Potrebna je nova strategija za brutalno novo doba

Peter Hallward, profesor filozofije na Sveučilištu Kingston u Londonu, prošli se četvrtak pridružio svojim studentima u prosvjedu protiv trostrukog povećanja školarina na britanskim sveučilištima. U ovom tekstu daje osobnu verziju događaja koji su se odigrali tog dana. Tekst je izvorno objavljen 13. prosinca na internetskim stranicama lista Times Higher Education.


Vlada je prošloga četvrtka izglasala jedan od najreakcionarnijih i najgore zamišljenih zakona u povijesti ove zemlje. Jednim potezom, povećanje školarina obećava uništenje javno financiranog višeg i visokog obrazovanja u Engleskoj, te konsolidaciju jednog od najdalekosežnijih pomaka moći i prilika ikada izvedenih u takozvanoj demokraciji. Zakamufliran ispraznim pozivanjem na „studentski izbor“ i nekoliko simboličkih ustupaka manje imućnima, novi će zakon namjestiti čitav sustav u korist privilegirane manjine. Ubrzat će preobražaj pravog obrazovanja u tržišno motivirano obučavanje za posao, te će nepopravljivu štetu učiniti posebice studijima umjetnosti, humanistike i društvenih znanosti.

Studenti i nastavnici mobilizirali su se u dosad nezabilježenim brojevima i na dosad nezabilježene načine kako bi se usprotivili ovim katastrofalnim rezovima u području obrazovanja. U nemogućnosti da argumentirano sudjeluje, a kamoli pobijedi u javnoj raspravi, te nevoljka da posveti i najmanje vremena općenitom savjetovanju i diskutiranju, vlada je umjesto toga izabrala ugušiti naše demonstracije golom silom, zastrašivanjem i kolektivnim kažnjavanjem. Diljem zemlje, srednjoškolcima se prijeti izbacivanjem iz škole zbog sudjelovanja u lokalnim prosvjednim marševima. Brojne je prosvjednike ozlijedila interventna policija, stotine su uhićene a na tisuće opetovano opkoljene i zadržane (a potom fotografirane) protiv svoje volje.


Autor fotografije: chrisjohnbeckett
Pokušaji da se prosvjede prikaže kao „nerede“ koje je izazvala nekolicina pomahnitalih predstavljaju klišeizirano izbjegavanje stvarnih pitanja koji se ovdje važu. Svi koji su sudjelovali u ovim demonstracijama znaju da je svaka od njih bila golemo i moćno izražavanje gađenja nad vladinim planovima, beskompromisno odbijanje rezova i neoliberalnih prioriteta koje oni predstavljaju. Drsko je što vlada koja uništava naš obrazovni sustav (dok istovremeno vodi rat u Afganistanu, ulaže u nova nuklearna oružja i koristi „protuterorističke“ zakone kako bi krivično gonila velik broj vlastitog stanovništva) tretira desetke tisuća studenata i predavača koji ga brane kao da žele počiniti nasilje.

Ustvari, više su nasilja prosvjednici pretrpjeli nego počinili. Ustvari, uzevši u obzir katastrofu kojoj smo suprotstavljeni, prosvjednici su se ponašali izuzetno disciplinirano i suzdržano. Ustvari, premda policija opravdava upotrebu „zadržavanja“ kao načina da se spriječi nasilje, većina nasilja koja je počinjena tijekom okupljanja u četvrtak započela je dobrano nakon što je opsežna operacija okruživanja i zatvaranja prosvjednika postavljena.

Vjerujem da je iskustvo mojih studenata (koji studiraju filozofiju na Sveučilištu Kingston, ili na Sveučilištu Middlesex gdje sam do ljetos predavao) tipično za mnoge druge. Većina je njih već posvetila goleme količine vremena i energije kampanji protiv rezova, a mnogi su sudjelovali u svim većim skupovima u Londonu tijekom prošlog mjeseca.

Nedugo nakon glasovanja u četvrtak, policajac je pendrekom udario po glavi jednog od mojih sadašnjih studenata diplomskog studija. Rekao je da je imao osjećaj da je udaren metalnom šipkom. Nakon što su mu drugi studenti zavili ranu te je pušten kroz policijski kordon zbog svojih očitih ozljeda, policijski su ga bolničari na brzinu pregledali i provjerili reagiraju li mu oči još uvijek na svjetlo. Prema riječima mog studenta, preporučili su mu da sam nađe put do lokalne bolnice u Sjevernom Londonu, gdje je dobio šavove.

Barem tucet studenata s kojima radim nije uspjelo tako brzo pobjeći iz kotla u koji ih je policija zatvorila, te su se našli među tisuću ljudi koji su naposljetku potjerani na Westminsterski most nedugo nakon 21 sata, bez vode i sanitarija, bez informacija i objašnjenja, na oštroj zimi i vjetru, dugo nakon što su mediji otišli kućama. Tamo su bili zgurani nekoliko sati između čvrstih linija interventnih policajaca oboružanih pendrecima. Mnogi studenti kažu da su udarani pendrecima dok su držali ruke otvorene visoko u zraku, u nadi da će smiriti svoje napadače.


Autor fotografije: bobaliciouslondon
„Stajao sam na početku grupe, nisam se imao gdje maknuti,“ rekao mi je Johan Hoiby, student filozofije na Sveučilištu Middlesex. „Ruke su mi bile otvorene i vidljive kad me interventni policajac, bez povoda, udario u lice svojim štitom, vrišteći ‘natrag’ iako se očito nisam mogao pomaknuti. Najstrašnije od svega bilo je što su svi vrištali da su zgnječeni, a policija nas je ipak nastavila odgurivati premda nismo imali gdje ići.“

Negdje u to vrijeme, jedan od Johannovih kolega, Zain Ahsan, bio je „udaren pendrekom u područje trbuha; viknuo sam policajcu da su mi ruke u zraku i da me guraju ljudi iza mene.“

Moji studenti sa Sveučilišta Kingston kažu da su vidjeli da ljude hvataju napadaji panike, neki su imali napadaje astme, a neki su pali pod noge gomili.

„Činjenica da nitko nije poginuo na tom mostu,“ kaže jedan, „pravo je čudo.“

Neki studenti tvrde da su ih policajci udarali nogama dok su polako puštani, jedan po jedan, kroz uski policijski koridor. Svi su bili prisilno fotografirani, a mnogi od ljudi koji su bili zadržani na mostu odvedeni su potom na ispitivanje.

Priča o sudbini Alfija Meadowsa, studenta preddiplomskog studija na Sveučilištu Middlesex koji je znao slušati moja predavanja na diplomskom studiju, već je notorna. Alfie je zadobio jak udarac u glavu. Našli smo ga kako luta Parlamentarnim trgom malo poslije 18h, blijed i izbezumljen, tražeći put kući. Imao je veliku oteklinu na desnoj strani glave. Rekao je da ga je udario policajac i da se ne osjeća dobro. Bilo nam je dovoljno da ga jednom pogledamo; odveli smo ga do najbližeg zabarikadiranog izlaza najbrže što smo mogli. Trebalo nam je nekoliko minuta da dođemo do šutljivog zida policajaca koji su blokirali Ulicu Great George i uvjerili ih da ga propuste kroz svoje štitove, no nisu dopustili ni meni ni bilo kome drugome da pođe s njim potražiti medicinsku pomoć. Pretpostavili smo da se samo po sebi razumije da će s druge strane policijskog zida dobiti hitno i odgovarajuće liječenje, no zapravo su ga ostavili samog da odluta prema kvartu Victoria.

Kako se pokazalo, Alfijevo je preživljavanje ovisilo o tri slučajnosti. Da njegova majka (predavačica na Sveučilištu Roehampton, koja je također bila „zadržana“ na Parlamentarnom trgu) nije primila njegov telefonski poziv te ga nedugo zatim pronašla, Alfie bi se vjerojatno onesvijestio na ulici. Da potom nisu slučajno naletjeli na kola hitne pomoći koja su čekala u blizini, njegova bi dijagnoza bila fatalno zakašnjela. I da vozač ovih hitnih kola nije nadglasao inicijalno odbijanje službenika Hitne pomoći bolnice Chelsea and Westminster da pregledaju Alfija, možda bi prekasno bio prebačen na neurološki odjel za hitne operacije mozga u bolnici Charing Cross.

Tijekom posljednjih nekoliko dana počele su se širiti priče o drugim žrtvama (uključujući autora Shiva Malika, kojemu je trebalo pet šavova na glavi nakon jednog drugog susreta s policijskim pendrekom), no treba proći još nekoliko dana dok ne saznamo koliko je ozljeda zapravo pretrpljeno 9. prosinca.

Sa svakim novim prosvjedom saznajemo malo više o onome protiv čega se borimo.

Desetljećima su korporativni interesi, koji su promovirali a zatim implementirali svoje neoliberalne „reforme“, nastojali predstaviti dotične kao oblik moderniziranog poboljšanja, koje nemilosrdno napredovanje povijesti nosi prema nesputanoj jurnjavi za profitom „za dobrobit svih“. Desetljećima je ovo groteskno izvrtanje stvarnosti pomagalo da se prikrije nesmiljen napad na ostatke naših ne-još-profitnih usluga i resursa i da se uvjeri mnoge koji su zaklon našli u privilegiranijim dijelovima svijeta da toleriraju takav „razvoj“ kao nužnu cijenu koju trebaju platiti za svoj komfor i sigurnost. Ne više. Dani kada je vrijedila tvrdnja da „nema alternative“ sve brže postaju daleka uspomena, i posvuda po Europi bankarske su se maske počele skrivati iza policijskih vizira.


Autor fotografije: neil cummings
U četvrtak, vlada je svoj napad na više i visoko obrazovanje preobrazila u zakon, no samo će im dodatno oslanjanje na policijske pendreke omogućiti da ga i sprovedu. Sudeći prema dosadašnjoj reakciji vlade, samo je pitanje vremena kada će se pendrecima pridružiti vodeni topovi i gumeni meci, a umalo pogubne ozljede prerasti u smrtne slučajeve. Međutim, kako je Michelu Foucaultu bilo jasno, uspješno je korištenje moći „proporcionalno njenoj sposobnosti da sakrije vlastite mehanizme“. Premda neoliberalni program još nikad nije prodro tako duboko u britansku javnu sferu, rijetko su kad sredstva njegova nametanja izgledala tako ogoljeno. Nikakva policijska brutalnost ne može sprovesti nepopularne mjere suočene s golemim nepokoravanjem. Premda prijetnje izbacivanjem iz škole mogu zastrašiti nekolicinu izoliranih učenika, one ubrzo postaju smiješne ukoliko su kolektivno ignorirane.

Vlada nema mandat da utrostruči školarine i eliminira Doplatak za školovanje (Education Maintenance Allowance[1]) a parlament ne nudi uvjerljivu alternativu. Jedini način da spriječimo implementaciju torijevskih rezova jest da mobiliziramo škole i kampuse tijekom nadolazećih mjeseci na načine koji će vladu primorati da odustane. Torijevci su završili raspravu; kako nas Howard Zinn podsjeća, ne možete biti neutralni u vlaku koji se kreće.

Peter Hallward
Times Higher Education
S engleskog prevela Milena Radovčić
Objavljeno 13. prosinca 2010.


[1] Financijska potpora mladima od 16-19 godina iz obitelji s nižim primanjima koji nastave školovanje po završetku obveznog obrazovanja (op. prev.).

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve