Potrebna je nova strategija za brutalno novo doba

Vlada je prošloga četvrtka izglasala jedan od najreakcionarnijih i najgore zamišljenih zakona u povijesti ove zemlje. Jednim potezom, povećanje školarina obećava uništenje javno financiranog višeg i visokog obrazovanja u Engleskoj, te konsolidaciju jednog od najdalekosežnijih pomaka moći i prilika ikada izvedenih u takozvanoj demokraciji. Zakamufliran ispraznim pozivanjem na „studentski izbor“ i nekoliko simboličkih ustupaka manje imućnima, novi će zakon namjestiti čitav sustav u korist privilegirane manjine. Ubrzat će preobražaj pravog obrazovanja u tržišno motivirano obučavanje za posao, te će nepopravljivu štetu učiniti posebice studijima umjetnosti, humanistike i društvenih znanosti.

Studenti i nastavnici mobilizirali su se u dosad nezabilježenim brojevima i na dosad nezabilježene načine kako bi se usprotivili ovim katastrofalnim rezovima u području obrazovanja. U nemogućnosti da argumentirano sudjeluje, a kamoli pobijedi u javnoj raspravi, te nevoljka da posveti i najmanje vremena općenitom savjetovanju i diskutiranju, vlada je umjesto toga izabrala ugušiti naše demonstracije golom silom, zastrašivanjem i kolektivnim kažnjavanjem. Diljem zemlje, srednjoškolcima se prijeti izbacivanjem iz škole zbog sudjelovanja u lokalnim prosvjednim marševima. Brojne je prosvjednike ozlijedila interventna policija, stotine su uhićene a na tisuće opetovano opkoljene i zadržane (a potom fotografirane) protiv svoje volje.

Autor fotografije: chrisjohnbeckett

Pokušaji da se prosvjede prikaže kao „nerede“ koje je izazvala nekolicina pomahnitalih predstavljaju klišeizirano izbjegavanje stvarnih pitanja koji se ovdje važu. Svi koji su sudjelovali u ovim demonstracijama znaju da je svaka od njih bila golemo i moćno izražavanje gađenja nad vladinim planovima, beskompromisno odbijanje rezova i neoliberalnih prioriteta koje oni predstavljaju. Drsko je što vlada koja uništava naš obrazovni sustav (dok istovremeno vodi rat u Afganistanu, ulaže u nova nuklearna oružja i koristi „protuterorističke“ zakone kako bi krivično gonila velik broj vlastitog stanovništva) tretira desetke tisuća studenata i predavača koji ga brane kao da žele počiniti nasilje.

Ustvari, više su nasilja prosvjednici pretrpjeli nego počinili. Ustvari, uzevši u obzir katastrofu kojoj smo suprotstavljeni, prosvjednici su se ponašali izuzetno disciplinirano i suzdržano. Ustvari, premda policija opravdava upotrebu „zadržavanja“ kao načina da se spriječi nasilje, većina nasilja koja je počinjena tijekom okupljanja u četvrtak započela je dobrano nakon što je opsežna operacija okruživanja i zatvaranja prosvjednika postavljena.

Vjerujem da je iskustvo mojih studenata (koji studiraju filozofiju na Sveučilištu Kingston, ili na Sveučilištu Middlesex gdje sam do ljetos predavao) tipično za mnoge druge. Većina je njih već posvetila goleme količine vremena i energije kampanji protiv rezova, a mnogi su sudjelovali u svim većim skupovima u Londonu tijekom prošlog mjeseca.

Nedugo nakon glasovanja u četvrtak, policajac je pendrekom udario po glavi jednog od mojih sadašnjih studenata diplomskog studija. Rekao je da je imao osjećaj da je udaren metalnom šipkom. Nakon što su mu drugi studenti zavili ranu te je pušten kroz policijski kordon zbog svojih očitih ozljeda, policijski su ga bolničari na brzinu pregledali i provjerili reagiraju li mu oči još uvijek na svjetlo. Prema riječima mog studenta, preporučili su mu da sam nađe put do lokalne bolnice u Sjevernom Londonu, gdje je dobio šavove.

Barem tucet studenata s kojima radim nije uspjelo tako brzo pobjeći iz kotla u koji ih je policija zatvorila, te su se našli među tisuću ljudi koji su naposljetku potjerani na Westminsterski most nedugo nakon 21 sata, bez vode i sanitarija, bez informacija i objašnjenja, na oštroj zimi i vjetru, dugo nakon što su mediji otišli kućama. Tamo su bili zgurani nekoliko sati između čvrstih linija interventnih policajaca oboružanih pendrecima. Mnogi studenti kažu da su udarani pendrecima dok su držali ruke otvorene visoko u zraku, u nadi da će smiriti svoje napadače.

Autor fotografije: bobaliciouslondon

„Stajao sam na početku grupe, nisam se imao gdje maknuti,“ rekao mi je Johan Hoiby, student filozofije na Sveučilištu Middlesex. „Ruke su mi bile otvorene i vidljive kad me interventni policajac, bez povoda, udario u lice svojim štitom, vrišteći ‘natrag’ iako se očito nisam mogao pomaknuti. Najstrašnije od svega bilo je što su svi vrištali da su zgnječeni, a policija nas je ipak nastavila odgurivati premda nismo imali gdje ići.“

Negdje u to vrijeme, jedan od Johannovih kolega, Zain Ahsan, bio je „udaren pendrekom u područje trbuha; viknuo sam policajcu da su mi ruke u zraku i da me guraju ljudi iza mene.“

Moji studenti sa Sveučilišta Kingston kažu da su vidjeli da ljude hvataju napadaji panike, neki su imali napadaje astme, a neki su pali pod noge gomili.

„Činjenica da nitko nije poginuo na tom mostu,“ kaže jedan, „pravo je čudo.“

Neki studenti tvrde da su ih policajci udarali nogama dok su polako puštani, jedan po jedan, kroz uski policijski koridor. Svi su bili prisilno fotografirani, a mnogi od ljudi koji su bili zadržani na mostu odvedeni su potom na ispitivanje.

Priča o sudbini Alfija Meadowsa, studenta preddiplomskog studija na Sveučilištu Middlesex koji je znao slušati moja predavanja na diplomskom studiju, već je notorna. Alfie je zadobio jak udarac u glavu. Našli smo ga kako luta Parlamentarnim trgom malo poslije 18h, blijed i izbezumljen, tražeći put kući. Imao je veliku oteklinu na desnoj strani glave. Rekao je da ga je udario policajac i da se ne osjeća dobro. Bilo nam je dovoljno da ga jednom pogledamo; odveli smo ga do najbližeg zabarikadiranog izlaza najbrže što smo mogli. Trebalo nam je nekoliko minuta da dođemo do šutljivog zida policajaca koji su blokirali Ulicu Great George i uvjerili ih da ga propuste kroz svoje štitove, no nisu dopustili ni meni ni bilo kome drugome da pođe s njim potražiti medicinsku pomoć. Pretpostavili smo da se samo po sebi razumije da će s druge strane policijskog zida dobiti hitno i odgovarajuće liječenje, no zapravo su ga ostavili samog da odluta prema kvartu Victoria.

Kako se pokazalo, Alfijevo je preživljavanje ovisilo o tri slučajnosti. Da njegova majka (predavačica na Sveučilištu Roehampton, koja je također bila „zadržana“ na Parlamentarnom trgu) nije primila njegov telefonski poziv te ga nedugo zatim pronašla, Alfie bi se vjerojatno onesvijestio na ulici. Da potom nisu slučajno naletjeli na kola hitne pomoći koja su čekala u blizini, njegova bi dijagnoza bila fatalno zakašnjela. I da vozač ovih hitnih kola nije nadglasao inicijalno odbijanje službenika Hitne pomoći bolnice Chelsea and Westminster da pregledaju Alfija, možda bi prekasno bio prebačen na neurološki odjel za hitne operacije mozga u bolnici Charing Cross.

Tijekom posljednjih nekoliko dana počele su se širiti priče o drugim žrtvama (uključujući autora Shiva Malika, kojemu je trebalo pet šavova na glavi nakon jednog drugog susreta s policijskim pendrekom), no treba proći još nekoliko dana dok ne saznamo koliko je ozljeda zapravo pretrpljeno 9. prosinca.

Sa svakim novim prosvjedom saznajemo malo više o onome protiv čega se borimo.

Desetljećima su korporativni interesi, koji su promovirali a zatim implementirali svoje neoliberalne „reforme“, nastojali predstaviti dotične kao oblik moderniziranog poboljšanja, koje nemilosrdno napredovanje povijesti nosi prema nesputanoj jurnjavi za profitom „za dobrobit svih“. Desetljećima je ovo groteskno izvrtanje stvarnosti pomagalo da se prikrije nesmiljen napad na ostatke naših ne-još-profitnih usluga i resursa i da se uvjeri mnoge koji su zaklon našli u privilegiranijim dijelovima svijeta da toleriraju takav „razvoj“ kao nužnu cijenu koju trebaju platiti za svoj komfor i sigurnost. Ne više. Dani kada je vrijedila tvrdnja da „nema alternative“ sve brže postaju daleka uspomena, i posvuda po Europi bankarske su se maske počele skrivati iza policijskih vizira.

Autor fotografije: neil cummings

U četvrtak, vlada je svoj napad na više i visoko obrazovanje preobrazila u zakon, no samo će im dodatno oslanjanje na policijske pendreke omogućiti da ga i sprovedu. Sudeći prema dosadašnjoj reakciji vlade, samo je pitanje vremena kada će se pendrecima pridružiti vodeni topovi i gumeni meci, a umalo pogubne ozljede prerasti u smrtne slučajeve. Međutim, kako je Michelu Foucaultu bilo jasno, uspješno je korištenje moći „proporcionalno njenoj sposobnosti da sakrije vlastite mehanizme“. Premda neoliberalni program još nikad nije prodro tako duboko u britansku javnu sferu, rijetko su kad sredstva njegova nametanja izgledala tako ogoljeno. Nikakva policijska brutalnost ne može sprovesti nepopularne mjere suočene s golemim nepokoravanjem. Premda prijetnje izbacivanjem iz škole mogu zastrašiti nekolicinu izoliranih učenika, one ubrzo postaju smiješne ukoliko su kolektivno ignorirane.

Vlada nema mandat da utrostruči školarine i eliminira Doplatak za školovanje (Education Maintenance Allowance[1]) a parlament ne nudi uvjerljivu alternativu. Jedini način da spriječimo implementaciju torijevskih rezova jest da mobiliziramo škole i kampuse tijekom nadolazećih mjeseci na načine koji će vladu primorati da odustane. Torijevci su završili raspravu; kako nas Howard Zinn podsjeća, ne možete biti neutralni u vlaku koji se kreće.

[1] Financijska potpora mladima od 16-19 godina iz obitelji s nižim primanjima koji nastave školovanje po završetku obveznog obrazovanja (op. prev.).