Ethos: kontradikcije turskog društva na Netflixu

Turska mini-serija Ethos redatelja Berkuna Oye, u produkciji Netflixa, doživjela je međunarodni uspjeh i pohvale kritike. Kroz osam nastavaka serija dramatski umješno gradi nekoliko isprepletenih životnih priča likova različitog socijalnog i kulturnog habitusa i klasnog statusa u suvremenom Istanbulu. Redatelj gotovo dokumentaristički portretira svoje likove i situira njihove odluke, uvjerenja i vrijednosti unutar šireg socioekonomskog i historijskog konteksta turskog društva, kritički se odnoseći prema nasljeđu Erdoğanovog „umjerenog“ islamizma, ali i traumama moderne Turske koje sežu nešto dalje u povijest.

Kadar iz serije Ethos (izvor)
Svijet konzumacije i proizvodnje TV sadržaja već nekoliko se godina uvelike mijenja, prvenstveno pojavom streaming platformi koje su istovremeno i produkcijske kuće, poput Netflixa ili HBO Goa. Paralelno se ponuda sadržaja, a prije svega dramskih serija, uvelike internacionalizirala. Iako globalnom mrežom filmske i TV proizvodnje i dalje dominira Hollywood, na obzoru su se pojavile i serije iz manjih filmskih industrija i na jezicima koji nisu globalno razumljivi. Pionirsku ulogu u tom kontekstu odigrao je nordijski noir koji je postao sinonim za kvalitetne serije proizvedene van anglofonog svijeta. Paralelno s nordijskim valom, koji je spadao u TV sadržaj koji se mogao naći isključivo na javnim televizijama, balkanske prostore zapljusnuo je i val turskih telenovela koje su na našem TV tržištu u tom specifičnom žanru zamijenile dominaciju Latinske Amerike, koja je trajala otprilike od devedesetih do 2010-ih.
 
Turske serije tako su ubrzo postale sinonim za popunjavanje programske sheme privatnih TV kuća uz žanrovsku kombinaciju povijesnog spektakla i melodrame te stilski jezik koji obilježava prisutnost „razvučenih“ scena s naglašenom muzičkom pratnjom, koje bi, kada bi se snimale drugačijim autorskim ili produkcijskim pristupom, seriju od tridesetak nastavaka od po sat i pol vremena vjerojatno skratile na ne više od deset epizoda. Međutim, takvi su TV proizvodi, unatoč svojim na prvi pogled atipičnim stilskim i žanrovskim obilježjima, ubrzo preplavili i tržišta van granica Balkana, Srednje Azije ili Bliskog Istoka, regija kojima je Turska kulturno, povijesno i geografski bliska. Prema nekim podacima, danas je turska industrija TV serija druga najveća, nakon američke, i važan izvozni proizvod cjelokupne turske ekonomije. Svoje tržište ne nalazi više samo u bliskim kulturama i među svojom dijasporom u zapadnoj Europi, nego i globalno – u Južnoj Americi ili pak (jugo)istočnoj Aziji.
 
Ekonomski i geopolitički kontekst ovog TV vala jednako je zanimljiv, ako ne i zanimljiviji od narativa koji se u serijama proizvode, a nerijetko ga ti scenariji u određenoj mjeri reprezentiraju, ali i promoviraju. Vjerojatno najzvučniji od svih tih serijala je onaj o Sulejmanu Veličanstvenom, koji je istovremeno pred gledatelje stavljao mit o slavnoj prošlosti Osmanskog Carstva, ali i promovirao te simbolizirao novi (geo)politički diskurs umjerenog islamizma vladajuće stranke AKP i naglog ekonomskog razvoja (baziranog na izvozu i industrijskoj proizvodnji u Anadoliji), koji su za posljedicu imali rast srednje klase, čiji su životi i interijeri postali protagonisti i scenografija brojnih turskih sapunica. Ove serije istovremeno su kao kulturni proizvod počele simbolizirati širenje utjecaja Turske na one dijelove svijeta koji su nekad bili dio Osmanskog Carstva. Pritom su se pokazale kao savršeni instrument te nove Turske i njezine meke moći, posebice kroz poliranje i krizno menadžeriranje na van stalnih domaćih nestabilnosti: (nasilne) reaktualizacije kurdskog pitanja, intervencije Turske u Siriji, ali i puno važnije – autoritarne vladavine predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, čiju su oštrinu najviše osjetili upravo Kurdi, a onda i sindikalisti, novinari, opozicijski intelektualci i umjetnici, pogotovo oni na ljevici.
 
Čudno je stoga bilo, imajući na umu ove činjenice o Turskoj u zadnjih deset godina, a onda i iskustvo povremenog gledanja tih serija, kao i razgovora s kolegicama i kolegama angažiranima na (nedovoljno plaćenim) poslovima njihovog prevođenja i titlovanja, da je takav kontekst uspio iznjedriti seriju koja ide upravo uz dlaku mainstream TV proizvodnje, ali i mainstream diskursa u Turskoj i o Turskoj. Međutim, upravo se to dogodilo sa serijom Ethos, koju potpisuje kazališni redatelj Berkun Oya i koja je u studenom prošle godine postala međunarodni hit na platformi Netflix. Ethos, odnosno u originalu Bir Başkadır („nešto drugačije“) prkosi tipiziranoj i nekritičkoj reprezentaciji turske prošlosti i sadašnjosti, i razvija likove upravo oko kontradikcija te stvarnosti, koja nije nešto što trasiramo tek posljednjih nekoliko godina. Iako su priča i likovi smješteni u tursku suvremenost, usudio bih se reći da su se gradili što na očitim, to na zatomljenim i traumatskim događajima duge povijesti turske tranzicije iz Carstva u Republiku. To kratko dvadeseto stoljeće i „prekretnička“ dva desetljeća 21. stoljeća sa svojim klasnim, religijskim, etničkim i kulturološkim slojevima utkana su u svaki lik serije Ethos.
 
U idućih nekoliko redaka bit ćemo primorani djelomično spojlati sadržaj serije, pa oni koji ne vole znati sadržaj prije gledanja mogu slobodno odskrolati do zadnjeg paragrafa teksta.
 
Tursko javno zdravstvo je prostor u kojem se susreću dva lika koja reprezentiraju dva svijeta, a onda svojim odnosom i dijalogom (ili njegovom nemogućnošću) rascjep između njih, koji seže u ranije spomenutu dugu povijest Turske, kao svojevrsni podtekst cijele serije koji se nikako ne bi smio izostaviti iz čitanja totaliteta koji se gradi oko likova i njihovih odnosa. S jedne strane je pokrivena djevojka Meryem (Öykü Karayel), pacijentica na svojem prvom psihoterapijskom pregledu, na koji su je poslali s nekog drugog odjela jer nisu uspijevali pronaći fiziološke razloge njenih čestih nesvjestica. S druge strane, u svojoj ordinaciji sjedi doktorica Peri (Defne Kayalar), koja, ako je suditi prema kostimografskom, jezičnom i gestikulacijskom kodiranju, pripada sekularnoj građanskoj klasi. Meryem izbjegava odgovoriti na jasna pitanja doktorice Peri, razgovorom o autobusnom stajalištu i liniji koja bi je trebala vratiti doma, na periferiju Istanbula, tzv. gecekondu (brzorastuća i, našim katastarskim rječnikom rečeno, bespravno izgrađena naselja siromašnih i najnižeg sloja radničke klase).
 
Iz ovog susreta i suptilnog clasha u ordinaciji lagano se kroz osam epizoda račvaju narativni rukavci koji otvaraju klasnu, psihološku i kulturološku pozadinu ova dva lika, ali i ostalih protagonista. Njihovi se putevi isprepliću stvarajući određenu narativnu logiku, ali i mrežu likova, primarno njihovih ethosa (uvjerenja, životnih principa, moralnih uzusa i ideologija) koji bivaju razdrmani događajima i već spomenutim susretima. I sve se to odvija u univerzumu prekrasnog Istanbula s vilama uz Bospor, naseljima više radničke i srednje klase, ali i raspadajućim kućama na seoskoj periferiji.
 
Doktorica Peri, sekularna i visokoobrazovana liječnica s karijerom u inozemstvu, ne nosi se najbolje s novom Turskom u koju se vratila i to pokazuje u svojoj sesiji s Meryem. Simbol te nove Turske je hidžab, odnosno pokrivene djevojke, vrlo često obrazovane u vjerskim školama i pod utjecajem lokalnih hodža. Jedna od njih je upravo i Meryem, koja živi u trošnoj kući sa svojim bratom Yasinom (Fatih Artman), razvojačenim pripadnikom turskih obrambenih snaga koji se nije najbolje ekonomski „snašao“ u novim okolnostima pa je primoran raditi kao zaštitar u obližnjem disko klubu. Yasin portretira prekarnost životnih uvjeta klase koja se nastanila na istanbulskoj periferiji, došavši iz ruralne Anadolije, kao i njegova supruga, Ruhiya (Funda Eryiğit), kojoj trauma iz ranih dana i života u ruralnoj Anadoliji ne dopušta da izađe iz kolopleta depresivnih epizoda, samoozljeđivanja i pokušaja suicida. Yasin jedinu životnu utjehu nalazi u vjeri, odnosno požrtvovnom poštivanju autoriteta lokalnog hodže (Settar Tanrıöğen), koji svojim vjernicima u pravilu prodaje klasičnu pučko-vjersku patetiku i antimodernizam, ali ubrzo počne dovoditi u pitanje svoje poslanje nakon iznenadne smrti supruge i povratka kćeri studentice iz Konye zajedno sa svojom djevojkom. Već ovaj kratki sažetak daje natruhu o kompleksnosti i istančanosti scenarističkog i redateljskog pristupa u seriji Ethos.
 
Ipak, izgradnja likova i njihova slojevitost nije prvo što upada u oči nakon gledanja Ethosa. Pretpostavljam da će većini gledateljica i gledatelja prvi dojam biti stilska rafiniranost serije koja je izrazito filmska. Filmskim postupcima i samom kamerom Ethos je gotovo modernistički, pritom protkan francuskom filmskom glazbom iz druge polovice dvadesetog stoljeća te kadrovima Istanbula koji svojim vizualnim idiomom kao da pripadaju upravo toj stilskoj tradiciji i vremenu s početka ere televizije. Nekoliko epizoda završava TV isječkom koncerta Ferdija Özbeğena, koji bi najviše odgovarao profilu „turskog Olivera Dragojevića“, što doprinosi dobro ukomponiranom i promišljenom referencijalnom šarenilu same serije. Redatelj tom estetskom odabiru vješto suprotstavlja kadrove iz sapunica, u kojima glumi jedna od protagonistica serije, Melisa (Nesrin Cavadzade), figurirajući kao zbiljska (kao lik Melise) i fikcionalna (kao lik iz sapunice) točka susreta svih ostalih likova, unatoč njihovim klasnim razlikama. Naime, svi oni u jednom momentu počinju konzumirati proizvod tzv. niske kulture kao što su turske telenovele. Jedni jer im je to recepcijski i klasno gotovo pa namijenjeno (Meryem), a drugi jer se žele „očuditi“ i približiti novoj poznanici i uskoro prijateljici Melisi, ali i masovnoj kulturi koja je toliko daleko od njihovog sekularnog elitizma (Peri i njena majka).
 
Osim što se pod kišobranom pop-kulture okupljaju likovi različitih klasnih pozicija i socijalnog backgrounda, to jednim dijelom pokazuje i koliko su njihovi na prvi pogled fiksirani i zatvoreni ethosi, i predrasude koje idu s njima, zapravo krhke i nestabilne. Do razine karikaturalnosti! To se najbolje očituje tijekom Perine psihoterapijske supervizije, kada svojoj psihijatrici (i kolegici) govori o vlastitim (više nego osviještenim) predrasudama prema novoj islamističkoj većini u Turskoj i njihovim patronima (hodžama), da bi nekoliko trenutaka poslije ushićeno prepričavala svoj odnos s amazonskim šamanom i spominjala tretman ayahuascom, ne dovodeći to ni u kakvu vezu s religijom i odbojnim joj hodžama i pokrivenim ženama.
 
Meni najdojmljiviji lik, koji je u prvoj sezoni ostao sporedan, ali istovremeno otkrivajući potencijal za daljnju razradu, upravo je Perina supervizorica i kolegica, psihoterapeutkinja Gülbin (Tülin Özen). U jednoj epizodi, gdje je veći fokus stavljen upravo na ovaj lik, otkrivamo njenu kurdsku obitelj i brata s poteškoćama u razvoju koji trpi ogromne bolove, zbog čega je primorana tražiti ilegalne supstance da bi mu olakšala bol, što je dovodi u sukob s njezinom pobožnom, pokrivenom i odrješitom sestrom Gülan (Derya Karadaş). Vrhunac njihove svađe i tučnjave završava upućivanjem na pravog neprijatelja, koji nije unutar same obitelji, nego u liku turskog vojnika koji je njihovu majku tukao dok je bila trudna s bratom, stvarajući prilično jaku političku sliku opresije kurdske manjine u Turskoj, koja, unatoč klasnim i kulturološkim mimikrijama, u svojim obiteljskim biografijama i anamnezama i dalje nosi onu dugu povijest tranzicije iz multietničkog i multikonfesionalnog carstva u sekularistički i nacionalistički režim Atatürka i njegovih nasljednika.
 
U ovom kratkom osvrtu zanemario sam psihoanalitički aspekt serije, jer se i dalje ne osjećam dovoljno kompetentnim da proniknem u sve slojeve tog jezika i odnosa. Međutim, unatoč tome što se serija ne fokusira isključivo na odnos psihijatar-pacijent, kao neke druge serije odnosno franšize (poput izraelske BeTipul, tj. Na terapiji), njezina vrijednost je upravo u tome što je taj aspekt tek jedan od terena, ili pak (paradoksalno) najtransparentniji od terena na kojima se manifestiraju klasni, socijalni, etnički i ideološki, ali i emocionalni odnosi i sukobi.
 
Uz to što njezino gledanje zahtijeva barem površno poznavanje turske povijesti dvadesetog stoljeća, serija je prošarana mnoštvom referenci iz raznih podžanrova i disciplina, i traži koncentraciju te svojevrsni close reading na kojeg smo gotovo zaboravili u ovo vrijeme bindžanja i brze konzumacije sadržaja na web platformama. Ethos je maestralna serija u kojoj se očituje scenaristička i redateljska minucioznost koje u toj mjeri nismo odavno vidjeli, a pogotovo ne u TV seriji, i koja na najbolji mogući način donosi na ekran kontradikcije recentne turske povijesti kroz odlično oblikovane likove i izvrsnu glumačku postavu.






Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2020. godini.

Vezani članci

  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 29. prosinca 2019. Južni vjetar novog sindikalizma: Region kao radnička priča U europskoj podjeli uloga, postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka funkcioniraju kao rezervoar radne snage koja migrira u zemlje centra ili je firme iz centra jeftino upošljavaju putem podugovaranja i u sklopu direktnih stranih investicija. U pokušaju da stvore povoljnu investitorsku klimu, države oslabljuju i uklanjaju zakonske zaštite na koje se mogu pozvati radnice i radnici, dopuštajući i financijski potičući neljudske uvjete rada. Do relativno uspješnih radničkih borbi uglavnom dolazi u javnom sektoru, gdje je i sindikalna infrastruktura jača, kao u slučaju prosvjetnog štrajka u Hrvatskoj ili štrajka u Pošti Srbije. Međutim, otvaraju se i perspektive novog sindikalizma, kao odgovora na prekarnost u privatnom sektoru: nakon duge pravne bitke, 30 000 radnica i radnika zaposlenih u albanskim call centrima za talijansko tržište dobilo je svoj sindikat. Pročitajte pregled sindikalnih aktivnosti na europskoj periferiji.
  • 27. prosinca 2019. Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
  • 24. prosinca 2019. Proizvodnja baštine Promjena od proučavanja i registriranja do konzerviranja prošlosti omogućena je do 1970-ih uspostavljanjem i globalnim širenjem mehanizama zaštite građevina važnih za nacionalnu kulturu, te njihovom primjenom i na šire predjele gradova, radnička naselja, te ruralnu i modernističku arhitekturu. Procesom uspostavljanja režima zaštite stvara se simbolička vrijednost, koja može omogućiti ekonomsku eksploataciju kroz povećavanje vrijednosti nekretnina ili inkorporiranje u turističku ponudu, što povratno dovodi do ekonomskog raslojavanja.
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 24. rujna 2016. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 9. lipnja 2013. Prosvjedi u Turskoj
  • 31. prosinca 2019. Borba olovkama u rožavskom „ratu za obrazovanje“ "Sledeći Abdulaha Odželana, zatvorenog vođu PKK-a sa kojim samouprava dijeli ideološke korene, institut predlaže sistem koji se zasniva na tri potporna stuba „demokratske nacije“: demokratija, ekologija i feminizam. Od svojih početaka u tajnoj nastavi kurdskog jezika pre revolucije, obrazovni sistem se razvijao u pravcu izgradnje potpuno novog kurikuluma, a sada broji preko 3000 škola samo u kantonu Džezira i uključuje univerzitete koji su otvoreni u gradovima Kamišli i Kobana."
  • 27. travnja 2015. Budućnost Sirije, Palestine i Bliskog istoka u svjetlu nastanka ‘Islamske države’
  • 7. rujna 2016. Migracije kao oblik adaptivne strategije Nasuprot aktualnim uvriježenim mitovima o „migrantskoj krizi“, migracije su temeljni i formativni element gotovo svih ljudskih društava. Ksenofobna i panična retorika prisutna u mainstream medijima služi obrani „krhkih zidina“ Tvrđave Europe i imperijalističkih politika Globalnog sjevera. Taj diskurs nužno je raskrinkati, a aktualna migracijska zbivanja sagledati u historijskom i globalno-političkom kontekstu kako bismo spoznali obim problema i radili na sustavnim rješenjima. Naš sugovornik na ovu temu bio je Drago Župarić-Iljić iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu.
  • 3. siječnja 2016. Religija mira ili terorizma – Islam između dviju krajnosti U svjetlu pariških terorističkih napada za koje je odgovornost preuzela 'Islamska država', a na pozadini migrantske krize, mnogi komentatori predstavljaju Islam kao inherentno nasilnu religiju, zanemarujući činjenicu da u njemu ne postoji centralni autoritet koji interpretira vjeru i pokazujući nerazumijevanje povijesti terorizma koji je tijekom 20. stoljeća bio uglavnom etno-nacionalističkog i sekularnog usmjerenja, da bi na pozadini geopolitičkih previranja postao fenomen koji se vezuje i uz djelovanje islamističkih skupina: "U svjetlu razbijanja ideje o 'doslovnoj interpretaciji Kurana', ni 'Islamska država', a ni njezini saveznici, ne mogu se nazivati 'pravim Islamom'. Oni, kako tvrde Navaz i Bernard Haykel, nisu ništa drugo do li proizvod povijesnih faktora – islamski reformisti koji nasiljem pokušavaju nametnuti svoju verziju Islama drugim muslimanima, a i šire."
  • 7. travnja 2014. Euronacionalna granična patrola
  • 11. kolovoza 2011. Kad je narodu dosta čuda – o rezultatima čileanskog eksperimenta
  • 19. kolovoza 2012. Apartheid poslije apartheida Prenosimo tekst Marija Kikaša „FIFA: Dobar posao u Južnoj Africi“ objavljen u 336. broju Zareza (u tematu „Nogomet i neoliberalizam“), kao i kratak autorov komentar najnovijih događaja u ovoj afričkoj državi nakon masakra rudara u rudniku Lonmin. Snimke spomenutog brutalnog čina policijskih snaga JAR-a obišle su svijet zajedno sa šturim analizama samog štrajka rudara koji se u južnoafričkim, ali i u zapadnim medijima prikazuju kao sukob rivalskih sindikata, izostavljajući krucijalnu ulogu menadžmenta rudnika (i britanske firme Lonmin) te režima Afričkog nacionalnog kongresa u razlozima štrajka i njegovim posljedicama.
  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 4. kolovoza 2012. Gastarbajteri, glasnici budućnosti
  • 11. rujna 2012. “Krvavo podugovaranje” u umreženom društvu: migracije i postfordističko restrukturiranje u Europskoj uniji
  • 31. siječnja 2016. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu – režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 13. svibnja 2016. Izbjeglička kriza: Gdje je granica između tragedije i masakra? Antiizbjeglička politika Europske unije nastavlja svoje destruktivno razračunavanje s izbjegličkom krizom, potičući moralnu paniku u svojim državama članicama. Posljedice su jasno vidljive u krvavim rezultatima izgona, koji pomno demonstriraju kršenje ljudskopravaških načela u ime očuvanja bedema tzv. Prvog svijeta.
  • 5. kolovoza 2012. Izjava inicijative Sloboda za Başak povodom oslobađanja Başak Şahin Duman
  • 8. veljače 2015. Kamo dalje, ljevico?
  • 10. studenoga 2016. Kolateralne žrtve kolonijalnih politika Humanitarna kriza nastala ulaskom velikog broja izbjeglica na teritorij EU prošle je godine otkrila inherentna proturječja „zapadne civilizacije“. Strukturna ksenofobija i kolonijalistička institucionalna agenda suočili su se sa samoorganiziranom solidarnošću formalnih i neformalnih mreža, pojedinaca, inicijativa i udruga. Danas, kada je očito da je prolazak ljudi tzv. Balkanskom rutom nužnost, postavljaju se pitanja kako stati na kraj imperijalnim politikama vladajućih elita, ali i kako poboljšati položaj izbjeglica koje se već nalaze u Europi. O ovim i drugim vezanim temama razgovarali smo s Julijom Kranjec iz zagrebačkog Centra za mirovne studije.
  • 31. prosinca 2020. Kumek Filmski redatelj i performer Dario Juričan imao je krajem prošle godine premijeru novog dugometražnog dokumentarnog filma Kumek, o gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Međutim, redatelj nije uspio kapitalizirati ozbiljni četverogodišnji istraživački novinarski rad i prevesti ga u ambiciozniju političku analizu, zadržavajući repetitivni narativ na razini esencijalističkog moralnog prokazivanja, površnih generalizacija uz izlete u urbani rasizam i prijezira prema narodu koji je i sam navodno sklon korupciji te biranju vlastodržaca po svojoj mjeri i kada idu protiv njegovih interesa.
  • 13. prosinca 2020. Mustafa Golubić – šta zaista znamo? Iako je biografija obavještajca Mustafe Golubića, bivšeg borca za nacionalno oslobođenje, koji krajem 1918. godine postaje komunist, impresivna sama po sebi, senzacionalistički narativi prikazuju ga kao ikoničkog jugoslavenskog agenta 007, dok etnonacionalistički fokus zakriva politički razvojni put svojstven mnogim nacionalističkim revolucionarima koji su se u tom periodu okrenuli komunističkom internacionalizmu. Pročitajte tekst u kojem se na osnovu historijskih dokumenata prokazuju najčešće falsifikacije o Mustafi Golubiću, te demistificira i kontekstualizira njegov doprinos komunističkoj borbi.
  • 5. lipnja 2012. Sloboda za Başak
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 31. listopada 2020. Živući pakao Morije i nasljeđe europskog kolonijalizma Najveći izbjeglički kamp u Europi, Morija, smješten na grčkom otoku Lezvos, bio je još jedna manifestacija birokratiziranog europskog sustava azila i kolonijalnog nasljeđa, čiji je kontinuitet vidljiv i danas u brojnim ukorjenjenjim rasističkim imaginarijima i praksama. U kampu čiji su kapaciteti predviđeni za 3000 izbjeglica, bilo je smješteno više od 13 000 ljudi, izloženih krajnje dehumanizirajućim životnim uvjetima, izostanku sanitarnih čvorova, zdravstvene skrbi i elementarnog zaklona. Nakon njegova uništenja, Europa je na otoku postavila novi kamp u kojem su uvjeti još nepodnošljiviji.
  • 6. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ece Temelkuran: Slobodu sam našla u apokaliptičnom realizmu
    U Booksi je gostovala Ece Temelkuran, nagrađivana književnica i jedna od najpoznatijih turskih političkih novinarki. Temelkuran je u Booksi razgovarala s Antonijom Letinić, urednicom portala Kulturpunkt, o aktualnoj političkoj krizi u Turskoj te svom medijskom i aktivističkom radu. Potom je održala predavanje na temu "Odnos politike i pisanja" o svom angažmanu u pisanju novinarskih i književnih tekstova. Donosimo snimku razgovora i predavanja iz Bookse.
  • 4. lipnja 2020. Covid-19 i njegove metafore IV Kako su se mjere ublažavanja pandemije korona virusa odrazile na različite aspekte svakodnevice pročitajte u refleksijama o manifestacijama nasilja, šovinizma te prekarnih radnih i životnih uvjeta na (post)karantenskoj mizansceni kapitalističko-patrijarhalne realnosti, i novim, ali postojano kontradiktornim parametrima privremeno prekinutih ili izmještenih praksi društvenosti, preživljavanja, reartikulacije, solidarnosti i otpora.
  • 31. prosinca 2016. Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.
  • 12. srpnja 2020. Vučićeva izborna Pirova pobeda Unatoč pokušajima da spuštanjem izbornog cenzusa za ulazak u Narodnu skupštinu i drugim intervencijama u izborni proces te mobilizacijom kapaciteta vlastite stranke fingira demokratsku pluralnost, a suočen s opozicijskim bojkotom izbora poveća izlaznost, kako bi svojoj predvidljivoj pobjedi prije svega u očima europske javnosti priskrbio demokratski legitimitet, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji u dobroj mjeri kroji politički život u zemlji, nije uspio u namjeri da izbjegne bjeloruski scenarij – parlament bez opozicije. U idućem tekstu, autor analizira aktualnu prosvjednu situaciju u Srbiji.
  • 7. svibnja 2011. Zajednička agrarna politika nejednakosti
  • 18. rujna 2016. Kako do mobilizacije: lijeve stranke i sindikati na Balkanu Prenosimo tekst o mogućnostima zajedničkog djelovanja na mobilizaciji i stvaranju lijevih alternativa na Balkanu, ali i preprekama ostvarenju dugoročne zajedničke strategije, nastao u razgovoru sa sindikalistima i političkim aktivistima iz regije: „Osnovni problem elektoralističke strategije koja nade polaže u dovođenje proradničke partije na vlast jest pogrešno razumijevanje odnosa moći u kapitalističkoj državi, odnosno vjerovanje u to da samim osvajanjem vlasti nominalno radničke stranke osvajaju i moć potrebnu za reformiranje sustava u korist radništva.“
  • 11. listopada 2020. COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu "COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."
  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve