Snimka konferencije “Dva desetljeća poslije kraja socijalizma”, 19-20.10.2012.

Pogledajte snimke s konferencije CRS-a (19-20. 10. 2012., Radnički dom), na kojoj su o režimu akumulacije, odnosu centra i periferije, sindikatima, mjerama štednje, razvojnim modelima, krizi u istočnoj Europi, postsocijalističkoj tranziciji, europskoj integraciji, interpretacijama kognitivnog rada, deindustrijalizaciji, reproduktivnom radu i političkoj ekonomiji izlagali Vladimir Cvijanović, Mislav Žitko, Heiko Bolldorf, Primož Krašovec, Joachim Becker, Marko Kržan, Sašo Furlan, Anej Korsika, Domagoj Mihaljević, Lilijana Burcar i Toni Prug.



Pojedinačna izlaganja













Playlista cijele konferencije


19.10. – 20.10. 2012 Radnički dom, Krešimirov trg 4, Zagreb

Sve države nasljednice bivše Jugoslavije kretale su se u osnovi sličnim putanjama, kako po pitanju socioekonomskog razvoja, tako i po pitanju političkog i ideološkog tumačenja tih procesa u mainstream diskursu. Socioekonomski, restauracija kapitalističkih proizvodnih odnosa, u kombinaciji s progresivnom asimilacijom u (neo)liberalne tržišne režime s Europskom unijom i drugim regijama kapitalističkog centra, dovela je do obuhvatne deindustrijalizacije, socijalne polarizacije i rastuće zaduženosti (kako javne tako i privatne). Ti procesi su institucionalno i ideološki osnaženi upućivanjem na nužnost ‘modernizacije’ neoliberalnog usmjerenja. Konačni politički cilj ‘Europske integracije’, koji dijeli većina pripadnika političkih i intelektualnih elita u državama nasljednicama Jugoslavije, pritom igra dvostruku ulogu pogonske snage i zadnje instance legitimacije tih procesa. Istovremeno, socijalne implikacije kapitalističke restauracije i pristajanja na u osnovi neoliberalnu ‘modernizacijsku’ agendu (ohrabrene i aktivno promicane od strane MMF-ovih programa ‘strukturne prilagodbe’ i preporuka EU-a u korist produbljivanja tržišnih ‘rješenja’ za ekonomska i socijalna pitanja), pritom su ostale bez političkog odgovora i adekvatne teorizacije s ljevice. Ideološka inkriminacija marksizma zbog njegovih veza s jugoslavenskim socijalističkim projektom i paralelni – i s tim procesom povezani – dramatični uspon nacionalizma krajem osamdesetih i tokom devedesetih, izbrisali su ili gotovo do nevidljivosti zaklonili klasno pitanje, i to upravo u trenutku njegova historijskog povratka kao neposredne društvene stvarnosti. Intelektualni konformizam i opća klima ideološkog suzbijanja antikapitalističkih ideja i tradicija mišljenja igrali su značajnu ulogu u potiskivanju pitanja vezanih za problematiku klasnih odnosa i socijalne pravde. Povlačenje nacionalističke plime, međutim, ni po čemu nije propravilo tu situaciju. Umjesto ljevice, (neo)liberalna inteligencija se uspjela nametnuti kao opozicija i alternativa nacionalizmu. U tom procesu, socijalističke ideje su ponovno ideološki denuncirane kao samo još jedan oblik ‘kolektivističkih’ i ‘totalitarnih’ tendencija, navodno duboko srodnih s nacionalizmom

Cilj ove konferencije je pružati platformu za izmjenu ideja i predstavljanje teorijskih radova i istraživačkih projekata iz kritičke (pretežno, ali ne isključivo marksističke) perspektive na centralne teme i pitanja postsocijalističkog perioda. U kontekstu još uvijek hegemonijskog antimarksističkog ‘common sensea’, kako u akademskom polju, tako i u javnom raspravama, ova konferencija ima ambiciju postati jednom od fokalnih točaka u razvoju potencijalno kontra-hegemonijske nove post-jugoslavenske teorijske ljevice, kritične spram kapitalističke restauracije i njezinih socio-ekonomskih i političkih učinaka. Namjera nam je predstaviti teorijski i empirijski dobro fundirana istraživanja iz lijeve perspektive i time se suprotstaviti dominantnim nacionalističkim i/ili (neo)liberalnim narativima, kako po pitanju tumačenja propasti Jugoslavije, tako i po pitanjima socijalnih, ekonomskih i političkih razvojnih putanji njezinih država nasljednica. Svrha ovoga skupa je okupiti kritičke istraživače iz različitih post-jugoslavenskih država i predstaviti istraživanja na temu obrazaca ekonomske integracije država nasljednica u europski i svjetski kapitalizam, nove međunarodne podjele rada nakon propasti realsocijalizma i prirode promjena režima reprodukcije radne snage u tom geo-ekonomskom i regionalnom kontekstu.

Daljnja pitanja o kojima želimo potaknuti raspravu su:

  • podjela centar/periferija, sa središnjim zemljama EU kao centrom, a zemljama bivše Jugoslavije kao novom, izvanjskom periferijom;
  • EU integracija kao ideologija i/vs kao ‘realno postojeći proces’;
  • priroda režima i strategija akumulacije koji prevladavaju na prostoru bivše Jugoslavije i njihov odnos sa strategijama akumulacije koje vladaju u zemljama centra EU;
  • pitanje odnosa između financijalizacije i deizndustrijalizacije;
  • problem EU integracije i njezina odnosa spram neoliberalizacije;
  • pitanje jugoslavenske prošlosti i kontinuiteta/diskontinuiteta s njom, posebno po pitanju pro-tržišnih reformi i njihove ekonomske, političke i ideološke uloge u legitimaciji kapitalističke restauracije s jedne strane i/vs; resursa koje nam možda još uvijek pruža – povijesno, teorijski i politički – za suprotstavljanje vladajućem konsenzusu oko neizbježnosti neoliberalnih ekonomskih i socijalnih rješenja;
  • pomaci u dominantnim režimima reprodukcije radne snage, uključujući:
  • socijalne, ekonomske i političke implikacije historijskog napuštanja aranžmana države blagostanja u korist ‘neoliberalnih režima’ reprodukcije radne snage;
  • pitanje promjena u strukturnom odnosu između najamnog i reproduktivnog rada i povezano pitanje rodne podjele rada, tj. pitanje o statusu pitanja klasno/rodne podjele i njezine socijalne, ekonomske i političke implikacije;
  • problem rasta nezaposlenosti u kontekstu tih tendencija i njihove funkcionalnosti ili disfunkcionalnosti u odnosu na imperative kapitalističke akumulacije s jedne i društvene reprodukcije s druge strane;
  • ekonomski korijeni i političke implikacije historijski kvantitativno rastuće rezervne armije rada;
  • i sva daljnja pitanja u vezi s već navedenim, ovisno o teorijskom interesu sudionika;

Program konferencije


Petak, 19. listopada 2012.
    11:00-13:00
  • Vladimir Cvijanović: Trajektorija režima akumulacije u Hrvatskoj i potencijal ostvarivanja zajedničkog (commons)
  • Mislav Žitko: Lociranje periferije u kasnom kapitalizmu(hrv)
    13:30-15:30
  • Heiko Bolldorf: Socijalna moć sindikata u Hrvatskoj(hrv)
  • Primož Krašovec: Nekoliko dilema u vezi suprostavljanja mjerama štednje u Sloveniji(hrv)
    18:00
  • Joachim Becker: Razvojni modeli, kriza i istočna Evropa(eng)

Subota, 20. listopada 2012.
    11.00-13.00
  • Marko Kržan: Kriza i društvena struktura u Sloveniji(eng)
  • Sašo Furlan: Od post-socijalističke tranzicije do europske integracije – slučaj neoliberalne restauracije u Sloveniji (eng)
  • 13:30-15:30
  • Anej Korsika: Kako nas bauk 1968. i dalje proganja
  • Domagoj Mihaljević: Sablasna tišina tvorničkih sirena: političke i ekonomske implikacije procesa deindustrijalizacije
  • 18:00-20:00
  • Lilijana Burcar: Poslije socijalizma ‘samo demokratski mrak prevladava’ – nametanje kapitalizma i prisilni povratak uloge domaćice
  • Toni Prug: Egalitarni ciljevi i raskidanje s (političkom) ekonomijom: vrijednosti, razmjenske i uporabne

O izlaganjima i izlagačima


Vladimir Cvijanović: Trajektorija režima akumulacije u Hrvatskoj i potencijal ostvarivanja zajedničkog (commons)

Analitički aparat teorije regulacije omogućuje nam da sagledamo glavne karakteristike režima akumulacije u Hrvatskoj, njegovih kriza te odgovora na njih. Trajektoriju ćemo skicirati od samoupravnog socijalizma do današnjih dana. Pri tome nas zanima potencijal zajedničkog (zajedničkih dobara) koje predstavlja mogućnost nadilaženja ograničenja prevladavajućeg društveno-ekonomskog sistema.

  • Dr.sc. Vladimir Cvijanović predaje ekonomsku teoriju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se poviješću ekonomske misli, institucionalnom ekonomijom, ekonomijom inovacija, problematikom financiranja inovacija, korporativnim upravljanjem, uz poseban naglasak na društvene aspekte ekonomskih procesa.


Mislav Žitko: Lociranje periferije u kasnom kapitalizmu

Konstrukcija potpunijeg narativa posljednja dva desetljeća postsocijalističke ekonomske povijesti iziskuje analizu institucionalnih značajki i političkih praksi u kontekstu rastuće zavisnosti nove periferije o razvoju jezgre. Pojam periferije nije nepoznat marksističkoj političkoj ekonomiji, ali razvoji u Jugoslaviji i drugdje poslije 1945. učinili su ga izlišnim u određenom periodu. S obzirom na kontinuitet krize kapitalizma nužno je iznaći plauzibilne mehanizme njegove reartikulacije, tj. razumijevanja značenja pojma periferija u novim okolnostima rastuće moći financija i proliferacije novih financijskih praksi i proizvoda. U izlaganju ćemo razmotriti tranzicijske ekonomije u periodu između 2000. i 2012. nastojeći prepoznati nove aspekte pojma periferije u suvremenim kapitalističkim formacijama.

  • Mislav Žitko je član Centra za radničke studije i sindikata Akademska solidarnost.


Heiko Bolldorf: Socijalna moć sindikata u Hrvatskoj

U svom doktoratu istražujem razloge slabog sindikalnog utjecaja na socijalni i politički razvoj u Hrvatskoj. Ovaj problem istražujem na temelju različitih oblika radničke moći koje razlikuje Beverly Silver u svojoj knjizi Forces of Labour: organizacijska moć, tržišna moć iz situacije na tržištu rada i proizvodna moć iz samog proizvodnog procesa. Na početku dajem opće podatke o izrazu ovih oblika sindikalne moći u Hrvatskoj. Organizacijska moć nije slaba što se tiče postotka sindikalnog članstva, ali najveći dio članstva sindikati imaju u javnom sektoru. Što se tiče tržišne moći veliki problemi su visoka nezaposlenost i rastući udjel ugovora na određeno vrijeme – ove zaposlenike sindikati ne uspijevaju organizirati. U javnosti se stvara dojam da sindikati samo zastupaju zaposlenike na neodređeno vrijeme u javnom sektoru. Moć iz samog proizvodnog procesa je velika u određenim granama jer su sindikati dobro organizirani u strateškim tvrtkama, ali njihov najveći dio još je u vlasništvu države i neizvjestan je razvitak sindikalnih borbi nakon buduće privatizacije. Zasad mogu dobro rješavati svoje probleme pregovorima. Moji empirijski primjeri su graditeljstvo i INA – dvije grane u kojima se jako razlikuju i sindikalna snaga u svim navedenim oblicima i rezultati borbi jer je kolektivni ugovor puno bolji u INA-i u kojoj je sindikalna moć veća, ali postoji sumnja u trajnost ovakvih okolnosti – do sada se sindikati nisu morali puno boriti za ove dobre rezultate, ali to će se vjerojatno promijeniti. Zatim me zanima sindikalna suradnja sa socijalnim pokretima. Moji primjeri su studentski i ženski pokret. Ovi primjeri pokazuju dosadašnje uske granica suradnje. Na kraju ću raspraviti moguća objašnjenja i političke zaključke iz ovih pojava.

  • Heiko Bolldorf je rođen u Nürnbergu 1980. godine; studirao sociologiju, političku znanost i psihologiju u Wuppertalu i Marburgu. Trenutno radi na doktoratu na temu “Socijalna moć sindikata u Hrvatskoj” u Marburgu.


Primož Krašovec: Nekoliko dilema u vezi suprostavljanja mjerama štednje u Sloveniji

Nastup nove desničarske vlade i intenziviranje programa mjera štednje u Sloveniji koincidirali su s lokalnom verzijom Occupy pokreta, okupacijom trga ispred ljubljanske burze i djelomičnom blokadom Filozofskog fakulteta. Jedna od osnovnih tema rasprava u tom novom pokretu bila je, pored organizacije otpora prema mjerama štednje i diktaturi financijskog kapitala, i rasprava o ulozi klasičnih sindikata u tom otporu. Većina pokreta je bila suzdržana oko uključivanja sindikata, djelomično zbog neslavne prošlosti ili nemoći i izravne kolaboracije sa upravama poduzeća protiv radnika (npr. u slučaju radničke pobune u Gorenju), zbog ignoriranja problema migrantskog rada (koje je ponekad zadobivalo rasističke obrise) i nespremnosti uključivanja problematike prekarnog odnosno fleksibilnog rada u sindikalnu agendu.

Dok su sindikati u proljeće 2011. uspjeli blokirati “meke” neoliberalne reforme, prijašnje politički i ideološki podijeljene vlade (mirovinska reforma i zakon o malom radu) koristeći se defenzivnom kejnzijansko-socijaldemokratskom argumentacijom, taj uspjeh godinu dana kasnije, kada je donesen prvi paket mjera štednje nove vlade (koji, među ostalih, donosi ogromne rezove u proračunu za kulturu i obrazovanje, drastično sniženje mirovina i smanjenje socijalnih transfera) nisu uspjeli ponoviti. Pristup nove vlade je mnogo odlučniji i konsolidiraniji (iako joj javna podrška naglo pada) i za jesen se najavljuje drugi, još gori paket mjera štednje. Čini se, da uspješan otpor sindikata protiv prijašnje vlade nije bio toliko posljedica njihove moći koliko nemoći suparnika.

U toj situaciji kao ključno postavlja se pitanje efektivne suradnje između sindikata i vaninstitucionalne ljevice. U izlaganju ću se posvetiti jednoj od zapreka toj suradnji, koju predstavlja postoperaistička teza o prekarizaciji rada kao nečega, što je kapitalu nametnuto od strane radničke klase i posljedično samo po sebi nosi emancipatorni potencijal. Iz te perspektive, borba sindikata za klasična radnička i socijalna prava, prikladna industrijskom kapitalizmu, danas nema mnogo smisla, zbog čega trebamo izmisliti nova socijalna prava, koja odgovoraju potrebama “prekarne generacije”. Osnovna teza izlaganja bit će: istina je da sindikati nisu uspjeli adekvatno zaštititi mlade novinare, znanstvene novake, kreativce i kulturne radnike, no to ne znači da su klasični oblici klasne borbe u cijelosti passé, i da postoperaistička teorija možda nije najbolji način (inače nužne) refleksije promjene režima rada i načina proizvodnje u kasnom kapitalizmu te da prije nego izlaz iz situacije političke nemoći ljevice nudi paralelnu slijepu ulicu.

  • Primož Krašovec (1979) je nezavisni istraživač, publicist, prevodilac i urednik iz Ljubljane.


Joachim Becker: Razvojni modeli, kriza i Istočna Evropa

Kapitalistička transformacija i formiranje modela zavisnog razvoja od devedesetih se ruku pod ruku odvijaju u Istočnoj Evropi. Ovaj dvostruki proces ćemo analizirati iz perspektive regulacijske teorije. Dva osnovna modela se mogu identificirati. U Višegradskim zemljama i Sloveniji akumulacija se oslanjala na dva stupa, izvoznu industrijalizaciju i financijalizaciju, bazirane – s iznimkom Mađarske – uglavnom na nacionalnoj valuti. U baltičkim zemljama i Jugoistočnoj Evropi, uključujući većinu postjugoslavenskog prostora, zavisna financijalizacija karakterizirana visokom domaćom zaduženošću u stranoj valuti bila je prevladavajuća odrednica. Ove strategije nisu bile zacrtane samo od vanjskih aktera, već i od domaćih kapitalskih grupacija i njihovih političkih predstavnika. Za oba modela su karakteristične specifične kontradikcije i ranjivosti na krizu. Trenutna kriza je puno ozbiljnije pogodila drugi model koji je bio određen vrlo uskim fokusom na financijalizaciju i ekstremno visoku zavisnost od pritoka kapitala.

  • Joachim Becker predaje političku ekonomiju na Sveučelištu u Beču. Znanstveni fokus njegova rada su teorija regulacije, teorija države, međunarodni razvoj i regionalna integracija.


Marko Kržan: Kriza i društvena struktura u Sloveniji

Klase su velike skupine ljudi ujedinjene s obzirom na odnos njihove pozicije spram operacija sredstava za proizvodnju. U društvima robne proizvodnje, kakva su kapitalistička društva, sredstva za proizvodnju ne mogu biti reducirana na njihova fizička uporišta, već se moraju analizirati kao vrijednost. U korelaciji, društvene klase se moraju analizirati prema njihovom odnosu prema tokovima vrijednosti i prihodima koji proizlaze iz tih relacija. Operacije sredstava za proizvodnju se mogu analitički(u kapitalističkim društvima i empirijski) podijeliti na dvije osnovne funkcije: usmjeravanje i izvršenje. Vladajuće klase imaju moć odlučivanja o načinima korištenja sredstava za proizvodnju (moć aranžiranja “ekonomskih pitanja”), podređene klase su zadužene za realizaciju tih odluka. U kapitalističkim proizvodnim firmama, naprimjer, postoje dvije osnovne funkcije, jedna povezana s fizičkim sredstvima za proizvodnju i radnom snagom (izraženo u monetarnim terminima kao odnos s (višak vrijednosti)/ (c (konstantni kapital) + v (varijabilni kapital)) i druga koja mora garantirati maksimalnu učinkovitost kapitala bez obzira na njegovu formu (financijski kapital, zajmovi i depoziti i ostala sredstva financiranja operacije, robni kapital, tj. zalihe materijala i gotovi produkti, itd.) S razvojem kapitalističke proizvodnje drugu funkciju vrši rastući broj plaćenog osoblja pod vodstvom kapitalista ili menadžmenta. Kako prelazimo od najapstraktnijeg pojma kapitalističkog načina proizvodnje prema konkretnim društvenim formacijama ova se slika dodatno komplicira drugim društvenim grupama

Ekonomske krize manifestiraju promjene u konfiguraciji proizvodnih odnosa koji utječu na klasne strukture. Namjeravam pružiti skicu općih trendova uzrokovanih ekonomskim turbulencijama u zadnjih pet godina. Moja je teza da slovensko društvo prolazi kroz skup promjena koje će dodatno pridonijeti perifernom statusu njene ekonomije. Mijenja se ekonomska osnova vladajućih klasa, iz proizvodnog sektora velikih razmjera podržanog od banaka u državnom vlasništu i snažne socijalne države u male firme u uslužnom sektoru, uključujući one usluge koje je dosad pokrivala država blagostanja(obrazovanje, zdravstvo). Kolaps velikih firmi u građevinskom sektoru i vjerojatna privatizacija banaka i infrastrukture (energetika, ICT) za kojojm može uslijediti snažno smanjivanje tih sektora dodatno će ojačati važnost sektora malog poduzetništva i srednjeg kadra u velikim firmama, osiguravajući pritom bazu za sitnoburžoaske koalicije. Reducirat će, fragmentirati i oslabiti tradicionalnu radničku klasu i ne-produktivne radnike i zbog dalje dezartikulacije ekonomskih (društvenih) sektora karakterističnih za periferne zemlje dodatno limitirati mogućnosti za konzistentne društvene i industrijske politike.

  • Marko Kržan je sociolog. Bavi se Marxovom teorijom vrijednosti i klasa, kojom analizira aktualna privredna i društvena kretanja.


Sašo Furlan: Od postsocijalističke tranzicije do europske integracije – slučaj neoliberalne restauracije u Sloveniji

Neposredno nakon kolapsa Sovjetskog saveza i Jugoslavenske federacije velika većina postsocijalističkih država prošla je kroz proces tranzicije u formi takozvane “šok terapije”. Novoformirane nacionalne države od Rusije i Poljske do Latvije i Mađarske iskusile su ranih devedesetih brz proces privatizacije imovine u državnom vlasništvu, liberalizaciju tržišta kapitala, fleksibilizaciju tržišta rada i razgradnju mehanizama države blagostanja. Slovenski slučaj je bio malo neobičniji. U ranim devedesetima usvojen je nekakav gradualni model tranzicije koji je uključivao fleksibilniju fiskalnu i monetarnu politiku, restrikcije na direktne strane investicije, odugovlačenje s procesom liberalizacije tržišta rada i očuvanje većine mehanizama socijalne države. Taj tip strategija preventirao je nagli proces deindustrijalizacije i neutralizirao najozbiljnije društvene učinke prijelaza na tržišnu ekonomiju koji su bili iznimno vidljivi u zemljama u kojima je konzistentno implementirana šok terapija. Većina slovenskih umjereno lijevih komentatora nastoji objasniti usvajanje gradualnog modela komplimentirajući slovenskim političkim i ekonomskim elitama koje su navodno bile dovoljno pametne da slijepo ne slijede instrukcije Jeffreya Sachsa i MMF-a. Naša je teza, naprotiv, da je odluka slovenske vladajuće da usvoji gradualni model donesena u svjetlu intenzifikacije klasne borbe, posebno poduprte radničkim štrajkovima u teškoj industriji 1992. Druga je teza da obustava gradualnog modela nakon 2000. koja je rezultirala radikalnijom neoliberalnom političkom agendom bila logičan ishod ekonomskih politika nužnih za pristupanje Slovenije EU i Eurozoni.

  • Sašo Furlan je dodiplomski student politologije na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani i član programskog odbora Delavsko punkerske univerze.


Anej Korsika: Kako nas bauk 1968. i dalje proganja

Maj 1968. i popratni događaji se konvencionalno razumijevaju kao jedan od vrhunaca 20. stoljeća. Neka je tomu tako, ali danas je moguće taj period bolje razumjeti kao potpuni neuspjeh. Ili preciznije, kao uvertiru u četiri desetljeća političkih poraza i teorijskih regresija ljevice. Sada se to čini sve očitijim i vjerojatno konačno dokazanim. Umjesto fokusiranja na pad Berlinskog zida i posljedični kolaps Istočnog bloka pokušat ćemo dokazati da su temeljni uzroci raspada počeli djelovati dva desetljeća ranije. Globalna ekonomska kriza šezdesetih imala je ireverzibilne učinke i na zapadne kapitalističke zemlje, i na istočne zemlje takozvanog realno postojećeg socijalizma. Za oba bloka moment ekonomske krize podrazumijevao je i nastanak političke krize. Pri pokušaju historizacije ovih političkih procesa s obzirom na historijsku dinamiku kapitalizma primarno ćemo se baviti dvama aspektima. Prvo ćemo istražiti kako je tadašnja ljevica odgovorila na krizu i na koje su načine krizu posredovale vladajuće stranke. Držeći se Marxova uvida o nedostatnosti razumijevanja određenog razdoblja oslanjajući se na samorazumijevanje protagonista, fokusirat ćemo se na historijsku dinamiku kapitala i pokušati pokazati kako diskrepancija između dva procesa i dalje utječe na nas te izložiti moguće historijske zadatke za ljevicu danas.

  • Anej Korsika je diplomirao politologiju 2009. godine na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Ljubljani. Bio je aktivan u organizaciji studenata politologije Polituss kao predsjednik u periodu 2007-2009. Sudjelovao je u ponovnom pokretanju studentskog časopisa Tribuna (izvršni urednik 2009-2011.) i trenutno je aktivni član Delavsko pankerske univerze. Njegovi istraživači interesi uključuju kritiku političke ekonomije, marksističku filozofiju i suvremenu političku teoriju.


Domagoj Mihaljević: Sablasna tišina tvorničkih sirena: političke i ekonomske implikacije procesa deindustrijalizacije

Proces deindustrijalizacije u Hrvatskoj kontinuirani je nastavak istog procesa koji od početka osamdesetih godina karakterizira gospodarsku strukturu Jugoslavije. Sve do kraja sedamdesetih godina Jugoslavija je ostvarivala visoke stope industrijskog rasta, do razine da je održavala korak s razvijenim industrijskim zemljama. Ekonomska kriza sedamdesetih i promjena političko-ekonomskih okolnosti nepopravljivo su naglasili probleme integracije jugoslavenske privrede u regionalne kapitalističke tokove. Potpisivanjem sporazuma s Međunarodnim monetarnim fondom 1983. godine, jugoslavenska vlada garantira otplatu svih vanjskih dugova i pristaje implementirati program strukturalnih prilagodbi: sveopću štednju, liberalizaciju cijena, stabilizaciju tečaja. Raširena gospodarska stagnacija zahvaća industriju, sa neizostavnom implikacijom zaostajanja za razvijenim industrijskim zemljama. Eskalacija nasilja i intenzifikacija ratnih operacija u krvavom razvodu Jugoslavije dodatno su fizički destruirali industrijsku bazu. Dio industrijskih postrojenja koja nisu uništena ratnim zbivanjima dokrajčila je uspostava privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, kroz proces pretvorbe i privatizacije. Preostala industrija morala se adaptirati na izmijenjene uvjete privrednog funkcioniranja koje je diktirao neoliberalni Stabilizacijski program iz 1993., prije svega uspostavljanje precijenjenog fiksnog tečaja koji je potaknuo razvoj uvozne gospodarske strukture. Taj program do danas je ostao temeljno strateško polazište za sve privredne planove usprkos svim negativnim posljedicama koje iz njega proizlaze, pogotovo za poticanje industrijske obnove. Samo napuštanje ovog modela i donošenje nove ekonomske strategije koja bi osnažila privrednu neovisnost, oslanjajući se na revitalizaciju poljoprivredne i industrijske proizvodnje, može predstavljati podlogu za pokušaj formuliranja izlaska iz trenutne gospodarske krize.

  • Domagoj Mihaljević je diplomant na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu na kojemu upravo priprema diplomski rad na temu raspada Jugoslavije.


Lilijana Burcar: Poslije socijalizma ‘samo demokratski mrak prevladava’: nametanje kapitalizma i prisilni povratak uloge domaćice

Ponovno nametanje kapitalizma rezultiralo je masivnim smanjenjem osnovnih socio-ekonomskih prava, poništavanjem ekstenzivne mreže socijalne države i ukupnim uništenjem blagostanja naroda i stvaranjem segmentiranih i hijerarhijski organiziranih kategorija eksploatiranih. Oslanjajući se na re-patrijarhalizaciju ponovna uspostava kapitalističkih društvenih odnosa drukčije je utjecala na žene nego na muškarce. To je direktan rezultat transfera troškova i odgovornosti za društvenu i biološku reprodukciju sadašnje i budućih generacija radne snage od vlasnika kapitala ka ženama kao specifičnoj grupi ljudi, pomažući pritom rastu akumulacije kapitala za vlasnike. Ovaj proces gura žene nazad u izolaciju njihovih domova, pridajući im ulogu neplaćenih, ekonomski zavisnih ili poluzavisnih, reproduktivnih radnica, i u toj svojoj dodijeljenoj ulozi neplaćenih cjelodnevnih reproduktivnih radnica se percipiraju kao sekundarni donositelji prihoda i velika rezervna armija reda ograničena uglavnom na neformalni sektor. Ponovnim nametanjem kapitalističkih društvenih odnosa napušta se socijalistička ideja rodne jednakosti koja se među ostalim oslanja na nužnosti socijalizacije društvene reprodukcije. U kapitalizmu je naprotiv privatizirana, što je neposredno povezano sa uspostavom i naturalizacijom konzervativnih rodnih konstrukcija. Ova vrlo konkretna materijalnost kapitalizma oblikuje društvene strukture i svakodnevnu realnost ljudske egzistencije i praksi i ima direktan utjecaj na dostupne forme svijesti.

  • Dr.sc. Lilijana Burcar je docentica na odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Bavi se feminističkom teorijom, studijama roda, postkolonijalnom i neokolonijalnom teorijom i suvremenom američkom i engleskom književnošću.


Toni Prug: Egalitarni ciljevi i raskidanje sa (političkom) ekonomijom: vrijednosti, razmjenske i uporabne

Politička ekonomija, njene kritike (poput Marxove), te ekonomika se ne bave proizvodnjom i potrošnjom generalno. Njihove analize su primarno i gotovo isključivo izvedene iz ugla interesa kapitala. Zbog toga ne čudi što se njihovim teoretskim aparatima ne može sistematski obuhvatiti materija iz egalitarnih, kapitalu antagonističkih, pozicija. U periodu evropskih politika štednje koje napadaju javni sektor i dolaze upravo iz ideoloških matrica ekonomike, izlaganje će sagledati neke od marksističkih teorija vrijednosti u cilju koncipiranja kategorija vrijednosti iz egalitarnih perspektiva, sa naglaskom na proizvodnju vrijednosti u javnom sektoru i kućanstvima.

  • Toni Prug (1972) je doktorant na School of Business and Management, Queen Mary, Sveučilištu u Londonu, na kojemu takoder predaje hakiranje kao grupu istrazivačkih metoda. Neki od njegovih tekstova se mogu naći na http://www.slobodnifilozofski.com/ i http://hackthestate.org/. Trenutno studira marksističku i heterodoksnu ekonomiju, otvorene procese i fikcijsku strukturu realnosti.


(Izvor)


Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Vezani članci

  • 10. lipnja 2018. Viteški turnir „Sinjska alka“, kolovoz 2008. godine (izvor: sh.wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve