I anatomske i kromosomske i genetske karakteristike čine spektar (kontinuum) na kojem se tijela stupnjevito izoštravaju bilo prema prototipnim „muškim“ ili „ženskim“ karakteristikama. Sva su naša tijela, i interspolna i endospolna, otkloni od tih predodžbi, samo je pitanje na koji način i u kojoj mjeri.


2. Žena je odraslo ljudsko biće ženskog spola, koji je moguće odrediti iskustvima menstruacije i trudnoće.

Trans-isključujuće radikalne feministkinje i feministi nam objašnjavaju kako u ovoj definiciji „sintagma ‘ljudska bića’ predstavlja rodni pojam (genius proximus), a spolno određenje predstavlja tek vrsnu razliku (differentia specifica)“. Dakle, za njih, „ženski spol“ predstavlja ono što „žene“ razlikuje od drugih ljudskih bića. Odnosno, „ženski spol“ čini ženu ženom. Međutim, kako bi definicija bila funkcionalna, pojmovi koje u njoj koristimo moraju biti jasni i transparentni. U ovom slučaju, pojam ženskog spola zahtijeva dodatno pojašnjenje. Što točno spada u „ženski spol“? Što neku konfiguraciju spolnih organa čini „ženskom“? Što neki spol čini „ženskim“?
 
Ispada da je žena žena jer ima nešto „žensko“. Definicija je logički cirkularna jer ženu pokušavamo odrediti spolom koji je već određen kao „ženski“, a da nismo definirale_i pojam „ženskog“. U terminima logike: definiens (ono čime se definira – ženski spol) ovdje sadrži termin kojeg se definira (definiendum – žena). Ženskost bi valjda trebala proizlaziti iz žene, koju tek pokušavamo definirati.
 
Druge varijacije ovog argumenta glase „žene su osobe koje menstruiraju“ ili „žene su osobe koje rađaju“. Dok ove definicije na površini zvuče preciznije, jer su menstruiranje i rađanje ipak jasniji pojmovi od „ženskog spola“, one su pogrešne, neprecizne te isključuju cijeli niz žena iz definicije. Ne isključuju samo trans žene, već i žene u menopauzi, žene kojima je zbog bolesti odstranjena maternica, žene koje nisu rodile itd. Osim toga, hormonalni disbalansi koje doživljavaju pojedine trans žene vrlo su bliski iskustvu menstruacije, a rad reprodukcije koju trans osobe obavljaju u prenošenju znanja na mlađe trans osobe vrlo je blizak reprodukciji koje obavljaju cis žene unutar obitelji.
 
TERF se u argumentaciji pokazuje izrazito nekonzistentnim kada iznosi kritiku patrijarhalnog društva koje svodi žene na njihova tijela ili dijelove tijela, a istovremeno čini istu stvar – svodi žene na dijelove tijela. Čak i kada trans-isključujuće radikalne feministkinje tvrde da definiranje žene pomoću spola ne znači svođenje na spol, to znači upravo to – svođenje. Definiranje uključuje proces apstrakcije koji podrazumijeva svođenje na najnužnije osobine koje jednu kategoriju razlikuju od svih ostalih. Dakle, definiranjem žena pomoću spola, trans-isključujuće radikalne feministkinje i feministi svode žene na dijelove tijela, koji su po njima fiksni od rođenja pa do kraja života. Iako pokazuju nelagodu kada ih se suoči s vlastitim biologizmom i svođenjem žena na vagine, uporno svoje tvrdnje pokušavaju zamaskirati nejasnim kategorijama poput „ženskog spola“. Naime, kada se žene ne bi definiralo pomoću njihova tijela, izgubile bi osnovu za isključivanje trans žena.


3. Ideja da su trans žene žene logički ne stoji jer je rod pitanje uvjerenja.

Iskaz „trans žene su žene“ logički stoji kao tvrdnja koja izražava da su trans žene podskup skupa žene. Dakle, unutar skupa žene, postoje žene različitih iskustava, pa tako možemo govoriti o lezbijkama, cis ženama, rasijaliziranim ženama, trans ženama, ženama radničke klase, ženama s otežanom mobilnošću, itd. Sve se te oznake ili opisi odnose na neku specifičnost iskustva pojedinih grupa žena, a da pritom ne negiraju njihovu pripadnost skupu žena (iako se može govoriti kako rasijalizacija historijski ima ulogu umanjivanja ženskosti Crnih žena; također, u nekim periodima moderne povijesti su se osobe sa seksualnom privlačnošću prema vlastitom rodu smatrale osobama trećeg spola; a poznati su i teorijski eksperimenti poput onog Monique Wittig da se lezbijke konstituiraju kao treći spol, dakle ni muški ni ženski).
Međutim, neki_e TERF ideolozi_ginje reći će „žene su žene, a trans žene su trans žene“. Svaka od tih zasebnih tvrdnji („žene su žene“ i „trans žene su trans žene“) logički stoji kao što stoji A = A. Međutim, one_i to ne koriste samo kako bi neutralno konstatirale_i identitet žena i trans žena samih sa sobom, već kako bi sugerirale_i da su žene i trans žene dva odvojena i različita pojma, što ne stoji jer smo ranije utvrdile da su trans žene podskup skupa žena. Kada bismo trans žene odvojili od „žena“, onda bismo isto morali napraviti s cis ženama, rasijaliziranim ženama, lezbijkama, itd. Međutim, definiranje svake od tih kategorija kao zasebne, krovnu kategoriju „žena“ ostavlja praznom, odnosno bez njezina referenta u svijetu. Ne postoji neka univerzalna žena, već kategoriju žene čini cijeli niz žena s nekim zajedničkim i nekim specifičnim iskustvima. Pojam žene koji ne uključuje trans žene naprosto je manjkav.
 
Također, kada tvrde da su žene žene, a trans žene trans žene, trans-isključujuće radikalne feministkinje_i žele sugerirati da su cis žene naprosto žene, dok su trans žene nešto drugo – njihov rod je stvar njihova uvjerenja i ne može se materijalno dokazati. Međutim, ni za koga se ne može reći da je naprosto žena, kao što se ne može reći da je nečiji rodni identitet stvar nečijeg uvjerenja. Načini na koje se netko subjektivizira kao osoba određenog roda vrlo su kompleksni i ne mogu se svesti na jednostavnu formulu ili definiciju. To nije niti stvar urođene fizičke predispozicije (mozak, hormoni, kromosomi…) niti je samo društveno determinirano. Kada bi bilo samo biološki određeno, ne bi postojale tolike varijacije u rodnom izražavanju i identitetima kroz povijest i kulture. Kada bi bilo samo društveno determinirano, trans i rodno varijantne osobe ne bi postojale jer nitko nije socijaliziran da bude trans ili rodno varijantan, već je većina osoba u našem društvu dominantno socijalizirana da budu muškarci ili žene.
 
Trans osobe imaju svoj rodni identitet unatoč upornom pritisku društva da prihvate rod koji im je propisan pri rođenju. Naravno, raspon vokabulara i identiteta s kojima se netko može poistovjetiti ovisi o društvu u kojem živi. Međutim, to ne objašnjava zašto se neka osoba identificira baš na određeni način. Umjesto objašnjenja koja se oslanjaju isključivo na biologiju i onih koja se oslanjaju isključivo na društvenu determiniranost, moglo bi se reći da se svi rađamo sa setom predispozicija koje se u zavisnosti od materijalnih okolnosti u kojima živimo mogu razviti i ispoljiti na različite načine. To znači da je izrazito teško doći do zaključka zašto je npr. neka osoba žena. Čak i kada bismo za sebe imale neku teoriju o tome zašto smo žene, to i dalje ne vrijedi za druge osobe. To što je teško ustanoviti što točno žene čini ženama, ne znači da je tvrdnja „trans žene su žene“ tautologija. Ona naprosto označava pripadnost jedne grupe žena pojmu „žena“ koji mora ostati što otvoreniji.


4. Žene su potlačene na osnovi svojeg spola.

Izrazito je teško u jednoj rečenici objasniti osnovu opresije žena, oko čega postoje brojne teorije. U ovom odgovoru ćemo prvo ukazati zašto je objašnjenje opresije žena pomoću njihova spola manjkavo, a zatim ćemo pružiti jedno privremeno, alternativno objašnjenje opresije svih žena i LGBTIQ+ osoba koje naglasak stavlja na rod. Stoga ćemo koristiti pojam rodno uvjetovana opresija. Ovdje ne nastojimo opresiju cis žena povezati s opresijom LGBTIQ+ osoba (među njima i trans žena) jer se nama tako sviđa, već zato što niz društvenih pojava upućuje na njihovu usku povezanost.
 
Prema trans-isključujućim radikalnim feministkinjama i feministima, žene su potlačene na temelju svojeg spola jer muškarci žele upravljati njihovim reproduktivnim funkcijama i njihovom seksualnošću. Kontrola reprodukcije i seksualnosti svakako jest jedan od elemenata rodno uvjetovane opresije, ali nikako ne objašnjava logiku koja joj je u podlozi. Kada bi osobe bile opresirane na osnovi svog „ženskog spola“, to bi značilo da bi trans muškarci trebali doživljavati više nasilja nego trans žene, dok činjenice pokazuju upravo suprotno.
 
Prema nizu istraživanja, trans žene doživljavaju više nasilja (uključujući i ubojstva) od trans muškaraca.[3] Trans žene doživljavaju nasilje češće i u odnosu na cis žene[4], jer su istovremeno izložene i mizoginiji i transfobiji. Nadalje, trans muškarci i transmaskuline osobe uglavnom ne interpretiraju zlostavljanje kojemu su izloženi kao seksizam, već kao transfobiju. Također, iako su i cis žene koje nisu rodile zbog toga izložene nizu pritisaka, osobe koje odstupaju od rodnih normi izložene su oštrijim oblicima nasilja, jer nekonformiranje s rodom ne signalizira samo da osoba možda nije spremna roditi, već i da se odbija konformirati s cijelim nizom drugih očekivanja. Tome svjedoči i nasilje kojemu su izloženi trudni trans muškarci – nije samo bitno da osoba rodi, već i da prihvati cijeli paket rodnih uloga koji podrazumijeva i obavljanje besplatnog reproduktivnog rada koji je naturaliziran kao ženski. Interpretacija koja polazi iz definicije spola ignorira ove pojave u društvu, što znači da je naprosto neadekvatna.
 
Trans-isključujuće radikalne feministkinje i feministi često tvrde da su žene potlačene zbog svojeg spola, dok su trans i LGBI osobe potlačene na nekim drugim osnovama, svodeći te osnove uglavnom na pitanja predrasuda i stereotipa. Reći da su različite osobe potlačene iz različitih razloga ne mora biti po sebi pogrešno, ali u ovom slučaju, ne uvidjeti vezu između opresije žena i LGBTIQ+ osoba izrazito je kratkovidno. Prvo, i cis žene su žrtve stereotipa i predrasuda. Drugo, ti su stereotipi i predrasude isti kao oni koji se usmjeravaju protiv LGBTIQ+ osoba: žene su osobe s vaginom, muškarci osobe s penisom; žene moraju biti ženstvene, moraju rađati i obavljati reproduktivni rad, moraju imati romantično-seksualne veze s muškarcima; muškarci moraju biti muževni, dominantni i agresivni, ne smiju pokazivati emocije, moraju biti privučeni ženama, itd. Otklon od ovih očekivanja mogu manifestirati vrlo različite osobe: cis žene koje odbijaju rađati; cis strejt muškarci koji pokazuju emocije i npr. odbijaju sudjelovanje u vojsci; lezbijke, trans žene, gej muškarci i interspolne osobe čija se tijela ne mogu karakterizirati ni kao „muška“, niti kao „ženska“ itd.
 
Naravno, seksizam, homofobija, transfobija i interfobija se manifestiraju na specifične načine. Međutim, svima je primarna funkcija očuvanje režima roda koji je svojstven dominantno kapitalističkim društvima. Neke trans-isključujuće radikalne feministkinje i feministi će uvidjeti povezanost seksizma i homofobije, ali će isključiti njihovu povezanost s transfobijom. Međutim, nasilje protiv trans osoba i strogost očekivanja da se trans žene prilagode stereotipima vezanima uz ženskost, a trans muškarci stereotipima vezanima uz muškost ako žele biti priznate kao osobe svojeg roda, govore nam da je takva opresija trans osoba jedno od primarnih mjesta proizvodnje i učvršćivanja rodnih normi koje onda opresiraju i cis žene i LGBQ osobe.
 
Jedan od bitnih faktora opresije žena svakako je njihova percipirana mogućnost obavljanja određenih reproduktivnih funkcija. Među te funkcije spadaju i biološke funkcije poput rađanja. Pojedine marksističke feministkinje smatraju da su žene potlačene zbog same mogućnosti biološke reprodukcije jer rad vide jedinim mjestom stvaranja viška vrijednosti, pa održavanje populacije radništva smatraju prioritetom za kapital (vidi više). Još bitniji argument temelji se na važnosti reprodukcije i održavanja rezervne armije rada. Međutim, iako je održavanje radne snage kao i reprodukcija viška populacije[5] za kapital funkcionalna, kapitalizam u različitim historijskim konjunkturama uključuje i isključuje dijelove radne populacije u tržište rada te upreže različite rodne mehanizme kako bi kontrolirao biološku reprodukciju, što vidimo na primjerima sterilizacije rasijaliziranih žena i društvene neprihvatljivosti trudnih trans muškaraca. Slijedi nekoliko natuknica koje ne umanjuju relevantnost uloge biološke reprodukcije za rodnu opresiju, ali dodatno kompliciraju priču i upućuju na nužnost drugačije interpretacije:
 
  • Održavanje i reproduciranje viška populacije i rezervne armije rada jest, generalno, cilj za kapital, ali će on samo povremeno mobilizirati velike resurse, ideološke orkestracije i rodnu opresiju kako bi se potaklo rađanje jer:
  •  
    – Rad je samo jedan od elemenata stvaranja viška vrijednosti – vrijednost se stvara u proizvodnji, ali ostvaruje u cirkulaciji. Vrijednost stvara samo onaj rad, odnosno radno vrijeme utrošeno u zadovoljenje platežno sposobne društvene potražnje, odnosno rad čiji se proizvod razmjenjuje, zbog čega konstantno namicanje nove radne snage, ako se pritom ne širi i platežno sposobna potražnja za nekom određenom robom, ne može biti samo po sebi u svakom periodu cilj za kapital. Dapače, u nekim periodima kapitalu je potrebno sve manje radne snage, a konkurentnost i stvaranje dodatnog viška vrijednosti osigurava se uvođenjem strojeva i tehnoloških inovacija. U takvim je periodima primarna briga za kapital, primjerice, proizvodnja specifičnih tehnoloških znanja. Za tu potrebu nije dovoljno puko rađanje, već je centralna zadaća socijalizacija djece koja će u nekom trenu postati visoko kvalificirana radna snaga. Masovno rađanje i dalje ostaje glavni cilj u nekim zemljama kapitalističke periferije, čija je uloga u globalnom kapitalu proizvodnja obespravljene i jeftine rezervne radne snage te viška populacije. U tim zemljama naglasak nije na nekoj specifičnoj socijalizaciji te se ne investira u obrazovanje, programe protiv nasilja, itd. Ipak, iako neka vrlo specifična socijalizacija nije relevantna, i u tim je područjima uz rađanje bitan i orodnjeni reproduktivni rad. Dakle, nikada nije riječ samo o rađanju.
     
    – Čak i ako postoje periodi kada je porast populacije prioritet za kapital, do pada populacije ne dolazi neprestano i svugdje, pa taj prioritet nije uvijek ugrožen.
     
    – Potreba za održavanjem ili povećanjem populacije može se riješiti i na druge načine osim poticanjem rađanja – primjerice, imigracijom ili preseljenjem proizvodnje.
     
  • Čini se da je bolje razmotriti opresiju svih žena kroz važnost održavanja određenih rodnih režima za kapital jer:
  •  
    – Potlačenost ne proizlazi izravno iz određenog seta organa, a još manje iz spola. Spol funkcionira kao mehanizam pomoću kojeg se rod i rodna binarnost naturaliziraju i upisuju u tijela.
     
    – Rod, zajedno s rasom i drugim režimima podčinjavanja, stvara potklase ljudi kroz eksproprijaciju putem različitih oblika nasilja, utišavanja i degradiranja, koji proizvode različite forme zavisnosti i ranjivosti. Radnička klasa (osobe primorane prodavati svoju radnu snagu u zamjenu za nadnicu), stvorena je kroz razvlašćivanje od sredstava za proizvodnju koja bi im omogućila autonomiju od najamnog rada, ali ne svima na jednak način. Zapravo, ovisno o stupnju eksproprijacije (pristup zemlji, nadnici, muškoj nadnici, tržištu rada uopće, sindikalnoj zaštiti itd.) stvorene su različite kategorije proletarijata i lumpenproletarijata – različite prema tome gdje su smještene u nekoj općoj podjeli rada (rade li neki plaćeni, neplaćeni ili potplaćeni posao, itd.), i stvarane kroz stoljeća orodnjavanja, rasijalizacije, kolonizacije itd.
     
    – Primjerice, rod konstruira osobe čija će uloga biti obavljanje besplatnog reproduktivnog rada – odnosno razvlašćuje osobe koje su konstruirane kao žene – na način da ih se stavi u položaj zavisnosti o muškarcu.
     
    – Većina osoba sa sposobnošću rađanja nije neprestano trudna niti je to poželjno u trenutnoj konfiguraciji kapitalističkih rodnih odnosa u većini zemalja na svijetu, u kojima postoji velika potražnja za ženskom radnom snagom i u kojoj većina obitelji ne može preživjeti samo na jednoj muškoj nadnici. Stoga nisu ni potrebni neprestani, svakodnevni materijalni i ideološki pritisci na rađanje. S druge strane, kućanski poslovi i odgoj djece (reproduktivni rad) zahtijevaju svakodnevnu motivaciju za neizmjerne količine rada, i zato kapitalizam mora upotrijebiti puno sofisticiranije i perfidnije metode pritiska (određene forme vlasništva, nuklearna obitelj i rodni režimi koji kodificiraju heteroseksualno kućanstvo kroz binarnost roda, rodne uloge, rodno uvjetovano nasilje, ideologiju romantične ljubavi itd.).
     
    – Binarni režim spola/roda kakav mi poznajemo specifično je vezan uz kapitalističke ekonomske odnose. Možemo reći da identiteti muškarac i žena predstavljaju jedan kapitalistički društveni odnos. Naime, jedan od centralnih elemenata kapitalizma proces je strogog razdvajanja rada koji stvara profit i za koji se prima plaća ili nadnica od onoga koji ga ne stvara i koji uglavnom nije novčano valoriziran, a koji se naziva reproduktivnim radom: kućanski, emocionalni, seksualni rad, itd. Prvi tip rada dominantno se smatra produktivnim, pa oni koji ga obavljaju moraju imati privilegiranu poziciju u odnosu na neproduktivno radništvo. Ta privilegirana pozicija kreira se pripisivanjem određenih atributa produktivnom i neproduktivnom radništvu. Dodijeljeni atributi (proaktivnost, snaga, odlučnost produktivnog radništva te nježnost, brižnost, te nedostatak racionalnosti i karaktera neproduktivnog radništva) binarno su razdvojeni i naturalizirani, što znači da se smatraju esencijalnim osobinama ljudi s određenim tijelima. Atributi neproduktivnog rada pripisuju se ljudima za čija se tijela pretpostavlja da imaju mogućnost rađanja, iako ostvarenje te funkcije nije presudno.
     
    – Neproduktivno, inferiorno radništvo ugnjetava se dvjema strategijama koje djeluju zajedno – tradicionalnim seksizmom koji kaže da su žene inferiorne u odnosu na muškarce i opozicijskim seksizmom koji kaže da su žene i muškarci esencijalno drugačije i međusobno isključive kategorije.
     
    – Iz toga proizlazi kazna za one koji_e nisu usklađeni_e s njima pripisanim osobinama ili koji_e narušavaju tu rodnu binarnost, a koja služi naturalizaciji razdvajanja rada koji stvara profit od onog koji to ne čini na jasan i direktan način. Prema tome, nasilje protiv trans, interspolnih i kvir osoba nije samo neka nesretna slučajna okolnost ili rezultat nekih ahistorijskih predrasuda, nepovezanih s nasiljem protiv cis žena, već je takvo disciplinirajuće nasilje konstitutivno za reproduciranje rodnih odnosa koji su funkcionalni za kapitalizam.
     
    – Trans, interspolne i rodno varijantne osobe žrtve su nasilja jer je njihova tijela teže instrumentalizirati za reprodukciju i reproduktivni rad, dok njihovi identiteti i rodna ekspresija, kao i identiteti i ekspresija cis LGB osoba, potencijalno prijete naturalizaciji rodnih pojmova koji učvršćuju rodnu podjelu rada.
     
    Dakle, umjesto da kažemo da su žene opresirane zbog svoje mogućnosti rađanja, preciznije je reći da svi ljudi trpe neki oblik rodno uvjetovanog nasilja, a ponajviše upravo kvir i trans osobe, i to kako bi se održao režim roda koji osigurava da ogromni segmenti rada ostanu neplaćeni ili potplaćeni, što je od konstitutivne važnosti za funkcioniranje kapitalizma. Dakle, opresija cis žena zbog njihove sposobnosti rađanja jest faktor rodne opresije, ali nikako nije ni jedini niti najvažniji faktor. Zapravo je režim roda taj koji upućuje našu pažnju prema sposobnosti rađanja ili spolu kao nekoj društveno relevantnoj razlici iz koje je moguće izvoditi opresiju. Rod prethodi spolu.


    5. Naša analiza je materijalistička jer mi polazimo od materijalne realnosti spola.

    Kada trans-isključujući radikalno feministički aktivisti_kinje tvrde da je njihova analiza materijalistička jer „polazi od materijalne realnosti“ trebamo se zapitati, neovisno što se poziva na bliskost sa znanošću i izravnim ljudskim iskustvom, o kakvom je materijalizmu ovdje riječ. Za početak, može se reći da način na koje TERF aktivisti_kinje analiziraju opresiju žena nema veze s materijalizmom. Kada ženu definiraju kao odraslo ljudsko biće ženskog spola (što u suštini znači da su žene osobe rođene s vaginom), TERF aktivisti_kinje naprosto potpuno ahistorijski prihvaćaju definiciju koju nam patrijarhalno kapitalističko društvo želi nametnuti kao samorazumljivu. Nekritički se zadovoljavaju i prilagođavaju stvarima onakvima kakvima se doimaju na površini. Stoga bi se njihov pristup, umjesto materijalizmom ijedne struje, prije mogao okarakterizirati vulgarnim ili reduktivnim realizmom. Kada bismo željele biti bliže „materijalnoj realnosti“, mogle bismo govoriti o kromosomima, hormonima i organima u različitim konfiguracijama (ne samo onima koji se smatraju „muškim“ i „ženskim“), iz kojih, međutim, nikakav identitet ni opresija izravno ne proizlaze. S druge strane, spol je kategorija koja se pri rođenju osobe ustanovljava medicinsko-pravnim, a ne empirijsko-znanstvenim postupkom. Pritom, medicina i pravo nisu nadideološka objektivna polja kakvima ih TERF aktivisti_kinje predstavljaju.
     
    Drugo, zagovarateljice_i TERF-a žele sugerirati da su zbog polaženja od „materijalne realnosti“ njihove tvrdnje istinitije ili bliže istini od interpretacija koje uzimaju u obzir i rod. Tu se „materijalna realnost“ naprosto predstavlja kao neka neupitna, postojana činjenica koja sve njihove argumente obasjava svjetlom istine. Ta pretenzija na istinitost je često izražena na način da se „materijalna realnost spola“ suprotstavlja nestabilnosti roda. Budući da je za rod (ne rodni identitet) jasnije da je društveno određen, njegovo značenje i uloga za njih postaju nešto sumnjivo i diskutabilno, dok je „materijalna realnost“ realna po sebi, takva kakva jest. Navedena podjela podsjeća na lažnu dihotomiju baze i nadgradnje koju, iako prisutna kod dijela marksističkih teoretičara_ki, sam Marx u svojoj teoriji koristi vrlo rijetko, a i tad tek provizorno. Nažalost, modelom se baze i nadgradnje u interpretiranju spola i roda vodi i dio trans-uključujućih feminista i feministkinja, koji_e spol tumače kao tjelesnu pojavnost, a rod kao društveno uvjetovan.
     
    Ovdje ne želimo dati neko konačno objašnjenje roda, međutim, u razmatranju roda od modela baze i nadgradnje puno je korisniji Marxov model realne apstrakcije. „Apstrakcija“ u pojmu realne apstrakcije ne označava nešto što se isključivo odnosi na pojam (mentalnu konstrukciju), već i na proces koji se zaista odigrava npr. u proizvodnji i razmjeni. Da razni individualni konkretni radovi nisu apstrahirani kao opći ljudski rad, proizvodi tih radova ne bi bili usporedivi, pa time ne bi mogli biti razmijenjeni na tržištu. Dakle, apstraktni ljudski rad nije nešto što „postoji u realnosti“, već postoje samo brojni konkretni radovi. Ipak, bez operacije apstrahiranja, koja se doduše događa i mimo individualne svijesti, razmjena robe na tržištu u kapitalizmu ne bi bila moguća. Slično tome, rod je istovremeno i apstraktan i realan. Kao i opći ljudski rad, rod jest apstraktan, jer niti jedna osoba ne utjelovljuje savršeno neki rod. Ipak, rod istovremeno ima vrlo realne efekte: primjerice, ako se previše odmaknemo od rodnih normi, doživjet ćemo nasilje, itd.
     
    Nadalje, zagovarateljice_i trans-isključujućeg radikalnog feminizma lažnu dihotomiju „materijalne realnosti spola“ i roda ponavljaju i na razini teorijskih pristupa, time što često reproduciraju također upitnu dihotomiju između materijalizma i kvir teorije te postmodernih teorija. U srednjoškolskim udžbenicima filozofije često možemo naići na svrstavanje filozofskih pravaca u antitetičke parove, npr. idealizam i realizam, racionalizam i empirizam, spiritualizam i materijalizam. Ta vrsta dihotomističkog mišljenja nastala je u određenom trenutku u povijesti, dok ćemo, ako se udubimo u neki filozofski problem ili rad određene filozofkinje, vidjeti da ove distinkcije nisu tako jednostavno održive. To ne znači da razlike ne postoje, već da se njima ne može pristupati na takav isključivi, dihotomistički način. Svi se ti pravci bave pitanjem odnosa subjekta i objekta i njihove se teze međusobno posreduju, a ako odlučimo rigidno zastupati isključivo teze jednog od pravaca, to nas može samo dovesti do dogmatizma.
     
    To prožimanje različitih „pravaca“ možemo ponovno ilustrirati na primjeru Marxove analize robne razmjene. Dok su njegovi prethodnici htjeli prikazati razmjenu kao neki objektivni proces koji ne ovisi o subjektima, Marx je naglasio da kategorija razmjene u sebi itekako sadrži nešto pojmovno, odnosno duhovno. Kada bi se pri razmjeni uzimala u obzir samo neposredna osjetilnost stvari, kapitalistička razmjena ne bi bila moguća. Kapitalistička razmjena podrazumijeva razmjenu ekvivalenata međusobno istih razmjenskih vrijednosti. Razmjenske vrijednosti su moguće samo ako za njih postoji pojam, a pojmovno definiranje ukazuje na to da određeni „objektivni“ ili „materijalni“ procesi uvijek ponovno upućuju na subjekt i na svijest.
     
    Najzad, dodatni problem TERF upotrebe spola kao materijalne realnosti njezina je statičnost. Naime, materijalna realnost, primjerice prema Marxu i Engelsu, nije statična (historijski materijalizam), pa tako ni materijalna realnost nečijeg spola nije statična. Naime, ljudsko tijelo/ljudski organizam nisu inertni, statični entiteti ili esencije kojima se mogu atribuirati fiksna, nepromjenjiva obilježja (tipovi organa i određeni balans hormona). Tijelo/organizam (ženski ili muški) u većoj je mjeri proces s različitim potencijalnostima: da ne menstruira, da rađa, da ejakulira, da mijenja vanjsku fizionomiju, da mijenja hormonalni balans itd. „Materijalizam“ koji to ne uzima u obzir nema nikakvog utemeljenja u materijalnoj realnosti.


    6. Trans osobe reproduciraju rodnu binarnost i učvršćuju rod.

    Trans osobe ne reproduciraju rodnu binarnost ništa više ni manje nego što to čine cis osobe. Rodni identitet i rodno izražavanje su dvije različite stvari. I među trans i među cis osobama postoje osobe čije su rodno izražavanje i interesi percipirani kao u skladu s njihovim rodom, kao i onih čije se rodno izražavanje i interesi smatraju neusklađenima s njihovim rodom.
     
    Međutim, trans osobe doživljavaju puno veći pritisak da se ponašaju i izgledaju u skladu sa svojim rodom jer u suprotnom neće biti prihvaćene kao trans. Mnoge su osobe čule rečenice poput: „Ti želiš biti žena, a voliš aute?“ ili „Kako si ti muškarac kad nosiš šarene majice s uzorcima?“ Dakle, trans osobe moraju u svakodnevici demonstrirati rodno stereotipne interese, ponašanje i izgled kako bi ih okolina prihvatila. Primjerice, pojedini trans muškarci i trans maskuline osobe kažu da bi voljeli imati dugu kosu, ali da je ipak šišaju jer bi ih u suprotnom okolina doživljavala kao djevojke. Također, neke trans žene i trans feminine osobe kažu da uglavnom koriste šminku te rijetko nose opušteniju odjeću kako bi ih društvo doživljavalo kao žene. To prilagođavanje nije samo u funkciji prihvaćanja, nego i u funkciji izbjegavanja nasilja i jednostavnijeg navigiranja transfobnim društvom.
     
    Osim toga, taj je pritisak dodatno institucionaliziran kroz povijest klinika za rodnu disforiju i operacije prilagodbe spola. Dok su rana istraživanja transrodnosti i operacija prilagodbe spola u institutu Magnusa Hirschfelda u Berlinu 1920-ih uključivala istraživačice i istraživače koje_i su i same_i bile_i trans osobe, poslijeratni razvoj klinika za rodnu disforiju gotovo u potpunosti isključuje glasove trans osoba. Medicinski diskursi o trans osobama stvaraju cis liječnice_i, vođene_i svojim predodžbama i očekivanjima, koja su usklađena s dominantnim društvenim rodnim stereotipima, a ne potrebama samih trans osoba. Kako bi neka osoba mogla ostvariti pravo na operaciju prilagodbe spola, morala je pred liječnicima ispričati ono što cis liječnice_i od nje očekuju da kaže, a ne svoje autentično iskustvo, te naglašavati ponašanje i interese koji su prihvatljivi za njezin rod. Te su klinike često uključivale i tzv. škole šarma koje su trebale dodatno socijalizirati trans osobe, osobito trans žene, u stereotipno ženske uloge. Standardi femininosti koji su nametani ženama bili su izrazito rigorozni te ih je vrlo malo žena uspijevalo zadovoljiti i time pristupiti zatraženoj operaciji. Slični zahtjevi i danas se nameću trans osobama u Hrvatskoj kada žele ostvariti zakonsko priznavanje roda. Psihijatrima_cama i drugim stručnjacima_kinjama osoba mora prikazati samo one svoje interese i ponašanje koji su u skladu s njezinim rodnim identitetom jer bi pokazivanje nestereotipnih interesa ugrozilo dobivanje liječničke potvrde.
     
    Cis osobe također su izložene pritiscima da se prilagode rodnim stereotipima te doživljavaju nasilje ako propuste zadovoljiti očekivanja. Međutim, cis osobe ne moraju pred raznim stručnjacima_kinjama i komitetima dokazivati svoj rodni identitet kako bi dobile odgovarajući rodni marker u dokumente, što je vrlo često preduvjet za zapošljavanje, prelazak granice i cijeli niz svakodnevnih potreba, te kako bi izbjegle nasilje. Iako su načelno kritični prema rodnim stereotipima, transfobni će pristupi unutar feminizma iznimno rijetko optužiti feminine cis žene da fetišiziraju rod. Ni liberalni ni radikalni feminizam neće razgraditi kompleksnost osobne motivacije za femininost, odnosno ideju o snažnim, asertivnim cis ženama koje se koriste svojom „inherentnom“ femininošću kako bi navigirale okrutnim svijetom muškaraca i iskoristile navedenu femininost u svoju korist. S druge strane, trans žene su naprosto netko tko po sebi navodno ne posjeduje femininost, neće je nužno razumjeti i zbog tog je nerazumijevanja često svodi na duge nokte i šminku. Dakle, iako je femininost nešto što je nametnulo patrijarhalno društvo, ona je istovremeno i nešto što, iz pozicije trans-isključujućih radikalnih feministkinja, samo cis žene razumiju i mogu legitimno posjedovati i koristiti. Dok se feminitet cis žena objašnjava okolnostima u kojima su odrastale i živjele, trans ženama se slični razlozi za okretanje femininom rodnom izričaju ne dopuštaju, što svjedoči o tome da TERF ideologija trans ženama naprosto negira humanost.
     
    Nadalje, TERF aktivisti_kinje, koje optužuju trans osobe da učvršćuju rodne stereotipe, istovremeno su osobe koje ismijavaju trans osobe, pogotovo trans žene, kad one ne prolaze kao osobe svojeg roda. Postoji niz internetskih stranica koje uređuju TERF aktivisti_kinje i čiji je jedini cilj ismijavati mahom starije trans žene i njihov „neuspjeh“ u tome da „prođu“ kao žene. Osim toga, transfobne struje često ističu da „muške osobine“ trans žena stvaraju nelagodu cis ženama u ženskim sigurnim prostorima. Dakle, prema njima, naprosto ne postoji dobar način na koji trans žene mogu egzistirati na ovom svijetu. Ako nisu dovoljno feminine, trans žene su za njih predmet sprdnje i prijetnja cis ženama u ženskim prostorima. Ako su pak feminine, učvršćuju rodne stereotipe koji tlače cis žene. Izvor ovakvih ideja je internalizirana mizoginija koja uvijek vidi druge žene kao prijetnju te vlastite nesigurnosti rješava ismijavanjem drugih žena.
     
    Zaključiti da trans osobe učvršćuju ili fetišiziraju rod naprosto znači voditi se vlastitim predrasudama te ignorirati i/ili selektivno percipirati to kako same trans osobe govore o vlastitoj realnosti.


    7. Trans žene prijetnja su drugim ženama u ženskim sigurnim prostorima.

    Neke zagovarateljice_i trans-isključujućeg radikalnog feminizma tvrde da bi omogućavanje pristupa trans ženama ženskim sigurnim prostorima omogućilo pristup i cis muškim seksualnim predatorima koji se žele oportunistički predstaviti kao trans žene. Druge još tvrde da bi pogled na „maskulino“_„muško“ tijelo retraumatiziralo cis žene žrtve nasilja od strane cis muškaraca. Po tome bi i svaka rodno-nekonformirajuća žena, odnosno žena koja ne odgovara društvenim stereotipima femininosti mogla biti optužena za retraumatizaciju drugih žena i biti pozvana da nekoj inspekciji dozvoli provjeru/ustanovljavanje svojega spola. To bi značilo da te samoprozvane zaštitnice žena pristaju uz prinudu i kontrolu i time učvršćuju upravo one rodne stereotipe protiv kojih se radikalni feminizam navodno bori. Također, treba li se žena koja je doživjela nasilje od strane druge žene također izolirati od svih ostalih žena u skloništu kako ne bi doživjela retraumatizaciju?
     
    Ideja da bi pogled na nečije tijelo nekome moglo reaktivirati traumu mogla bi načelno biti valjana (jer se ne može preispitivati korektnost nečije emocionalne reakcije), ali ona to suštinski nije iz čitavog niza razloga. Prvo, slučajevi takve retraumatizacije nisu zabilježeni, tako da se ovdje radi samo o pukim predrasudama. Drugo, kad TERF aktivisti_kinje govore o retraumatizaciji žena žrtava nasilja od strane trans žena, one obično spominju prisutnost „penisa“ i „muške energije“. Međutim, ono što traumatizira žene žrtve nasilja i od čega trebaju biti sačuvane nisu „penisi“ ni „muške energije“, već nasilje i agresivno ponašanje. Najzad, izbjegavanje nečije ponovne traumatizacije nije odgovornost trans žena, već osobe koja je u sigurnom prostoru zadužena za brigu o mentalnom zdravlju korisnica.
     
    Sama ideja da se ulazak u sigurne prostore temelji na ičemu drugome osim na samoodređenju nije dobra za žene.[6] Međutim, TERF aktivisti_kinje inzistiraju na tome da se pristup treba temeljiti na pripadnosti „ženskom spolu“. Na koji bi se način uopće kontroliralo da samo osobe „ženskog spola“ imaju pristup sigurnom prostoru? Ovo su mogući načini: a) spolna segregacija bez prinude, b) spolna segregacija sa službenom prinudom i c) spolna segregacija s neslužbenom prinudom. Problem s ovim opcijama nije samo što isključuju trans žene, već i što ili reproduciraju rodne stereotipe ili zapravo uopće ne sprečavaju muške predatore da pristupe prostorima.
     
    U varijanti a) hipotetski, neki bi cis muškarac mogao ući i, ako bi mu netko prigovorio, on bi mogao reći: „Ali ja sam biološki žena“, na što bi mu se, u pristojnom slučaju, ta osoba trebala ispričati i pustiti ga da ostane u prostoru. Dakle, kod takve segregacije na temelju spola nema nikakve razlike u sigurnosti u usporedbi s varijantom temeljenom na rodnom samoodređenju. Vi naprosto morate vjerovati da netko doista ima vaginu, unatoč bilo kakvom rodnom izražavanju.
     
    Prema b) varijanti, trebalo bi kod pristupa prostoru uvesti provjeru identifikacijskih dokumenata, spolovila, kromosoma itd. Prije svega, u neformalnim ženskim prostorima, poput ženskih javnih WC-a, to bi bilo vrlo nepraktično. Svaki put kada bismo se žurile_i piškiti, trebale_i bismo nekako biti legitimirane_i. Kako bi uopće trebao izgledati taj posao provjere spola? Primjerice, prilikom ulaska u sigurnu kuću, osobe bi trebale ili vaditi dokumente, što nije uvijek moguće, ili skidati gaće, što spada u nasilje i uznemiravanje. Proces bi, dakle, bio policijski nasilan. Ne tvrdimo da se trans-isključujući radikalni feminizam eksplicitno zalaže za ovu varijantu, ali ako se želi izbjeći predatore, koje navodno omogućava rodno samoodređenje, onda bi ovo, u biti, za razliku od spolne segregacije bez službene kontrole, bio efektivan način.
     
    Posljednja, c) opcija izgledala bi tako da osobe ne bi bile legitimirane pri pristupu prostoru, ali ako bi se nekome, kao u scenariju a) učinilo da neka osoba ipak nije žena, od te bi se osobe moglo zatražiti da nekako dokaže svoju ženskost. Time je to pitanje ostavljeno nečijoj individualnoj procjeni. A čime se netko u toj procjeni točno može voditi? Stereotipima o tome kako izgleda „žensko“ tijelo, kako izgleda „prava“ žrtva, kako se žene legitimno mogu rodno prezentirati. U slučaju da osoba to odbije ili ne zadovolji kriterije ženskosti, primjerice neka maskulina žena, ona bi mogla biti maltretirana ili izbačena. Ova varijanta vjerojatno trenutno vrijedi u većini sigurnih prostora, isključujući time trans žene i potencijalno sve rodno nekonformirajuće cis žene. Bez provjere dokumenata ili intimnih dijelova (ili nedajbog na osnovi samoodređenja), nečiji se rod zaista može procijeniti isključivo na temelju predrasuda, a protiv kojih se TERF navodno bori. Taj prostor koji bi trebao biti siguran za cis žene nije logičan: 1) primaju se sve „biološke“ žene, neovisno o tome kako izgledaju, ali 2) osobe koje iz bilo kojeg razloga ne izgledaju neporecivo „ženski“ riskiraju biti kontrolirane i isključene.
     
    Pored toga što je spekulacija da bi se predatori mogli predstavljati kao trans žene pretjerana, TERF aktivisti_kinje ovdje žele reći da bi cis žene trebale biti privilegirane u odnosu na trans žene kad je u pitanju zaštita od predatora.
     
    Konačno, ako TERF ideologinje_zi u ovoj raspravi kažu da nisu transfobne_i, nego da samo misle da bi trans žene trebale imati svoje zasebne trans sigurne prostore, to naprosto ne stoji jer ne doprinosi generalnoj zaštiti svih žena od nasilja. Naime, odvojeni prostori za trans žene značili bi prisilno autanje, što bi moglo dovesti do povećane izloženosti nasilju.


    8. Trans žene zauzimaju ženske kvote u sindikatima, partijama i parlamentima, pri čemu ne mogu autentično zastupati ženska pitanja.

    Pretpostaviti da trans žene u predstavničkim tijelima neće zastupati interese cis žena jednako je pogrešno kao i pretpostaviti da će cis žene predstavljati interese svih cis žena. Kao što znamo, pripadnost nekom rodnom identitetu nikako ne znači da će netko djelovati u interesu ostalih osoba tog identiteta. Primjer toga je pregršt konzervativnih političarki, pogotovo na najvišim razinama moći odlučivanja. U pozadini ovog straha za cis žene krije se strah od gubitka pozicija moći kod pojedinki koje su ih stekle zahvaljujući akademskom i stranačko-političkom segmentu feminističkog pokreta. Budući da je ta borba hijerarhijska i predstavnička, pod svaku je cijenu bitno zadržati osvojene pozicije moći i legitimitet predstavljanja. Taj se legitimitet, pogotovo u trans-isključujuće radikalno feminističkom diskursu, stječe pretenzijom na poziciju najveće žrtve. Tako će se, ako se implicira da neke grupe doživljavaju više nasilja od cis žena, isti čas početi spominjati femicidi cis žena, viktimizacija cis djevojčica itd. kao navodni dokaz da je cis ženama ipak najgore i da to samo druge cis žene mogu razumjeti.
     
    Nadalje, iako je poprilično apsurdno pretpostaviti da će neki muškarac bojkotirati ženske interese tako što će se pretvarati da je žena, sve kada bi to i bio slučaj, to nikako ne može biti odgovornost trans žena i trans pokreta. Muškarci bi to mogli raditi čak i da, hipotetski, ne postoje trans žene.
     
    Kako je pokazano dosad, trans žene i cis žene imaju, kao žene, preklapajuće interese, a specifično trans interesi (kao, primjerice, dostupnost određenih zdravstvenih usluga) nikako ne idu na štetu cis žena, već dapače indirektno idu i njima u korist. A kada bi nam doista bilo stalo do ženske borbe i solidarnosti, ne bismo se primarno borile za pozicije i kvote.
     
    Naravno, neki_e zagovaratelji_ice TERF-a na pozicijama će oportunistički i površno „priznati“ trans žene ili kvir teoriju, ali će se i dalje sve njihove politike i teorije temeljiti na ideji da su žene potlačene na temelju spola, odnosno na temelju sudjelovanja u biološkoj reprodukciji, što u potpunosti briše trans žene iz polja borbe. Ženska borba koja naknadno, velikodušno, iz solidarnosti, kozmetički uključuje trans žene u žensku borbu je naprosto promašena i nema veze s poviješću ženske borbe.


    9. Glavni cilj rodno-kritičnih feministkinja dokidanje je roda i one tu upravo polaze od vlastitog roda odbacujući prefiks „cis“ ističući da se ne identificiraju s vlastitom opresijom, odnosno s rodom koji im se nasilno nameće od rođenja.

    Cilj dokidanja roda jako je istaknut u TERF retorici. Međutim, teško se može reći da je on imalo teorijski razrađen ili da tu postoje neki smisleni argumenti. Da bismo govorili o dokidanju roda, moramo prvo imati neku teoriju o tome što rod jest i kako on funkcionira, što kod zastupnica_ka TERF-a naprosto ne postoji. Čas su muškarci glavni neprijatelji koji tlače žene, čas je to rod. Uopće nije jasno je li rod oružje u rukama muškaraca kojim oni tlače žene ili je rod neki nadindividualni princip koji selektivno tlači samo cis žene i LG osobe, ali ne i trans osobe. Pretjeranog smisla nema, a neke pseudo-teorije uglavnom se sklapaju nakon što su kritike već upućene. Kao što je već niz feministkinja istaknuo, TERF „kritika roda“ zaista se svodi samo na napadanje trans osoba i slobodu rodnog samoodređenja, što se vidi iz niza tekstova i knjiga koje specifično targetiraju trans žene, fizičkih napada na trans i kvir grupe, pokušajâ dokidanja trans afirmativnog zakonodavstva itd. (v. točku 13).
     
    Kao i desne fundamentalističke struje koje se bore protiv „rodne ideologije“, TERF ideologinje_zi žele dokinuti rod kako bi afirmirale_i spol kao „biološku činjenicu“. Na niz kompleksnih pitanja, i jedni i drugi žele dati jednostavne i reduktivne odgovore. I jedni i drugi panično se boje rodnog samoodređenja te žele da postoje jasni „znanstveni“ kriteriji za smještanje osoba u rodne odnosno spolne kategorije. Iako će se TERF aktivisti_kinje protiv optužbe da dijele politiku s ekstremnom desnicom braniti time što je bitan dio njihove ideje dokidanja roda i kritika muškocentričnosti, može se reći da to vrijedi samo nominalno. Opravdavanje razlika među ljudima na „biološkim osnovama“, odnosno brojanje kromosoma kako bi ljudi mogli biti svrstani u jasne kategorije te kako bi im bila oduzeta sloboda samoodređenja jedna je izrazito policijska, fašistoidna agenda koja nužno ide u korist države, crkve i ekstremne desnice, čak i ako u pozadini nominalno stoje drugačije namjere. Takva agenda zapravo signalizira duboko pounutrenu policijsku državu koja mora svim silama obraniti postojeće stanje.
     
    Dakle, dok trans-isključujući radikalni feminizam nema nikakvu razrađenu teoriju roda i njegova dokidanja, najveće doprinose pitanju abolicije roda dale su upravo trans osobe, iako TERF upravo njih optužuje za učvršćivanje roda. Spomenimo samo neke: P. Valentine, uredništvo readera Captive Genders, te teoretičarke poput Alyson Escalante i Jules Gleeson. Naravno, jednako kao što ignoriraju samoodređenje trans osoba i sve što trans osobe kažu o vlastitom iskustvu, trans-isključujuće radikalne feministkinje i feministi ignoriraju postojanje trans teoretičarki i njihove doprinose rodnoj teoriji te pitanju dokidanja roda.
     
    Na kritiku da se njihova kritika roda temelji samo na napadima na trans osobe te da ne polaze od sebe, TERF aktivistkinje nekad odgovaraju da se one, „odbacujući prefiks ‘cis’, ne identificiraju s vlastitom opresijom“, odnosno „s rodom koji im se nasilno nameće od rođenja“. Kako se točno manifestira taj izostanak identificiranja s rodom koji im se nasilno nameće od rođenja (pogotovo kod osoba koje neprestano inzistiraju na vlastitom ženskom identitetu, što je upravo identitet koji im je pripisan pri rođenju)? S jedne strane vidimo bjesomučno inzistiranje na obrani spolno definiranog ženskog identiteta, a s druge, tobožnje odbacivanje roda koji im je pripisan. One zapravo tvrde da nisu žene po rodu, nego po spolu. Dakle, ništa ne odbacuju, već izražavaju svoje prihvaćanje dominantne ideje da su žene osobe rođene s vaginom. To znači da TERF nije protiv roda, već se inzistiranjem na binarnosti „spola“ naturalizira i onemogućava njegovo propitivanje.
     
    Što se tiče odbacivanja prefiksa „cis“, jasno je da nam se čim se rodimo nasilno pripisuje taj prefiks, trans djeca u školi nas maltretiraju nazivajući nas „cis“ i svugdje se neprestano moramo boriti protiv tog nasilnog etiketiranja. Šalu na stranu, reći da je nekome nametnut prefiks „cis“ naprosto nema nikakve veze s realnošću. Prefiks „cis“ nije nikakav identitet koji se nekome nameće niti je njegova upotreba široko prisutna u društvu. Mnoge osobe unutar feminističkih i LG pokreta ni danas ne znaju što taj prefiks zapravo znači. Naime, to je riječ koja se (gotovo isključivo u trans i nekim feminističkim zajednicama) koristi kako bi se reklo da netko nije trans osoba. Koriste se i pojmovi poput „cisseksizam“ ili „heterocisseksizam“, kako bi se naglasila važna uloga transfobije u proizvodnji rodne opresije. No, ako po njima ne postoje trans osobe, logički je da ne postoje ni cis osobe. Međutim, jedino što trans-radikalne radikalno feminističke aktivistkinje i aktivisti odbacuju odbijanjem prefiksa „cis“ jest svijest o vlastitoj privilegiji. To je otprilike kao kada neosviješteni rasisti kažu da ne vide boju kože, dok zapravo ne vide nejednakost između njih samih i rasijaliziranih osoba te, posljedično, ni vlastitu privilegiju. Reći da je neka osoba „cis“ ne znači reći da ta osoba ne trpi seksizam, homofobiju ili neku drugu vrstu opresije, već samo da ne dijeli specifične manifestacije rodne opresije kakvima su izložene trans osobe.


    10. Trans aktivizam i ženski aktivizam su dvije različite borbe i trebaju ostati odvojene.

    Trans i feministička borba mogu se samo umjetno razdvojiti, time što će se naglasiti kao aspekti koji nisu nužno izoštreni jedan u drugome. Trans aktivizam ne izriče nužno feminizam, kao što ni feminizam ne izriče nužno trans aktivizam (kao što je pokazano na primjeru djelovanja Centra za ženske studije). Odvojena upotreba tih pojmova podsjeća na to da se ne smije zametnuti ni jedna ni druga komponenta organiziranja i otpora. No razdvojeni su samo jezično, veznikom u tekstu, dok su u praksi (življenoj/političkoj) i trans aktivizam i feminizam odnosno trans iskustva i ženska iskustva sadržana jedna u drugima. Usporedba se može napraviti, primjerice, i s lezbijskim aktivizmom i feminizmom, koji se, naravno, ne razdvajaju u svojim emancipatornim nastojanjima, već se samo ističe jedna ili druga komponenta iste borbe, ovisno o kontekstu.
     
    Ta integralnost je možda najtransparentnija u činjenici koju će TERF ideologija nastojati negirati, inzistirajući na tome da su žene maternice i vagine: trans žene, ali i mnoge druge trans_kvir osobe koje žive ili su živjele kao žene, izložene su oblicima nasilja usporedivim s onima koje proživljavaju cis žene. Međutim, feminizam, unatoč tomu što TERF pokušava zakopati narativ u neku esencijaliziranu ideju žene, nije borba samo za žene. Feminizam i trans aktivizam za krajnji cilj imaju dezintegriranje cisheteropatrijarhalnih struktura, aboliciju roda koja se neće odviti na individualnoj razini, time što će se rod osobno odbaciti (kako aboliciju jalovo opisuje TERF) nego će se okrenuti rodu kao matrici koju treba rastvoriti, a koja organizira emocionalni_seksualni_fizički rad u kapitalističkim odnosima.
     
    Postoji mnogo primjera koji najkonkretnije pokazuju neraskidivost trans_feminističke borbe. Jedan od njih je primjer zdravstva. Primjerice, da bi osoba u Hrvatskoj ostvarila pristup endokrinološkoj skrbi, primorana je obratiti se prvo psihologu_inji ili psihijatru_ici, a o stručnim mišljenjima psihologinje_a, psihijatra_ice, endokrinologa_inje i Centra za socijalnu skrb ovisit će i mogućnost promjene oznake spola u dokumentima. Procedure kretanja zdravstvenim sustavom određuju posebni odbori i stručnjaci_kinje, gdje se usporedive komisije nastoje nametnuti i pri ostvarivanju prava na abortus, a mnogim je trans osobama koje ulaze u medicinsku prilagodbu tijela i osobama koje se obraćaju liječnicima_ama za prekid trudnoće onemogućena zdravstvena skrb izostankom temeljnih ekonomskih uvjeta za njezino ostvarivanje. HZZO pokriva tek dio troškova i mnoge si trans osobe ne mogu priuštiti potrebne operativne postupke, kao što su i mnoge osobe s potrebom za prekid trudnoće odgurnute u privatne ordinacije. Menstruacija, trudnoća i druga iskustva, koja trans-isključujuća radikalno feministička ideologija pokušava zaključati u neku neznanstvenu projekciju toga što bi „ženskost“ trebala biti, iskustva su i trans muškaraca_rodno varijantnih_kvir osoba te bi – dakle, već na primjeru borbe za reproduktivnu/zdravstvenu pravdu – feminizam zapravo bio krnji i nepotpun bez uključivanja svih onih iskustava koja njime nastoje transformirati okolnosti u kojima se nalaze.


    11. Prilagodba spola oblik je konverzijske terapije za lezbijke i gej muškarce.

    Trans osobe, kao i cis osobe, mogu imati cijeli spektar emocionalnih_seksualnih iskustava. S obzirom na to da se emocionalnost_seksualnost usmjerava i strukturira rodnošću (i obrnuto), može biti konceptualizirana kao heteroseksualna, gej_lezbijska, bi_pan, te se s pomacima u poimanju roda, sukladno tomu, događaju i pomaci u poimanju emocionalnosti_seksualnosti.
     
    Kao i u lezbijskim i gej iskustvima, trans osoba može ranije ili kasnije tijekom života doći do razumijevanja da se njezino iskustvo roda prelijeva van obrazaca dodijeljenih rođenjem, pa misliti jedan period o sebi kao o cis ženi ili cis muškarcu, na čemu će se onda oblikovati i emocionalna_seksualna žudnja kao heteroseksualna, homoseksualna, bi_panseksualna. Trans muškarac kojem je pripisan ženski rod pri rođenju u emocionalnim_seksualnim odnosima s drugim (pretpostavljenim cis) osobama kojima je pripisan ženski rod može pronaći u lezbijstvu neke fragmente svoje svakodnevice, ali promjenom razumijevanja vlastita roda, ta kategorija se napušta u korist druge koja će vjernije zahvatiti iskustvo osobe koja se njome služi. Dakle, ne mijenja se emocionalna_seksualna žudnja, nego se mijenjaju kategorije kojima je komunicirana kako bi se akomodirale i iskazale promjene u načinu konceptualizacije roda koji je u temeljima upravljanja kategorijama emocionalnosti_seksualnosti.
     
    Ovdje usmjeravanje i discipliniranje roda ne dolaze nasilnim promjenama nečije emocionalne_seksualne orijentacije nego nasilnim preskripcijama o tome na koji bi se način emocionalnost_seksualnost trebale organizirati i funkcionirati (vođenima kapitalističkom logikom). Trans-isključujući radikalni feminizam inzistira na tome da su trans muškarci osobe ženskoga spola, a time i žene („žena kao odrasla osoba ženskoga spola“, v. argument 1 i 2), a kako se sudbini spola dodjeljuje vječnost, tako je i s oblicima emocionalnosti_seksualnosti koji se vežu uz zacrtani spol, iako kategorije koje TERF nameće više ne odgovaraju stvarnosti niti u samopercepciji niti u percepciji okoline (u ovom slučaju, markiranjem tijela odjećom, držanjem, hormonskim terapijama, osoba na ulici više neće biti ni doživljavana kao lezbijka, nego kao heteroseksualna osoba).
     
    Medicinsku prilagodbu tijela trans osoba TERF naznačuje kao pokušaj potrage za utočištem u heteroseksualnosti pod društvenim pritiskom i/ili internaliziranom mizoginijom odnosno homofobijom. Moguće je zapitati se zašto bi netko od tih pritisaka bježao u društveni pritisak asociran uz transfobiju, koju i dalje mogu pratiti i mizoginija i homofobija (npr. kada ih doživljava trans muškarac kojeg privlače drugi muškarci femininoga rodnoga izražavanja)? Ujedno, TERF podcrtava samo jednu relaciju (iskustvo trans muškaraca koji su bili u lezbijskim odnosima i čija je emocionalnost_seksualnost rekodirana kao heteroseksualna), kako bi na tome gradio ideju da je otvaranje zdravstvene skrbi trans osobama moguće izjednačiti s konverzijskom terapijom, prešućujući podjednaku emocionalnu_seksualnu diferenciranost iskustava trans osoba kao i cis osoba. Štoviše, neki trans muškarci čija su iskustva bila određena kao lezbijska prilagodbom roda prilagođavaju i kategoriju emocionalnosti_seksualnosti u heteroseksualnost, dok neki trans muškarci koji su živjeli kao heteroseksualne osobe prilagodbom roda prilagođavaju opis emocionalnosti_seksualnosti u lezbijstvo, no besmislenost i puka manipulativnost posezanja za panikom konverzijske terapije pada na biseksualnosti_panseksualnosti, odnosima koji su postavljeni tako da se nema što pretvoriti u nešto drugo, gdje osobe ostaju biseksualnim_panseksualnim jer te kategorije mogu ponijeti i iskustva osoba promatranih i kao žene i kao muškarci. Hormonalna terapija može djelovati na seksualnost, no hormonske promjene, pa i rekonceptualizacije u iskustvenim impulsima, mogu se isto tako odviti i kod cis osoba.
     
    Trans osobe ne postaju trans osobama putem nekog oblika medicinske intervencije ili preobrazbe; medicinske intervencije samo su načini (osobne i društvene) prilagodbe slike o vlastitom tijelu i načini njezina komuniciranja. Trans osobe su trans osobe neovisno o tome što im u nekom trenutku piše na osobnim iskaznicama ili u medicinskoj dokumentaciji, nema neke mistične ženskosti koja čuči sakrivena unutar trans muškosti_maskulinosti. Trans muškost_maskulinost ne zatire postojanje drugih oblika maskuliniteta, tomboyish, butch i ostalih varijacija koje mogu biti upisane na tijela koja ostaju u ženskosti i/ili lezbijstvu. Iako TERF aktivistkinje govore o porastu prevalencije transrodnosti kod lezbijki, nema nikakvih statistika koje govore tome u prilog u odnosu npr. na prevalenciju transrodnosti kod gej muškaraca ili strejt osoba.
     
    Opći porast broja trans osoba kao i LGB osoba, u odnosu na koje stoljeće ranije, treba tražiti u tome što većina pojmova kojima bi bilo moguće razjasniti emocionalnu_seksualnu_rodnu žudnju tada nisu ni postojali (ona je bila uobličena na neke druge načine). Zdravstvena podrška trans osobama otvara se postepeno tek od sredine 20. stoljeća, a zbog otežane (ponajprije ekonomske) dostupnosti, neke trans osobe prisiljene su ostati u ucrtanim koordinatama roda i seksualnosti. Istraživanja pokazuju da uskraćivanje potrebne zdravstvene skrbi trans osobama ostavlja duboke posljedice po njihovu dobrobit i kvalitetu života. Stoga medicinska podrška ne može biti oblikom konverzije ili nasilja, već je oblik konverzije ili nasilja zatvaranje osoba u rod dodijeljen rođenjem.


    12. Lezbijke su prisiljene na seks s osobama s penisima.

    Ako postoji element prisile u bilo kakvom odnosu, bilo s osobom s penisom, bilo s osobom s vaginom (jer seksualno nasilje, naravno, nema veze s oblikom ili izgledom nečijih genitalija), potrebno je takav odnos nedvosmisleno označiti kao oblik nasilja, pozvati osobu koja ga je nanijela na odgovornost i podržati osobu koja je tom nasilju izložena da se udalji iz te situacije uz izgradnju i otvaranje resursa potrebnih za njezinu transformaciju (direktna podrška kolektiva u kojima se osoba nalazi, psihosocijalna podrška, pronalazak sigurnog mjesta stanovanja…).
     
    No da bi prisila postojala, treba moći reći tko je koga na što prisilio, referirati na konkretne situacije koje je moguće adresirati i unutar kojih je moguće djelovati. Reći da su „lezbijke prisiljene na seks s osobama s penisom“ sugerira da je cijela jedna (naizgled jasna) grupa ljudi prisiljena na seks s jednom drugom (naizgled jasnom) grupom ljudi, odnosno da je seksualno nasilje instrument određene politike, gdje postoji sustavnost u njegovu poticanju i provedbi, što upadljivo podsjeća na teoriju zavjere (kako zbog činjenice da nema nikakvih dokaza koji bi tu tvrdnju potkrijepili, tako i u nelagodi i strahu koje nastoji proizvesti).
     
    O prisili se ne govori iz neke iskrene zabrinutosti za žene koje proživljavaju nasilje ili ovdje specifično lezbijke, već kako bi se oblikovao, utvrdio i operacionalizirao niz iskrivljenih i opasnih predodžbi o tome što konstituira ženskost, lezbijstvo, trans iskustva i pokrete_kolektive koje nastojimo graditi zajedničkim snagama:
     
    Kao što u transfobnim komentarima osobe koje sebe nazivaju feministkinjama pokušavaju žene općenito reducirati na pripisane biološke karakteristike, kao osobe koje imaju vagine i koje menstruiraju, tako se i lezbijke pokušavaju svesti na osobe privučene tako definiranim ženama, osobama s vaginom koje menstruiraju. Kako iznesena definicija žene ne odgovara stvarnosti, s obzirom na to da nema ništa inherentno žensko u vaginama ili menstruacijama te da bi ta kategorija trebala obuhvatiti splet heterogenih, duboko nijansiranih i razgranatih iskustava, ni definicija lezbijke ne može imati nikakva uporišta u takvim esencijalističkim i jednoličnim tumačenjima
     
    Lezbijstvo se razlaže na istim zakrivljenim i ukrštenim linijama koje pokušavaju dati obrise ženskim iskustvima, gdje je i emocionalna_seksualna žudnja oblikovana različitim potrebama, osjetima, težnjama, idejama, vrijednostima, vjerovanjima, osobnim i društvenim povijestima koje se razilaze i susreću u različitim aspektima i u narativima različitih osoba koje sebe nalaze u odrednicama te kategorije. Emocionalna_seksualna žudnja više se pokušava natuknuti kategorijama heteroseksualnosti ili lezbijstva, nego što se izriče u svojoj punini (daleko od toga). Kao što bi među strejt ženama bilo apsurdno dati se u zamišljanje nekog konsenzusa oko naravi njihove emocionalne_seksualne žudnje, tako nema ni univerzalne karakteristike (esencije ženskosti) koja će pobuditi emocionalnu_seksualnu privlačnost koja bi se konceptualizirala kao lezbijska.
     
    Ta žudnja može poprimiti određene obrasce, osviještene i neosviještene, upravo zato što tragamo za različitim artikulacijama identiteta i smisla te utjelovljenjima partnerstva, ljubavi i intimnosti. U zamuckujućim pokušajima da razjasnimo sebe jedne drugima (a riječi su dušu dale za oskliznuća), posežemo za pojmovima koji približno, otprilike odgovaraju našim iskustvima, s čijim se značenjima najmanje sudaramo kada govorimo o sebi. No ti pojmovi postaju beskorisni ako nisu elastični, ako su otvoreni samo jednom ili dvama iskustvima, ako na tisuće njih, koji se pokušavaju probiti van, potisnu i utišaju.
     
    Inzistiranjem na „genitalnim preferencijama“ dehumaniziraju se osobe prema kojima se ta privlačnost usmjerava referiranjem na anatomske karakteristike, ali ponajprije trans žene i lezbijke. Time se trans žene prikazuje kao čudovišta koja vrebaju cis žene, lišene racionalnog razmišljanja i bilo kakvih osjećaja, kao i intrinzične vrijednosti, mogućnosti da budu voljene i da vole, dok se lezbijke, cis i trans, vraća u isto tako stare modele dehumanizacije, hiperseksualizaciju i fetišizaciju njihovih života.
     
    Neke lezbijke nemaju penise i neke lezbijke imaju penise; neke lezbijke ne osjećaju seksualnu privlačnost prema tijelima koja imaju penise, dok neke lezbijke osjećaju seksualnu privlačnost prema tijelima koja imaju penise (i to ne zbog penisa ili unatoč penisu).
     
    Često se zaboravlja da seksualnost nije satkana samo od uzbuđenja, žudnje, privlačnosti (entuzijastičnih i afirmativnih komponenti), nego i od raznih emocionalnih, afektivnih, sociokognitivnih i psiholoških zadrški i inhibicija koje prožimaju i strejt i lezbijska i bi_pan i gej iskustva, i trans i kvir i cis osobe, nerijetko vezanih uz razne oblike trauma i povreda. One ne proizlaze iz načina na koji neko tijelo izgleda i funkcionira, nego iz strukture iskustva osobe koja pokušava razumjeti svoje tijelo u relaciji prema drugima i prema okolini, što je proces koji ne opravdava i ne može opravdati nasilje (gdje postoji i odgovornost za to kako određene zadrške i inhibicije, koje nisu razrađene i komunicirane kako treba, dotiču i potencijalno ozljeđuju druge), a kamoli se pretvoriti u nekakve kvazi-politike i kvazi-teorije, što ovih dana, manipulirajući neraspetljanim nesigurnostima i strahovima, čini grupa transfobnih, samoprozvanih feministkinja.


    13. Trans aktivizam zabranjuje (cis) ženama da govore o svom iskustvu (menstruiranja, poroda…). Radikalne feministkinje samo žele obraniti pravo žena da definiraju svoje iskustvo, svoju povijest i svoju borbu.

    Ovdje se radi o još jednoj retoričkoj manipulaciji kojom zagovarateljice_i TERF-a nastoje prikriti vlastitu transfobiju, prikazivanjem sebe predstavnicama žena koje su žrtve brisanja i ušutkavanja. Radi se o manipulaciji na tragu one Željke Markić koja za sebe kaže da nije homofobna, nego samo želi zaštititi obitelj. Ovdje ćemo prvo pokazati zašto te njihove optužbe protiv trans aktivizma ne stoje, a zatim navesti niz primjera koji dokazuju da je transfobija srž njihove agende.
     
    Svoje napade na trans aktivizam transfobne aktivistkinje često brane time što kažu da im trans aktivizam i trans osobe zabranjuju da govore o sebi svojim riječima i same definiraju svoje iskustvo. Njima se navodno brani da razgovaraju o svojim tijelima, svojim menstruacijama i na taj način im se ponovo oduzimaju glasovi i tjelesna autonomija. Ipak, ovdje se ponovo radi o izvrtanju. Ono što trans aktivizam i njegovo savezništvo zagovaraju jest da se koriste inkluzivniji pojmovi, odnosno da se ne izvode generalizacije koje onda isključuju mnoge osobe. Ako želimo reći nešto specifično o osobama koje menstruiraju, reći „žene“ naprosto nije uključivo jer menstruiraju osobe različitih rodnih identiteta. Time se ne brani ni jednoj individualnoj cis ženi da govori o svojem iskustvu menstruacije niti iskustvo menstruiranja vidi kao konstitutivno za vlastiti ženski identitet.
     
    Trans uključivo izražavanje predlaže da osobe ne generaliziraju svoja iskustva kao opće, apsolutno žensko iskustvo. Dakle, umjesto „ja sam žena jer menstruiram“, iskreniji su iskazi „ja sam žena i menstruiram“ ili „moja ženskost za mene je uvjetovana iskustvom menstruiranja“. Nećemo ustvrditi „ja sam žena jer imam sposobnost gestacije“, nego „ja sam žena i imam sposobnost gestacije“ ili „sposobnost gestacije je bitan dio mog osobnog ženskog identiteta“. S druge strane, ako želimo jednim pojmom ili opisom obuhvatiti raznolikost iskustava, onda taj pojam ili opis moraju biti što neutralniji kako bi obuhvatili osobe različitih identiteta. Dakle, nećemo reći „žene“, misleći na osobe koje menstruiraju i imaju sposobnost gestacije, već „osobe koje menstruiraju“ i „osobe sa sposobnošću gestacije“. Takvi opisi nipošto ne isključuju osobe koje se identificiraju kao žene niti im oduzimaju pravo da govore o svojem osobnom iskustvu.
     
    Ipak, ovdje se ne radi o nerazumijevanju logike poopćavanja i korištenja inkluzivnih pojmova. TERF aktivistkinje ovdje koriste istu vrstu manipulacije kao i desni fundamentalisti koji tvrde da se upotrebom kategorije „roditelj“ u raznim formularima nastoji dokinuti pravo osoba da se definiraju kao „majke“ i „očevi“. To je jednako besmisleno kao i ideja da se korištenjem opisa „osobe koje menstruiraju“ žele obrisati žene.
     
    U podtekstu ovakvih tvrdnji, a nekad i eksplicitno artikulirano, stoji ideja da jedna manja grupa osoba ima pravo definirati iskustvo i identitet čitavog varijeteta različitih osoba. Ideja da se nekim pojmom brišu ili ušutkavaju žene implicira da se sve osobe koje se identificiraju kao žene osjećaju uvrijeđeno i ušutkano tim pojmom, što naprosto nije slučaj. Ideologinje_zi TERF-a žele svojim manjinskim politikama dati legitimitet pozivanjem na „sve žene“, što je također analogno taktici radikalne desnice kada se potonja poziva na „narod“ koji navodno nedvojbeno podržava njezine težnje. Radi se, dakle, o manipulaciji. Još je veća arogancija vidljiva kada eksplicitno tvrde da kao žene moraju imati pravo definirati svoju povijest i svoju borbu. Kao da si bilo koja grupa može uzeti za pravo da definira povijest i borbu jedne tako široke historijske kategorije kao što je kategorija „žene“. Jedna je stvar da radikalne feministkinje, ili bilo koja druga feministička teorija, imaju vlastitu analizu ženske povijesti te da na temelju toga definiraju neke svoje prioritete i ciljeve. Sasvim je druga stvar pridavati lažni legitimitet svojoj analizi i prioritetima pretendiranjem na žensku univerzalnost vlastitih ideja. Osim toga, jasno je da bilo kakvo definiranje povijesti na osnovi vlastitih iskustava može samo dovesti do niza ahistorijskih zabluda.
     
    Na optužbu da su transfobne, trans-isključujuće radikalno feminističke aktivistkinje mogle bi odgovoriti da isključivanje nekih specifičnih pitanja nije nužno transfobija, kao što za feminističku grupu koja se npr. ne bavi pitanjima biseksualnih žena nećemo nužno pretpostaviti da je bifobična. Međutim, činjenica je da se od početka, i u svojim napisima i aktivnostima, gotovo isključivo bave agresijom na trans osobe, zbog čega valja zaključiti da se ipak radi o transfobiji. Transfobiji koja nije tu samo sporadično i latentno, već transfobiji kao centralnom mjestu njihove agende. Slijedi niz primjera koji to pokazuju.
     
    Godine 1979. Janice Raymond piše knjigu The Transsexual Empire: The Making Of The She-Male u kojoj tvrdi da je trans žene stvorilo zlo falocentrično carstvo u svrhe osvajanja ženskih sigurnih prostora, te razaranja ženskog zajedništva i prisvajanja ženske moći. Između ostalog, Raymond svoje tvrdnje gradi i usmjerava protiv konkretne osobe, Sandy Stone, te tvrdi da je problem transrodnosti najbolje riješiti tako da se transrodnost naprosto uništi: „Držim da bi problem transseksualizma bilo najbolje riješiti tako da ga se moralnim dekretom izbriše s lica Zemlje.“ („I contend that the problem of transsexualism would best be served by morally mandating it out of existence.”)[7]. Raymondina knjiga samo je jedan od tekstova s izrazito mrziteljskim idejama, prvenstveno usmjerenih protiv trans žena. Primjerice, jedna od akademskih TERF ideologinja_a Sheila Jeffreys govori o „transdženderizmu“ kao „divljačkom sakaćenju“, a njezina prethodnica Mary Daly o „transseksualizmu“ kao o „primjeru sveprisutnog frankenštajnovskog fenomena koji je rezultat religijskih mitova i falocentrične tehnologije“.[8]
     
    Mnogi primjeri pokazuju da je isključivanje trans osoba iz feminizma zaista transfobno. Primjerice, tvrdnjom da su trans osobe onog roda (u njihovoj retorici, spola) koji im je pripisan pri rođenju, TERF ne priznaje osobnu i tjelesnu autonomiju trans osobama te njihovo pravo na samoodređenje. To jest realan primjer utišavanja, brisanja i oduzimanja glasova, a ne kritike koje se upućuju TERF agendi. Nadalje, TERF aktivistkinje žele policajčiti, kontrolirati i ograničavati slobodu kretanja trans osobama, pa smatraju da trans osobe ne smiju koristiti zahode koje žele i ne smiju imati pristup sigurnim prostorima. Također, TERF aktivistkinje nastoje infiltrirati i zauzimati prostor u trans uključivim događajima i konferencijama. Nažalost, često im taj prostor bude i ustupljen. TERF aktivistkinje i grupe aktivno se suprotstavljaju politikama koje zagovaraju trans osobe. Primjerice, australska TERF grupa Erinyes Autonomous Activist Lesbians otvoreno se i aktivno zalagala protiv zakona koji bi kažnjavao nasilje počinjeno na osnovi rodnog identiteta, tvrdeći da je zaštita osoba na osnovi rodnog identiteta u konfliktu sa zaštitom osoba na temelju spola.
     
    Ovdje ćemo navesti neke primjere trans-isključujućeg radikalno feminističkog nasilja. Lezbijski separatistički glazbeni kolektiv Olivia Records iz 1970-ih dobivao je pisma prijetnje jer je jedna njihova članica, Sandy Stone, bila trans žena, te je na koncert u njihovoj organizaciji TERF grupa The Gorgons pokušala ući s oružjem. Feministkinja Robin Tyler bila je fizički napadnuta dok je pokušavala obraniti trans osobu Beth Elliott od napada TERF aktivistkinje_a. Grupu Lesbian Avengers napale su TERF grupe na The Michigan Womyn’s Music Festival jer su neke njezine članice trans žene uzvicima „Man on the land”, prijetnjama i fizičkim nasiljem. TERF napadi Jean O’Leary usmjereni protiv Sylvie Rivere rezultirali su Riverinim pokušajem samoubojstva i kasnijim znatno manjim sudjelovanjem u pokretu. Jedan od najštetnijih aspekata TERF nasilja je njihovo aktivno onemogućavanje pristupa zdravstvu trans osobama. Nakon tužbe Keire Bell, 2020. godine je protiv fondacije Tavistok i Portman, koja je dio britanskog nacionalnog zdravstvenog sustava i koja upravlja službom Gender Identity Development, donijeta sudska presuda koja djeci mlađoj od šesnaest godina onemogućava pristup hormonskim blokerima i hormonskoj terapiji. U jednoj od svojih izjava, Bell je izjavila kako liječnici moraju pomoći djeci da prihvate spol pripisan rođenjem.






    Bilješke:

    [1] Cis osobe su one osobe čiji je rodni identitet u skladu s rodom kojeg im je pripisalo društvo.

    [2] Legato, M. J. (2018). „Untangling the Gordian Knot of Human Sexuality: What is the Biological Basis of Variations in Sexual Phenotype?“. U: Gender and the Genome, 2(3), 62-67. https://journals.sagepub.com/doi/pdf/10.1177/2470289718803639 (posljednji pristup 2.1.2020.); Viger, R. i Silversides, D. W. (2004). „Genese and Genese Defects Affecting Gonodal Development and Sex Determination“. U: Encyclopedia of Endocrine Diseases (online izdanje): https://www.sciencedirect.com/topics/neuroscience/dmrt1 (posljednji pristup: 2.1.2020.).

    [3] Matzusaka, S. i Koch, E. D. (2019). Trans Feminine Sexual Violence Experiences: The Intersection of Transphobia and Misogyny. U: Affilia: Journal of Women and Social Work, 34(1), 28-47; Roch, A., Ritchie, G., Morton, J. (2010). Out of sight, out of mind? Transgender People’s Experiences of Domestic Abuse. Edinburgh: Scottish Trans Alliance; Whittle, S., Turner, L. i Al-Alami, M. (2007). Engendered Penalties: Transgender and Transsexual people’s experiences of Inequality and Discrimination. London: Equalities Review.

    [4] Matzusaka, S., Koch, E.D. (2019). Trans Feminine Sexual Violence Experiences: The Intersection of Transphobia and Misogyny. U: Affilia: Journal of Women and Social Work, 34(1) 28-47.

    [5] Holly Lewis. (2016). The Politics of Everybody: Feminism, Queer Theory, and Marxism at the Intersection. London: Zed Books London.

    [6] Majestic Equality. (2019). Dear Philosophers, You Can Trust the Feminist Consensus: Gender-Critical Radical Feminism is Bogus. https://majesticequality.wordpress.com/2019/07/25/dear-philosophers-you-can-trust-the-feminist-consensus-gender-critical-radical-feminism-is-bogus/ (posljednji pristup 2.1.2020.).

    [7] Stone, S. (1987). The Empire Strikes Back: A Posttranssexual Manifesto. Preuzeto sa: sandystone.com (posljednji pristup 2.1.2021.) https://sandystone.com/empire-strikes-back.pdf; Drucker, Zackary. (2008). Sandy Stone on Living among Lesbian Separatists as a trans women in the 1970s. Članak objavljen na vice.com (posljednji pristup 2.1.2021.). https://www.vice.com/en/article/zmd5k5/sandy-stone-biography-transgender-history

    [8] http://theterfs.com/ (posljednji pristup 2.1.2021.).







    Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

    Vezani članci

    • 29. kolovoza 2020.
      Featured Video Play Icon
      Promjena okvira #49 – Holly Lewis
      U četrdesetdevetoj bilingvalnoj epizodi emisije Promjena okvira pogledajte intervju s filozofkinjom i kvir marksistkinjom Holly Lewis, profesoricom sa Sveučilišta u Austinu te suosnivačicom međunarodne istraživačke platforme Sexuality and Political Economy Network. Intervju je snimljen u siječnju ove godine u Zagrebu, gdje je Lewis održala seminar u okviru Škole neophodnog znanja, u organizaciji Multimedijalnog instituta MaMa. S Lewis smo razgovarali_e o razlikama između tradicionalnog i opozicijskog seksizma, heteronormativnosti, trans-isključivom radikalnom feminizmu, seksualnom radu te antikapitalističkim potencijalima kvirnosti. Nove epizode možete pratiti na Kanalu Ri, a dosad objavljene bilingvalne epizode potražite na plejlisti.
    • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
    • 16. kolovoza 2020. J.K. Rowling i bjelačka supremacistička historija „biološkog spola“ Slavna spisateljica J.K. Rowling već godinama koristi svoju platformu u svrhu transfobne agitacije, a sve pod krinkom tobožnjeg feminizma i znanstvene utemeljenosti „biološkog spola“. Iako se rasprava o njezinoj hobističkoj netrpeljivosti može činiti irelevantnom, riječ je o idejama koje, osim što imaju dalekosežne posljedice po sigurnost, kvalitetu života i dostojanstvo transrodnih osoba, svoje korijene vuku iz viktorijanskog znanstvenog rasizma, seksizma i homofobije. U tekstu se ukazuje na isprepletenost evolucionističke i eugeničke misli 19. stoljeća sa suvremenim „rodno kritičkim feminizmom“.
    • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
    • 31. prosinca 2018. Zamke radikalnog feminizma Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključujućeg radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
    • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
    • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
    • 31. prosinca 2018. Borba za jednakost trans osoba mora biti prepoznata kao klasna borba Predrasude prema trans osobama, prisutne ne samo u široj javnosti nego i na desnom i dijelu lijevog političkog spektra, manifestiraju se na različite načine – od otežavanja pristupa pojedinim segmentima svakodnevnog života do ideološkog negiranja progresivnog potencijala cjelokupnom trans pokretu. Pročitajte prijevod teksta Shon Faye, britanske umjetnice i članice trans zajednice, o poteškoćama s kojima se trans osobe susreću prilikom potrage za zaposlenjem i adekvatnom zdravstvenom zaštitom, klasnoj uvjetovanosti bavljenja seksualnim radom i izloženosti nasilju na radnom mjestu, te važnosti prepoznavanja zahtjeva trans pokreta kao dijela radničke borbe, a ne projekta srednjoklasnog liberalizma.
    • 24. rujna 2016. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
    • 31. prosinca 2016. Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“
    • 31. prosinca 2016. O rodu, jeziče, da ti pojem Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
    • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
    • 28. prosinca 2017. Padaj (jezična) silo i nepravdo!
      Produktivni paradoks Deklaracije
      o zajedničkom jeziku
      Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
    • 12. ožujka 2017. Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
    • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
      Odgovor Snježani Kordić
      Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
    • 31. prosinca 2018. O mizoginiji, mizandriji, pornografiji i drugim kapitalističkim demonima Redatelj Bruce LaBruce koji se često predstavlja kao kvir alternativa srednjostrujaškoj pornografskoj industriji, u svojem se posljednjem filmu paradigmatski i sam okreće mejnstrimiziranju porno-hetero-normativnosti uz ozbiljnu dozu lezbofobije i transfobije. Predstavljajući pornografiju radikalnom i subverzivnom posve zanemaruje njezino uklapanje u kapitalističke odnose proizvodnje, kao i vlastitu konverziju od avangardnog, ljevici sklonog autora, do liberalnog redatelja gej pornografije. Donosimo vam kritički osvrt Dušana Maljkovića na film „Mizandristkinje“.
    • 31. prosinca 2019.
      Featured Video Play Icon
      Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu
      Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
    • 28. lipnja 2020. Nema Stonewalla bez neredâ Pedeset i jednu godinu nakon pobune u Stonewallu – borbe za dekriminalizaciju LGBTIQ+ osoba, u kojoj su ključnu ulogu odigrale nebijele transfeminine seksualne radnice – sistematično i sistemski ugnjetavane populacije SAD-a pokrenule su najveći ustanak u povijesti države, boreći se protiv policijske brutalnosti kao neosporivog agenta imperijalizma, bjelačkog supremacizma i kapitalističkog patrijarhata. U oba slučaja, unatoč legitimnosti nereda kao eksplozije gnjeva potlačenih naspram opresivnog statusa quo, potrebno je organizacijskim naporima ekspandirati revolucijski potencijal prve bačene cigle.
    • 31. prosinca 2018. Feministička internacionala: Preuzimanje i prevrednovanje štrajka Štrajk, kao jedan od radikalnih instrumenata radničke borbe, danas je sveden na reformističke akcije sindikalno organizirane radne snage koja od države i kapitala pokušava ispregovarati sektorske ustupke za svoje članove_ice. Međunarodni štrajk žena, koji je prvi puta organiziran 8. marta 2017. godine, progovara o ženskoj borbi kao klasnoj borbi, uključujući u pokret različite radničke realnosti, one nezaposlenih i trans osoba, migranata i kućanica, žena koje trpe nasilje i domorodačkog stanovništva kojem je oteta zemlja zbog štetnih ekoloških projekata. Na koji način revolucionirati prakse feminističkog pokreta temeljem borbe protiv rodne i kolonijalne podjele rada koje su ključne za kapitalističku eksploataciju, pročitajte u tekstu Verónice Gago.
    • 13. studenoga 2011. Feminizam i politika zajedničkog
    • 27. rujna 2017.
      Featured Video Play Icon
      Promjena okvira #15
      O reproduktivnim pravima
      U petnaestoj bilingvalnoj epizodi emisije Promjena okvira pogledajte prilog o reproduktivnim pravima u kojem se iz historijsko-materijalističke perspektive bavimo politizacijom prava na pobačaj i roditeljstvo, proizvodnjom režima materinstva u kapitalizmu te vezom društvene reprodukcije i reprodukcije kapitala, ograničenim dosegom liberalnih i radikalno feminističkih projekata u kontekstu reproduktivnih pitanja te konzervativnom agendom i naturalizacijom rodnih uloga. O navedenim temama u prilogu govore Mia Gonan, Maya Andrea Gonzalez, Nataša Mihoci i Ana Vilenica. Također, u ovoj epizodi donosimo fragmente prosvjednih reakcija na tzv. Hod za život. Nove epizode i reprize emisije pratite srijedom na TV Istra.
    • 30. lipnja 2012. Kapitalizam i gej identitet
    • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
    • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
    • 13. svibnja 2017. Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
    • 12. srpnja 2020. Zašto su feminizam i antirasizam sastavni dijelovi klasne borbe Kapital je strukturno ovisan o domestifikaciji žena i familijalizaciji socijalno-reproduktivnog rada, kao i o proizvodnji te institucionalnoj konsolidaciji konstrukata rasijaliziranog Drugog. Svođenjem feminizma i antirasističke borbe na politike identiteta, kojima je namjera režimom kvota kompenzirati stereotipni odnos prema ženama i rasijaliziranim osobama, zakrivaju se doprinosi socijalističkog feminizma kao feminističke klasne borbe za sistemsku emancipaciju sviju žena i dokidanje strukturnih nejednakosti, a izmiče iz vida i uloga rasizma u smanjivanju vrijednosti rada, osiguravanju supereksploatacije i organizacijske razjedinjenosti radničke klase te legitimaciji imperijalističke eksproprijacije i porobljavanja autohtonog stanovništva.
    • 13. ožujka 2013. Uzroci rodnih razlika u plaćama
    • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
    • 11. listopada 2020. Trumpove anti-trans mjere štite predrasude u doba pandemije COVID-19 Transrodne osobe jedna su od najranjivijih skupina čak i kada svijetom ne bukti zasad nezaustavljiv virus, što Trumpovu administraciju ne priječi u daljnjem rezanju već sužene zdravstvene i socijalne zaštite. Sve agresivnija institucionalizacija biološkog esencijalizma pojam „roda“ redefinira na način da iz propisa zdravstvene zaštite briše transrodne osobe, čime se efektivno legalizira diskriminacija čitave trans populacije.
    • 9. prosinca 2011. Ženska pitanja, odmah i ovdje
    • 28. lipnja 2020.
      Featured Video Play Icon
      Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija
      Oslanjajući se na kritiku „logike paralelnih pokreta“ Lise Vogel, Cinzia Arruzza nadopunjuje teoriju socijalne reprodukcije klasnom analizom. Međutim, pojam klase kod Marxa je ambivalentan, a u marksističkoj tradiciji najčešće gravitira između objektivističkih i političkih interpretacija. Nastojeći da uobliči dinamičniji koncept klase, Arruzza se posebice nadovezuje na distinkciju Meiksins Wood, koja razumije klasu kao rezultat neurednog i složenog historijskog procesa klasne formacije, odnosno samokonstitucije, koji iziskuje i iskustvo borbe, a baziran je i na klasnoj situaciji, odnosno pozicioniranosti pojedinki i pojedinaca unutar društvenih hijerarhija sukladno objektivnim kriterijima. Ovakvo tumačenje omogućava da se uvidi kako i novi val feminističkih borbi – u čijem je središtu štrajk kao pokretačka snaga procesa feminističke antikapitalističke subjektivacije – ima klasni karakter. Donosimo snimku i tekstualni pregled predavanja.
    • 25. prosinca 2018. 1968.: kulturna evolucija ili revolucija? Radikalni sociopolitički zahtjevi tzv. generacije ‘68. na kapitalističkom su Zapadu vrlo brzo ustupili mjesto ideološkoj kooptaciji i stvaranju dominantnog mitološkog narativa koji zanemaruje, distorzira ili čak negira varijabilni globalni karakter šezdesetosmaških pokreta, primjerice studentskog pokreta u tadašnjoj Jugoslaviji. Uz pomoć relativno opširne literature autorica teksta nastoji u kratkim crtama skicirati kontrast između sistemskih i antisistemskih strujanja koja su u to vrijeme prožimala društvena zbivanja.
    • 31. prosinca 2019. „Imam građanska prava“: Novi napad Vrhovnog suda na LGBTQ+ zajednicu pokazuje granice liberalnog reformizma "Kapitalizam zahtjeva da većina ljudi naporno radi kako bi preživjela. Presudi li Vrhovni sud SAD-a da zapošljavatelji mogu otpustiti ili odbiti zaposliti LGBTQ osobe na temelju njihova roda i/ili seksualne orijentacije, značajno će ograničiti mogućnost preživljavanja LGBTQ osoba u trenutnom sistemu. (...) Nije na državi da daje i oduzima prava. Ne moramo živjeti u strahu svakih nekoliko mjeseci i gledati kako sud oduzima sve više naših zaštita. Ne moramo sjediti prekrštenih ruku. Imamo građanska prava i jedino ih klasna solidarnost može zaštititi."
    • 31. prosinca 2016. Čin balansiranja Kada govorimo o nekome javno ili (mislimo) privatno, jezik kojim to radimo u većoj ili manjoj mjeri prisiljava nas da svoju misao i govor oblikujemo kroz odluku radi li se o osobi muškog ili ženskog spola/roda. Isto vrijedi i kada razmišljamo o sebi samima. Spolna/rodna binarnost strukturira i naše društvene institucije, društvene interakcije i društvene prakse. Transgresija te binarnosti otvara mogućnosti za nebinarne prakse, a izostanak njihove društvene normaliziranosti umjetnica Ashley Hans Scheirl preispituje u svojem radu. Scheirl je nebinarna osoba koja već desetljećima vodi eksperimentalni život kojim ispituje granice roda/spola.
    • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
    • 31. siječnja 2016. U obranu gej brakova Kritike s radikalne ljevice kojima se negira važnost progresivnih unutarsistemskih pomaka, poput nedavno izborene legalizacije gej brakova u SAD-u, poticaj su autoru da naglasi realne materijalne prednosti koje takve promjene donose diskriminiranim skupinama, kao i otvaranje prostora za daljnju politizaciju unutar pratećih društvenih pokreta.
    • 31. prosinca 2019. Europska ekstremna desnica između neoliberalne i protekcionističke struje Bez obzira na ključne sličnosti, poput nadređenog im identitarnog esencijalizma, suvremene stranke ekstremne desnice mogle bi se diferencirati na one koje promoviraju čistu neoliberalnu politiku i one koje se zalažu i za protekcionističke mjere. Političke struje ekstremne desnice nisu antikapitalističke, čak i kada koriste elemente takvog diskursa: društvena kolektivnost koja im je u osnovi je hijerarhijski ustrojena nacionalna zajednica, podređena vlasti i određena spram vanjskog neprijatelja. Debatirati s ekstremnom desnicom u navodno neutralnom polju rasprave stoga je besmisleno, jer daje još više prostora politikama mržnje. Donosimo intervju s politologom Janom Rettigom.
    • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
    • 26. prosinca 2019. Gramscijeva politika jezika: standardom protiv standarda Središnji problem rasprave o standardnom jeziku ogleda se kroz dihotomiju birokratski nametnutog jezičnog ujedinjavanja i otvorenog jezičnog ujedinjavanja koje organski prati ritam društvenih i jezičnih promjena, te u sebe uključuje široke mase. Umjesto odustajanja od bilo kakve inačice standardnog jezika, lijeva politika jezika trebala bi inzistirati na stvaranju standarda koji bi od samog početka morao biti inkluzivan i demokratičan, i ne bi se konstruirao te nametao odozgo, ignorirajući jezičnu stvarnost i raznolikost govornica i govornika koji bi tim jezikom trebali govoriti. Dijalektalno-ideološke podjele treba nadići stvaranjem novog zajedničkog jezika koji potiče progresivne i egalitarne društvene odnose i prakse.
    • 31. listopada 2016. Izgradnja širokih koalicija Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
    • 20. lipnja 2017. Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
    • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
    • 14. lipnja 2015. Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga reaproprirati Preusmjeravanjem pažnje sa socioekonomskih pitanja na kulturno formirane rodne razlike, politizacijom osobnog i kritikom paternalizma države blagostanja, feminizam drugog vala potpomogao je konsolidaciji neoliberalnog kapitalizma. Donosimo prijevod teksta Nancy Fraser u kojem autorica analizira na koji je način liberalno-individualistički feminizam postao saveznik kapitala u eksploataciji žena te što treba poduzeti kako bi feministički pokret reaproprirao svoju poziciju u borbi za ekonomski pravedno i solidarno društvo.
    • 10. travnja 2017. Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
    • 30. kolovoza 2020. Mreža seksualnih radnica koju smo gradile spašava nas tijekom pandemije COVID-19 Uslijed pandemije COVID-19, argentinska vlada je već u ožujku uvela strogu karantenu. S obzirom na propisane mjere, ali i samu narav zaraze, seksualnim radnicama je onemogućen nastavak rada. Dok država ovoj ionako ranjivoj skupini odbija pružiti pomoć, seksualne radnice i njihove obitelji preživljavaju zahvaljujući vlastitim organizacijskim naporima u obliku nacionalne mreže koju su pokrenule prije dvije godine.
    • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
    • 15. veljače 2011. Kapitalizam i socijalna prava
    • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
    • 11. ožujka 2017. Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
    • 27. prosinca 2019. Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
    • 5. srpnja 2020. Kratka povijest Jordana Petersona "Poruka Jordana Petersona je jednostavna: „zlo“ je inherentno ljudskoj vrsti, a dominacija određenih ljudi nad drugima biološki je utemeljena."
    • 9. ožujka 2012. Marko Kržan: Socijalna država – jedini realno postojeći sustav općeg blagostanja
    • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
    • 19. prosinca 2018. Mogu li žuti prsluci govoriti? Masovni prosvjedi posljednjih se tjedana kapilarno šire europskim centrom i periferijom kao sve glasniji izraz bunta i nagomilanog nezadovoljstva protiv nesmiljenih zaoštravanja neoliberalnih politika koje udaraju na golu egzistenciju. Pročitajte komentar pisca Édouarda Louisa, glasnog podržavatelja pokreta gilets jaunes (žuti prsluci), o medijskoj i političkoj diskvalifikaciji onih koji na ulicama demonstriraju da je klasna borba odozdo prijeko potrebna i još uvijek moguća.
    • 26. prosinca 2019. Nespojivi duet? Sustavni sukob globalnog kapitalizma i ljudskih prava Koncept ljudskih prava dobiva na zamahu nakon raspada socijalizma, a u kapitalizmu je prvenstveno poslužio kao paravan za održavanje materijalne i društvene nejednakosti, odnosno pacifizirajuća institucija nominalno uređenih demokracija u kojima su sredstva za proizvodnju u rukama nekolicine. Da bi ljudska prava sadržajno, a ne samo deklarativno obuhvatila socioekonomska prava, prethodno treba doći do redistribucije društvenog bogatstva i uspostave političkih sustava usmjerenih na društvenu i ekonomsku pravdu.
    • 31. prosinca 2016. Nijedna više Sve aktualniji napadi na ženska prava okupili su Europu na prosvjedima. Oni najmasovniji, održani u Poljskoj na „crni ponedjeljak“, 2.10.2016., istaknuli su probleme s kojima se žene suočavaju pri ugrožavanju njihovih reproduktivnih prava. Samo dva tjedna kasnije, 19.10. u Argentini su održani prosvjedi na „crnu srijedu“ povodom brutalnog ubojstva mlade Lucíje Pérez, no žene Argentine nisu propustile prepoznati ulogu kapitalističke agende u uzrocima njihovih problema. Ovaj put je izostala masovna solidarizacija iz Europe, pokazujući da naš internacionalizam teško prelazi kontinentalne granice. Kako bismo te granice bar nakratko premostili, preveli smo članak Luciane Zorzoli.
    • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
    • 21. prosinca 2019. Onkraj tradicije liberalnog feminizma Konferencija “Gender Struggle in Eastern Europe. Legacy of the Socialist Past and Contemporary Issues”, održana u Litvi sredinom listopada, otvorila je prostor da se kroz rodnu i klasnu analizu društvenih i ekonomskih prilika u zemljama Istočne Europe te detektiranje aktera koji ugrožavaju društvene slobode i ekonomsku egalitarnost nastavi rad na izgradnji zajedničkih strategija borbe protiv nacionalističkih tendencija i neoliberalnih politika.
    • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
    • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
    • 25. listopada 2015. Pojmovnik: Demokracija Iz rubrike “Pojmovnik” trećeg broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga o kontradikcijama liberalne demokracije i kapitalizma: “Prepreke demokratizaciji koje postavlja kapitalističko-liberalni model rastu u trenutku kada prihodi većine stanovništva postaju sve nesigurniji – bogatiji i moćniji imaju sve više utjecaja, dok velika većina, sve više opterećena pukim preživljavanjem, ima sve manje energije, vremena i ambicije da uopće propituje demokraciju. U antagonizmu između kapitalističke i egalitarne proizvodnje i razvoja leži jedna od centralnih kontradikcija materijalno naprednih društava.”
    • 12. veljače 2017. Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
    • 6. rujna 2020. Striptizete su radnice koje imaju moć sindikalnog udruživanja "Striptizetama i vozačima_cama Ubera zajednička je barem jedna stvar: žrtve su pogrešne klasifikacije svojih šefova, koja sve više uzima maha. Međutim, Brandi Campbell, plesačica za odrasle iz Ohia, borila se protiv takve prakse na sudu i pobijedila. Zakon je u tom pogledu jasan: striptizete su radnice koje imaju pravo na sindikalno udruživanje i štrajk."
    • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
    • 29. prosinca 2019. Prema sindikalnom organiziranju nezaposlenih "Kada posjećujemo škole, fakultete i sveučilišta, govorimo o kolektivnoj moći i inherentnom sukobu na radnom mjestu, gdje se uvijek suočavamo sa suprotstavljenim pozicijama. To je prilično jednostavno za objasniti – zadovoljenje radničkih potreba smanjuje profit zapošljavatelja. Nužno dolazi do pretakanja, odnosno redistribucije, stoga je jasno da su ciljevi zapošljavatelja i radnika u suprotnosti. Dakle, klasno diferencirane perspektive početna su točka edukacije naših predstavnika. Škole, fakulteti i sveučilišta trebaju objektivno pripremiti učenike i studente za svijet rada te ih educirati kako da prozru panegirički diskurs o tržištu rada koji im plasiraju zapošljavatelji, navodeći ih da se poistovjete s njihovim setom vrijednosti."
    • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
    • 13. rujna 2020. Protiv britanske kozmičke desnice u usponu ljevica se mora boriti razumom Nekoliko tisuća ljudi, od antivaxxera i antimaskera, do Britanske fašističke unije, u kolovozu se pod krilaticom „Ujedinjeni za slobodu“ okupilo na Trafalgarskom trgu u Londonu. Usporedno s time, sljedbenici QAnona, brzorastuće mreže teorija zavjere, diljem svijeta ulaze u nasilne intervencije i incidente. U borbi protiv „kozmičke desnice“ ljevica se mora pozivati na razum koji se nalazi u srži lijevog projekta, ali ne u individualističkom ključu kako ga poima liberalizam, već razumijevajući ga kao participativni, kolektivni kapacitet za društvenu transformaciju.
    • 22. studenoga 2020. Radne žene traže svoj glas Borba oko Amandmana o jednakim pravima, koja se sedamdesetih godina prošloga stoljeća u SAD-u vodila između antifeminističkih konzervativki predvođenih Phyllis Schlafly i feministkinja kao što su Gloria Steinem, Betty Friedan, Shirley Chisholm i Bella Abzug, nedavno prikazana u miniseriji Mrs. America, zakriva val sindikalnog organiziranja radnih žena koje su istovremeno izvojevale niz pobjeda nad korporacijama – tematiku kojom se bavi dokumentarni film 9do5: Priča o jednom pokretu. U vrijeme novog vala organiziranja, ovi zanemareni narativi nisu samo od inspirativne, već i strateške važnosti.
    • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
    • 31. prosinca 2019. Šest koraka prema aboliciji obitelji "Branite komunu kao najslobodniji način organiziranja socijalne reprodukcije. Uspostavite nove saveze sa svim vrstama bjegunaca iz obitelji, sa ženama oslobođenima iz nezadovoljavajućih ili zlostavljačkih veza, sa siromašnima i ljudima različitih boja kože koji se već dugo oslanjaju na zajedničke mreže i pomoć zajednice te otpor kako bi preživjeli, s kvir i trans osobama koje su isključene iz tradicionalnih obitelji. One koji teže povratku obitelji kao izolirane ekonomske jedinice treba smatrati kontrarevolucionarima."
    • 17. svibnja 2014. Skrivena povijest prvobitne akumulacije i klasična politička ekonomija
    • 31. srpnja 2016. Pojmovnik: Korupcija i uhljebi Iz rubrike „Pojmovnik“ petog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Borisa Postnikova o popularnim ideologemima „korupcija“ i „uhljebi“: „Razlog za ovako kasno paljenje masovnih strasti napokon dovodi pripovijest o uhljebima u jasnu vezu s već pomalo zaboravljenom pričom o borbi protiv korupcije: i jedna i druga služe uglavnom tome da sve ekonomske probleme interpretacijski prebace na teret državnog budžeta, otkrivajući kako oko njega lešinarski kruže lopine i nesposobnjakovići, i to baš u vrijeme kada para, eto, više nema kao što ih je bilo prije.“
    • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
    • 31. prosinca 2018. Solidarnost na institucionalnoj vjetrometini Donosimo vam kratak etnografski rad o iskustvu agencijskog čišćenja. Autorica je čistila jednu njemačku drogeriju u Zagrebu tokom dva mjeseca početkom 2018. godine. Kroz prikaz svakodnevice agencijskih čistačica, rad ukazuje na sustavna ograničenja koja priječe uspostavljanje radničke solidarnosti. Tekst je nastao kao završni rad u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 17/18, uz mentorstvo Karoline Leaković.
    • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
    • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
    • 14. lipnja 2020. Trudeauov odgovor na rad policije i rasnu pravdu samo je prazna gesta Platitude centrističkih političara poput kanadskog premijera Justina Trudeaua i njihovo korištenje prilika za simboličku kooptaciju antirasističkih društvenih pokreta slaba su zamjena za strukturno adresiranje mehanizama i institucija koje potiču i održavaju rasizam, fenomen koji nikako nije ograničen na kontekst SAD-a.
    • 7. svibnja 2015. Ujedinite se i borite!
    • 14. srpnja 2013. Ukrudbene povjesnice
    • 1. ožujka 2017. Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
    • 4. prosinca 2012. Zašto feminizam i marksizam ne djeluju kao cjelina?
    • 31. prosinca 2016. Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
    • 14. ožujka 2016.
      Featured Video Play Icon
      Noćni marš – 8. mart
      Prvi po redu, "Noćni marš - 8. mart" održan je u Zagrebu u večernjem terminu orijentiranom prema mobilizaciji šire populacije, a u solidarnoj se atmosferi organizatoricama marša pridružilo petstotinjak feministkinja i feminista u simboličkom zauzimanju javnog prostora te zahtjevima za uvažavanjem ženskih prava na svim razinama, kao i hitnom društvenom promjenom. Velik broj inicijativa i udruga civilnog društva naznačenih na popisu organizatorica i podržavateljica Marša budi nadu u dugoočekivano buđenje ženske antifašističke fronte. Marš smo popratili video prilogom, prenosimo priopćenje za medije, kao i tekstove održanih govora te se pridružujemo podršci.
    • 23. lipnja 2017.
      Featured Video Play Icon
      Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država
      Problematizirajući rodnu dimenziju kriminalizacije siromaštva u neoliberalizmu, Adrienne Roberts koristi historijsko-materijalističku analizu te adresira pitanje procesa komodifikacije zemlje i rada, odnosno paralelni nastanak penalizirajućeg legislativnog okvira i aparata socijalne države, smještajući ga u kontekst kapitalističkog načina proizvodnje i društvene reprodukcije. Donosimo integralnu snimku i kratki osvrt na njezino predavanje „Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država“, održano 16. svibnja 2017. u sklopu AlterEkonomskog foruma 10. Subversive Festivala.
    • 21. kolovoza 2016. Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
    • 29. studenoga 2020.
      Featured Video Play Icon
      Promjena okvira #51 – John Bellamy Foster
      U pedesetprvoj bilingvalnoj epizodi emisije Promjena okvira pogledajte intervju s Johnom Bellamyjem Fosterom, marksističkim ekologom i profesorom sociologije na Sveučilištu u Oregonu, urednikom nezavisnog socijalističkog časopisa Monthly Review te autorom brojnih studija, među kojima je i nedavno kapitalno djelo The Return of Nature: Socialism and Ecology. U intervjuu snimljenom online u kolovozu ove godine razgovarali smo o materijalističkim i dijalektičkim aspektima ekologije, tržišnoj učinkovitosti, pravednoj ekološkoj tranziciji, globalnoj rezervnoj armiji jeftine radne snage, pandemiji COVID-19 i teoriji socijalne reprodukcije. Nove epizode možete pratiti na Kanalu Ri, a dosad objavljene bilingvalne epizode potražite na plejlisti. Bellamy Foster održat će predavanje 11. prosinca u 21h online u sklopu ovogodišnjeg 13. Subversive festivala.
    • 31. listopada 2016. Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitetskog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
    • 31. prosinca 2019. Mikrokrediti su najbolji primjer orodnjenosti financijalizacije Sistem zaduživanja posljednjih je desetljeća, uslijed bankarske krize i financijalizacije kapitalizma, ojačao u svim kapitalističkim društvima, jer je nadnica za većinu najamnih radnika i radnica pala, natjeravši ih da za regeneraciju i osnovnu reprodukciju dižu kredite. Mjere poput mikrofinanciranja, uvedene kao prividna pomoć najsiromašnijima, među kojima su u najvećem postotku žene, ukazuju nam na rodnu konstituciju tržišta rada i financijskih tržišta. Borba protiv nelegitimnog duga stoga mora biti postavljena kao strukturno internacionalno pitanje koje će zahvatiti i antikapitalističku borbu protiv rodne i drugih opresija. Donosimo intervju s Éricom Toussaintom, predsjednikom CADTM-a (Odbora za poništenje nelegitimnog duga).
    • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
    • 22. studenoga 2020. U Europi ne caruje drugarstvo "Kada je Karl Marx razvijao svoje teorije, ljevica je kao struja već postojala. Ljevica u Europi ima povijesnu ulogu koja nam je dobro poznata još iz vremena Francuske revolucije. Trenutno po prvi puta u povijesti u Europi postoji ljevica koja ne želi mijenjati društvo. Kako bismo se suočili s ovim problemom, potrebna nam je ljevica koja se vraća svojem starom radikalizmu i želi dokrajčiti kapitalizam, a ne ga popravljati. Budući da takva ljevica u Europi ne postoji, vrijeme je da počnemo ozbiljno raditi na njezinoj izgradnji."
    • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
    • 27. lipnja 2016.
      Featured Video Play Icon
      Promjena okvira #1
      O fašizmu
      U prvoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte mozaični pregled događanja održanih tijekom veljače, ožujka i travnja 2016. u sklopu vaninstitucionalnog programa političke edukacije civilno-aktivističkog kulturnog sektora, prilog na temu fašizma u kojem govore Boris Buden, Luka Matić, Ivana Perica i Nikola Vukobratović te intervju s britanskom sociologinjom i političkom aktivistkinjom Hilary Wainwright, s kojom razgovaramo o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, odnosu između paralelnih ekonomija i državnih struktura te pitanju kućanskog rada. Nove epizode pratite na TV Istra svakog zadnjeg petka u mjesecu.
    • 4. listopada 2020. Kriza mentalnog zdravlja u pandemiji COVID-19 "Novo istraživanje sugerira da se broj oboljelih od depresije udvostručio tijekom pandemije COVID-19 – no zbog višegodišnjeg rezanja sredstava servisima mentalne zdravstvene skrbi, sustavi potpore jedva se nose sa situacijom."
    • 11. listopada 2020. Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa "Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."
    • 31. svibnja 2020. Pandemija je pravo vrijeme za smanjenje sredstava policiji Neprestano rasističko policijsko nasilje u SAD-u koje iznimno rijetko dobiva svoj sudski epilog, a potiče se i na institucionalnoj razini, u korelaciji je i s proračunskim sredstvima koja gradska vijeća izdvajaju za rad policije. Aktivistkinje i aktivisti u američkim gradovima zagovaraju i ostvaruju smanjenje policijskih snaga u prilog financiranju zdravstvene skrbi, stanovanja i ostalih resursa i usluga koje održavaju život.
    • 31. prosinca 2018. Zašto bi psihoterapeuti trebali razgovarati o politici Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije do 2020. godine depresija će biti glavni uzročnik invaliditeta u svijetu. Kako tvrdi autor članka, postoji značajna korelacija između mentalnih poremećaja i političkih okolnosti pa zabrinjava što psihoterapeuti obično izbjegavaju razgovor o političkim pitanjima. Vrijeme je da psihoterapija prestane svaljivati krivicu za društveni neuspjeh na one bez moći.
    • 31. svibnja 2020. Živimo u vrijeme Crvenog proljeća Pandemija korona virusa i val pobuna koji se širi SAD-om kao odgovor na policijska ubojstva i druge slučajeve rasistički motiviranog subjektivnog i sistemskog nasilja podsjećaju na Crveno ljeto iz 1919. godine, period masovne mobilizacije Crnih radnica i radnika usred pandemije Španjolske gripe u ime ostvarivanja građanskih i radničkih prava te osiguravanja adekvatnog stambenog prostora, ali i rasističke kontramobilizacije koja je rezultirala pokoljem Crne djece, žena i muškaraca.
    • 30. svibnja 2020. Ne osuđujmo ustanke protiv umorstava koje vrši policija Ustanak potaknut umorstvom Georgea Floyda, Crnog muškarca iz Minneapolisa kojega je usred bijela dana ugušio bijeli policijski službenik Derek Chauvin širi se Sjedinjenim Američkim Državama, dok srednjostrujaškim medijima predvidljivo odzvanja refren o uništavanju privatnog vlasništva o kojem opetovano slušamo kada jednosmjerno nasilje odozgo dobije svoj odgovor odozdo. Površnom zgražanju nad pustošenjem i pljačkom tijekom pobune treba suprotstaviti podsjetnik na postojane mehanizme strukturnog rasizma te sistemske dimenzije pljački i opresija koje se provode nad radnom većinom, a posebice nad Crnim pripadnicima i pripadnicama radničke klase.

    Događanja

    pogledaj sve

    Bookmarks

    pogledaj sve

    Natječaji i prijave

    pogledaj sve

    Plenum FFZG-a

    pogledaj sve