Otvoreno pismo plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Plenum je prije tjedan dana odlučio reagirati na provjerenu vijest da dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Damir Boras namjerava zabraniti zaposlenicima Fakulteta da budu mentori na besplatnom postdiplomskom studiju u Zadru. U ovom otvorenom pismu objašnjavamo razloge takve odluke i tražimo od Fakultetskog vijeća da na idućoj redovnoj sjednici u petak reagira i da se suprotstavi ovoj odluci čelnika naše sastavnice:



Otvoreno pismo plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu povodom dekanove zabrane mentorstvâ na postdiplomskom studiju u Zadru

U okvirima sistemske komercijalizacije visokog obrazovanja koja se dodatno “oslobađa” novim prijedlozima zakonâ iz ovoga resora, vijest o besplatnom postdiplomskom studiju u Zadru zvučala je kao fikcija. U trenutku kada je ta ideja doživjela svoje birokratsko ostvarenje njena potpuna realizacija dovedena je u pitanje eksplicitnom zabranom akademskim radnicima Filozofskog fakulteta u Zagrebu da sudjeluju kao mentori budućim doktorantima iz humanističkih područja na ovom postdiplomskom studiju. Kao studenti spomenutog fakulteta i zagovaratelji potpuno javno financiranog obrazovanja, osjećamo se pozvanim reagirati na ovu ”naredbu” čelnika našeg fakulteta!

Naime, velik broj akademskih radnika s hrvatskih i europskih sveučilišta voljan je mentorski raditi pro bono sa studentima u cilju ostvarivanja doktorata za one koji zbog svoje ekonomske situacije ili socijalne pozicije nisu u mogućnosti nastaviti svoje obrazovanje nakon završenih diplomskih studija. Ono što iznenađuje je odluka čelnika najvećeg humanističkog učilišta u Hrvatskoj – Filozofskog fakulteta u Zagrebu – kojom se zabranjuje nastavnicima ovog fakulteta da sudjeluju kao mentori budućim doktorantima od kojih je velik dio završio diplomski studij na ovom fakultetu, ali si ne mogu priuštiti postdiplomski po astronomskim cijenama (šezdeset tisuća kuna košta cijeli studij) u Zagrebu. Naviknuti smo, u sličnim situacijama u procesu jasne (i javne) komercijalizacije obrazovanja, na pozivanje na zakonsku regulativu i konstantni nedostatak “javnih sredstava”. U slučaju odluke dekana Damir Borasa i takva argumentacija je izostala s obzirom da nema zakonskih ni financijskih prepreka u ostvarivanju takve (prve) praktične “primjene” hrvatske (tranzicijske) humanistike. Jedina ponuđena argumentacija je čisto tržišna i može se svesti na plasiranje okamenjenih i nedovoljno kritički prorađenih termina zdrave konkurencije i centara izvrsnosti. Zdravorazumski je našem čelniku da nitko ne može studirati “za badava” koristeći resurse našeg fakulteta, pri čemu bi resursi trebali biti akademski radnici koji po zakonu imaju pravo obavljati ovakvu djelatnost? Takvo nedvosmisleno pristajanje uz neoliberalne tendencije Filozofski fakultet svrstava na stranu onih kojima je znanje doista roba koju može platiti samo manjina. U ovom slučaju riječ je o velikom udarcu i na akademsku slobodu onih koji nisu voljni svoje znanje i znanje budućih doktoranata shvaćati kao konkurentsku robu na tržištu. Više je nego jasno iz javnih i privatnih poruka uprave našeg fakulteta da se i ovom odlukom (kao i ugovorima kojima se studenti obvezuju plaćati studiju ukoliko država ne izvrši svoje obveze) pokušava preko leđa akademskih radnika i studenata voditi “bitku” s državom koja sve manje sudjeluje javnim sredstvima u financiranju znanosti i visokog obrazovanja, što svoj vrhunac i konačno točku “otvaranja tržištu” dobiva novom zakonskom regulativom koja se od nedavno nalazi u javnoj raspravi.

I dok smo naviknuti na ovakva svrstavanja većine vodećih ljudi naše ustanove, ono što nas puno više iznenađuje jest pretvaranje dijela akademske zajednice u salonsku zajednicu redovnih kritičara sistema koji svoju kritiku skrivaju među četiri zida kabinetâ i predavaonica, ne usuđujući se u ovakvim trenucima dignuti glas protiv ugrožavanja vlastite slobode i produbljivanja ionako dubokih klasnih razlika u sektoru koji bi se svojim “planom i programom” trebao suprostaviti takvim tendencijama. Toliko puta zazivana “akademska solidarnost” i ovaj put će se svesti na dva-tri imena koji će u okvirima upravnih tijela (redovnih sluga čelnikâ i sistema) sastavnica Sveučilišta stati na stranu otpora odlukama koji pozivanjem na “zdravi razum” bivaju vođeni jedino logikom i principima tržišta. Mi ćemo i dalje, u praksi i teoriji, provoditi ideju solidarnosti očekujući od deklarativno solidarnih da naprave iskorak iz nametnutih okvira.

Stoga, vođeni idejom potpuno javnog financiranog obrazovanja i socijalne jednakosti, tražimo od Fakultetskog vijeća u Zagrebu da se suprotstavi ovakvom nedemokratskom i neakademskom pokušaju opstruiranja sudjelovanja profesorâ Filozofskog fakulteta na poslijediplomskom studiju humanistike na Sveučilištu u Zadru, što je (zasada) jedini pokušaj bar djelomičnog otvaranja najviših stupnjeva obrazovanja svima onima kojima je zbog ekonomskih razloga onemogućeno daljnje znanstveno usavršavanje. U suprotnom plenum Filozofskog fakulteta će razmotriti i druge mjere borbe protiv ovakve službene politike Fakulteta.

Plenum FFZG-a

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve