Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx)

Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.

„Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation).
„Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation).

Sažetak

Ovaj se članak bavi idejom performativnosti roda i temporalnosti u Butlerinim ranim radovima o rodu. Rad ima četiri koraka. Prvo se daje pregled uloge i naravi temporalnosti u Butlerinoj teoriji performativnosti roda. Drugo, pokazuju se sličnosti i poveznice između uloge koju temporalnost ima u Butlerinoj teoriji performativnosti roda i njezine uloge u Marxovoj analizi kapitala. Treće, iznosi se kritika Butlerina razumijevanja temporalnosti i historičnosti, s posebnim osvrtom na nedostatak historizacije njezinih vlastitih kategorija u Nevoljama s rodom i Telima koja nešto znače. Taj je nedostatak posljedica epistemološkog okvira kojim se Butler služi, a posebno njezina promatranja društvenih praksi i odnosa kroz prizmu lingvističkih koncepata izvađenih iz njihova teorijskog konteksta. Članak završava isticanjem Floydove i Hennessyne analize oblikovanja spolnih identiteta kao primjera dobre historizacije performativnosti roda koji također doprinose rasvjetljavanju „apstraktne naravi temporalnosti u performativnosti roda“.

Ključne riječi

Butler – Marx – performativnost roda – spolni identiteti – temporalnost – kapitalizam

Zahvale

Na korisnim prijedlozima i komentarima na različite skice ovog rada posebno zahvaljujem Jayu Bernsteinu, Richardu Bernsteinu, Chiarri Bottici, Johanni Brenner, Alice Crary, Kevinu Floydu, Paulu Kottmanu, Feliceu Momettiju, Charlesu Postu, Alanu Searsu te svojim studentima Danu Boscovu, Ellen, Aaronu Jaffeu i Nicholasu Pinedi. Zahvaljujem svojim studentima Marcellu Kilaniju i Juniperu Alcornu koji su lektorirali moj engleski. Na kraju, zahvaljujem Massimilianu Tombi koji mi je strastveno proturječio u gotovo svakom pojedinom retku ranije verzije ovog rada, prisiljavajući me tako da bolje promišljam kako bih mu mogla pokazati da sam u pravu.

§
 
Krajem devedesetih Nancy Fraser i Judith Butler upustile su se u zanimljivu raspravu o „puko kulturnoj“ naravi performativnosti roda i spolne opresije. Iako su se složile da je ta opresija materijalno uvjetovana i da ima materijalne posljedice, razilazile su se u razumijevanju samog pojma materijalnog i u pitanju odnosa kapitalističkoga načina proizvodnje prema performativnosti roda i spolnoj opresiji. U svom članku Merely Cultural (Puko kulturno), odgovarajući na neke od prigovora na Nevolje s rodom što ih je iznijela Fraser, Butler je stavila naglasak na ulogu koju normativna heteroseksualnost ima u kapitalističkom načinu proizvodnje.[1] Pozivajući se na marksističku analizu ključne uloge koju obitelj ima u reprodukciji radne snage, Butler je pokušala pokazati da je normativna heteroseksualnost – popraćena posljedičnim nepriznavanjem homoseksualnosti i drugih izbora objekata seksualne žudnje – zastrašujuće sredstvo namijenjeno perpetuiranju reprodukcije mononuklearne heteroseksualne obitelji. Drugim riječima, normativna heteroseksualnost nije samo kulturna činjenica; naprotiv, od ključnog je značaja za način proizvodnje ali i za socijalnu reprodukciju u cijelosti.
 
Judith Butler drži predavanje na Sveučilištu u Hamburgu, travanj 2007. godine (izvor: Jreberlein prema Creative Commons licenci).
Judith Butler drži predavanje na Sveučilištu u Hamburgu, travanj 2007. godine (izvor: Jreberlein prema Creative Commons licenci).
Fraser je u svom odgovoru na spomenuti članak pozdravila „Butlerinu posvećenost prepoznavanju i vraćanju uistinu vrijednih aspekata marksizma i socijalističkog feminizma 70-ih koje trenutna intelektualna i politička moda pokušava potisnuti“,[2] no prigovorila joj je zbog sklonosti miješanju pojmova materijalnog i ekonomskog. Prema Fraserinu razlikovanju, materijalno podrazumijeva set oblikā rodne i spolne diskriminacije što ih društvene prakse i institucije (npr. obrazovni ili zdravstveni sustavi) implementiraju i reproduciraju, dok ekonomski označava proizvodne odnose. Spolna opresija u obama slučajevima ima uvelike materijalan aspekt: ima posljedice na ljudske živote, a održavaju je društvene institucije koje se ne mogu promatrati kao puki govorni činovi i jezik ili pak samo kao simboličko nepriznavanje. Kod Butler ostaje nejasno treba li normativnu heteroseksualnost promatrati i kao konstitutivnu komponentu proizvodnih odnosa, npr. igra li ona ili ne ključnu ulogu u podjeli rada.
 

Butlerina je argumentacija u Puko kulturnom htjela osporiti hijerarhiju primarne i sekundarne opresije, tj. eksploatacije i opresije, koju zamjera neobjašnjenom „ortodoksnom marksizmu“. Kritizirala je pretpostavku „ortodoksnog marksizma“ da kulturna sfera i ekonomija uopće mogu biti postojano odvojene. Butler je usto otvorila i potencijalno plodonosnu mogućnost promišljanja konstruiranja roda u njegovu odnosu prema kapitalističkom načinu proizvodnje, i to iz pozicije koja dovodi u pitanje reduktivistički i jednosmjeran analitički pristup izražen u neslavnoj formuli baza–nadgradnja. Ova je mogućnost međutim ostala nedovoljno razmotrena i razvijena u njezinim radovima o rodu.

U samoj srži rasprave između Bulter i Fraser bilo je, da se poslužimo riječima Rosemary Hennessy, pitanje odnosa između „diskurzā pomoću kojih razumijevamo svijet te strukturā akumulacije i rada“.[3] Pozivajući se na altiserijanski pojam „naddeterminacije“, Hennessy naglašava da tradicionalni model baze i nadgradnje ne uspijeva uočiti da je kultura relativno autonomna niti da odnos determinacije nije jednosmjeran jer kulturno-ideološki konstrukti ujedno i utječu na proizvodne odnose i njihov razvoj i ravnaju se prema njima.[4] Npr. iako nema sumnje da je kapitalistički razvoj sila koja razara prethodeće sustave društvenih odnosa, ujedno je istina da je ta tendencija izrazito kontradiktorna te da određeni oblici patrijarhalnih i obiteljskih odnosa u određenim dijelovima svijeta ili sferama proizvodnje dobara mogu ne samo opstati nego i oblikovati podjelu rada i odnose eksploatacije. Drugim riječima, model baze i nadgradnje (koji, zapravo, uopće nije Marxov, on metaforu baze i nadgradnje koristi veoma rijetko i aluzivno) ne uočava da se kapitalistička
Nancy Fraser u njemačkom gradu Jeni, 2008. godine (izvor: Bunnyfrosch prema Creative Commons licenci).
Nancy Fraser u njemačkom gradu Jeni, 2008. godine (izvor: Bunnyfrosch prema Creative Commons licenci).
eksploatacija nikada ne odvija u čistom obliku ili u zrakopraznom prostoru. Ona se uistinu nužno mora suočiti s historijski prethodećim ekonomskim, društvenim i kulturno-ideološkim konstruktima, a neki od njih opstanu i preoblikuju se pod utjecajem odnosa eksploatacije, ali istovremeno i doprinose oblikovanju tih odnosa, sve stvarajući različite i promjenjive društvene formacije. No smatram da čak i pojam naddeterminacije – budući da zadržava model prostorne odvojenosti sfera koje djeluju jedna na drugu (tj. ekonomska struktura i ideološka ili kulturna sfera) – i dalje ne uspijeva obuhvatiti složenost i dubinu Marxove analize društvenih odnosa.[5]
 

Hennessy se žalila da je na problem modela baze i nadgradnje queer teorija uglavnom odgovarala zamjenom jednosmjerne determinacije beskrajnom igrom različitih oblika društvenih odnosa. Drugim riječima, idejom da sve determinira sve ostalo, i to do mjere da na kraju sama ideja determinacije postaje besmislena.[6] Iako se situacija – zahvaljujući objavi nekolicine tekstova koji se ponovo fokusiraju na odnos između spolne opresije, seksualnog identiteta i trenutnih dinamika kapitalizma – uvelike promijenila u posljednjih 15 godina,[7] Hennessyno je zapažanje u potpunosti primjenjivo na Butlerine ranije radove o rodu. Npr. u Telima koja nešto znače Butler ide čak toliko daleko da – u svom viđenju citatnosti kao naravi performativnosti roda – brani neki oblik beskonačne regresije:

„A ipak, odakle već postojeći zakon koji on [sudac] navodi crpi svoj autoritet? Postoji li izvorni autoritet, prvobitni izvor, ili se u samoj praksi citiranja, čija je regresija potencijalno beskonačna, konstituiše temelj autoriteta kao neprekidno odlaganje? Drugim rečima, autoritet se gradi upravo tako što se beskonačno odlaže u nepovratnu prošlost. Odlaganje je ponovljeni čin iz kojeg se pojavljuje ozakonjenje. Ukazivanje na temelj koji nikad nije otkriven postaje neutemeljeni temelj autoriteta.“[8]
 
Inzistiranje na pluralnosti društvenih praksi što provode norme oblikovanja i reguliranja identitetā – u kombinaciji s odbacivanjem ideje determinacije – možda nudi fenomenologiju ili kritičku genealogiju, ali u samom svom temelju nije u stanju osigurati uzročno objašnjenje koje bi moglo pomoći u razvijanju jasnije i čvršće fenomenologije takvih identiteta. Štoviše, pokušaj da se pokaže da klasni odnosi nemaju nikakav prioritet pred drugim društvenim odnosima može voditi ne samo previđanju nužnosti i neizbježnosti uloge koju klasni odnosi imaju u samom postojanju kapitalizma nego i potpunom brisanju same kategorije eksploatacije iz analize.
 
Upravo u svjetlu ove opće problematike, tj. u svjetlu stvaranja nereduktivističkog okvira za analizu odnosa kapitalizma, roda i seksualnosti koji bi uzeo u obzir determinirajuću ulogu kapitalističkih proizvodnih odnosa, željela bih dati nekoliko prijedloga glede performativnosti i temporalnosti u Butlerinim ranim radovima o rodu. Ovaj rad sadrži četiri koraka. Prvo ću dati pregled uloge i naravi temporalnosti u Butlerinoj teoriji performativnosti roda.
Pokušaj da se pokaže da klasni odnosi nemaju nikakav prioritet pred drugim društvenim odnosima može voditi ne samo previđanju nužnosti i neizbježnosti uloge koju klasni odnosi imaju u samom postojanju kapitalizma nego i potpunom brisanju same kategorije eksploatacije iz analize
Drugo, pokazat ću sličnosti i poveznice između uloge koju temporalnost ima u Butlerinoj teoriji performativnosti roda i njezine uloge u Marxovoj analizi kapitala. U obama se slučajevima radi ne samo o strategiji denaturalizacije društvenih fenomena kao što su rod i kapital nego i o ideji da se transformativne prakse pojavljuju upravo zbog i iz pukotina i nedosljednosti performativnog ponavljanja tih društvenih fenomena. Treće, iznijet ću kritiku Butlerina razumijevanja temporalnosti i historičnosti, s posebnim osvrtom na nedostatak historizacije njezinih vlastitih kategorija u Nevoljama s rodom i Telima koja nešto znače. Smatram da je taj nedostatak posljedica lingvističkog okvira kojim se Butler služi, tj. njezina promatranja društvenih praksi i odnosa kroz prizmu lingvističkih koncepata izmještenih iz njihova teorijskog konteksta. Na kraju, istaknut ću Floydovu i Hennessynu analizu oblikovanja spolnih identiteta kao dobre primjere historizacije performativnosti roda: i Floyd i Hennessy uvjerljivo uspostavljaju vezu između postvarenja spolnih identiteta i difuzije masovne potrošnje robe, doprinoseći tako rasvjetljavanju onoga što nazivam apstraktnom naravi temporalnosti u performativnosti roda.
 
Nakon ovog kratkog pregleda vjerojatno bi bilo dobro najaviti čime se neću baviti u ovome članku. Cilj je članka obraditi neke specifične teorijske probleme koji se tiču vremena i temporalnosti u Butlerinim ranim radovima o rodu, posebice u Nevoljama s rodom; pregled i artikulirana rasprava o recentnijim razmatranjima vremena unutar queer teorije nisu dakle namjera ovoga rada. Uzak fokus ovoga članka također objašnjava izostanak razmatranja specifičnog odnosa između queernessa i rase ili pak proučavanja recentnih radova koji se bave rasom i performativnošću.[9]
 

Temporalnost u radovima Judith Butler

Značaj pitanja temporalnosti u analizi performativnosti potvrđen je brojnošću radova koji su se, na tragu Butlerina prijelomnog rada, fokusirali upravo na taj aspekt. Posvećenost pitanjima vremena i temporalnosti u radovima queer teoretičara kretala se od razrade koncepta queer vremena,[10] preko analize načina na koji temporalni procesi i regulacija vremena doprinose taloženju i normalizaciji rasnih i spolnih identiteta artikulirajući tako queerness i rasijalizaciju,[11] pa sve do povezivanja nataložene historijske prošlosti s budućnosti, tj. do tematiziranja sposobnosti djelovanja,[*] novih mogućnosti i transformacija.[12]

Inzistiranje na temporalnosti (koje Butler dijeli s drugim queer teoretičarima) često se upotrebljava kao teorijska strategija za suprotstavljanje pokušajima naturalizacije i dehistorizacije rodnih odnosa i identiteta. Naglašavajući temporalnu narav praksi što su nataložile rodne identitete, queer teoretičari, zapravo, deesencijaliziraju rod i otvaraju put transformaciji, budućosti i slobodnom djelovanju. Tako npr. u uvodu u svom zborniku Queer Times, Queer Becomings (Queer vremena, queer postajanja) McCallum i Tuhkanen pišu:

„Pozabaviti se problemom vremena i, posredno, života problematiziranjem jezika, kategorija, definicija i okvirā znači slijediti kritičku, antiesencijalističku struju mišljenja – filozofski okvir kroz koji je queer teorija, potaknuta ne samo Foucaultovim radovima nego i dekonstruktivističkim kritikama identiteta te feminističkim pobijanjem ograničavajućih definicija spolnih razlika, izronila iz kritike zapadnjačke metafizike i njezine čvrste ontologije.“[13]

Kao što je dobro poznato, u Nevoljama s rodom Butler se suprotstavlja esencijalističkom viđenju roda i ospolovljenoga tijela držeći da privid da rod ima ontološki status nije ništa drugo doli rezultat niza regulatornih praksi koje svojim taloženjem skrivaju vlastitu genezu. Rod je dakle društveno konstruiran i upravo je to konstruiranje ono što tijelo čini društveno vidljivim jer tek posredstvom niza društvenih praksi tijelo uopće postaje orodnjeno: tijelo „nije ‘biće’ nego promjenjiva granica, površina kojoj je propusnost politički regulirana, praksa označivanja u kulturalnom polju rodne hijerarhije i prisilne heteroseksualnosti“.[14] Međutim, Butler ne tvrdi samo da je rod društveni rezultat skupa regulatornih praksi, nego, štoviše, da rod jesu same te prakse dok se izvode ili kada su već izvedene:

„Budući da ne postoji ni ‘bit’ koju rod izražava ili eksternalizira niti neki objektivan ideal kojemu rod teži, i budući da rod nije činjenica, različiti činovi roda stvaraju ideju roda, a bez tih činova ne bi uopće bilo roda.“[15]

Rod je dakle taloženje niza normi koje se u postvarenom obliku pokazuju kao tjelesni stilovi, kao „prirodna konfiguracija tijelā“, ali rod su ujedno i prakse koje te stilove odigravaju i propisuju i time proizvode orodnjene subjekte. Vrijeme je u obama slučajevima ključni faktor. U prvom su slučaju talog normi i tjelesni stilovi proizvedeni s vremenom. U drugom slučaju odigravati i propisivati te stilove znači tijekom vremena ponavljati činove koji izvode rod i stvaraju orodnjeni subjekt. Kao što Butler kaže,

„(…) rod je identitet koji se suptilno stvara u vremenu, koji se unosi u vanjski prostor kroz stilizirano ponavljanje činova. (…) Ta formulacija premješta koncepciju roda od temelja supstancijalnog modela identiteta do onog koji zahtijeva koncepciju roda kao konstituirane društvene temporalnosti.“[16]

Rod je definiran kao konstituirana društvena temporalnost: ako su tjelesni stilovi postvaren oblik što ga poprimaju nataložene norme, mogli bi se shvatiti kao opredmećeno vrijeme, kao prošlo vrijeme koje proganja sadašnje pod likom postvarenja. Upravo činjenica da su dane u postvarenom obliku dopušta tim normama privid „prirodnosti“. Štoviše, u tom prividu „prirodnosti“ možemo uočiti tipično izvrtanje uzroka i posljedice karakteristično za postvarenje kao takvo. Zapravo, ideja postvarenja implicitno igra glavnu ulogu u Butlerinu tumačenju roda. U Nevoljama s rodom npr. ističe tragove koje je marksistička ideja postvarenja ostavila na teorijama Monique Wittig i Michela Foucaulta, a pogotovo na njihovu inzistiranju na tome da upravo miješanje „uzroka“ i „rezultata“ posljedično vodi razumijevanju „spola“ kao neposredne datosti. Budući da Butler taj pristup dijeli s Wittig i Foucaultom, priznavanjem marksističkog porijekla kritike postvarenja u njihovim teorijama ujedno implicitno priznaje i vlastiti dug marksizmu.[17] Međutim, smatram da su izostanak eksplicitne artikulacije ideje postvarenja u Nevoljama s rodom i nedostatak detaljnije i historijski konkretnije analize društvenih odnosa koji postvaruju rod doveli do niza krivih čitanja njezina gledišta, a posebno do miješanja performativnosti sa svjesnim izvođenjem roda kojim upravlja navodno suveren i slobodan subjekt. Da bi otklonila upravo takva pogrešna čitanja, u Nevoljama s rodom Butler se snažnije oslanja na Foucaultov koncept normativnosti te inzistira na prinudnoj[**] naravi performativnosti shvaćene kao „prisilno ponavljanje normi“:

„Dakle, nije reč samo o tome da postoje ograničenja performativnosti, već da ograničenje treba shvatiti kao sam uslov performativnosti. Performativnost nije ni slobodna igra ni teatarsko predstavljanje sebe, niti se može prosto poistovetiti sa onim što se čini. Štaviše, ograničenje nije nužno ono što postavlja granicu performativnosti, već pre ono što podstiče i održava performativnost.“[18]
Proces kojim tijelo postaje orodnjeno implicira neprekidno i „stilizirano ponavljanje činova kroz vrijeme“: temporalnost koja je tu dovedena u pitanje jest temporalnost „ponovn[og] izvođenj[a] i ponovn[og] iskušavanj[a] jednog skupa značenja koji je već društveno ustanovljen“.[19] Drugim riječima, ta su ponavljanja nužna za neprekidnu reprodukciju roda. Upravo stoga što to konstruiranje nije jedinstven čin ili događaj, ono nije „uzročni proces koji je subjekt pokrenuo i koji kulminira kao skup utvrđenih posledica“, nego se radi o „vremensk[om] proces[u] koji napreduje kroz ponavljanje normi“, zbog čega je izvjesna nestabilnost implicirana u samom tom procesu.[20] Zapravo, tijela se nikada u potpunosti ne pokoravaju normama koje ograničavaju njihovu materijalizaciju:[21] pukotine i rascjepi stalno se otvaraju u samom procesu ponavljanja, a norme nikada nisu savršeno citirane.
 
Rodni je identitet izložen mogućnosti loma te apstraktne temporalnosti kroz pogreške, otpore, ironičnu igru rodnih izvedbi, rascjepe granica binarnosti i kroz neusklađenost roda s izborom objekta seksualne žudnje
Kao što smo vidjeli, moguće je razlikovati sposobnost taloženja od sposobnosti ponovnog izvođenja. Ponovno izvođenje opredmećenih normi uvijek implicira nužnu mogućnost varijacije u načinu na koji se norme izvode. Zaključno, društveno konstituirana temporalnost i ponavljanje – u obliku historičnosti bez historije – dva su ključna koncepta za Butlerinu deesencijalizaciju roda. Kao što smo vidjeli, čak je i orodnjeno tijelo orodnjeno otjelovljenje vremena, a time ni prostorna metafora „temelja“ nije drugo doli ponavljanje i taloženje u liku postvarenja.[22] Konačno, budući da propisivanje tjelesnih stilova zahtijeva performativno ponavljanje činova i praksi, rodni se identitet nikada ne može smatrati stabilnim jer je uvijek izložen mogućnosti loma te apstraktne temporalnosti kroz pogreške, otpore, ironičnu igru rodnih izvedbi, rascjepe granica binarnosti što ih je nametnula heteronormativnost i kroz neusklađenost roda s izborom objekta seksualne žudnje.
 
Suprotstavljanje esencijalističkom mišljenju i smještanje konstruiranja roda u društvenu temporalnost otvara dakle mogućnost transformacije. Bi li ta transformacija trebala biti smještena na razini individualne izvedbe ili bi – u skladu s društvenom naravi normi koje stvaraju rod – trebala biti shvaćena kao kolektivan proces, u Nevoljama s rodom nije posve razjašnjeno. Butler to pitanje rasvjetljava u kasnijim radovima: budući da pojedinac ne može postojati izvan društvenih odnosa koji ga konstituiraju, potencijal za slobodu impliciran u performativnosti uvijek je društven.
 

Marx i temporalnost

U ovom bih dijelu željela ispitati neke sličnosti između Butlerine analize temporalnosti rodnog postvarenja i Marxova razumijevanja temporalnosti kapitala. Sama Butler u kratkome tekstu Further Reflections on Conversations of our Time (Daljnja promišljanja o raspravama našeg vremena) objavljenom 1997. godine nedvosmisleno naglašava važnost temporalnosti za svoj rad. U tom tekstu Butler pozdravlja knjigu Hegemonija i socijalistička strategija Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe kao marksističko djelo koje ozbiljno problematizira način na koji diskurz nije puka reprezentacija prethodećih društvenih i historijskih stvarnosti, nego ih, zapravo, konstituira. Prema njezinu mišljenju, njihovo djelo označava odmicanje od altiserijanskog viđenja načina proizvodnje kao strukturnog totaliteta ili kao teorijskog predmeta, odmicanje koje omogućava da se promišljanja temporalnosti i budućosti ponovo uvedu u analize društvenih formacija.[23] I premda knjigu Laclaua i Mouffe pozdravlja kao novitet koji uvodi pitanja temporalnosti u promišljanja o strukturi, Butler je, zapravo, posve svjesna da je razmatranje temporalne naravi društvenih formacija, uključujući i zanimanje za budućost, u središtu Marxova rada. Tako u Telima koja nešto znače u zanimljivoj bilješci o Marxovim Tezama o Feuerbachu Butler naglašava sličnost između svoga razumijevanja materijalnosti i Marxove kritike trivijalnog i naivnog materijalizma i empiricizma. Kao što ističe, u Tezama o Feuerbachu društveno transformativna praksa konstitutivna je za materijalnost kao takvu:

„(…) po toj novoj vrsti materijalizma koju Marks predlaže, objekt ne biva samo preobražen, već on sam, u jednom važnom pogledu, jeste preobražavajuća delatnost i, štaviše, njegova materijalnost se uspostavlja kroz to vremensko kretanje od ranijeg ka kasnijem stanju. Drugim rečima, objekt materijalizuje u meri u kojoj je on tlo vremenske transformacije.“[24]

Osim ove reference na Teze o Feuerbachu, Butler je mogla primijetiti da je promišljanje vremena ključno za Marxovo razumijevanje kapitala. Kao prvo, kapitalistička ekonomija – kao i bilo koji drugi način proizvodnje – može se, u konačnici, svesti na ekonomiju vremena, što Marx govori u svojoj čuvenoj tvrdnji u Grundrisseu:

„Ekonomiziranje vremenom, na to se naposljetku svodi sva ekonomija. Kao što pojedinac mora ispravno rasporediti svoje vrijeme da bi u primjerenim proporcijama stekao znanja ili da bi zadovoljio različite zahtjeve za svoju djelatnost, tako i društvo mora svrsishodno rasporediti svoje vrijeme da bi postiglo proizvodnju primjerenu svojim sveukupnim potrebama. Ekonomiziranje vremenom kao i planska raspodjela radnog vremena na različite grane proizvodnje ostaje, dakle, prvi ekonomski zakon na osnovu zajedničke proizvodnje.“[25]

Što dakle razlikuje jedan način proizvodnje od drugog jest, među ostalim, upravo historijski specifičan način organizacije vremena. U kapitalizmu, kao što (među ostalima) naglašavaju Stavros Tombazos, Daniel Bensaïd i Massimiliano Tomba, vrijeme je ujedno i društveni odnos i mjera društvenih odnosa. U ovoj se ekonomiji vremena isprepliću različite temporalnosti: temporalnost proizvodnje analizirana u prvom tomu Kapitala, temporalnost cirkulacije kapitala u drugom tomu i temporalnost cjelokupne reprodukcije u trećem tomu.[26] Daleko od toga da se radi o skladnom spoju ovih triju isprepletenih vremenā; vrijeme kapitalističkog načina proizvodnje u temelju je rastrojeno. Njegov problem naime leži u neprekidnoj nužnosti usklađivanja neskladnih i oprečnih temporalnosti. Ti sukobi vremena ne tiču se samo odnosā između proizvodnje, cirkulacije i reprodukcije. Prvi se ključni sukob može pronaći već u samoj domeni proizvodnje, u opreci između živog i minulog rada te konkretnog i apstraktnog rada. Poput robe, stalni je kapital, iz očišta vrijednosti, čvrsta kristalizacija vremena apstraktnog rada:[27] oboje su opredmećenja vremena koje proganja sadašnjost. Društvena je narav ljudskoga rada u robi skrivena jer se manifestira u postvarenom obliku, kao predmetna narav proizvoda.[28] U stalnom kapitalu minuli, tj. opredmećeni, prošli rad postavlja se prema živom radu kao izvanjska i neprijateljska sila koja disciplinira tijelo radnice podčinjavajući bogatu temporalnost njezina života homogenoj, pravilnoj, mehaničkoj temporalnosti apstraktnoga rada. U Grundrisseu je ta suprotnost opisana i kao odnos prostora i vremena jer prošli rad u obliku prostora proganja sadašnji, živi rad:

„Jedina razlika od opredmećenog rada je neopredmećeni rad, tj. onaj koji se još opredmećuje, rad kao subjektivnost. Odnosno opredmećeni rad, tj. prostorno prisutni rad može se suprotstaviti vremenski prisutnom radu i kao prošli rad. Ukoliko on treba da postoji kao vremenit, kao živ, on može postojati samo kao živ subjekt, u kojem on egzistira kao sposobnost, kao mogućnost, dakle kao radnik. Zato jedina upotrebna vrijednost koja može sačinjavati suprotnost kapitalu jest rad (i to rad koji stvara vrijednost, tj. produktivan rad).“[29]
Unutar cirkulacije kapitala prošli je rad – u obliku robnog kapitala i novčanog kapitala – u odnosu a ponekad i sukobu s temporalnošću ponavljanja kružnih tokova kapitala, u kojima kapital neprestano prolazi kroz fantazmagoriju svoje stalne metamorfoze. U cjelokupnom procesu kapitalističke reprodukcije ova se napetost između sukobljenih temporalnosti naposljetku rasprsne u proliferaciju mnoštva vremenā, vremenā konkretnih društvenih formacija koje kapital, shvaćen kao totalitet u svom realnom kretanju, donosi na svijet.[30]
Radnica u tvornici turpijom uklanja višak materijala s komponente dok sa razglasa trešti glazba, Kanada 1943. godine (izvor: BiblioArchives / LibraryArchives prema Creative Commons licenci).
Radnica u tvornici turpijom uklanja višak materijala s komponente dok sa razglasa trešti glazba, Kanada 1943. godine (izvor: BiblioArchives / LibraryArchives prema Creative Commons licenci).
No, ipak, kretanje kapitala nije samo puki ishod kontingentnog i arbitrarnog preklapanja različitih temporalnosti i društvenih odnosa. Njegova srž, njegov misterij – koji Marx rasvjetljuje ulaskom u „skriveno mesto proizvodnje“[31] – jest kretanje samovrednovanja vrijednosti, proces reprodukcije s postojano rastućim razmjerom. Drugim riječima, to je proces akumulacije koji implicira stalno ponavljanje prisvajanja viška vrijednosti i stalno ponavljanje transformacije živoga rada u minuli rad.
 

I dok Butler govori o rodu kao o „konstituiranoj društvenoj temporalnosti“, Marx opisuje robu i stalni kapital kao kristale opredmećenog vremena apstraktnog rada: u obama slučajevima imamo postvarenje vremena kao društveni odnos. U Butler prostornost roda, tj. njegovo upisivanje na tijelo, nije ništa drugo doli konstituirana društvena temporalnost, ili, drugim riječima, društveni činovi izvedeni u prošlosti. Za Marxa se prošli, opredmećeni rad isto tako kao prostor suprotstavlja sadašnjem vremenu živoga rada. Dok Butler niječe da je rod činjenica inzistirajući na tome da se on stalno ustanovljava ponavljanjem performativnih činova tijekom vremena, Marx tvrdi da kapital nije stvar, nego, zapravo, proces samovrednovanja vrijednosti koji implicira ponavljanje prisvajanja viška vrijednosti kao i ponavljanje kružnih kretanja kapitala te njihovo jedinstvo. Moglo bi se reći da kroz ta ponavljanja kapital izvodi sam sebe. U četvrtoj glavi drugog toma Kapitala, referirajući se na metamorfozu kapitala unutar cirkulacije, Marx piše:

„Kao vrednost koja se oplođuje, kapital ne obuhvata samo klasne odnose, određeni društveni karakter koji počiva na egzistenciji rada kao najamnog rada. On je kretanje, proces kružnog toka kroz različite stadijume; a ovaj opet i sam obuhvata tri različna oblika procesa kružnog toka. On se, dakle, može shvatiti jedino kao kretanje, a ne kao stvar koja miruje.“[32]

Konačno, oblici koje poprima industrijski kapital u ovim metamorfozama fluidni su.[33] U ovim odlomcima, osim što daje definiciju kapitala kao kretanja, Marx također pobija usko ekonomsko viđenje kapitalističkih proizvodnih odnosa jer oni ne znače samo eksploataciju najamnog rada unutar procesa proizvodnje nego i sveukupne metamorfoze kapitala. Ako vodimo računa o dinamici i široj slici kapitalističkih odnosa koji su ovdje prikazani, možemo izbjeći reduktivističku interpretaciju kapitalističkih odnosa i interakcije kulture i ekonomije. Da se poslužimo Tombazosovim riječima:

„Kapital je konceptualna organizacija vremena. On nije prosta društvena relacija, nego živuća racionalnost, djelatni koncept, ‘neposredna ideja’ ekonomije, kako bi rekao Hegel, ‘apstrakcija in actu‘, kako Marx piše više puta. Između apstraktnih zakona, imanentnih djelatnoj ekonomskoj racionalnosti, i historijskog vremena nema odvajanja; oni su u odnosu komunikacije i uzajamne oplodnje. Prvo se ostvaruje u konkretnim historijskim formacijama – ekonomskim, institucionalnim i političkim (…).“[34]

Marxovo inzistiranje na procesnoj naravi kapitala naglašava činjenicu da kapital ne samo da nije prirodni fenomen ukorijenjen u nepromjenjivoj ljudskoj prirodi, nego se radi o posebnom obliku organizacije društvenih praksi. Kao takav ima izrazito historičnu narav, i stoga, unatoč tomu što se čini kao da je prirodan, nije neizbježna sudbina čovječanstva. Štoviše, mogućnost transformativne prakse ili klasne borbe usađena je upravo u toj procesnoj naravi, u procesu reprodukcije samog kapitala, koji je pun proturječnosti i rascjepa. Ta veza između temporalnosti i mogućnosti za djelovanje i transformaciju obilježava pothvat denaturalizacije kapitala kod Marxa i roda kod Butler.

Rodna temporalnost bez historije

Dosad sam naglasila sličnosti u značaju temporalnosti za Butlerino tumačenje roda i za Marxovo tumačenje kapitala. Tu sličnost međutim prati dublja razlika, kojom se sada treba pozabaviti. Govoreći o Butlerinoj fusnoti o Tezama o Feuerbachu, Kevin Floyd ukazuje na to da Butler ne razlikuje temporalno i historijsko: materija za Marxa nije samo temporalna, kao što Butler naglašava, nego i društvena i historijska.[35] Iako da bi denaturalizirala rod, pa čak i ospolovljeno tijelo, Butler više puta inzistira na historičnosti normi, historija je iznenađujuće odsutna u njezinoj analizi, kako u Nevoljama s rodom tako i u Telima koja nešto znače. Do toga je u Nevoljama s rodom došlo zbog snažnog Derridaova utjecaja u razradi ideje performativnosti, što ću objasniti kasnije. No u slučaju Tela koja nešto znače, iako Foucaultov utjecaj jača i Butlerina analiza postaje manje apstraktna nego u njezinim prijašnjim radovima, historijska – ili barem genealoška – dimenzija normi svejedno je de facto umanjena, formalnim pozivanjima na historičnost unatoč, te stoga čak i njezina analiza prisile ostaje apstraktna i uglavnom zatvorena u psihoanalitičkoj dimenziji.[36]

Npr. ostaje nejasno može li se Butlerina analiza roda dosljedno primijeniti na različite historijske prilike – u različitim načinima proizvodnje ili historijskim epohama. Namjera njezina rada nesumnjivo je, kao što sam rekla, deesencijalizirati rod: to, naravno, implicira da bi konstruirana narav roda trebala biti promatrana kao transhistorijski fenomen. Drugim riječima, sve su historijske epohe konstruirale i opredmećivale rod. Međutim način tog postvarenja nipošto nije isti u različitim epohama. E, sad; jedno od temeljnih obilježja Butlerine razrade roda jest veza (koju s pravom analizira) između roda i seksualnosti:

„’Spoznatljivi’ rodovi jesu oni koji u stanovitom smislu uvode i održavaju odnose koherencije i kontinuiteta između spola, roda, spolne prakse i žudnje.“[37]

Međutim, u prvom tomu Povijesti seksualnosti Foucault inzistira na činjenici da je sama ideja seksualnosti i posljedičnog postvarenja homoseksualnih i heteroseksualnih identiteta relativno nov fenomen, koji on smješta na kraj 19. stoljeća. Kao i obično, Foucault taj fenomen opisuje u okvirima režimā znanja, stvaranja i raspršivanja novih disciplina, među kojima psihoanaliza figurira kao točka kulminacije procesa postvarenja seksualnosti. Kada postane potrebno da detaljnije rastumači historijsku periodizaciju tog procesa, on ga, poprilično iznenađujuće (kada se u obzir uzme njegovo odbijanje ideje determinacije), u veoma kratkom odlomku dovodi u vezu s rastom buržoaske klase, potrebama kapitalističke proizvodnje te njihovom transformacijom tijekom vremena:

„Prvi bi trenutak odgovarao nužnosti stvaranja ‘radne snage’ (…) i osiguravanja njene reprodukcije (…). Drugi bi trenutak odgovarao onom dobu zvanom Spätkapitalismus, u kojem iskorištavanje plaćenog rada ne zahtijeva iste nasilne i fizičke prinude kao u XIX. stoljeću i u kojem politika tijela više ne traži izostavljanje seksa ili njegovo ograničavanje samo na reprodukcijsku ulogu; ona se prije odvija njegovim višestrukim kanaliziranjem u kontrolirane tokove ekonomije: kako se to kaže, nadrepresivna desublimacija.“[38]
 
U ovom bi svjetlu bilo prirodno pomisliti da je Butlerina dijagnoza roda primjenjiva samo na konkretan historijski period; no taj aspekt nije spomenut u njezinu radu. Butler posljedično podbacuje na vlastitom terenu jer, višekratnom inzistiranju na historizaciji unatoč, ona niti historizira vlastite kategorije niti govori o historijskim uvjetima koji uopće omogućuju njezin prikaz roda. Također, budući da u potpunosti briše kapital iz svoje analize, čak i kada govori o pitanju prisile u Telima koja nešto znače, nije jasno kakve prisile i ograničenja kapitalistički proizvodni odnosi nameću tim varijacijama citiranja i ponavljanja normi u koje ona smješta sposobnost djelovanja i transformaciju.[39]
 
Narav tih varijacija uistinu je poprilično apstraktna: jesu li one nasumične, mogu li se pripisati samo slobodnom djelovanju ili ipak neke od njih pri ponavljanju i ponovnom izvođenju normi slijede temeljnu logiku koju pokreće nešto što tek imamo otkriti? Osim toga, ako nijedno ponavljanje nikada nije potpuno istovjetno onome što se ponavlja, ako norma nikada nije savršeno citirana, kako možemo razlikovati varijacije od ponavljanja? I općenito, je li ova metoda analize u stanju dati ozbiljan prikaz empirijskih historijskih fenomena transformacije i subverzije? Budući da kod Butler naglasak na temporalnosti roda nije popraćen historijski konkretnom analizom tih nataloženih normi i njihova sadržaja, nije jasno kakva ograničenja to taloženje utjelovljuje kada su u pitanju mogućnosti subverzivne varijacije.[40]
 
Jacques Derrida, crtež iz 2009. godine (izvor: NCMallory prema Creative Commons licenci).
Jacques Derrida, crtež iz 2009. godine (izvor: NCMallory prema Creative Commons licenci).
Formalna narav analize rodne performativnosti u Nevoljama s rodom posljedica je Butlerina primjenjivanja Derridaovih koncepata iterabilnosti i citatnosti na dekonstrukciju roda.[41] Butler zapravo posuđuje Austinovu ideju performativnog iskaza, posredovanu Derridaom, i primjenjuje ju na širi raspon društvenih praksi koje nisu u užem smislu lingvističke.
 

Iako namjera ovoga članka nije detaljno raspraviti Derridaovo čitanje Austina, svejedno bi moglo biti korisno ukratko razmotriti ulogu koju pojam iterabilnosti igra u Derridaovoj raspravi o Austinovoj ideji performativnih iskaza te kratko spomenuti par odlomaka iz Butlerina rada Excitable Speech (Uzbudljiv govor) objavljenoga 1997, koji bi mogao malo rasvijetliti njezine ranije radove o performativnosti roda. U Kako djelovati riječima Austin definira performativne iskaze kao one iskaze koji, umjesto da opišu stanje stvari (kao što to rade konstativni iskazi), djeluju u samom trenutku u kojem su iskazani. Iako izgledaju kao tvrdnje, takvi iskazi ne mogu biti „istiniti“ ili „lažni“ jer njihova funkcija nije izvještavanje o stanju stvari. Poznati primjeri koje je Austin dao u svojoj preliminarnoj definiciji i odvajanju performativnih iskaza od konstativnih jesu: imenovanje broda, iskaz „Uzimam.“ u bračnom obredu, oporuka („Ostavljam sat bratu.“) te iskazi kao što su „Kladim se“. Ono što je tim primjerima zajedničko jest da „izreći rečenicu (dakako, u prikladnim okolnostima) nije opisati ono što bi se reklo da izričući ju činim niti je izjaviti da to činim; to je činiti to“.[42]

Raspravljajući o Austinovoj ideji performativnog iskaza u Potpisu događaju kontekstu, Derrida prvo pozdravlja Austinovo postignuće u oslobađanju analize performativa od autoriteta i istinosne vrijednosti te u otvaranju puta razumijevanju komunikacije koja nije ni usko određena prijenosom semantičkog sadržaja ni orijentirana prema idealu podudarnosti sa stanjem stvari. Derrida ipak uočava korijen Austinove aporetičke obrade performativa, kao i uzrok poteškoća (i, na kraju, neuspjeha) na koje nailazi pri pokušaju da pruži uvjerljivu klasifikaciju performativnih iskaza odvojeno od konstativnih. Prema Derridau, razlog svim ovim poteškoćama leži u činjenici da Austin ne uzima u obzir ono što Derrida naziva grafematskim općenito, tj. sustav predikata koji je uvijek već sadržan u strukturi lokucije kao takve, prije bilo kakvog razlikovanja ilokucijskog i perlokucijskog.[43] Jedna je od osobina grafematskog iterabilnost. To znači da je znak znak samo ako se može ponoviti i upravo je to ponavljanje ono što znaku daje status znaka. S te je točke gledišta svaki govorni čin strukturno citatski i ritualne naravi. Štoviše, ta je općenita citatnost ili iterabilnost ono što uopće omogućuje performativne iskaze: performativni govorni čin ne bi mogao uspjeti bez citiranja:

„Može li performativni iskaz uspjeti ako njegova formulacija nije ponovila ‘kodirani’ ili iterabilni iskaz, ili, drugim riječima, ako se formula koju izgovaram da bih započeo sastanak, porinuo brod ili proglasio brak ne može prepoznati kao usklađena s iterabilnim modelom, ako se ne može na neki način prepoznati kao ‘citat’?“[44]

Upravo je ta općenita iterabilnost i citatna narav svakog govornog čina ono što Austin ne uspijeva dokraja prepoznati. Pri razmatranju općenite iterabilnosti kao konstitutivnog obilježja jezika logično se nameće pitanje statusa događaja. Na pitanje možemo li i dalje govoriti o događaju ako je svaki govorni čin iteracija Derrida odgovara predlažući da nadiđemo opoziciju čistoće događaja s jedne strane i citatnosti i iterabilnosti s druge strane:

„Umjesto da se citiranje ili iteracija suprotstavljaju neiteraciji događaja, trebalo bi izgraditi razlikovnu tipologiju oblikā iteracije.“[45]

Derrida ovdje zapravo želi ukazati na to da ponavljanje znaka nikada nije iteracija identičnog jer svako ponavljanje podrazumijeva varijaciju. Ono što bi nam dakle bilo potrebno neki je vid klasifikacije različitih vrsta iteracije/varijacije, a ne potraga za čistoćom događajnosti.

Kao što je dobro poznato, ideja performativa koju je razradio Austin ključna je za Butlerin koncept performativnosti roda. No za njezinu je recepciju Austina presudno to što je bila posredovana preko Derridaa, što je jasno ne samo iz predgovora Nevoljama s rodom iz 1999.[46] i njezina inzistiranja na citiranju i ponavljanju koje se provlači kroz cijelu knjigu nego i iz činjenice da podržava kritiku koju Derrida upućuje Austinu govoreći da Austin nastavlja iluziju o intencionalnom subjektu kao autoru diskurzivnih učinaka. U Uzbudljivom govoru Butler piše:

„Ustvari, je li možda proizvodnja subjekta kao pokretača svojih učinaka upravo posljedica te prikrivene citatnosti?“[47]

Ranije u tom tekstu inzistira na tome da osporiti ideju suverenog subjekta nije isto što i uništiti sposobnost za djelovanje kao takvu. Naprotiv, sposobnost djelovanja može se, zapravo, razumjeti samo ako se u obzir uzmu omogućujuća ograničenja i prisile unutar kojih se sposobnost za djelovanje odvija, tj. samo ako odbacimo ideju vlastitog suvereniteta. Međutim, na kakva ograničenja Butler ovdje misli? Čini se da su to temeljno lingvistička ograničenja:

„Onaj tko čini (što nije isto što i biti suveren subjekt) čini točno u onoj mjeri u kojoj je on ili ona konstituiran/a kao glumac/ica, operirajući dakle od samoga početka unutar ligvističkoga polja omogućujućih ograničenja.“[48]

Tvrdim da u svojim ranijim radovima o rodu, i to posebno u Nevoljama s rodom, Butler podupire lingvistički zaokret u razumijevanju društvenih praksi – lingvistički zaokret koji njezinu pozornost odvraća od historične (neteleološke) dimenzije Foucaultova genealoškog projekta. Ono što se pritom gubi dva su od triju metodoloških principa kojima se vodi genealoška analiza: diskontinuitet i specifičnost, tj. ideja da su sustavi i diskurzi jedinstveni i da nisu ni na što drugo svodivi, da nisu izvedeni iz prethodnih sustava kontinuiranim transformacijama.[49] Kao što Foucault govori u Znanju i moći:

„Ako se prihvati da je strukturalizam bio najsistematičniji napor da se pojam događanja eliminira ne samo iz etnologije, nego i iz čitavog niza drugih znanosti a u krajnjem slučaju i iz same povijesti, ne vidim tko bi mogao biti veći antistrukturalista od mene.“[50]

Umjesto da obrati pozornost na radikalne diskontinuitete, Butler društvenim praksama pripisuje citatnu narav – kako praksama koje stiliziraju tijelo ponavljanjem norme tako i onim praksama koje subvertiraju normu koju ponavljaju, uključujući borbe queer osoba: te su borbe, ustvari, protumačene kao performativne varijacije koje normu citiraju da bi je subvertirale:

„Kritička je zadaća (…) locirati strategije subverzivnog ponavljanja što ih te konstrukcije omogućuju, afirmirati lokalne mogućnosti intervencije kroz sudjelovanje u upravo onim praksama ponavljanja koje konstituiraju identitet i stoga čine imanentnu mogućnost njihova osporavanja.“[51]

Primjena ideja citatnosti i iterabilnosti na društvene prakse ipak nailazi na ozbiljna ograničenja. Koncepti citata i varijacije poprilično su nedostatni alati za razumijevanje historijskih transformacija. Možemo li na tom temelju izgraditi povijesnu periodizaciju? Kada varijacija predstavlja zaokret u historijskoj epohi i zašto? Možemo li pojmiti ideju historijskog događaja unutar takvog okvira?

Ovdje je korisno usporediti Butlerin odlomak o sposobnosti djelovanja (ranije citiran) s uvodnim redcima Marxova Osamnaestog brumairea:

„Tradicija svih mrtvih generacija pritiskuje kao mora mozak živih. I upravo kad izgleda da su zauzeti time da sebe i stvari preokrenu, da stvore nešto čega još nije bilo, upravo u takvim epohama revolucionarne krize oni bojažljivo prizivaju u svoju službu duhove prošlosti, pozajmljuju od njih imena, bojne parole, kostime, da bi, prerušeni u to prečasno ruho i pomoću tog pozajmljenog jezika, izveli novi svjetskohistorijski prizor. Tako se Luther maskirao kao apostol Pavao, revolucija od 1789–1814. zaodijevala se naizmjence kao Rimska republika i Rimsko carstvo, a revolucija od 1848. nije umjela da uradi ništa bolje nego da parodira čas godinu 1789, čas revolucionarnu tradiciju od 1793–1795. Tako početnik koji je naučio neki novi jezik uvijek prevodi taj jezik na svoj materinski, ali u duh novog jezika on je ušao i slobodno može da njime vlada tek kad se u njemu kreće bez sjećanja na svoj materinski jezik i kad govoreći taj jezik zaboravlja svoj materinski.“[52]

Pri površnom se čitanju može učiniti da ovaj odlomak predlaže viđenje sposobnosti djelovanja slično onom koje naglašava Butler.[53] Međutim, pri podrobnijem proučavanju ispostavlja se suprotno. Da se poslužim Butlerinim riječima, tu imamo diskrepanciju između citatne i parodijske naravi kolektivnog samorazumijevanja i autoreprezentacije kod pariške revolucionarne radničke klase iz 1848. te onoga što su zapravo radili. Dok su oni svoje djelovanje tumačili u okvirima Francuske revolucije iz 1789, drugim riječima, dok je za njih ono što su radili bilo razumljivo samo kao citat prošlih historijskih događaja, njihovo je djelovanje već započinjalo nešto radikalno novo, što nije bilo citat i što se razlikovalo od subverzivnog ponavljanja norme. Kao što Marx objašnjava odmah nakon gore citiranog ulomka, to „svjetskohistorijsko prizivanje pokojnika“ prikrilo je činjenicu da su ti revolucionari, zapravo, izvršavali zadatak sadašnjosti. Razlog je tomu to što historija ne poznaje ponavljanja: Marxova se tvrdnja da se veliki historijski događaji ponavljaju kao farsa zapravo treba razumjeti kao naglašavanje činjenice da se povijesni događaji uopće ne ponavljaju.[54] Farsa dakle leži u obmani aktera povijesti u razdoblju poslije revolucije 1848. koji, misleći da ponavljaju događaje iz prošlosti, ne znaju što rade, odijevaju zastarjelu odjeću i igraju uloge koje nisu njihove u kolektivnoj komediji pogrešaka.

Ukratko, inzistiranje na citatnosti kao naravi društvenih praksi i činjenica da Butler mogućnost borbe smješta u sudjelovanje u subverzivnom ponavljanju dovodi do miješanja ograničenja značenjā (ili inteligibilnosti djelovanja) s ograničenjima postavljenima općenito društvenim praksama.

Apstraktna temporalnost performativnosti roda

Kao što sam ranije pokazala, temporalnost koju Butler uzima u obzir u svojoj analizi performativnosti roda apstraktne je naravi: to je temporalnost taloženja, ponavljanja i varijacije. U prethodnim dijelovima ovoga članka naglasila sam ahistorični karakter takve apstraktne temporalnosti i dala tumačenje da je do toga došlo zbog Butlerina lingvističkog pristupa društvenim praksama. U ovom bih, posljednjem dijelu željela predložiti drugačije čitanje ovog problema, koje je međutim potpuno u skladu s prvim čitanjem koje sam ponudila.

Smatram da je formalna i apstraktna narav temporalnosti performativnosti roda razlikovno obilježje procesa konstruiranja roda i spolnih identiteta u državama razvijenog kapitalizma. Drugim riječima, iako sama Butler ne priznaje eksplicitno taj odnos, ta spacijalizacija praznog vremena do koje dolazi u prisilnom ponavljanju stilizirajućih činova posredovana je sveprožimajućim apstraktnim vremenom do kojega dolazi uslijed rasprostranjenosti robnog oblika. Za Marxa je vrijeme apstraktnog rada indiferentno, homogeno vrijeme koje se mjeri satom i ščvrsnuto je u stalnom kapitalu, robi i novcu, za razliku od vremena individualnog, konkretnog rada, koje je ispunjeno konkretnim sadržajem.[55]
Ako se umjesto na potrošnju osvrnemo na cirkulaciju, možemo se pozabaviti stilizacijom određenih tipova rada koji su ključni za sferu cirkulacije ili pak načinom na koji težnja ostvarivanju vrijednosti doprinosi stvaranju ne samo novih potreba nego i novih želja
To apstraktno, linearno, izračunljivo vrijeme, koje se mjeri satovima i kronometrima, a zauzvrat mjeri rad, posredstvom robe širi svoje kraljevstvo daleko izvan zidova radnog mjesta i sve više regulira i vrijeme odmora.
 

Upravo taj aspekt Floyd naglašava kada inzistira na tome da je performativna narav maskuliniteta u fordističkom režimu kapitalističke akumulacije u SAD-u rezultat niza propisanih ponašanja i obrazaca potrošnje u vremenu odmora što ih strogo regulira robni oblik. On te performativne činove vidi kao neku vrstu „kvalificiranog rada“ koji se izvodi tijekom vremena odmora. Taj se kvalificirani rad sastoji od vidljivih ponašanja koja se odigravaju unutar sfere potrošnje, te su stoga posredovana robom; riječ je o kvalificiranom radu koji proizvodi kako maskulinost tako i ontološku iluziju da maskulinost postoji prije te proizvodnje. Koherentna definicija muškarca artikulira se dakle u potrošnji. Međutim činjenica da se maskulinost naročito izvodi u sferi potrošnje ne znači da su ti performativni činovi rezultat individualnih i potrošačkih slobodnih izbora, upravo suprotno: robni oblik ne samo da organizira i apstrahira temporalnost vremena za odmor nego i daje temeljni disciplinirajući karakter samoj potrošnji.[56] U tom bi smislu možda bilo manje dvosmisleno i učinkovitije smjestiti performativnost roda u sferu cirkulacije, a ne u sferu puke potrošnje. To bi npr. omogućilo da se u obzir uzme i širi skup fenomena koji pridonose postvarenju spolnih identiteta. Ako se umjesto na potrošnju osvrnemo na cirkulaciju, možemo se pozabaviti stilizacijom određenih tipova rada koji su ključni za sferu cirkulacije (kao što su npr. prodavanje robe i usluga) ili pak načinom na koji težnja ostvarivanju vrijednosti (potraga za tržištima za proizvedene robe) doprinosi stvaranju ne samo novih potreba nego i novih želja.

Iako se Floyd fokusira samo na konstruiranje maskuliniteta u SAD-u za vrijeme fordističkog režima akumulacije (suprotstavljajući ga devetnaestostoljetnom određenju muških obilježja), njegova se argumentacija može proširiti tako da obuhvati performativnost roda kao takvu. Butlerin poseban opis performativnosti pokazuje narav konstruiranja roda – koji je određen izborom predmeta seksualne želje, a regulira ga normativna heteroseksualnost – u specifičnom razdoblju kapitalističke akumulacije u zemljama naprednog kapitalizma. Rosemary Hennessy i Kevin Floyd ukazali su na vezu između postvarenja heteroseksualnosti u identitet te postvarenja impliciranog u proizvodnji robe u razdoblju između kraja 19. stoljeća i prvih desetljeća 20. stoljeća.[57] Njih oboje tvrde da je zaokret prema izboru objekta seksualne žudnje kao određujućem obilježju spolnog identiteta povezan s razarajućim učinkom koji kapital ima na mrežu rodbinskih i tradicionalnih društvenih sveza. S jedne strane, preoblikovanjem podjele rada, masovnim zapošljavanjem žena kao radne snage i poopćavanjem potrošnje dobara proces kapitalističke akumulacije inducira krizu
Performativnost je odgovor na novu nestabilnost rodnih i spolnih identiteta što ih proizvode razarajuće tendencije kapitala – oni postaju dijelom konceptualne organizacije vremena koju provodi kapital
tradicionalnih patrijarhalnih struktura i odnosa i time potencijalno zamućuje granice između spolnih identiteta i rodnih identiteta. Ja bih dodala da je odvajanje seksa od reprodukcije dalo temeljni doprinos ovom procesu.
 

S druge strane, kapitalizam ipak pridonosi postojanosti rodne podjele rada, uključujući rodnu podjelu rada u reprodukciji radne snage, te pridonosi preoblikovanju rodnih identiteta i osiguravanju njihove stabilnosti putem heteronormativnosti, tj. normativno stapajući rodni identitet s izborom objekta seksualne žudnje. Drugim riječima, ne može se poreći da kapital ima sposobnost razaranja koja bi, ako se primijeni na rodnu hijerarhiju, na rodbinske odnose i poglavito na oblike reprodukcije materijalnog života koji imaju temelj u rodbinskim odnosima, mogla voditi njihovu potpunom nadilaženju. Međutim, druga je strana medalje ta da se radi samo o jednoj od konstitutivnih tendencija kapitala jer kapital ipak neprestano reproducira rodne identitete i hijerarhije, čuvajući hijerarhijsku podjelu rodova te istovremeno dubinski nanovo oblikujući ono što se smatra rodnim identitetom.[58] Performativnost je odgovor na novu nestabilnost rodnih i spolnih identiteta što ih proizvode razarajuće tendencije kapitala: budući da su ti identiteti unutar kapitalističke produkcije uvijek potencijalno dovedeni u pitanje, sama njihova nestabilna stabilnost osigurana je kroz performativnost – drugim riječima, kroz neprekidno, teatralno ponavljanje normativnih diskurzivnih činova i društvenih praksi tijekom vremena. Na taj način oni postaju dijelom konceptualne organizacije vremena koju provodi kapital.

Postvarenje rodnih identiteta, ali i sam proces u kojem se to postvarenje odvija, tj. ponavljanje odigravanja tih identiteta tijekom vremena, može se shvatiti kao dio kapitalističkog totaliteta ako se potonje razumije kao konceptualna organizacija vremena i skup društvenih odnosa i praksi. No taj je totalitet „samopokrećući“. Drugim riječima, on nikada nije stabilno dat, nego sam sebe mora izvoditi opet i iznova kroz stalna ponavljanja tijekom vremena. Zaključno, ovo viđenje temporalnosti i performativnosti osvjetljava temeljna preklapanja između opredmećivanja i ponavljanja ili reprodukcije koji obilježavaju ujedno i kapital i rod u zemljama razvijenog kapitalizma.



Bilješke:

[1] Butler 1998; Butler 2008. [Butler 2000]; Fraser 1997. (U uglatim je zagradama naveden objavljeni hrvatski prijevod Nevoljā s rodom. Reference na objavljene prijevode djelā na BHSCG-jezike koji su citirani u prijevodu ovoga članka bit će navedene u uglatim zagradama uz izvorne reference, a popis citiranih objavljenih prijevoda nalazi se na kraju teksta, op. prev.)

[2] Fraser 1998, str. 140, s engleskoga prevela J. P.

[3] Hennessy 2000.

[4] Althusser 2005.

[5] Kritiku prostornog modela odvojenih sfera u Althusserovoj ideji naddeterminacije vidi u: Meiksins Wood 1995, str. 49–75. Kritiku strukturalističkog pristupa odnosu rodne opresije i kapitalizma vidi u: Ferguson 1999. i Ferguson 2008. Obranu strukturalističkog marksističkog feminizma vidi u: Gimenez 1997.

[6] Hennessy 2000, str. 88–90.

[7] Vidi npr. Cruz-Malavé i Manalansan (ur.) 2002; Duggan 2002; Eng, Halberstam i Muñoz (ur.) 2005; Drucker 2011. Teorijski je najartikuliraniji u ovoj temi Floyd 2009.

[8] Butler 2011, str. 70–71. [Butler 2001, str. 143].

[9] Izvorno oblikovanje rodne performativnosti u Nevoljama s rodom nije uključivalo nikakvu stabilnu raspravu o rasi. U Telima koja nešto znače i radovima koji su nakon toga uslijedili Butler sve više uključuje pitanja rase i rasijalizacije. Vidi npr. Butler 1997a.

[10] Vidi npr. Halberstam 2005. U Halberstaminu je radu queer temporalnost shvaćena kao poseban „način života“, utjelovljena alternativa konvencionalnoj temporalnosti ljudskih života. Suprotno konvencionalnoj temporalnosti, koju određuju i kojoj ritam daju ciklus izrazito reguliranih markera iskustva – kao što su rođenje, brak, reprodukcija i nasljedstvo – te želja za dugim razdobljima stabilnosti, queer vrijeme jest „termin za one posebne modele temporalnosti koji se pojavljuju unutar postmodernizma kada se napuste temporalni okviri buržoaske reprodukcije i obitelji, dugovječnosti, rizika/sigurnosti i nasljedstva“ (Halberstam 2005, str. 6, s engleskoga prevela J. P.).

[11] Vidi npr. Freeman 2007. Kako Elizabeth Freeman piše u uvodniku broju časopisa GLQ posvećenom queer temporalnostima, temporalnost je način usađivanja pomoću kojeg se institucionalne snage čine kao fizičke činjenice: pomoću manipulacije vremenom – a time i temporalnim iskustvom – „esencije“ nisu samo utvrđene, nego se zapravo proizvode. Manipulacija je vremenom dakle ono što uopće omogućuje politike tijela. Freeman kasnije produbljuje svoju kritiku ideje objektivnosti i prirodnosti temporalnosti naših života artikulirajući koncept krononormativnosti (Freeman 2010).

[*] Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u svom projektu Struna (Hrvatsko strukovno nazivlje) engleski termin agency prevodi kao djelovanje subjekta, a definira kao „smisleno ponašanje subjekta koje proizvodi učinke u društvenoj strukturi i/ili prirodnome okolišu“ (http://struna.ihjj.hr/naziv/djelovanje-subjekta/21451/#naziv; posljednji pregled 1. siječnja 2017). Smatram da je teško i, u konačnici, pogrešno ovaj termin prevoditi isključivo jednom (pa onda i navedenom) sintagmom i da je bolje prevoditi ga opisno, ovisno o kontekstu. U ovom sam prijevodu agency prevodila prvenstveno kao sposobnost djelovanja (ili za djelovanje), a u nekoliko navrata i kao slobodno djelovanje. J. P.

[12] Vidi npr. Fraccero 2006, Love 2007 i Muñoz 2009. Pitanje treba li se queer teorija baviti budućošću u posljednje je vrijeme postalo kontroverzno. Tako je npr. u raspravi o „antidruštvenom“ zaokretu Lee Edelman iznio stav da bi queer teoretičari trebali odbaciti bilo kakvu budućost – a time i normativne politike – te posve podržati negativnost za koju su queer osobe oduvijek bile privezane (Edelman 2004).

[13] McCallum i Tuhkanen (ur.) 2011, str. 2, s engleskoga prevela J. P.

[14] Butler 2008, str. 189. [Butler 2000, str. 139].

[15] Butler 2008, str. 190. [Butler 2000, str. 140].

[16] Butler 2008, str. 191. [Butler 2000, str. 141].

[17] Butler 2008, str. 35. [Butler 2000, str. 38–46].

[**] Engleski termin constraint i od njega tvorene riječi prevodila sam kao prinudu/prisilu ili ograničenja, ovisno o značenju za koje sam smatrala da je za pojedinu rečenicu primarno. Gdje sam smatrala da su za razumijevanje važna oba značenja, prevela sam obama mogućim prijevodima (npr. constraints = prisile i ograničenja). Ukratko, treba imati na umu da prisila ujedno podrazumijeva i ograničenje i obratno. J. P.

[18] Butler 2011, str. 59–60. [Butler 2001, str. 127].

[19] Butler 2008, str. 191–192. [Butler 2000, str. 140–141].

[20] Butler 2011, str. xix. [Butler 2001, str. 23].

[21] Butler 2011, str. xii. [Butler 2001, str. 16].

[22] Butler 2008 [Butler 2000, str. 140]: „Ako je temelj rodnog identiteta stilizirano ponavljanje činova kroz vrijeme, a ne naizgled bešavan identitet, tada će prostorna metafora ‘temelja’ biti prokazana kao stilizirana konfiguracija, dapače, rodno korporealiziranje vremena.“

[23] Butler 1997b.

[24] Butler 2011, str. 191–192. [Butler 2001, str. 51. (5. fusnota)].

[25] Marx 1993, str. 173. [Marx 1979, str. 74–75].

[26] Vidi Tombazos 1994; Bensaïd 2002, str. 72–77; Tomba 2012.

[27] Iz gledišta vrijednosti Marx definira robu ujedno kao čvrst kristal rada i kao kristalizirano, ščvrsnuto radno vrijeme. Potonja mi definicija pada na pamet kada Marx razmatra robu kao ono što određuje količinu rada, drugim riječima, kada govori o „mjeri“ rada. Vidi npr. ovaj odlomak iz prvog toma Kapitala, glava peta: „Određene, iskustvom utvrđene količine proizvoda predstavljaju sada jedino određene količine rada, određenu masu ščvrsnutog radnog vremena. One su još samo ovaploćenje jednog časa, dva časa, jednog dana društvenog rada“ (Marx 1976, str. 297. [Marx 1974, str. 173]).

[28] Marx 1976, str. 163–177. [Marx 1974, str. 46–63].

[29] Marx 1993, str. 272. [Marx 1979, str. 153].

[30] Bensaïd 1995, str 29–30.

[31] Marx 1976, str. 279. [Marx 1974, str. 162].

[32] Marx 1978, str. 185. [Marx 1977, str. 94].

[33] Marx 1978, str. 184 [Marx 1977, str. 93]: „Kapital se kao celina nalazi onda jednovremeno, prostorno naporedo, u svojim različnim fazama. Ali svaki deo redom prelazi stalno iz jedne faze, iz jednog funkcijskog oblika u drugi, funkcioniše, dakle, redom u svima. Na taj način oblici su tekući oblici, čija je istovremenost posredovana njihovom uzastopnošću.“

[34] Tombazos 1994, str. 11–12, s engleskog prijevoda na hrvatski prevela J. P.

[35] Floyd 2009, str. 116.

[36] Prisile o kojima tu govori zapravo su one koje, prema Lacanovu prikazu ospolovljene pozicije koja se zauzima kroz tabu incesta, djeluju u samoj strukturi jezika. Butler 2011, str 58–73. [Butler 2001, str. 125–157].

[37] Butler 2008, str. 23. [Butler 2000, str. 31].

[38] Foucault 1990, str. 114. [Foucault 2013, str. 101–102].

[39] Butler 2011, str. 58–73. [Butler 2000, str. 125–157].

[40] Odlična zapažanja o ovoj temi vidi u: Floyd 2009, str. 115–119.

[41] Derrida 1988, str. 1–23.

[42] Austin 2003, str. 6. [Austin 2014, str. 4]. Također vidi pronicljivu interpretaciju Austinove obrade performativa u Crary 2007, str. 49–95. Iako se Crary, za razliku od većine komentatora, slaže s Derridaovim čitanjem Austina kao napada na ideju doslovnog rečeničnog značenja općenito, ona smatra da to ne otvara put nadilaženju ideje objektivnosti, nego razradi manje uske ideje objektivnosti.

[43] Derrida 1988, str. 14.

[44] Derrida 1988, str. 18, s engleskog prijevoda na hrvatski prevela J. P.

[45] Ibid., s engleskog prijevoda na hrvatski prevela J. P.

[46] Butler 2008, str. xv. [Butler 2000, str. 18. i 151]. Tu Butler pojašnjava da je na njezino izvorno čitanje performativnosti snažno utjecalo Derridaovo čitanje Kafkine priče Pred zakonom.

[47] Butler 1997a, str. 51, s engleskoga prevela J. P.

[48] Butler 1997b, str. 16, s engleskoga prevela J. P.

[49] Gutting 1990, str. 340.

[50] Foucault 1980, str. 114. [Foucault 1994, str. 174].

[51] Butler 2008, str. 201. [Butler 2000, str. 148]. Isti je stav ponovno izražen na pomalo drugačiji način u Butler 2011: „Performativnost opisuje taj odnos upletenosti aktera u ono čemu se suprotstavljaju, okretanje moći protiv nje same da bi se proizveli alternativni modaliteti moći, da bi se zasnovala jedna vrsta političkog nadmetanja koje nije ‘puka’ opozicija, ‘iskorak’ iz savremenih odnosa moći, već težak rad iskivanja budućnosti od nužno nečistih sirovina“ (Butler 2011, str. 184. [Butler 2001, str. 295]).

[52] Marx 1975, str. 103–104. [Marx 1973, str. 145].

[53] Osamnaesti brumaire zaista je bio podvrgnut postmodernim čitanjima. Vidi npr. Cowling i Martin (ur.) 2002, posebno članak Jamesa Martina koji ideju performativa uzetu od Austina primjenjuje na Marxovo razumijevanje klasne borbe u Francuskoj (Martin 2002).

[54] Vidi npr. Massimiliano Tomba: „Oblik ponavljanja redefinira oblik samog Hegelova citata: formula ponavljanja priče od samog ‘Hegela’ radi farsu, i to ne stoga što bi se povijest, zbog nekog misterioznog zakona, trebala ponoviti u obliku farse, nego zato što ponavljanje uopće ne postoji“ (Tomba 2013, str. 23, s engleskoga prevela J. P.).

[55] Tombazos 1994, str. 18.

[56] Floyd 2009, str. 94–119.

[57] Hennessy 2000, str. 97–103; Floyd 1998.

[58] Za detaljnije objašnjenje vidi npr. Gimenez 1997.



Objavljeni BHSCG-prijevodi citirani u prijevodu ovoga članka:

Austin, John Langshaw. 2014. Kako djelovati riječima. Predavanja William James održana na Sveučilištu Harvard 1955. S engleskoga prevela Andrea Milanko. Zagreb: Disput.

Butler, Judith. 2000. Nevolje s rodom. Feminizam i subverzija identiteta. S engleskoga prevela Mirjana Paić-Jurinić. Zagreb: Ženska infoteka.

Butler, Judith. 2001. Tela koja nešto znače: o diskurzivnim granicama „pola“. S engleskoga prevela Slavica Miletić. Beograd: Samizdat B92.

Foucault, Michel. 1994. Znanje i moć. S francuskoga preveo Rade Kalanj. Citirani intervju s talijanskoga prevela Nicoletta Burger. Zagreb: Globus.

Foucault, Michel. 2013. Povijest seksualnosti 1: Volja za znanjem. S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg. Zagreb: Domino.

Marx, Karl. 1973. Osamnaesti brumaire Luja Bonaparta. U: Klasne borbe u Francuskoj od 1848. do 1850. Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea. S njemačkoga preveo Hugo Klajn. Zagreb: Naprijed.

Marx, Karl. 1974. Kapital. Prvi tom. S njemačkoga preveli Moša Pijade i Rodoljub Čolaković. Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret. Prosveta, izdavačka radna organizacija.

Marx, Karl. 1977. Kapital. Drugi tom. S njemačkoga preveo Moša Pijade. Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret. Prosveta, izdavačka radna organizacija.

Marx, Karl. 1979. Osnovi kritike političke ekonomije. (Ekonomski rukopisi 1985–1859). Prvi deo. S njemačkoga preveli Branka Petrović, Moša Pijade i Gajo Petrović. Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret. Prosveta, izdavačka radna organizacija.



Bibliografija:

Althusser, Louis. 2005. „Contradiction and Overdetermination“. U: For Marx. Prijevod: Ben Brewster. London: Verso.

Austin, John Langshaw. 2003. How to Do Things with Words. Cambridge, MA.: Harvard University Press.

Bensaïd, Daniel.1995. La discordance des temps. Paris: Les Editions de la Passion.

Bensaïd, Daniel. ­2002. Marx for our Times: Adventures and Misadventures of a Critique. Prijevod: Gregory Elliott. London: Verso.

Butler, Judith. 1997a. Excitable Speech: A Politics of the Performative. London: Routledge.

Butler, Judith. 1997b. „Further Reflection on Conversations of our Time“. Diacritics, 27, 1: 13–15.

Butler, Judith. 1998. „Merely Cultural“. New Left Review, I, 227: 33–44.

Butler, Judith. 2008. Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity. London: Routledge.

Butler, Judith. 2011. Bodies That Matter: On the Discursive Limits of ‘Sex’. London: Routledge.

Cowling, Mark i James Martin (ur.). 2002. Marx’s Eighteenth Brumaire: (Post)modern Readings. London: Pluto Press.

Crary, Alice. 2007. Beyond Moral Judgment. Cambridge, MA.: Harvard University Press.

Cruz-Malavé, Arnaldo i Martin F. Manalansan (ur.). 2002. Queer Globalizations: Citizenship and the Afterlife of Colonialism. New York: New York University Press.

Derrida, Jacques. 1988. „Signature Event Context“. U: Limited Inc. Evanston: Northwestern University Press.

Drucker, Peter. 2011. „The Fracturing of LGBT Identities under Neoliberal Capitalism“. Historical Materialism, 19, 4: 3–32.

Duggan, Lisa. 2002. „The New Homonormativity: The Sexual Politics of Neoliberalism“. U: Materializing Democracy: Toward a Revitalized Cultural Politics, ur. Russ Castronovo i Dana D. Nelson. Durham, NC.: Duke University Press.

Edelman, Lee. 2004. No Future: Queer Theory and the Death Drive. Durham, NC.: Duke University Press.

Eng, David L., Judith Halberstam i José Esteban Muñoz (ur.). 2005. Social Text, 23, 3/4, posebno izdanje, What’s Queer about Queer Studies Now?.

Ferguson, Sue. 1999. „Building on the Strengths of the Socialist Feminist Tradition“. Critical Sociology, 25, 1: 1–15.

Ferguson, Sue. 2008. „Canadian Contributions to Social Reproduction Feminism, Race and Embodied Labor“. Race, Gender & Class, 15, 1/2: 42–57.

Floyd, Kevin. 1998. „Making History: Marxism, Queer Theory, and Contradiction in the Future of American Studies“. Cultural Critique, 40: 167–201.

Floyd, Kevin. 2009. The Reification of Desire: Toward a Queer Marxism. Minneapolis: University of Minnesota Press.

Foucault, Michel. 1980. Power/Knowledge: Selected Interviews and Other Writings, 1972–1977, ur. Colin Gordon. New York: Vintage Books.

Foucault, Michel. 1990. The History of Sexuality, Volume 1: An Introduction. Prijevod: Robert Hurley. New York: Vintage Books.

Fraser, Nancy. 1997. Justice Interruptus: Critical Reflections on the ‘Postsocialist’ Condition. London: Routledge.

Fraser, Nancy. 1998. „Heterosexism, Misrecognition and Capitalism: A Response to Judith Butler“. New Left Review, I, 228: 140–9.

Freccero, Carla. 2006. Queer/Early/Modern. Durham, NC.: Duke University Press.

Freeman, Elizabeth. 2007. „Introduction“. GLQ: A Journal of Lesbian and Gay Studies, 13, 2/3: 159–76.

Freeman, Elizabeth. 2010. Time Binds: Queer Temporalities, Queer Histories. Durham, NC.: Duke University Press.

Gimenez, Martha. 1997. „The Oppression of Women: A Structuralist Marxist View“. U: Materialist Feminism: A Reader in Class, Difference, and Women’s Lives, ur. Rosemary Hennessy i Chrys Ingraham. London: Routledge.

Gutting, Gary. 1990. „Foucault’s Genealogical Method“. Midwest Studies in Philosophy, 15, 1: 327–43.

Halberstam, Judith. 2005. In a Queer Time and Place: Transgender Bodies, Subcultural Lives. New York: New York University Press.

Hennessy, Rosemary. 1993. Materialist Feminism and the Politics of Discourse, London: Routledge.

Hennessy, Rosemary. 2000. Profit and Pleasure: Sexual Identities in Late Capitalism. London: Routledge.

Love, Heather. 2007. Feeling Backward: Loss and the Politics of Queer History. Cambridge, MA.: Harvard University Press.

Martin, James. 2002. „Performing Politics: Class, Ideology and Discourse“. U: Cowling i Martin (ur.). 2002.

McCallum, E.L. i Mikko Tuhkanen (ur.). 2011. Queer Times, Queer Becomings. Albany: State University of New York Press.

Marx, Karl. 1975. The Eighteenth Brumaire of Louis Bonaparte. U: Marx/Engels Collected Works, vol. 11. New York: International Publishers.

Marx, Karl. 1976. Capital: A Critique of Political Economy. Volume I. Prijevod: Ben Fowkes. Harmondsworth: Penguin Books.

Marx, Karl. 1978. Capital: A Critique of Political Economy. Volume II. Prijevod: David Fernbach. Harmondsworth: Penguin Books.

Marx, Karl. 1993. Grundrisse: Foundations of the Critique of Political Economy. Prijevod: Martin Nicolaus. Harmondsworth: Penguin Books.

Meiksins Wood, Ellen. 1995. Democracy against Capitalism: Renewing Historical Materialism. Cambridge: Cambridge University Press.

Muñoz, José Esteban. 2009. Cruising Utopia: The Then and There of Queer Futurity. New York: New York University Press.

Tomba, Massimiliano. 2012. Marx’s Temporalities. Biblioteka Historical Materialism. Prijevod: Peter D. Thomas i Sara R. Farris. Leiden: Brill.

Tomba, Massimiliano. 2013. „Marx as the Historical Materialist: Re-reading The Eighteenth Brumaire“. Historical Materialism, 21, 2: 21–46.

Tombazos, Stavros. 1994. Le Temps dans l’analyse économique. Les catégories du temps dans le Capital. Paris: Cahiers des saisons.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2016. Marija Šoljan-Bakarić u svojoj radnoj sobi, 1957. godine (fotografija je dio privatnog arhiva obitelji Šoljan-Bakarić). Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
  • 31. prosinca 2016. Kućanski poslovi (izvor: Mario Mancuso prema Creative Commons licenci). Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 31. listopada 2016. Skup Antifašističkog fronta žena u selu kraj Splita, svibanj 1944. godine (izvor: Znaci.net). Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitarnog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
  • 15. ožujka 2016. Vida Tomšič na zaključnom plenarnom zasjedanju 5. kongresa SZDL Slovenije, 9. ožujka 1961. (Izvor: commons.wikimedia.org) O Vidi Tomšič, marksističkom feminizmu i djelovanju Autorica donosi kritiku članka Nanette Funk, koja obnovljeni interes za politički rad osoba poput Vide Tomšič (1913-1998) označava kao „reaktivnu formaciju“ spram neoliberalizma te akademski trend koji bi mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji. Bonfiglioli ukazuje da su navedeni stavovi tipičan pokušaj nasilnog kreiranja binarne distinkcije između ženske „volje za djelovanjem“[*] i socijalističke državne politike, tvrdeći kako je ostvarivanje ženskih prava unutar komunističkih partija i ženskih organizacija pod državnim socijalizmom uistinu bilo moguće. Nadalje, smatra kako je nužno smjestiti transnacionalni aktivizam Vide Tomšič u kontekst globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža.
  • 18. veljače 2016. Fotografija iz uvoda u post preuzeta je s Facebook stranice Kazališta potlačenih. Kuje i drolje. Diskurs o ženama i seksualnosti u izvedbama scena Forum kazališta Analizirajući diskurs publike kroz više izvedbi četiriju scena kazališta potlačenih Forum grupe Luka Ritz fokusiranih na odnos prema ženskom tijelu i seksualnosti, autorica problematizira slojevite mehanizme funkcioniranja patrijarhalnih formacija i praksi "koje se rječnikom feminističke kritike društva nazivaju i kulturom silovanja. Diskurs o ženskoj seksualnosti, općeprihvaćeni koncept 'drolje', te korištenje impersonalnog oblika u govoru o nasilju, koji pretpostavlja da ono proizlazi iz ponašanja žrtve, direktno proizvode društvo u kojem se aktivno onemogućuje rješavanje problema rodno uvjetovanog nasilja. Ono se čak može i prepoznati, ali jedini se način reagiranja vidi u modifikaciji žrtvina ponašanja."
  • 14. lipnja 2015. Nancy Fraser: Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga vratiti natrag

    “Bojim se da se pokret za oslobođenje žena okrutnom igrom sudbine zapleo u opasnu vezu s neoliberalnim stremljenjima ka izgradnji slobodnotržišnog društva. Time bi se moglo objasniti kako je došlo do toga da se feminističke ideje, koje su svojevremeno bile dio radikalnog pogleda na svijet, sve više pojavljuju izražene u individualističkim terminima. Dok su feministkinje […]

  • 11. svibnja 2015. Lise Vogel: Još jednom o kućanskom radu

    U svom predavanju naslova “Marksizam i podčinjavanje žena” (12.5., 21h, Kino Europa, 8. Subversive festival) – prema istoimenoj knjizi koja je 2013. godine doživjela i svoje reizdanje, autorica će se kritički osvrnuti na dualan sistem popularan među socijalističkim feministkinjama koje tvrde da su spol i klasa dvije odvojene autonomne jedinice proučavanja ženske potlačenosti i perspektive […]

  • 15. srpnja 2013. Snimka tribine: “Eksploatacija u naša četiri zida – neproduktivni ženski rad od socijalizma do danas” 19. travnja 2013.

    Pogledajte snimku tribine “Eksploatacija u naša četiri zida – neproduktivni ženski rad od socijalizma do danas”, održane 19. travnja u prostorijama SABA-e, u organizaciji Mladih antifašistkinja Zagreba i BRID-a. Nakon uvoda moderatorice Ive Marčetić, Gordana Stojaković i Domagoj Mihaljević usporedili su ekonomski i pravni položaj žena od samoupravnog socijalizma do kapitalizma na području bivše Jugoslavije […]

  • 25. travnja 2013. Adrienne Roberts: Ženski pokreti su glavni pokretači progresivne društvene promjene

    Adrienne Roberts je profesorica na Odsjeku za međunarodne studije Sveučilišta u Manchesteru. Bavi se feminističkom i međunarodnom političkom ekonomijom. Doktorirala je 2010. godine na Sveučilištu York na temu “Upravljanje društvenom marginalnošću: prema feminističkoj političkoj ekonomiji siromaštva, zločina i kazne”. U nastavku pročitajte proširenu razgovora koji su s Roberts vodile Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Tina […]

  • 9. prosinca 2011. Nada Ler Sofronić: Ženska pitanja, odmah i ovdje

    Jelena Svirčić intervjuirala je za portal Libela Nadu Ler Sofronić jednu od prvih feminističkih teoretičarki koje su djelovale u bivšoj Jugoslaviji. Razgovor se dotaknuo potencijala socijalističkog feminizma koji uzrok neravnopravnosti žena vidi u njihovoj dvostrukoj opresiranosti od strane kapitalizma i patrijarhata. Nada Ler Sofronić jedna je od uopće prvih feminističkih teoretičarki koje su djelovale u […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve