Upravljanje Europskom unijom – kritičke perspektive i alternativna rješenja za krizu eurozone

2011. godina donijela je provedbu nekih od najobuhvatnijih nedemokratskih strukturalnih promjena unutar EU od potpisivanja Lisabonskog ugovora. Usvajanjem novih pravila o ekonomskom upravljanju efektivno su povećane moći Europske komisije za upletanje u ekonomske i fiskalne poslove zemalja-članica. Politike tržišta rada izmijenjene su u korist veće fleksibilnosti i manjih nadnica, a mjere štednje institucionalizirane su kroz obvezna ograničenja u javnoj potrošnji. Pod izgovorom stabiliziranja eurozone te dramatične promjene provedene su brzo i tiho.

Dok se utrka za spas eura nastavlja, kritički orijentirani ekonomisti progovorili su o razlozima zašto su politike europskih institucija samo kozmetički zahvati u smislu rješenja krize eura. Ovdje su prikazani alternativni prijedlozi za progresivni izlaz iz te krize.

Kenneth Haar

EU doktrina šoka: Uvod u budućnost mjera štednje i napada na socijalna prava

Europska unija se sprema preuzeti glavnu ulogu u krojenju fiskalnih i ekonomskih politika država-članica. Razgovori o promjenama temeljnih pravila Unije, utvrđenih u Ugovoru, počeli su potkraj listopada. Promjene bi trebale omogućiti čvršće nametanje politika koje preferiraju Komisija, moćnije države-članice te – u biti – lobističke skupine krupnog kapitala. Mjere štednje i napadi na socijalna prava imaju biti opća politika EU. Kriza eura usmjerila je Europsku uniju na stazu prema novom modelu ‘ekonomskog upravljanja’, modelu koji postavlja institucije Unije u poziciju da nadziru i korigiraju fiskalne i ekonomske politike država-članica. Iako su summiti urodili novim idejama, poput pozicije Visokog povjerenika za ekonomiju, velik broj reformi već je usvojen. Nećemo morati dugo čekati da vidimo što ekonomsko upravljanje znači za Europsku uniju.

Kriza čega?

Osnovna ideja je jednostavna. Sa stajališta EU elite trenutna kriza je kriza javnog duga i proračunskih deficita, pa je oba potrebno odlučno srezati. Problem je također u plaćama koje smanjuju konkurentnost zemalja kao što su Irska, Grčka, Španjolska, Italija i Portugal, a možda i drugih. No, uzroci krize su mnogo širi i dublji od toga te uzrok početku krize zasigurno ne leži u javnom, već u privatnom zaduživanju. Mjehur tržišta nekretnina i neodgovorne politike posuđivanja novca koje su provodile velike banke pravi su uzroci kolapsa ekonomija mnogih europskih država. Ironično, iste te banke se sada spašavaju jednim velikim paketom posudbi za drugim. Sljedeći značajan faktor koji je znatno utjecao na krizu jest euro: države poput Irske, Portugala, Grčke i Španjolske našle su se u nepovoljnom položaju dijeleći istu valutu s Njemačkom, čime je njihova konkurentnost narušena. I to je srž problema, a ne plaće. Ustvari, plaće su više-manje stagnirale u većini zemalja, baš kao i u Njemačkoj, stoga novi model ekonomskog upravljanja u samom startu pati od temeljne pogreške. Nije da nas to treba previše čuditi. Najutjecajnije korporacije i vlade već godinama zagovaraju ovakvu formulu. One na krizu gledaju kao na veliku priliku, a nekoliko velikih koraka već je učinjeno da bi se ta prilika i iskoristila. Osam koraka, da budemo precizni.

Europski semestar

Europski semestar bio je prvi djelić slagalice koji je trebalo usvojiti i usvojen je vrlo brzo. Komisija je prijedlog objavila u proljeće 2010., a Vijeće ga je usvojilo u rujnu, samo nekoliko mjeseci kasnije. Po novoj proceduri, zemlje-članice moraju predati nacrte svojih državnih proračuna Komisiji i Vijeću u travnju. Nakon što Komisija prouči dokumente, komentare upućuje Vijeću na razmatranje. U srpnju Vijeće izdaje “smjernice” zemljama-članicama.

Komisija će svoje savjete temeljiti na Godišnjem pregledu gospodarskog rasta (Annual Growth Survey), dokumentu koji će izlaziti svakog siječnja. U ovogodišnjem pregledu Komisija je uglavnom naglašavala ‘nužnost’ reformi mirovinskih sustava u zemljama-članicama te ‘nužnost’ reforme tržišta rada. Savjeti zemljama-članicama usvojeni su u ljeto, podržavajući ovaj pristup. Priča se nastavlja: zaključak EU summita od 23. listopada glasi da bi sljedeći semestar trebao biti “koliko god je moguće ambiciozan”.

Pakt za euro

Pakt za euro (Euro Pact) je najpoznatiji dokument koji ocrtava novo ekonomsko upravljanje EU, a usvojen je na EU summitu 24. ožujka. Formulacije Pakta za euro su izuzetno jasne: rješenje krize leži u štednji i niskim plaćama. Kako bi ostvarile ‘konkurentnost’, države-članice moraju reformirati radno zakonodavstvo te održavati nisku razinu plaća kako bi ‘konkurentnost’ i očuvale. Kako bi pak ostvarile ‘stabilne državne financije’, članice se moraju prvenstveno usmjeriti na “održivost mirovinskog sustava, zdravstvene zaštite i socijalnih povlastica”, drugim riječima – na rezove socijalne potrošnje. Pribjegavanje alternativnim opcijama, primjerice povećanju proračuna obuzdavanjem utaje poreza, de facto je označeno kao nepoželjno. Pakt ne uključuje čvrste mehanizme prisile, ali u te svrhe služe opsežna legislativa i obvezujuće mjere sadržane u nedavno usvojenom paketu od šest legislativnih prijedloga vezanih uz ekonomsko upravljanje, poznatom i pod imenom “six-pack”.

Ekonomsko upravljanje po six-packu

Najbitniji elementi six-packa odnose se na kršenje dva uvjeta sadržana u Paktu o stabilnosti (održavanje iznosa proračunskog deficita ispod razine od 3% BDP-a i javnog duga ispod 60%):

– članice mogu izbjeći novčane kazne ili druge sankcije samo ako kvalificirana većina u Vijeću glasa protiv sankcija. To se naziva ‘poluautomatskim’ sankcijama.
– uvedena je nova mjera u svrhu osiguravanja otplaćivanja duga određenim tempom. Standard bi trebao biti 5% od razlike između javnog duga i 60%-tnog limita – svake godine. Kod zemalja s visokim javnim dugom ova bi mjera mogla prouzročiti ozbiljne posljedice za državne proračune. Belgija će, primjerice, uz razinu duga od 100% BDP-a, morati otplaćivati otprilike 2% BDP-a kroz mnoge godine (prve godine: 100-60/20). Ukoliko država članica ne udovolji novim pravilima o kriterijima zaduživanja, može biti novčano kažnjena.
– visina kazne može iznositi do 0.5% BDP-a – odnosno, čak milijarde eura.

Uvidjevši da su nejednakosti unutar eurozone odigrale ključnu ulogu u problemima s kojima se pojedine članice upravo suočavaju, Komisija je predložila inicijativu kojom bi se odgovorilo na, kako ih oni nazivaju, ‘makroekonomske neravnoteže’. Ipak, inicijativa nije usmjerena na sam euro niti na sve očiglednije mane u njegovoj konstrukciji, već isključivo na politike država-članica. Predložene protumjere koje bi trebale ispraviti te neravnoteže teret svaljuju na one koji su već i previše platili za vrijeme ove krize. Među neravnotežama koje treba ‘ispraviti’ istaknute su plaće. Nakon što je Komisija u rujnu 2010. predstavila svoje prijedloge, postalo je kristalno jasno kako se na njihovoj listi želja nalazi i napad na plaće. Kad bi se plaće u zemljama koje zaostaju u konkurentnosti smanjile, tvrdili su, ravnoteža bi bila ponovno uspostavljena.

Perspektiva

No, te mjere će teško rezultirati ravnotežom. Vjerojatnije je da će smanjenje potražnje pokrenuti silaznu spiralu nalik na krizu tridesetih. Odgovor institucija EU na krizu, usmjeren ka napadu na socijalnu potrošnju i plaće, nije ništa drugo doli poguban. Oni koji su već skupo platili ovu krizu nastavit će je plaćati i dalje, a bit će ih sve više.



Kenneth Haar je istraživač pri Corporate Europe Observatory (CEO), neprofitnoj istraživačkoj i promidžbenoj skupini koja se bavi razotkrivanjem korporativnog utjecaja na kreiranje politike EU.

Ovaj članak je skraćena verzija članka “Štednja zauvijek” (“Austerity forever”). Vidi cijelu verziju za reference i dodatna objašnjenja.

Susan George

Državni udar u Europskoj uniji?

Zahtjevi radnika u Europskoj uniji za boljim plaćama i radnim uvjetima, za kraći radni vijek, velikodušnije mirovinske povlastice, dulje godišnje odmore i više slobodnih dana za ovo ili ono – moraju se obuzdati! Što je previše, previše je!

Budimo zahvalni što Europska unija ima rješenja. Uskoro će neoliberalni model postati neopoziv i svi će ti pretenciozni skorojevići morati ušutjeti jednom za sva vremena. A i krajnje je vrijeme. Komisija je briljantnim potezom progurala paket mjera “six-pack” – bezazleno ime koje sugerira zabave na kojima pivo teče u potocima. Sâm paket je prilično trijezan i Komisiji daje dosad neviđen utjecaj na poslove zemalja-članica.

Europski parlament je 28. rujna 2011. tijesnom većinom odobrio plan Komisije – dalekosežno preuzimanje ovlasti pojedinačnih zemalja da same određuju svoje proračune i upravljaju svojim državnim dugovima. Odsad nadalje, Parlament i Vijeće (zajedno s Komisijom koja, naravno, nadgleda proces) moći će prisiliti vlade da se pokore preporukama Ugovora iz Masstrichta – inače poznatog kao „Pakt o stabilnosti i rastu“ – kojemu zemlje-članice nisu posvećivale puno pažnje u zadnje vrijeme. Nakon 2005. pakt se činio skoro pa prašnjavim reliktom. No sada, zahvaljujući six-packu, neće se tolerirati deficiti veći od 3% kao ni državni dugovi iznad 60% BDP-a. Nema dvojbi: tim ljudima treba čelična disciplina.

Počevši od 2012. europski parlamentarci i Vijeće secirat će državne proračune prije no što državni parlamenti iznesu svoja mišljenja o njima ili ih čak uopće pogledaju. Ako zemlje ne smanje svoje dugove dovoljno brzo ili odbiju proračunske „prijedloge“ iz Bruxellesa, mehanizmi za provođenje će stupiti na scenu. U slučaju da zemlje-članice nastave s neposluhom, kazna može značiti bilo depozit ili zapljenu 0.01, 0.02 ili čak 0.05% državnog BDP-a u korist Europske unije, ovisno o tome koliko se nepopustljivost ozbiljno doživljava. U slučaju, primjerice, Francuske s BDP-om od oko 1,9 milijardi eura (2,6 milijardi dolara), Komisija bi mogla zahtijevati polog od nekih 20 do 40 milijardi dolara ili čak 100 milijardi dolara ako bi Komisija povećala sankcije na 0.05% BDP-a.

U skladu s Komisijinim uobičajeno diskretnim a učinkovitim metodama, te trajne six-pack mjere prošle su kroz cijeli proces odobravanja a da se voda nije ni uzburkala, s malo rasprave i praktički nula građanskog angažmana. Većina Europljana ni ne sluti bilo kakvu promjenu, a kamoli da se da je izvršen divlji napad na sposobnost njihovih vlada da vladaju. Zahvaljujući tim zakonima možemo biti sigurni u trajnu moć neoliberalne doktrine diljem Europe, a naročito u eurozoni, budući da se izabrane predstavnike lišava prava da sastavljaju svoje vlastite proračune te ih se zamjenjuje postavljenim predstavnicima koji neće snositi nikakvu odgovornost. Pravo da odlučuju o monetarnoj politici davno su izgubili.

Bit će teško, ako ne i nemoguće, poništiti six-pack koji se čvrsto ukorijenio zahvaljujući i desnoj većini u europskom parlamentu. Na bilo kojem drugom mjestu čuli bismo optužbe da se radi o državnom udaru na vlade zemalja-članica i njihove narode. No zasad, na zapadu ništa novo.

Istovremeno, Komisija tjera zemlje-članice da prate drugi dio neoliberalnog scenarija raznim drugim direktivama koje osiguravaju dulje radne tjedne i radni vijek te postupno poravnanje plaća i socijalnih naknada na najmanji zajednički nazivnik. Radi se o nešto sporijem procesu koji će se pospješiti six-packom.

Europski sud pravde odrađuje svoj dio posla osobito po pitanju drugog cilja donijevši bar četiri odvojene presude koje prisiljavaju radnike da prihvate plaće manje od minimalca, iako rade u zemljama poput Švedske i Finske s jakom zakonskom zaštitom radničkih prava.

Zadivljujuća je sposobnost Komisije da stvari obavi diskretno i bez nepotrebnog uznemiravanja građana ili parlamenata zemalja-članica. Očita tehnička kompleksnost samih mjera i procesa njihova usvajanja smanjuje mogućnost dizanja buke, iako se zapravo radi o vrlo izravnim mjerama (koje, mogli bismo reći imaju njemačke otiske prstiju svuda po sebi).

U međuvremenu, mahom neoliberalni europski mediji ne vide zašto bi trebali problematizirati sve što se događa iza scene u Bruxellesu te pomažu u zatomljavanju protestiranja sve dok za intervenciju građana ne bude prekasno. Sve to nagovještava nadolazeće velike pobjede neoliberalizma i neuspjeh europskih ekonomija. Pardon, neuspjeh samo 90 posto naroda. Ostatak će biti u redu. Ne brinite se. Kao što je Martin Wolf nedavno parafrazirao Tacita u Financial Timesu kako bi opisao situaciju u Europi: “Pustoš koju ostave za sobom nazivaju stabilnošću.”




Andy Storey

EU – Novi prijedlozi ekonomskog upravljanja: rearanžiranje ležaljki na brodu koji tone

Nove mjere Europske unije za ekonomsko upravljanje predstavljene su kao pokušaj preveniranja još jedne krize dopuštanjem Komisiji čvršćeg nadzora nad proračunima zemalja-članica kroz mehanizme sprječavanja rasta fiskalnih deficita i javnog duga.

Ali javni dug, u većini slučajeva, nema ništa s genezom trenutne krize. Primjerice, katastrofični irski mjehur cijena nekretnina napuhan je ogromnim rastom duga kućanstava koji se popeo s 57 milijardi eura u 2003. na 157 milijardi eura u 2008. i trenutno iznosi 180% raspoloživog dohotka kućanstava (u usporedbi s 40% 1993.). Revizija irskog duga1 iz 2011. procijenila je ukupni nacionalni dug na 371,1 milijardu eura, od čega 273,9 milijardi (preko 75%) spada pod dug irskih banaka pokriven od države, ne uzimajući pritom u obzir, kako stoji u reviziji, veliku vjerojatnost da je većina neposrednog državnog duga od 91,8 milijardi eura proizašla iz krize bankarskog sektora. Drugim riječima, revizija zaključno dokazuje da je irska dužnička kriza kriza upravo privatnog, posljedično socijaliziranog, a ne javnog duga – navodno prenapuhani irski sektor javnih usluga ili “velikodušna” socijalna prava nisu uzrokovali krizu. Kao što možemo pročitati u reviziji, “jasno je da velika količina irskog javnog duga proizlazi iz krize bankarskog sektora, iz odluke o spašavanju svih irskih banaka u rujnu 2008.”.

Štoviše, bezobzirna nakaradnost irskog duga potpomognuta je liberaliziranim praksama pozajmljivanja diljem EU i olabavljenim prekograničnim regulacijama financijskog sektora. Politika niskih kamatnih stopa Europske centralne banke potpirila je vatru: varijabilna kamatna stopa ECB-a srezana je s 4,25% u kolovozu 2001. na 2% u lipnju 2003. Upravo je dizajn Ekonomske i monetarne unije (EMU) pomogao uzrokovanju krize kroz devizne tečajeve koji su zemlje periferije učinili nekonkurentnima u odnosu na Njemačku i, onemogućujući povrat konkurentnosti kroz devaluaciju, potaknuo zemlje periferije da se oslone na akumulaciju duga kao sredstvo “kompenzacije”2. Drugim riječima, budući da je već postojeća harmonizacija ekonomskih i socijalnih politika pripomogla nastanku krize, teško da je još više harmonizacije može riješiti.

Što onda stoji iza takve agende? Odgovor je jasan već dulje vrijeme. Predsjednik Europskog udruženja industrijalaca (European Roundtable of Industrialists) najavio je 2000. godine “dvostruku revoluciju”: “S jedne strane umanjujemo moć države i javnog sektora kroz privatizaciju i deregulaciju… A s druge strane prebacujemo ovlasti nacionalnih država na moderniju i internacionalniju strukturu na europskom nivou.” Desetljeće poslije, 2011., predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso Europskom parlamentu sljedećim riječima preporučuje nove mjere ekonomskog upravljanja: “Više nego ikad trebamo neovisnu vlast Komisije, da predlaže i procjenjuje postupke koje države članice moraju provesti. Vlade, budimo iskreni, ne mogu to same napraviti. Niti to može biti učinjeno kroz pregovore među vladama.” Ili, malo drukčije rečeno, demokratska rasprava i proces odlučivanja u suprotnosti su s našim ekonomskim ciljevima.

Koji su to ciljevi? Povijest dosadašnjeg rada Komisije najbolje pokazuje smjer u kojem će koristiti raspoložive ovlasti: protiv javne potrošnje (osim u interesu korporacija), društvene zaštite i regulacije tržišta; za privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju3. Dakle, one politike koje su nas dovele u krizu institucionalizirat će se i intenzivirati.

Sve dok nove mjere ekonomskog upravljanja ne pridonose rješavanju problema privatnog duga (izvora trenutne ekonomske katastrofe), analogne su premještanju ležaljki na Titanicu. Sve dok zadržavaju i produbljuju neoliberalnu politiku, povećavaju santu leda prema kojoj Titanic, u ovom slučaju europsko društvo, plovi.



Bilješke:
[1] Killian, S., J. Garvey and F. Shaw (2011) An Audit of Irish Debt, Dublin: Action from Ireland, the Debt and Development Coalition Coalition Ireland and the UNITE trade union.
[2] Lapavitsas, C., A. Kaltenbrunner, D. Lindo, J. Michell, J.P. Painceira, E. Pires, J. Powell, A. Stenfors and N. Teles (2010) Eurozone Crisis: Beggar Thyself and Thy Neighbour, RMF Occasional Report (www.researchonmoneyandfinance.org).
[3] Storey, A. (2006) ‘The European Project: Dismantling the Social Model, Globalising Neoliberalism’, Irish Review 34.


Costas Lapavitsas

Radikalno rješenje za krizu eurozone

Svijet je na prekretnici koja će rezultirati možda najvećom krizom u povijesti kapitalizma. Kriza koja je započela 2007. može postati većom čak i od Velike depresije 1930. upravo zbog načina na koji se razvila i načina na koji je se pokušalo riješiti tijekom proteklih godina.

U Europi krizi pogoduje Europska monetarna unija (EMU), tj. zajednička valuta – lošija verzija zlatnog standarda. EMU je stvorila rascjep između centra i periferije, uslijed čega periferija gubi na konkurentnosti u korist centra. Rezultat toga je gomilanje privatnog i javnog duga koje osuđuje periferiju, kao što to obično biva u sustavima konvertabilnih valuta, na spor rast i slabu socijalnu skrb. Za razliku od njih, države centra (poput Njemačke) postale su ekonomski gospodari eurozone.

Politike koje su europske institucije donijele kao odgovor na krizu ticale su se rezanja javnih davanja i smanjivanja plaća. Financijska neodgovornost, međutim, s krizom nije imala veze. Financijski najodgovornije zemlje Europe u posljednjih deset godina bile su Irska i Španjolska – daleko više od Njemačke. Čak ni Grčka nije bila toliko neodgovorna tijekom proteklog desetljeća – kontrolu nad vlastitim financijama izgubila je tek poslije krize, nikako ne prije. No, financijska fragmentiranost eurozone uporno se izdvaja kao uzrok krize, a pokušaji kojima se želi sanirati znače stroža pravila i institucionalizaciju mjera štednje.

Cijena prilagodbe periferije

Politika prilagodbe nametnuta Grčkoj od strane takozvane trojke EU, MMF i ECB sastoji se od dva dijela. U prvom se predlaže smanjenje javnih davanja kako bi se stabilizirale financije, dok se drugi sastoji od privatizacije i liberalizacije kako bi se ekonomija ponovno pokrenula, ovog puta s većim rastom. Politika je nametnuta u svibnju 2010., no grčka je vlada slične mjere u manjem opsegu provodila i ranije.

Nema sumnje da je ovaj plan potpuno propao. Jako je loše zamišljen i jako loše proveden, što je rezultiralo golemim odstupanjem od očekivanja. Očekivalo se kako će se BDP smanjiti za 3,5% u 2010., za 1% u 2011., a da bi se nakon toga Grčka trebala vratiti na tržište. U stvarnosti je BDP prošle godine pao za 4,5%, dok se ove godine očekuje pad od 6% ili više, što će se nastaviti i iduće godine, ali za 2,5% (iako bi vrlo vjerojatno pad mogao biti i veći). Kad se sve zbroji, ukupan pad proizodnje od 2009. iznosi oko 13%, a kad se uzme u obzir i moguća proizvodnja, broj se penje na 25%. Takve brojke nisu viđene još od Velike depresije.

Uzroci katastrofe su očiti. Umjesto da se potiče rast, program je drastično smanjio ukupnu potražnju u najgorem mogućem trenutku. Posljedica je bila nagli porast nezaposlenosti, koja trenutno iznosi više od 17%, s tim da se nezaposlenost mladih kreće između 40 i 50 posto. Za sljedeću godinu predviđa se kako će ukupan broj nezaposlenih iznositi 1,2 milijuna ljudi, a sve u zemlji s 11 milijuna stanovnika. Smanjenje plaća varira između 15 i 20 posto, većinom u javnom sektoru, no javlja se i u privatnom. Škole su u potpunom kaosu, zdravstvo kolabira, prijevoz je neorganiziran, a stope nasilja rastu širom zemlje. Rezultat? Potpuna fragmentacija društva, gubitak društvene kohezije i praktički stanje hobbesijanskog ‘rata svih protiv sviju’.

Povrh svega, i država se raspada. Daleko od toga da je Grčka bila uzor po pitanju učinkovitosti, no nikada nije bila toliko loša kakvom je se prikazivalo. Trenutno nije u stanju samostalno funkcionirati niti je sposobna intervenirati u ekonomiju. Zatvaraju se vitalni elementi intervencije koja bi potencijalno mogla obnoviti ekonomiju, poput agronomije i drugih produktivnih sektora.

Sve se ovo predstavlja kao nužna cijena koju je potrebno platiti kako bi se Grčka obnovila. No, do toga neće doći ako će se nastaviti ovim destruktivnim pravcem. Sve što će proizaći iz toga bit će propadanje grčke ekonomije i društva – transformacija koja će pretvoriti Grčku u europsku zabit sa slabom državom, slabom ekonomijom i nesposobnošću da ostvaruje svoja nacionalna i demokratska prava unutar EU.

Alternativna rješenja

Nadnacionalni mehanizmi upravljanja stvoreni na europskoj razini nisu bili djelotvorni te su stvorili strahovite demokratske probleme s kojima se sada suočavamo. U isto vrijeme primjetno je opadanje ideologije europejstva koje se očituje guranjem Komisije u drugi plan tijekom proteklog razdoblja i gubitkom legitimiteta EU među građanima Europe. Došlo je do spontanog ojačavanja nacionalnog s obzirom na neuspjeh nadnacionalnog, što možda otvara mogućnost ponovne demokratizacije i donošenja mjera koje će ići u korist radnicima. Iskustvo s monetarnom unijom pokazuje kako su nacionalni mehanizmi iznimno važni za očuvanje demokratskih prava i obranu radničkih interesa ispred interesa velikih banaka i kapitala.

Sve je ovo jasno ocrtano u slučaju Grčke koju kreditori sve jače prisiljavaju na povrat duga. Takav povrat mogao bi se odigrati pod okriljem monetarne unije što bi značilo da bi zemlja vjerojatno potpuno izgubila kontrolu nad vlastitim bankama i financijskom politikom. Alternativa je povrat koji bi se odvijao pod uvjetima postavljenima od strane Grčke, a koji bi time bio suveren i demokratski. Takav bi povrat bankama nametnuo prisilne uvjete, a javnosti omogućio uvid u strukturu dugovanja. Vjerojatno bi doveo i do izlaska iz EMU, koji bi za Grčku mogao značiti izlazak iz slijepe ulice, povrat kontrole nad monetarnom politikom i ponovno postajanje konkurentnom, a sve to u jednom potezu umjesto da se inzistira na smanjenju plaća pored svih ostalih destruktivnih mjera u posljednje dvije godine.

Povrat i izlaz bi sasvim očito prouzročili šokove širokih razmjera, no sami po sebi ne bi mogli riješiti probleme s kojima se suočavaju Grčka i ostale periferne zemlje. Potreban bi bio i širok program ekonomskog i društvenog restrukturiranja – upravo je stoga povrat na nacionalne mehanizme neophodan ukoliko se periferija želi oporaviti. Grčka bi trebala nacionalizirati banke, ponovno uvesti kontrolu nad kapitalom, pod hitno preraspodijeliti prihode i bogatstvo, ponovno doseći svoj proizvodni kapacitet te očistiti državu. Drugim riječima, potreban je opsežan program transformacije koji niti EU niti EMU u svom trenutnom obliku ne mogu provesti.

Na europskoj razini bitan bi korak bila sveopća nacionalizacija bankovnog sustava. Trenutna je kriza pokazala da se europske banke, ukoliko ih uopće možemo tako nazvati s obzirom na njihov nacionalni karakter, moraju staviti pod društvenu kontrolu. Privatno bankarstvo, u obliku u kakvom smo ga iskusili u proteklim desetljećima, nepobitno je i sustavno podbacilo. Javne banke su potrebne kako bi spasile situaciju i postavile europskoj ekonomiji nove smjernice. To bi vrlo vjerojatno uzrokovalo masovne društvene i političke nemire, no isto bi tako moglo dovesti do prihvaćanja novih strategija rasta, različitih od onih koje favoriziraju interese privatnog kapitala kroz smanjivanje plaća i inzistiranje na fleksibilnosti radne snage. Sve su to iscrpljene i istrošene ideje iz osamdesetih i devedesetih godina kojima se postiglo vrlo malo, a povrh toga su potpuno neprikladne za suočavanje s krizom s kojom se susreću ovaj kontinent i svjetska ekonomija.

Možemo li uspjeti u tome? Nadam se da možemo. No, čak i ako se pojavi rješenje, to neće biti uslijed napora Europske komisije. Doći će odozdo, spontanim akcijama radnika i ostalih.



Ovaj je članak napisan na temelju novog izvještaja o krizi eurozone mreže Research on Money and Finance (RMF), ‘Breaking Up? A Route Out of the Eurozone Crisis’. Cijeli izvještaj dostupan je na http://www.researchonmoneyandfinance.org/


Dominique Plihon

Pet prijedloga za progresivan izlazak iz krize eurozone

Razmišljamo li o alternativama za Europu, tada to mora biti alternativa kapitalizmu. Očito je da postoji snažna potreba da se raskine s opasnim neoliberalnim politikama u EU koje su doprinijele krizi. Mora se provesti nekoliko mjera.

Restrukturiranje duga

Mora se restrukturirati državni dug većine perifernih zemalja. Teret duga zemalja poput Irske i Grčke već je dosegao neodržive razine, dok se njihovim populacijama nameću runde strogih politika štednje kako bi vratili svoje dugove. No štednja smanjivanjem troškova javne potrošnje, socijalne skrbi i obrazovanja imat će veoma negativne posljedice po ekonomiju. Ovakva politika će usporiti ekonomsku aktivnost, smanjiti razvojni kapacitet tih zemalja u budućnosti i bit će kontraproduktivna za rast.

Što prije se mora započeti s pregovorima kako bi se smanjile kamatne stope i razina dugova Grčke, Irske i Portugala. Da bi se utvrdilo porijeklo povećanja duga (bankarska kriza, utaja poreza, porezni rezovi,…), u svim zemljama mora se provesti javna revizija državnih dugova s ciljem prisiljavanja odgovornih (primjerice banaka) da plate i organiziranja otpisa nelegitimnog duga. Znamo da je izrazit oštri porast udjela javnog duga od početka krize 2008. prouzročila socijalizacija gubitaka u financijskom sustavu. Financijski akteri (poput banaka i investitora) za te gubitke su odgovorni zbog svog pretjeranog riskiranja, stoga moraju dijeliti teret duga i prihvatiti njegovo restruktiranje.

Razoružanje financijskih tržišta

Krizu je prije svega prouzrokovao financijski sustav, što znači da prekidanje dominacije financijskog sektora mora biti u središtu bilo koje vjerodostojne alternative. Nekoliko godina nakon što je kriza 2008. pogodila Europu nije se provela značajna financijska reforma. Vlade EU su pod pritiskom financijskih tržišta te su poprilično jasno izgubile sposobnost da reformiraju financijski sustav. Europa je po pitanju regulacije ustvari nazadovala u usporedbi s Ujedinjenim Kraljevstvom i SAD-om, navodnim epicentrima globalnih financija.

Razoružanje financijskih tržišta podrazumijeva provođenje stroge regulacije kako bi se zauzdalo banke i mračne financijske instrumente koji su zamračili regulaciju u posljednih nekoliko desetljeća. To podrazumijeva zabranu špekulativnih instrumenata poput credit default swaps (isti špekulativni instrument koji se koristi protiv grčkog duga) i institucija poput hedge fondova koje koriste velike financijske poluge, zatim zatvaranje offshore središta te oporezivanje financijskih transakcija kako bi se suzbilo špekulacije. Vraćanje stabilnosti također zahtijeva i bolju kontrolu nad financijskim inovacijama.

Val neviđenih financijskih inovacija poput derivata ili sekuritizacije bankovnih proizvoda erodirao je međunarodni financijski sustav i ključan je za krizu. Prije i tijekom financijske krize 2007. – 2008. nitko nije znao tko je trgovao kakvim riskantnim financijskim proizvodima. Taj manjak transparentnosti je naročito išao u korist OTC (“over-the-counter”) derivata koji su se prodavali izvan burze. U konačnici, ti su instrumenti prouzročili pretjerano riskiranje, špekuliranje i sumnjive transakcije, stoga je važno da se smanji veličina tržišta OTC derivata, koja su u srži “financijskog kasina”, i izloženost banaka tim tržištima.

Reforma bankarskog sustava

Potrebne su neke radikalne promjene u odnosu prema bankama budući da su one akteri koji igraju stratešku ulogu “javnih usluga” u našim ekonomijama. Odvajanje bankarstva “na malo” od investicijskog bankarstva nužno je da bismo zaštitili kućanstva od špekulacija većine banaka. Također, treba ograničiti veličinu banaka kako bi se smanjilo tržišnu i političku moć velikih banaka. Velike banke stvaraju sistemski rizik jer su «prevelike da bi propale», no isto tako stvaraju problem demokratičnosti budući da kontroliraju regulatore i sprečavaju ih u provedbi radikalnih reformi.

Morat ćemo javno kontrolirati banke. Kriza je pokazala da je trenutni poslovni model većine kapitalističkih banaka pun mana; ako se banke vode za visokim profitima, tada ne igraju svoju osnovnu ulogu u ekonomiji i pretjerano riskiraju. Mora se raskinuti s upravljanjem pomoću interesanata i organizirati alternativni sustav banaka koje bi se vodile za općim interesima. U svim europskim zemljama mora se razviti dioničarsko upravljanje poput onoga u kooperativnim bankama, što znači da bismo bankarski sektor trebali organizirati u smjeru poništavanja procesa privatizacije koji se odvio u protekla dva desetljeća. A budući da će kriza dovesti do nacionalizacije europskih banaka, tako će se stvoriti dobra prilika da se organizira javni bankarski sektor na europskoj razini.

Porezna reforma

Većina državnih deficita je s dohodovne strane. Uzrokuje ih pad poreznih prihoda zbog poreznog natjecanja, poreznih rajeva, smanjenja oporezivanja korporacija i ljudi s visokim dohocima. S obzirom na to, trebalo bi osmisliti reformske politike koje bi natjerale korporacije i milijunaše da plaćaju više poreze te poreze na dohodak kapitala i financijske transakcije.

Vlade EU trebale bi provesti harmonizaciju poreznih sustava, no ne fiskalnim natjecanjem. Prvi europski porezi mogli bi biti ekološki i financijski porezi koji bi mogli utrti put budućim zajedničkim fiskalnim politikama. Trenutno pravilo jednoglasnosti za odlučivanje o poreznim pitanjima u EU trebalo bi promijeniti jer ograničava sposobnost vlada da donose odluke o fiskalnim pitanjima.

Alternativno političko i ekonomsko upravljanje

Naposljetku, vlade moraju uzeti svoju neovisnost iz ruku lobista i financijskih tržišta. Koordinaciju politika trebalo bi zasnovati na solidarnosti i simetričnosti: teret prilagodbe trebali bi dijeliti svi akteri – kako zemlje s viškom, tako i zemlje s deficitom. Socijalni i ekološki ciljevi moraju postati prioritet jer predstavljaju najveći izazov za Europu i demokraciju sutrašnjice, a ako želimo izgraditi Europsku uniju na alternativnim principima, borba za te bitne ciljeve je nužna.



Na engleskom objavljeno na stranici Trasnational Institutea.