FAQ
24. travnja 2017.
Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije
Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
Kolektivni dokument više aktera/ki s europske ljevice o nužnim koracima za otpuštanje škripca u kojem EU drži ekonomsku i društvenu pravdu.
Tekst sastavili: Eric Toussaint, Miguel Urbán Crespo, Teresa Rodríguez, Angela Klein, Stathis Kouvelakis, Costas Lapavitsas, Zoe Konstantopoulou, Marina Albiol, Olivier Besancenot, Rommy Arce
Ovaj kolektivni tekst (puna lista potpisnika/ca nalazi se na kraju) nastao je na inicijativu Erica Toussainta, jednog od pokretača CADTM-ove (Komisija za otpis duga zemljama Trećeg svijeta) kampanje za otpis duga zemljama Globalnog Juga. Sadržaj teksta su raspravljali i potpisali aktivisti/kinje i ličnosti iz više od 15 europskih zemalja koji predstavljaju različite snage radikalne i antikapitalističke ljevice: Podemos i Izquierda Unida iz Španjolske, portugalski Lijevi blok, Lijeva partija, NPA i Ensemble iz Francuske, Narodno jedinstvo i Antarsija iz Grčke, radikalna danska ljevica, i aktivisti/kinje iz Cipra, Slovenije, Bosne i Herzegovine i Mađarske. Potpisali su ga razni zastupnici/e stranaka, a među potpisnicima/ama se nalazi i šef financija grada Madrida, kao i bivša predsjednica grčkog parlamenta, te članovi/ice komisije za istinu o grčkom dugu. Svi potpisnici/e su uključeni u trenutne rasprave vezane uz „plan B“ za Europu.
Cilj ovog teksta je analizirati bilancu snaga unutar EU i izraditi niz radikalnih, ali nužnih prijedloga protiv mjera „štednje“ i neoliberalnih politika, kao i alternativu postojećoj formi europskih integracija.
Deset prijedloga koji su predloženi u ovom tekstu ishod su analiza situacije u Europi od 2010. godine. Prijedlozi su zasnovani i na iskustvu sukoba koji se u prvoj polovini 2015. godine odigrao između Syrize i Troike, kao i na porazu koji je uslijedio nakon toga. Jednako tako u obzir smo uzeli i iskustva iz Španjolske, Irske i Cipra. Nedavni su događaji nedvosmisleno ukazali na to da vlade ljevice moraju imati hrabrosti da se odupru naredbama i mjerama europskih vlasti (a ne da ih poslušaju) i da moraju radikalno raskinuti sa okvirom osnivačkih sporazuma EU. To mora ići pod ruku sa masovnom narodnom mobilizacijom koju moraju pokrenuti inicijative koje će poduzimati vlade ljevice. Istovremeno se moraju poduzimati čvrste mjere koje je potrebno uvesti odmah: organizirati reviziju duga u kojoj će sudjelovati građani/ke, staviti pod kontrolu priliv i odliv kapitala, socijalizirati financijski i energetski sektor, radikalno reformirati poreski sustav. Neizbježna debata o euru također se mora provoditi javno, a u nekim zemljama izlazak iz eura je potrebno podržati i braniti kao opciju.
Objektivna analiza europskih politika prethodnih godina neizbježno vodi ka sljedećem zaključku: samo snažne, suverene i unilateralne mjere samoobrane omogućit će bilo kojoj progresivnoj nacionalnoj vladi i društvenim snagama koji ju podržavaju raskid s mjerama „štednje“ i neoliberalizmom, te hvatanje ukoštac sa pitanjima nelegalnog duga.
Od maja 2010. godine, pitanje nacionalnog duga postalo je centralnim pitanjem za Grčku i za ostatak eurozone. Prvi program od 110 milijardi eura koji je Grčkoj nametnula Troika – koju sačinjavaju Europska centralna banka (ECB), Europska komisija (EC) i Međunarodni monetarni fond (MMF) – a u svrhu izrade i provedbe ovog programa, proizveo je brutalno povećanje grčkog javnog duga. U raznim formama, isto se dogodilo i u Irskoj (2010), Portugalu (2011), Cipru (2013) i Španjolskoj.
Navedeni program imao je sljedeće osnovne ciljeve:
Bailout ili spašavanje privatnih banaka javnim sredstvima kako bi ove privatne banke izbjegle štetne posljedice svojih vlastitih kreditnih mjehura, i kako bi se izbjeglo novu veliku međunarodnu financijsku krizu.
Dati novim javnim kreditorima, koji su zamijenili privatne, enormne moći prisile nad vladama i institucijama zemalja periferije kako bi se nametnule: politike radikalnih mjera „štednje“, deregulacija (nagrizanje ili ukidanje velikog broja radnih beneficija i ostalih socijalnih pogodnosti), privatizacije i stroža autoritarna kontrola (vidi zadnju točku).
Sačuvati opseg eurozone (drugim riječima prisiliti Grčku i ostale zemlje periferije da ostanu u eurozoni), što je moćan instrument u rukama multinacionalnih korporacija i velikih ekonomija eurozone.
Neoliberalnim politikama jače udariti Grčku pojedinačno, ali i na druge periferne zemlje eurozone, kako bi se dao primjer za sve europske narode.
Učvrstiti europsku (za EU generalno i za svaku zemlju pojedinačno) autoritarnu formu vladavine, bez pribjegavanja novim eksperimentima koji bi sličili fašističkim ili nacističkim režimima Franca, Salazara ili Grčke vojne hunte (1967–1974). Ovaj aspekt se često zanemaruje jer je naglasak na socijalnim i ekonomskim reperkusijama. Autoritarne tendencije unutar EU i eurozone ključno su pitanje te cilj Europske komisije i velikih korporacija. To je vezano uz izvršne ovlasti, ishitrene glasačke procedure, ograničavanje ili kršenje mnogih prava, nepoštivanje volje birača/ica, i pored ostaloga, sve veću represiju prema pobuni.
Postoje lekcije koje možemo izvući iz neuspjeha politike koju je vlada Alexisa Tsiprasa usvojila 2015. godine kako bi razbila okove mjera „štednje“. Također je potrebno razumjeti i ograničenja manjinske socijalističke vlade Antonia Coste u Portugalu.
Alternativne politike u interesu ljudi moraju istovremeno ući u borbu sa mjerama „štednje“, javnim dugom, privatnim bankama, eurozonom i suprotstaviti se autoritarnim tendencijama. Iskustva unutar eurozone u periodu između 2010. i 2016. godine jasno pokazuju da nije moguće raskinuti sa mjerama „štednje“ ukoliko se ne ponude odgovori na barem upravo spomenute probleme. Naravno, u obzir moramo uzeti i klimatsku i ekološku krizu. Jednako tako, moramo se suočiti i sa humanitarnom krizom čiji je uzrok europska politika fortifikacije granica, bliskoistočnom krizom i usponom rasizma i ekstremne desnice, redom odgovornih za smrt tolikog broja migranata/tkinja i tražitelja/ki azila na Mediteranu.
Posebno nakon izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika, te nakon pojave radikalnih pokreta koji su se okupili oko kandidature Berniea Sandersa, a koji su sada pozvani u prve redove borbe protiv Trumpa i njegovog programa, europska radikalna ljevica, sindikati, feministički i ekološki pokreti moraju stvarati i graditi veze sa snagama otpora u SAD.
Veliki dio radikalnih lijevih snaga koje imaju članove/ice unutar parlamenta još uvijek imaju pogrešnu ideju o tome šta podrazumijevaju EU integracije i eurozona. Jednostavno rečeno, oni izgleda u Europskoj uniji vide više prednosti nego nedostataka.
Veliki dio radikalnih lijevih snaga koje imaju članove/ice unutar parlamenta smatra da su EU i eurozona kompatibilne sa povratkom socijalnodemokratskih politika, nešto manje nepravde i mogućnošću ponovne izgradnje ekonomije na kejnzijanskim principima.
Oni smatraju da su EU i eurozona kompatibilne sa povratkom socijalnodemokratskih politika, nešto manje nepravde i mogućnošću ponovne izgradnje ekonomije na kejnzijanskim principima.
Uzmemo li u obzir iskustva iz 2015. godine, od presudne je važnosti da podržimo one koji nemaju iluzija o Europskoj uniji i eurozoni i koji predlažu autentične ekološke i socijalističke perspektive kada je riječ o raskidu sa EU ovakvom kakva postoji. Jasno je da nema govora niti o reformi EU niti o reformi eurozone. Pokazalo se da ih je nemoguće reformirati na temelju univerzalnog prava glasa i demokratske debate, jer na ovim osnovama nije bilo moguće uvjeriti Europsku komisiju, MMF, ECB i konzervativne vlade koje su na vlasti u većini Europe, da prihvate mjere koje bi poštivale prava i volju grčkog ili bilo kojeg drugog naroda.
Referendum od 5. jula, protiv kojeg su se europske institucije borile svim snagama, ucjenom i prisilom (čak su prisilile grčke banke da zatvore vrata na pet dana prije referenduma), nije ih uvjerio da pristanu na bilo kakve ustupke. Naprotiv, potpuno ignorirajući sve demokratske principe, njihovi su zahtjevi postali još nasilniji.
Naravno, ima mnogo mjera koje bi mogle i trebale biti poduzete na europskom nivou kako bi se potaknula ekonomija, smanjila socijalna nepravda, dug učinio održivim, a demokracija oživjela. U februaru 2015. godine Yanis Varoufakis, tada grčki ministar financija, iznio je prijedloge koji su išli u ovom smjeru kada je sugerirao da se grčki dug zamijeni za dvije nove vrste obveznica – ili obveznice indeksirane uz rast[1] ili „trajne“ obveznice – koje nikada ne bi bile otplaćene kao glavnica, ali bi se trajno isplaćivala samo kamata. Ovi prijedlozi nisu imali nikakvu šansu kod europskih vlasti, unatoč tome što su bili umjereni i potpuno ispunjivi.
Ovo je slučaj i sa mnogim drugim prijedlozima čiji je cilj bio olakšanje grčkoga duga kao i duga mnogih drugih zemalja (zajedničko priznanje duga, euro-nominirane međusobne obveznice…). U tehničkom pogledu, svi ovi prijedlozi su izvedivi, ali u trenutnom političkom okviru i bilanci snaga unutar EU, volja da ih se stavi u praksu nedostaje. Progresivna vlada se ne može nadati da će je neko čuti i respektirati, a pogotovo ne da će joj pomagati Europska komisija,
Arbitrarna moć ECB-a i bankarska unija djeluju kao podrška moćima prisile koje europske institucije mogu upotrijebiti kako bi se suprotstavile bilo kojoj progresivnoj politici u Europi
ECB i europski mehanizam stabilnosti.[2]
ECB je u stanju paralizirati bankarski sustav pojedinih zemalja eurozone ne dopuštajući njihovim bankama pristup aktivi. Arbitrarna moć ECB-a i bankarska unija djeluju kao podrška moćima prisile koje europske institucije mogu upotrijebiti kako bi se suprotstavile bilo kojoj progresivnoj politici u Europi.
Sporazumi su postali iznimno restriktivni po pitanju duga i deficita. Europske vlasti koje kontroliraju te politike, mogle bi jednostavno odlučiti derogirati ove regulacije, uzimajući u obzir stanje krize u pojedinim zemljama (one to ustvari i čine za „prijateljske“ vlade), ali očito nemaju nikakvu namjeru da to urade.
Naprotiv, sve strane u pregovorima su se snažno borile protiv grčke vlade, premda je ista pokazivala da je iznimno umjerena (najblaže rečeno). Mainstream mediji i brojni europski vođe Alexisa Tsiprasa i Yanisa Varoufakisa su tretirali kao pobunjenike ili čak radikalne anti-Europljane. Između januara i jula 2015. godine Troika je pokrenula borbu protiv grčke vlade kako bi narodima Europe pokazala da nema alternative neoliberalnom kapitalizmu.
Kapitulacija prve Tsiprasove vlade nije bila dovoljna da zadovolji MMF i europsko vodstvo. Nastavljen je pritisak i na drugu Tsiprasovu vladu kako bi se primijenile još strože neoliberalne politike, pogotovo napadi na javno vlasništvo i socijalne te mirovinske fondove, uz asistiranje krupnom kapitalu kroz uvođenje dodatnih sudskih i pravnih okvira kojima je favorizirana privatizacija i osnovna strukturalna regresija. Sve ove mjere dovele su do povećanja nepravdi i do još više prekarnosti.
Ukoliko se kreditori slože sa novim restrukturiranjem duga, bit će to pod uvjetom da se nastave iste politike. U ovom slučaju, smanjenje duga neće biti niti pobjeda niti utjeha. Bit će to samo mjera kojom će se osigurati trajno vraćanje duga uz istovremeno oslabljivanje bilo kakvih društvenih borbi.
Ako ne poduzmu stroge, suverene i unilateralne mjere samoobrane, narodi i vlade koje narod glasanjem dovede na vlast da raskinu s mjerama „štednje“, neće moći stati ukraj kršenju ljudskih prava koje poduzimaju kreditori i velike korporacije
Ovo je prva lekcija: ukoliko ne poduzmu stroge, suverene i unilateralne mjere samoobrane, narodi i vlade koje narod glasanjem dovede na vlast da raskinu s mjerama „štednje“, neće moći stati ukraj kršenju ljudskih prava koje poduzimaju kreditori i velike korporacije.
Neki će tvrditi da bi ljevica, ukoliko dođe na vlast u Madridu, mogla iskoristiti snagu španjolske ekonomije (četvrta u eurozoni po iznosu BDP-a), kako bi ispregovarala ustupke koje Tsiprasova vlada nije uspjela. No o kojim ustupcima bi bila riječ? Ponovno uspostaviti proizvodnju i potaknuti zapošljavanje kroz široku javnu potrošnju i deficite? ECB i Berlin bi se sa još najmanje pet ili šest drugih centara usprotivili takvim politikama! Poduzeti stroge mjere protiv banaka? ECB bi, uz podršku Europske komisije, odbila takve politike.
Sigurno je i sljedeće: kada bi radikalna ljevica ušla u vladu na, primjerice, Cipru, u Irskoj, Portugalu, Sloveniji ili jednoj od tri baltičke države, suočena sa nepopustljivom Europskom komisijom ili ECB-om, ne bi imala snagu uvjeriti ove institucije da joj dopuste da odustane od mjera „štednje“, zaustavi privatizacije, razvije javne usluge i drastično smanji dug. Ove zemlje će se morati oduprijeti i donijeti unilateralne mjere u interesu stanovništva. Da li bi nekoliko progresivnih vlada zemalja eurozone moglo oformiti front za pregovore? Dobro bi došlo kada bi se nešto tako dogodilo, no izgledi su slabi, ako zbog ničeg drugog, onda zbog izbornih politika i planova.
Ukoliko Jean-Luc Mélenchon pobijedi na predstojećim predsjedničkim izborima u Francuskoj, a njegova koalicija dobije na narednim općim izborima, da li bi francuska lijevo orijentirana vlada mogla postići reformu eura? Mélenchon i oni uključeni u njegovu kampanju vjeruju da bi mogla. Opravdano je sumnjati u ovu mogućnost. Pretpostavimo da Mélenchon pobijedi i formira vladu s namjerom da uvede socijalne politike
Potrebno je usvojiti internacionalističku strategiju i stremiti europskoj integraciji koja spaja narode koji se protive sadašnjoj formi integracije, kojom potpuno dominiraju interesi krupnog kapitala
i reformira euro. Koje bi bile opcije?
Sasvim je izgledno da bi si francuska vlada mogla priuštiti neposluh u odnosu na postojeće sporazume, no izvjesno je da ne bi mogla postići dalekosežnu reformu cijele eurozone. Da bi se to postiglo, bile bi potrebne istovremene pobjede progresivnih opcija u zemljama centra i u zemljama periferije. Međutim, jasno je da bi vlada prkosne Francuske koja bi uvela mjere u cilju zaštite svog naroda i naroda svijeta (primjerice otpisom grčkog duga i duga zemalja u razvoju prema Francuskoj), zajedno sa svojim saveznicima mogla imati pozitivne učinke na nivou cijele Europe.
Iz navedenog možemo zaključiti da put izlaska iz krize nije nacionalističke prirode. Kao i u prošlosti, tako i danas: potrebno je usvojiti internacionalističku strategiju i stremiti europskoj integraciji koja spaja narode koji se protive sadašnjoj formi integracije, kojom potpuno dominiraju interesi krupnog kapitala.
Slabe karike u međueuropskom lancu dominacije nalaze se u perifernim zemljama. Da je Syriza usvojila ispravnu strategiju 2015. godine, to bi možda bila prekretnica. To se nije dogodilo.
Druge slabe karike gdje bi radikalna ljevica mogla osvojiti vlast u ne tako dalekoj budućnosti su Portugal, Španjolska i možda Cipar, Irska i Slovenija. Progresivni zaokret ka naprijed ovisio bi o sposobnostima radikalne ljevice da usvoji lekcije iz 2015, što bi značilo da mora iznijeti antikapitalističke i demokratske prijedloge koji bi za sobom povukli i široku narodnu podršku. Bez sumnje, snaga narodnih mobilizacija bit će odlučujući faktor. Ukoliko pritisak za stvarnim i beskompromisnim promjenama ne preplavi ulice, komšiluke i radna mjesta, budućnost će biti veoma mračna.
Kako bismo izbjegli situaciju kojoj smo svjedočili u Grčkoj 2015. godine, iznosimo deset prijedloga za društvenu mobilizaciju i poteza koje bi svaka vlada koja istinski radi u interesu ljudi morala povući odmah i simultano.
1. Vlade ljevice moraju na veoma transparentan način, u skladu sa svojim prijašnjim obavezama, iskazati neposlušnost Europskoj uniji
Stranka ili koalicija stranaka (primjer Španjolske pada na pamet) koje tvrde da vladaju moraju od početka odbiti prihvaćanje mjera „štednje“, i obećati da će odbiti sve mjere čiji je jedini cilj balansiranje proračuna. Moraju reći: „Nećemo pristati na diktat europskih sporazuma o balansiranju budžeta jer želimo povećati javne rashode kako bismo se borili protiv antisocijalnih mjera i mjera „štednje“ te pokrenuli ekološku tranziciju.“
Prvi je korak stoga da se s neposluhom krene jasno i odlučno. Grčka kapitulacija nam je pokazala da moramo razbiti iluziju da Europska komisija i ostale europske vlade poštuju narodnu volju. Ova iluzija može voditi samo ka katastrofi. Moramo pokazati neposluh.
2. Poziv na narodnu mobilizaciju na nacionalnom i europskom nivou
Takva se inicijativa 2015. godine nije pokazala uspješnom niti u Grčkoj niti u ostatku Europe. Očigledno je da europski društveni pokreti nisu postigli veći uspjeh pozivajući na demonstracije, koje su se dogodile, ali nisu bile na nivou potrebnom da bi se iskazala solidarnost sa narodom Grčke.
Međutim, istina je također i da strategija Syrize nije obuhvaćala pozive na narodnu mobilizaciju u Europi, pa niti u samoj Grčkoj. A kada je Tsiprasova vlada pozvala na mobilizaciju putem referenduma od 5. jula 2015., volja 61.5% Grka i Grkinja koji su odbili prihvatiti zahtjeve kreditora nije poštovana.
Prisjetimo se da su od kraja februara 2015. do kraja juna 2015. Yanis Varoufakis i Alexis Tsipras davali izjave u kojima su javnost pokušavali uvjeriti da je sporazum na vidiku i da se situacija poboljšava.
Zamislimo na trenutak da su nakon svakih važnih pregovora objasnili šta se zapravo zbiva priopćenjima za tisak, izjavama upućenima medijima i deklaracijama na javnim mjestima – ispred središta europskih institucija u Bruxellesu i drugdje. Zamislimo da su otkrili šta se zapravo događa. Došlo bi do okupljanja tisuća i desetina tisuća ljudi, a društvene mreže bi taj alternativni diskurs prenijele stotinama hiljada ili miliona građana/ki.
3. Pokrenuti reviziju duga u kojoj će sudjelovati građani/ke
Situacija je različita u 28 zemalja članica EU, kao i među članicama eurozone. U nekim europskim zemljama – npr. u Grčkoj – pitanje od najvećeg prioriteta i nužnosti je suspenzija otplate duga kako bi se zadovoljenje socijalnih potreba i osnovnih ljudskih prava apsolutno stavilo na prvo mjesto. To je istovremeno i ključni element strategije samoobrane.
U Španjolskoj, Portugalu, na Cipru i u Irskoj, takav poduhvat ovisi o ravnoteži moći i trenutnoj ekonomskoj slici. U drugim zemljama je moguće najprije napraviti reviziju duga, a potom odlučiti o suspenziji otplate. Potrebno je razmotriti specifičnost situacije u svakoj zemlji prije negoli se poduzmu ove mjere.
4. Uspostaviti kontrolu nad tokovima kapitala
Moramo pojasniti šta ovo znači. Uspostaviti kontrolu nad tokovima kapitala ne znači da ljudi ne mogu prebaciti nekoliko stotina eura na račune izvan svoje države. Međunarodne financijske transakcije bi, naravno, bile dopuštene do određenog iznosa. S druge pak strane, iznimno je važno nametnuti strogu kontrolu nad tokovima kapitala iznad određenog iznosa.
5. Socijalizirati financijski i energetski sektor
Socijalizirati financijski sektor ne znači naprosto razviti javni bankarski centar. Socijalizirati financijski sektor znači donijeti odluku o javnom monopolu nad financijskim sektorom, tj. bankama, stambenim štedionicama i osiguravajućim kućama. Drugim riječima, socijalizaciju financijskog sektora pod kontrolom građana/ki; pretvaranje financijskog sektora u javnu uslugu. Naravno, socijalizacija energetskog sektora također bi bila prioritet u sklopu ekološke tranzicije. Ekološka tranzicija se ne može dogoditi bez da postoji javni monopol nad proizvodnjom i distribucijom u energetskom sektoru.
6. Stvoriti dodatnu, nekonvertibilnu valutu i braniti pravo da se izađe iz eurozone
Bilo da je riječ o ostanku ili izlasku iz eurozone, potrebno je stvoriti komplementarnu, nekonvertibilnu valutu. Drugim riječima, valutu koja će se koristiti lokalno, za razmjenu unutar države – primjerice za plaćanje uvećanih penzija, povećanje plaća za javne službenike, poreze, javne usluge i slično. Upotreba komplementarne valute omogućava djelomično olakšanje u odnosu na diktat eura i Europske centralne banke.
Naravno, debatu o eurozoni nije moguće izbjeći. U nekim zemljama, izlazak iz eurozone je opcija koju političke partije, sindikati i drugi društveni pokreti moraju braniti. Nekoliko zemalja eurozone neće moći uistinu raskinuti sa programima mjera „štednje“ i krenuti u eko-socijalističku tranziciju bez izlaska iz eurozone. U slučaju izlaska trebala bi se implementirati redistributivna monetarna reforma iliti ubiranje posebnih progresivnih poreza na prihode iznad 200.000 eura. Taj prijedlog bi se odnosio samo na gotovinska sredstva, a ne na osobno vlasništvo (prvu nekretninu itsl.).
Primjenjujući progresivni valutni tečaj pri promjeni iz eura ka novoj valuti, količina gotovine u rukama 1% najbogatijih bi se smanjila, a bogatstvo bi se redistribuiralo kućanstvima.
7. Implementirati radikalnu poresku reformu
Ukinuti PDV na osnovna potrošačka dobra i usluge, poput hrane, električne energije i vode (do određenog nivoa potrošnje po pojedincu/ki), kao i na druge osnovne komunalne usluge. S druge strane, potrebno je povećati PDV na luksuzna dobra i usluge. Moramo povećati i poreze na korporativnu dobit i prihode iznad određenog iznosa – drugim riječima, progresivni porez na dohodak, bogatstvo, i luksuzne rezidencije. Reforma poreskog sustava treba proizvesti direktne i trenutne efekte: veoma značajno smanjenje direktnih i indirektnih poreza za većinu stanovništva i veoma značajno povećanje istih za najbogatijih 10% i velike korporacije. Također, moraju biti poduzete stroge mjere protiv prevare i utaje poreza.
8. Deprivatizirati – „otkupiti“ – privatizirane kompanije za simbolični iznos od 1 eura
Platiti simbolični iznos od 1 eura onima koji su se kroz privatizaciju obogatili bila bi prikladna gesta, a ojačala bi i proširila javni sektor pod kontrolom građana/ki.
9. Implementirati široki vanredni plan za stvaranje društveno korisnih poslova i za ekonomsku pravdu
Reducirati radno vrijeme bez reduciranja plaća. Opozvati antisocijalne zakone i usvojiti zakone kojima bi se popravila situacija po pitanju brutalnosti hipotekarnih dugova kojima su najviše pogođenezemlje poput Španjolske, Irske i Grčke (ali i mnoge druge zemlje). Ovo bi se moglo popraviti usvajanjem odgovarajućih zakona kojima bi se izbjegli sudski postupci (jer se mnoga kućanstva suočavaju sa pravnim radnjama koje zahtijevaju kreditori, tj. banke).
Primjerice, parlamenti bi mogli usvojiti zakon kojim bi se poništili hipotekarni dugovi ispod 150.000 eura i na taj način staviti „točku na i“ u ovakvim slučajevima. Moglo bi se provesti program široke društvene potrošnje kojim bi se poticalo zapošljavanje i društveno korisne djelatnosti, čime bi se stimulirala lokalna proizvodnja i distribucija.
10. Inicirati istinski konstitutivni proces
Ovo ne podrazumijeva ustavne promjene unutar postojećeg okvira parlamentarnih institucija. To podrazumijeva raspuštanje parlamenta i biranje ustavotvorne skupštine direktnim glasanjem.
Ovo je 10 glavnih prijedloga za raspravu. No, jedno je izvjesno: mjere koje je potrebno poduzeti moraju zahvaćati u korijen problema i moraju biti primijenjene istovremeno, jer nam je potreban koherentan program. Raskid sa mjerama „štednje“ se ne može postići ako od samog starta ne poduzmemo radikalne mjere protiv krupnog kapitala.
Oni koji nas uvjeravaju da je moguće postići ovaj cilj bez da se krene tim putem samo stvaraju konfuziju i blokiraju svaki stvarni progres. Arhitektura Europe i razmjer kapitalističke krize ne ostavljaju prostora za neokejnzijanske ili produktivističke politike. Eko-socijalizam mora biti stavljen u središte rasprave, a ne ostavljen po strani. Neposredni i konkretni prijedlozi se moraju pojaviti. Moramo iznijeti borbu protiv mjera „štednje“ i pokrenuti proces eko-socijalističke tranzicije. To je apsolutna i hitna nužnost.
Puna lista potpisnika: http://www.cadtm.org/The-Challenges-of-the-Left-in-the
Bilješke:
[1] Riječ je o vrsti otplate duga koja je vezana uz rast. Dakle, dug se otplaćuje samo ukoliko postoji ekonomski rast. (op. prev.)
[2] Europski mehanizam stabilnosti je entitet za upravljanje krizom eurozone. 2012. godine ovaj je pakt zamijenio druga dva mehanizma (European Financial Stability Facility i European Financial Stabilization Mechanism) koji su bili uvedeni kao odgovor na krizu javnoga duga u eurozoni. Ovaj se pakt odnosi samo na članice EU koje su dijelom eurozone. Ukoliko dođe do prijetnje stabilnosti eurozone, ova europska financijska institucija bi trebala garantirati financijsku pomoć (zajmove) zemlji koja se nađe u poteškoćama. Uvjeti za dobijanje ove pomoći veoma su strogi. Videti: http://www.esm.europa.eu/
