Tribina “AFŽ: Nasljeđe i granice emancipacije”

U petak 6. prosinca u 20 sati u prostorima Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (Pavla Hatza 16, Zagreb) održat će se tribina “AFŽ: Nasljeđe i granice emancipacije”. Na tribini govore: Ankica Čakardić (Feministički front, Filozofski fakultet u Zagrebu), Aida Gavrić (Filozofski fakultet u Sarajevu), Renata Jambrešić Kirin (Institut za etnologiju i folkloristiku Zagreb) i Svetlana Stojanović (Ženski prostor Niš). Moderatorica tribine je Marija Ćaćić (Feministički front).


Pozivamo vas na tribinu “AFŽ: nasljeđe i granice emancipacije” koja će se održati u petak 6. prosinca u 20 sati u prostorima Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (Pavla Hatza 16, Zagreb).

6. prosinca 1942. godine, na Prvoj zemaljskoj konferenciji žena održanoj u Bosanskom Petrovcu na kojoj je sudjelovalo 166 delegatkinja iz cijele Jugoslavije, osnovan je Antifašistički front žena. Direktno sudjelovanje velikog broja žena u narodnooslobodilačkoj borbi, kao i autonomno organiziranje i politička edukacija koju su stekle unutar Antifašističkog fronta žena nedvojbeno su uvelike utjecali na svakodnevnicu jugoslavenskih radnica pa su i doveli do formalno-političke emancipacije žena ostvarivanjem prava glasa 11. kolovoza 1945. godine. U poslijeratnom periodu AFŽ je na sebe preuzeo neizostavan i ključan rad na ublažavanju ratnih posljedica diljem Jugoslavije uzimajući u vlastite ruke provođenje socijalne politike u Jugoslaviji, ali je isto tako nastavio i s političkim i obrazovnim radom.

“Možda neko na strani sanja da će u Jugoslaviji početi opet po onom starom – pa da žene pređu u kuhinju i da ne odlučuju ni o čemu. Ali, žene su, drugovi i drugarice, položile ispit zrelosti – da su sposobne ne samo da rade kod kućanstva, nego i da se bore s puškom u ruci, nego da mogu i da vladaju (tako je!) i da drže vlast u rukama.” Bez obzira na modernizacijsku potku, iz ovog Titova govora “iskače” jedna gesta oslužbenjenog paternalizma koji je nažalost bio indikator jednog općeg odnosa prema ženama u budućem državnom uređenju, a posebice u domeni udjela u strukturama političkog odlučivanja i upravljanja novom socijalističkom državom.

Time je zasigurno srušena svaka iluzija da će unutar realpostojećeg socijalizma doći do potpune ženske emancipacije, pogotovo kada govorimo o redistribuciji kućanskog rada, ali i utjecaja žena u društvenopolitičkom životu. Na kraju se pokazalo da su Titove riječi izrečene u Bosanskom Petrovcu bile prigodničarske, a aktivna, vidljiva i priznata uloga žena u “izgradnji” nove države kratkog vijeka. Odluka o “samoukidanju” AFŽ-a donesena je 1953. godine.

Ipak, važno je naglasiti kako su antifašističke zasade i (nominalna) jednakost žena u Ustavu RH tekovine narodnooslobodilačke borbe i političkog djelovanja AFŽ-a. Uz neospornu pobjedu i važnost AFŽ-a u svom povijesnom kontekstu te poslijeratnom periodu, postavlja se pitanje današnje valorizacije tih pobjeda i pouka koje se mogu izvući iz djelovanja AFŽ-a, ali i ono ključno pitanje: može li se i kako djelovati antifašistički danas. Na ovoj ćemo tribini uz analizu utjecaja, nasljeđa i granica emancipacije unutar AFŽ-a pokušati odgovoriti upravo na pitanje je li to djelovanje u autonomnom organiziranju žena i uspostavljanju paralelnih komunalnih struktura kojim su se pokrivale tada nepostojeće institucije socijalne skrbi ili inzistiranje na nimalo izlišnom oprezu i strahu da revolucija još jednom ne proguta “žensko pitanje”.

Tribinu organiziraju Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Feministički front i Mlade antifašistkinje Zagreba uz potporu Fondacije Rosa Luxemburg.

Vezani članci

  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.
  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve