Dijalektika katastrofe: granice materijalizma

Richard Seymour polazi od teze Rose Luxemburg kako svi objektivni razlozi za socijalizam ovise o „konceptu sloma, društvene katastrofe… kataklizme“, odnosno katastrofi kao mogućnosti za promjenu. U srži ove tvrdnje nalazi se shvaćanje da kapitalizam ne sadrži unutarnju korektivnu silu – da se neće urušiti pod težinom svojih ideala, već isključivo pod pritiskom materijalnih granica i katastrofičnih poremećaja. Katastrofa, dakle, nije iznimka nego sistemska konstanta, točka gdje se razotkriva unutarnja neodrživost ekonomskih i političkih odnosa. Međutim, Seymour tu katastrofu ne promatra kao „prirodnu“ silu – ona je društveno posredovana, odnosno u sebi nosi političke mogućnosti i etičke zahtjeve.

Upravo u toj točki razilazi se sa standardnim čitanjima marksizma. Ako je tradicionalni materijalizam usmjeren na pasivnu, inertnu materiju koja reagira mehanički na vanjske sile, Seymour pokazuje da nas ta slika ograničava u razumijevanju suvremenih kriza – od ekoloških do ekonomskih. Umjesto toga, predlaže da shvatimo povijest kao polje u kojem se ne odvija puki slijed uzroka i posljedica, već dijalektički proces, gdje ideje, materija i subjektivnost stalno redefiniraju jedno drugo.

U drugom dijelu predavanja, Seymour iznosi kritiku uobičajene dijagnoze kapitalizma. Kapitalizam nije, tvrdi on, samo sistem materijalne eksploatacije – on je također duhovna mašina, sistem formi koje djeluju nezavisno od konkretne materijalnosti. To su forme poput tržišta, novca, zakona vrijednosti – čisti odnosi koji se čine apstraktnima, ali imaju realnu moć da oblikuju svijet. One oblikuju i ljudsku subjektivnost, upravljaju radom, energijom, resursima – i upravo zbog te sposobnosti apstraktnog preoblikovanja materijalnog, kapitalizam opstaje i širi se.

Seymour tu kritiku upotpunjuje tvrdnjom da destruktivne tendencije kapitalizma nisu isključivo mehaničke, nego i ideološke. Kapitalizam uništava jer slijedi logiku beskonačnog rasta, koja je sama po sebi duhovna konstrukcija, a ne prirodni zakon. No, upravo zato rješenje ne leži u pukom rušenju sistema – ono leži u transformaciji same logike mišljenja, u kolektivnom prosvjećivanju koje vodi oslobođenju. Tu se vraćamo Luxemburginoj ideji – katastrofa može otvoriti prostor za transformaciju, ali samo ako su mase spremne spoznati prirodu sistema u kojem žive.

U trećoj cjelini Seymour se obračunava s tzv. „metafizičkim materijalizmom“ – redukcionističkim pogledom na svijet koji sve svodi na kemijske ili fizikalne interakcije. Ako je život samo mehanički odgovor na podražaje, tada sloboda – temeljna kategorija emancipacijske politike – gubi svaki smisao. Povijest se tada prikazuje kao neizbježni slijed zakona, bez mjesta za ljudsku volju, kreativnost i odgovornost.

No, Seymour ovdje uvodi novu znanstvenu paradigmu: suvremena biologija pokazuje da organizmi nisu pasivni ni mehanički – već su agenti, sustavi s vlastitim smjerom, kreativnim rješenjima i svrhovitom (teleološkom) dinamikom. Stanice, organizmi i ekosustavi posjeduju sposobnost da samostalno djeluju, oblikuju vlastiti razvoj i stvaraju nove oblike postojanja. Ovakvo viđenje prirode mnogo je kompatibilnije s politikom slobode nego klasični mehanički materijalizam.

Seymour smatra da upravo iz ovakvog razumijevanja prirode proizlazi ekosocijalistički horizont. Ako priroda nije samo tlo za ljudsku eksploataciju, već aktivni sudionik u povijesti, tada se i socijalistička politika mora mijenjati. Više nije dovoljno zahtijevati „pravedniju raspodjelu“ – potrebno je osmisliti novi odnos prema planeti, prema metabolizmu društva i prirode. Umjesto linearnog razvoja, potrebna je dijalektička ekologija, gdje više vrsta, ekosustava i zajednica koegzistira u ravnoteži.

To uključuje redefiniranje pojma napretka, transformaciju proizvodnje i potrošnje, demokratizaciju upravljanja resursima, kao i priznanje da borba za slobodu nije isključivo ljudska – ona je planetarna. Sloboda, u tom smislu, znači harmoničnu koegzistenciju, a ne dominaciju.

Seymourovo izlaganje valja smjestiti unutar recentnih pokušaja revitalizacije marksističke misli koji se protežu kroz različite autore_ice – od Kate Soper, do Bellamyja Fostera i Viveka Chibbera – a koji zajednički teže prevrednovanju marksizma izvan vulgarnog ekonomizma. Ovi pristupi (neki od kojih su već bili prisutni i na prošlogodišnjem Subversive Festivalu posvećenom transformaciji ljevice u doba post-politike i klimatske krize) promiču alternativna sidrišta Marxove misli – prvenstveno slobodu – umjesto reduktivnog oslanjanja na kategoriju klase.

Seymour se priklanja ovom pomaku, prepoznajući u “slobodi” produktivniji nosivi element političke filozofije od same klase, koja često – i kod Marxa – pati od neproblematičnog prijelaza iz deskriptivne u normativnu kategoriju. Slične pomake nalazimo i kod marksističkih autora poput Chibbera (koji inzistira na pitanju “što je točno determinirajuće?”), ali i kod liberala poput Davida Ellermana, koji, iako odbacuje radnu teoriju vrijednosti, postavlja subverzivna pitanja unutar liberalnog pravnog okvira (“zašto rad ne bi unajmio kapital?”).

Ova diskusija povezuje se i s konceptom “moralne ekonomije”, unutar koje se razlike u kapitalističkoj raspodjeli sve više moraliziraju, jer tehnički jezik postaje nedostupan velikom dijelu društva. Time se i pitanja radničke klase (ili radničke buržoazije) sve češće prevode u moralne imperativne narative (“poštena plaća”, “dostojanstvo rada”), ali se i takvi narativi sve više percipiraju kao zakašnjeli odgovori na procese koji su krenuli desetljećima ranije.

Seymour izbjegava voluntarizam i determinističku dijalektiku proizvodnih odnosa, nastojeći pokazati kako žudnja, odluka i sloboda prožimaju i prirodne, i političke, i društvene oblike života – čak i na razini genoma. U tom smislu, on upisuje marksizam u širi okret ka revolucionarnim i posthumanističkim okvirima, povezujući ga s primjerima iz biologije (refutacija Dawkinsovog “sebičnog gena”), filozofije žudnje i društvene teorije. Život, sugerira Seymour, nije puko preživljavanje u uvjetima nužnosti, već ispoljavanje slobode i kreacije, čak i tamo gdje to ne bismo očekivali.

Pritom se osvrće na suvremene mitove o tržišnoj racionalnosti, kulturnoj hegemoniji i patološkim reakcijama na nejednakosti – od razine mikrointerakcija do sistemske stabilnosti kapitalizma kroz moralnu rezignaciju (“you and what army?”). Nije slučajno da sve više marksističkih autora i autorica upozoravaju na nedostatak političke imaginacije u trenutku kada su infrastrukture borbe – sindikati, komune, partije – već desetkovane. U tom vakuumu, apel da “budemo novi ljudi” ostaje simbolički, iako ima emancipatorni potencijal (usp. Haiven, Stipe, Fay).

Seymour proširuje uobičajeni fokus marksizma, dovodeći ga u dijalog s duhovnošću, idealizmom (posebice Hegelovim), pa čak i s estetikom, umjetnošću i narativnim oblicima. U tom kontekstu marksizam nije više samo analitički aparat za kritiku političke ekonomije, već potencijalno i epistemološki okvir za nove oblike zajedništva, introspektivne prakse i političke organizacije. Iako se referira na tradiciju i građu, njegov fokus ostaje na otvorenosti i slobodi, ne na zatvorenim formama znanja ili dogmi.

U tom smislu, Seymour svojom predavačkom gestom ne zatvara teorijsko polje, već ga otvara – i to ne kao poziv na čistu teorijsku spekulaciju, nego na ustrajnu političku artikulaciju novog, koji ne mora biti ni savršen ni gotov, ali mora biti slobodan.

Seymour se vraća ključnoj točki: politička transformacija nije rezultat objektivnih uvjeta, nego subjektivne spremnosti. Emancipacija ne dolazi sama po sebi – ona se gradi kroz kolektivno učenje, kroz edukaciju, iskustvo poraza i izgradnju svijesti. Katastrofa može otvoriti prostor, ali bez spremnosti masa da je razumiju, interpretiraju i preobraze, ništa se neće dogoditi.

U tom smislu, borba protiv kapitalizma nije samo organizacijski zadatak, već i duhovna disciplina – razvoj nove percepcije, nove osjetljivosti prema metabolizmu svijeta. Politika se ne može temeljiti isključivo na ekonomskim proračunima ili hladnoj analizi – ona mora sadržavati etičku dimenziju, svijest o odgovornosti prema drugima, ljudskim i neljudskim bićima.

Seymourova „dijalektika katastrofe“ nudi radikalno osvježenje u marksističkoj misli: umjesto da se zadovolji klasnim analizama i ekonomskim modelima, on inzistira na ontološkoj dubini borbe – priroda, društvo i umnost povezani su u jedinstveni dijalektički krug. Katastrofa nije samo prijetnja – ona je mogućnost izbora: hoćemo li nastaviti u smjeru destrukcije, ili ćemo uz pomoć prosvijećenog materijalizma oblikovati novi svijet.

 

 

28.5.2024.

Kulturno informativni centar (KIC)

Predavač: Richard Seymour

Moderira: Stipe Ćurković

 

Dijalektika katastrofe: granice materijalizma

 

Prema Luxemburg, svi objektivni argumenti u prilog socijalizmu ovise o „konceptu sloma, društvene katastrofe… kataklizme“. No, kakav je marksizam kao materijalizam katastrofe? Predmetom njegova razmatranja nikada nije bila materija, već vladavina idealnih odnosa čiste forme koji nadziru i ograničavaju te povratno bivaju ograničeni materijalno-metaboličkim tokom. Destruktivne tendencije kapitalizma nisu materijalne naravi, već plod duhovne mašine, a naš najbolji resurs za borbu protiv njih je prosvijećenost i samosvijest masa, stečena kroz paćeništvo i edukativne poraze. Sa stajališta metafizičkog materijalizma, ovakva slika povijesti kao polja slobode izborene krvavom i dvojbenom dijalektikom, bila bi besmislena. Budući da bi život bio sveden na neki oblik puke neagentivne kemijske repeticije, kojom isključivo upravlja odnos između unutarnje sile i vanjskih uvjeta, sloboda ne bi bila ništa doli paradoksalna iluzija. Međutim, otkrića bioloških znanosti ukazuju na „kognitivnu“ ili čak „teleološku“ biologiju, slijedom koje je organizmima – daleko od toga da svoj finalni oblik zadobivaju slijepom, mehaničkom kauzalnošću odozdo – prirođena agentivnost, kreativnost, te stremljenje prema konačnoj formi. Ovakvo razumijevanje življenih procesa, kao intrinzično bliskih umnosti na svim razinama (od stanice preko organizma do ekološke zajednice) puno je perspektivnija osnova za ekosocijalističku politiku slobode, suživot više različitih vrsta i upravljanje planetom – od buržoaskog materijalizma na kojem se marksizam počesto temeljio, i to ne bez problematičnih implikacija.

 

Richard Seymour je pisac i medijski izvjestitelj s prebivalištem u Londonu. Pokretač je i urednik časopisa Salvage te autor knjige Disaster Nationalism: The Downfall of Liberal Civilisation (Nacionalizam katastrofe: Pad liberalne civilizacije, Verso, 2024).

 

 

 

Projekt “Tribina iz fotelje” financiran je sredstvima Grada Zagreba u okviru Programa potpore male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2024. godinu.