Novi uzlet palestinske kinematografije
U kratkom osvrtu na povijest i razvoj palestinske kinematografije, autor markira nekoliko značajnih filmskih naslova koji su reflektirali šire političke, ekonomske i društvene promjene u regiji. Okupacija Palestine i progon palestinskog naroda 1948. godine imali su poguban utjecaj na filmsku industriju, koja je gotovo utihnula na dvadesetak godina, prije ponovnog oživljavanja pod paskom Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u kasnim 1960-ima. Palestinski film autor vidi kao značajni alat otpora neumoljivom izraelskom nasilju, a njegov ponovni uzlet pokazateljem nezaustavljivosti palestinske borbe.
Palestinska kinematografija, uz egipatsku i sirijsku, jedna je od najranijih kinematografija Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Egipat je s kinematografskom produkcijom započeo 1923., Sirija 1928., a Palestina 1935. godine. Međutim, u to je vrijeme jedvice bilo moguće razdvojiti palestinski od sirijskog nacionalnog identiteta, izniklih nakon što su imperijalne sile raskolile regiju. Prije toga je Palestina bila poznata kao Južna Sirija i bila je dio Velike Sirije, koja je uključivala i današnju Siriju, Libanon i Jordan. Međutim, s početkom britanskog mandata u Palestini 1917. godine i francuskog mandata u Siriji 1920., nacionalni identiteti itekako su dobili na značaju. To se pretočilo u političko, društveno, ekonomsko i vojno djelovanje protiv imperijalnih sila toga vremena, koje su se ponašale kao da je regija njihova, ponižavajuće je cijepajući na komade. Filmska industrija u Palestini, zemlji koja je u samo nekoliko godina doživjela masovno raseljavanje stanovništva, bila je dio političkih, ekonomskih i društvenih promjena u regiji. Ovo masovno raseljavanje reflektiralo se u nizu filmova koji su se bavili nepravdom nanesenom palestinskom narodu, kao i njegovim životom prije Nakbe.
Prvo palestinsko kino, poznato pod imenom Cinematographe Oracle, osnovano je u Jeruzalemu 1908. godine. Filmovi su se prikazivali subotom i nedjeljom, u večernjim satima. Godine 1912. u gradu je osnovano kino Cinema International, u kojem su se mogli pogledati nijemi filmovi, dok su projekcije ovisile o broju prodanih ulaznica. U to su vrijeme kina uglavnom posjećivali dobrostojeći muškarci. Godine 1927. Palestina je dobila zakon kojim su regulirane kino-dvorane i uspostavljeni uvjeti pod kojima su britanske mandatne vlasti trebale upravljati tim sektorom. Prvi palestinski redatelj bio je Ibrahim Hassan Sarhan, koji je snimio dvadesetominutni kratki film o posjetu saudijskog kralja Sauda bin Abdilaziza Palestini 1935. godine. Drugi istaknuti palestinski filmaši bili su Ahmad Hilmi al-Kilani, koji je diplomirao u Kairu 1945., i Muhammad Saleh al-Kayali, koji je po povratku sa studija u Italiji osnovao filmski studio u Jaffi 1940. godine. Surađivao je s Ligom arapskih država na produkciji filma o Palestini 1945. godine. Iako je broj palestinskih filmova proizvedenih prije 1948. godine malen, sadržaj im je bio raznolik i omogućili su važnu dokumentaciju života prije Nakbe, a uključuju naslove kao što su Realized Dreams, Studio Palestine, Ahmad Hilmi Pasha i The Eid’s Night. Palestinsko-egipatski redatelj Salaheddin Bardakhan 1946. godine producirao je film A Night’s Dream, koji je tada prikazivan u Jeruzalemu, Jaffi, Ammanu i Kairu.
Utjecaj Nakbe na filmsku industriju u Palestini
Više je palestinskih filmova ugledalo svjetlo dana nakon Nakbe 1948. godine i osnutka Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) 1964. godine. Prvi palestinski film snimljen pod paskom PLO-a bio je No to Peaceful Settlement iz 1968. godine. Tada su sve produkcijske jedinice bile frakcijske, te je pokret Fatah, primjerice, imao svoju produkcijsku jedinicu. Palestinska filmska jedinica, koja je bila dijelom istraživačkog centra PLO-a, objavila je dvanaestominutni kratki film o izraelskoj okupaciji Pojasa Gaze 1967. godine i njezinom utjecaju na tamošnji palestinski narod. Lijevo orijentirane palestinske skupine poput PFLP-a i DFLP-a u vlastitom su aranžmanu producirale filmove kao što su The Path Rafiqa Hajjara iz 1973. godine i Our Little Houses iz 1974. Snimljeno je desetak filmova, naslova kao što su Why We Take Arms, Why We Plant Flowers i Palestine in the Eye. Arapski producenti također su pridonijeli palestinskoj filmskoj industriji toga vremena. Primjerice, irački producent Muhammed Tawfik producirao je desetke filmova, među kojima i Child and the Toy iz 1986. godine, a Sirijac Muhammed Malas je 1983. producirao The Dream of the City.
Uspostavom Palestinske samouprave (PA) 1993. godine, Odjel za medije i kulturu PLO-a pretvoren je u palestinsko Ministarstvo kulture. S obzirom na malen broj filmova koje je Ministarstvo proizvelo, to polje palestinskih „revolucionarnih filmova” danas bi se moglo smatrati mrtvim, jer se filmska produkcija palestinskih frakcija van PLO-a u svom pristupu i sadržaju razlikuje od produkcije palestinske revolucionarne kinematografije, uključujući filmove koje proizvode islamske stranke.
Polet palestinske kinematografije
U posljednjem desetljeću izranja palestinska kinematografija koja je izgubila na zamahu 1990-ih i 2010-ih. Elia Suleiman jedan je od palestinskih filmaša s najvećim doprinosom toj kinematografiji, osobito svojim remek-djelom It Must Be Heaven iz 2019. godine. Na Netflix je pak izvršen enorman pritisak nakon što je 2022. godine objavio Farhu, palestinski film koji pripovijeda priču o dvanaestogodišnjem palestinskom djetetu tijekom Nakbe, u kojoj je 750.000 Palestinaca_ki bilo protjerano iz svojih domova prije uspostave Izraela 1948. godine.
U filmu, Farhin otac sakrije svoju kćer u ostavu kako bi je zaštitio, obećavši joj da će se vratiti. Otac se ne uspije vratiti po kćer, i Farha iz ostave gleda užase Nakbe koji se odvijaju pred njezinim očima: palestinsku obitelj pogubljuje skupina židovskih vojnika u dvorištu njezine obiteljske kuće. Film otkriva djelić onoga što su pretrpjele palestinske izbjeglice, dok su implikacije Nakbe i danas itekako prisutne. Danas, dok izraelski političari koji Palestincima_kama prijete drugom Nakbom postaju ministri u novoj Netanyahuovoj vladi, filmovi poput Farhe doimlju se još zloslutnijima. Farha i drugi palestinski filmovi šalju poruku da se palestinska filmska industrija vraća u središte pozornosti nakon desetljeća slabe aktivnosti. Druga se generacija palestinskih izbjeglica obrazovala, a treća sada djeluje, osnažena dobrim stečenim obrazovanjem, što će se u nadolazećim godinama pretočiti u sve više palestinskih filmova i romana. Čini se da kulturni rat između Palestinaca_ki i Izraela uzima zaokret, i tek će se zahuktati u nadolazećim godinama.
Činjenica da je Farha u vrijeme pisanja ovoga teksta među 10 najgledanijih filmova na Netflixu pokazuje da izraelska protukampanja blaćenja filma nije bila uspješna. Kako se utjecaj palestinskog filma i audiovizualne industrije povećava, povećava se i mogućnost da će biti snimljeno više palestinskih filmova, što će povećati pritisak proizraelskih skupina na streaming i slične platforme. Ipak, poruka Farhe odjeknula je glasno i jasno: palestinski narativ ne može se zaustaviti.
Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2024. godini.
