Tko stvara radna mjesta?

Iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za ožujak 2014. godine prenosimo prijevod teksta Frédérica Lordona, uz urednički uvod: “Formula kojom se vlada Françoisa Hollandea rukovodi u svojoj ekonomskoj politici glasi: poduzeća stvaraju radna mjesta, želimo li radna mjesta, moramo pogodovati poduzećima. Ekonomist Frédéric Lordon prividnu samorazumljivost te logike dovodi u pitanje: u krajnoj instanci, uvijek odlučuje makroekonomska konjunktura i razina potražnje koju generira”.


Treba ozbiljno pretjerati s alkoholom da bi se u “Paktu o odgovornosti” Françoisa Hollandea[1] vidjelo, kako to gotovo jednoglasno nazivaju komentari, neoliberalno skretanje. Ne povisujući previše standarde trezvenosti, bolje će poslužiti jedna od izjava kojima nas je Jean-Pierre Raffarin svojevremeno oduševljavao[2]: cesta je ravna i strmina je jaka, ali putanja je silazna (a kočnice popuštaju). U stvarnosti, ovo pravocrtno kretanje samo produbljuje logiku “petoljetke” postavljenu još u prvim mjesecima predsjednikova mandata.

To je bijedna logika, koja odiše strategijama očaja i odustajanja. Jer dugogodišnja sklonost ideološkoj izdaji miješa se ovdje s pogrešnim i paničnim izračunima. Budući da je odbačena svaka ideja preusmjeravanja katastrofalne europske politike, te smo posljedično lišeni svake mogućnosti oporavka, od potpunog potopa može nas spasiti samo splav Meduze: “poduzeće” kao krajnja providnost, to jest Francuska udruga poslodavaca (MEDEF) kao zadnja slamka spasa. Briljantno otkriće na rubu potonuća: “Jedina stvar koju nismo pokušali jest pokloniti povjerenje poduzećima.”[3] Ah, plodne li ideje: dati povjerenje poduzećima… Dati povjerenje otmičaru bacajući se u njegove ruke, nesumnjivo uvjereni da se ljubav neizbježno uzvraća ljubavlju – i razoružava zahtjeve za otkupninom.

Suprotno onome što jednoglasno, kao sinkronizirani satovi, tvrde čete kolumnista skandalizirane spominjanjem “otmice”, u tom izrazu, za koji treba reći da je analitički doziran na najpošteniju mjeru, zapravo nema ni trunke pretjeranosti. Promjena u percepciji koja omogućuje da se vide “skretanja” i tamo gdje su zapravo posrijedi pravocrtne linije ista je ona koja omogućava i da se “otmičari” vide posvuda: u željezničarima, poštarima, komunalcima, općenito u svima onima koji se brane od opetovanih napada – dakle svugdje osim tamo gdje ih doista nalazimo. Jer kapital već ima sve karakteristike ukradenog pisma Edgara Allana Poea[4], a plijen njegovih otmica, očit i golem, postao je nevidljiv upravo zbog svoje očitosti i golemosti.

Taoci imperativa akumulacije


Kao što je primijetio Karl Marx, kapitalizam, to jest najamni rad, otmica je samoga života! U monetarnoj ekonomiji temeljenoj na podjeli rada, nema druge mogućnosti za reproduciranje života osim snalaženja s novcem od nadnice… a to znači poslušnost poslodavcu. I da nije bilo teških borbi u kojima su osvojene institucije socijalne zaštite, nije baš jasno što bi odvajalo logiku zapošljavanja na kojoj se temelji kapitalizam od običnog i jednostavnog “plivaj ili potoni”.

Kapital za taoca uzima živote pojedinaca, no jednako tako (istim potezom) i njihov kolektivni život, onaj koji je inače predmet politike. Glavni princip ovog preuzimanja jest da sva materijalna, individualna i kolektivna reprodukcija odsad ulazi u logiku akumulacije kapitala – proizvodnju dobara i usluga koje reproduciraju život sada provode samo subjekti koji su se ekonomski deklarirali kapitalistima, odlučni raditi samo unutar logike profitabilne komodifikacije. Sporedni joj je princip sposobnost inicijative koju uživa kapital: inicijativa financijskog kapitala omogućuje novčane predujmove koji pak financiraju troškove inicijative industrijskog kapitala, troškove ulaganja ili troškove zapošljavanja. Također, globalne odluke kapitala određuju uvjete unutar kojih pojedinci nalaze sredstva svoje reprodukcije, tj. nadnice. Ta moć inicijative, moć poticanja proizvodnog ciklusa, daje kapitalu stratešku poziciju u sveukupnoj društvenoj strukturi – poziciju otmičara jer ostatak društva i dalje ovisi o njegovim dekretima i dobroj volji.

Ako mu ne odgovaraju svi uvjeti, kapital će prakticirati štrajk ulagača – “štrajk”, nije li to riječ koja u ograničenoj glavi kolumnista obično asocira na “otmicu”? Dovoljno je malo pogledati unazad da bi se bolje razumjela učinkovitost ove iznude, od ukidanja administrativnog odobrenja otkaza sredinom 1980-ih do bezočnih odredbi Nacionalnog međustrukovnog sporazuma (Accord national interprofessionnel, ANI), preko smanjivanja poreza na dobit, isplata direktora u dionicama umjesto u novcu, višestrukih napada na ugovore na neodređeno vrijeme, rada nedjeljom[5] itd. Neiscrpan popis ratnog plijena, za koji treba shvatiti da je ustvari beskonačan sve dok se moći kapitala ne suprotstavi neka jednako snažna moć, ali moć suprotnog predznaka, da bi ga autoritarno navela na umjerenost jer, a ovo nabrajanje je dovoljan dokaz, kapital nema osjećaj za zloupotrebu.

No najgora u svemu tome možda je nepopravljiva beskorisnost strategije predsjednika Hollandea i njegovih savjetnika, čije je razmišljanje potpuno kolonizirano logikom poslodavaca, koji imaju samo jedno polazište – premisu koja se neprestano ponavlja i usađena je u sve glave kao neosporna činjenica: “Poduzeća su ta koja stvaraju radna mjesta.” Ova rečenica, ujedno i ishodište neoliberalizma, ono je što mora biti uništeno kako bi se učinio prvi korak prema izlasku iz zatočeništva kapitala.

“Demijurg” ovisan o potražnji


U svakom slučaju, u rečenici “poduzeća ne stvaraju radna mjesta” zasigurno ne treba vidjeti iskaz empirijskog karaktera – iako bi se posljednjih dvadesetak godina lako dao potvrditi i kao empirijski opis stvarnosti. Radi se o konceptualnom iskazu, čije ispravno čitanje, uostalom, nije “poduzeća ne stvaraju radna mjesta”, nego “poduzeća ne stvaraju zaposlenost”. Poduzeća nemaju nikakvih sredstava da sama stvore radna mjesta koja nude: ta radna mjesta samo su rezultat promatranja kretanja njihovih narudžbi, o kojima, jasno, ne mogu odlučivati sama jer im dolaze izvana – to jest potrošačkom voljom njihovih mušterija, kućanstava ili drugih tvrtki.

U sjajnom, iako nenamjernom trenutku iskrenosti, Jean-François Roubaud, predsjednik Generalne konfederacije malih i srednjih poduzeća, odao je tajnu. Da budemo iskreni, već sam povod dao je naslutiti da bi moglo doći do značajnih otkrića – raspravljalo se naime o menadžerskim “kompenzacijama”. Kao što znamo, prije dogovora s državom i sindikatima o “Paktu o odgovornosti”, glavni poslodavci zaklinjali su se da će, udovolji im li se, uslijediti otvaranje stotina tisuća radnih mjesta, dok nakon njegova potpisivanja odjednom više nisu sigurni ni u što.

Tu na scenu stupa velika ništarija Roubaud kako bi, bez imalo zlobe ili opreza, ispalio: “Još treba ispuniti knjige narudžbi…”, odgovarajući posve iskreno na pitanje jesu li poduzeća u zamjenu za dobivene ustupke spremna zapošljavati.[6] To nije krivo, Roubaude! Kada bi poduzeća sama proizvodila svoje vlastite narudžbe, sve bi već neko vrijeme bilo poznato i igra kapitalizma bila bi fantastično jednostavna. Ali ne, poduzeća registriraju priljev narudžbi nad kojima imaju samo marginalnu mogućnost indukcije (a na ukupnoj makroekonomskoj razini nemaju nikakvu mogućnost), jer te narudžbe ovise samo o potrošačkoj sposobnosti njihovih klijenata, koja pak ovisi o njihovim narudžbama, i tako dalje… dok se ne izgubimo u velikoj međuovisnosti koja karakterizira ekonomsko kolanje.

S malim varijacijama, ovisno o međukompanijskoj konkurenciji, narudžbe, za koje nas Roubaud neprestano podsjeća da odlučuju o svemu, ne ovise o tvrtkama pojedinačno, nego o općim makroekonomskim procesima. Pasivna u odnosu na te narudžbe, koje samo registriraju, poduzeća dakle ne stvaraju nikakva radna mjesta, nego samo u radna mjesta pretvaraju potražnju za dobrima i uslugama koja im je upućena ili koju predviđaju. Tamo gdje nas ideologija poslodavaca poziva da prepoznamo demijurški čin koji sve duguje suverenoj (i blagotvornoj) poduzetničkoj moći, trebali bismo dakle vidjeti, manje spektakularno, potpuno heteronomnu mehaniku ponude koja jednostavno odgovara vanjskoj potražnji.

Učinci procesa bez subjekta


Treba ipak reći da se poduzeća razlikuju, da jedna više od drugih snižavaju svoje cijene, više inoviraju itd. Sve to je istina. No to, na koncu, ima utjecaja samo na raspodjelu globalne potražnje među svima njima… koja ostaje nepopravljivo ograničena raspoloživim makroekonomskim dohotkom. Ne možemo li potražiti višak potražnje izvan granica unutarnjeg dohotka? Možemo. No srž argumenta time se ne mijenja: poduzeća registriraju, u izvozu kao i kod kuće, potražnju koju u svojoj strukturi ne mogu pojedinačno ispuniti i ograničit će se (eventualno) na pretvaranje te potražnje u radna mjesta. U tome nema nikakve “stvaralačke” geste one vrste koju zagovara ideologija poslodavaca. Poduzetnici i poduzeća ne stvaraju ništa, barem što se tiče zaposlenja, što ne znači da ništa ne rade: oni se natječu za što veći profit i potražnju i time obavljaju svoj posao.

Sve to znači da ne moramo popustiti svim ekstravagantnim zahtjevima poslodavaca kako bi onda oni možda ovladali čudom “stvaranja radnih mjesta”. Oni ne vladaju apsolutno ničime. No ako poduzeća ne stvaraju radna mjesta, tko ih stvara i za koga bismo se morali pobrinuti? Odgovor glasi da “subjekt” stvaranja radnih mjesta ne valja tražiti među ljudima. Zapravo, subjekt je ne-subjekt ili, bolje rečeno, stvaranje radnih mjesta učinak je procesa bez subjekta, procesa čije je najpoznatije ime ekonomska konjunktura – zasigurno veliko razočaranje za sve one koji su očekivali konačni izlazak junaka na scenu. Ekonomska konjunktura je zapravo onaj socijalni mehanizam koji oblikuje simultano sveukupne dohotke, rashode i proizvodnju. Ona je učinak kompozicije, nepripisiva sinteza bezbroj pojedinačnih odluka, opredjeljenja kućanstava za potrošnju umjesto za štednju, odluka poduzeća da će pokrenuti ulaganja ili ne. Prava drama za liberalno-heroizirajuću misao: treba biti intelektualno mudar da bi se zanimalo za impersonalni proces.

No možemo se za njega zanimati, i to čak vrlo konkretno! Jer konjunktura je jedan proces koji, u određenoj mjeri, dozvoljava da se njime upravlja. To je upravo cilj akcije koju nazivamo makroekonomskom politikom. No od takve je namjere “socijalistička” vlada, zarobljena u pristajanju na europska ograničenja, očigledno digla ruke. Nije joj preostalo drugo nego da se sa svima ostalima surva niz padinu liberalno-poduzetničke ideologije kako bi stvorila moćnu logiku prema kojoj vrijedi: “ako su poduzeća ta koja stvaraju radna mjesta, treba biti pažljiv prema poduzećima”.

Priznajmo da će zbog dubokog korijenja koje je ta glupost pustila – mjerljiva i munjevitom brzinom kojom je razni kolumnisti izgovaraju – rad na njezinu iskorjenjivanju zahtijevati vremena. No politika će se ponašati bolje, to jest malo razumnije, kada se njezina argumentacija više-manje pročisti od svih očitih neistina povezanih s vrlo posebnim poimanjem ekonomije i kada se sheme automatskog razmišljanja koje te neistine potiču konačno deaktiviraju.

Poduzeća ne stvaraju radna mjesta, ona rukovode zaposlenošću koja je određena ekonomskom konjunkturom. Ako želimo radna mjesta, valja se zanimati za konjunkturu, a ne za poduzeća. No utuvite to francuskom “socijalistu” u glavu… Istina je da u programu zaduženom za simboličku konverziju treba raščiniti nepromišljenu naviku da Socijalističku stranku poistovjećujemo s ljevicom i (vrlo nerazumno) ljevicu sa Socijalističkom partijom. Socijalistička stranka je – prisjetimo se da se i ona sama očito trudi da u to više ne sumnjamo i da je tako i zovemo – zapravo desnica! Iskompleksirana desnica. Za koju će se, sudeći po tome kako stvari idu, uskoro trebati upitati što je od njezinih kompleksa i inhibicija uopće još ostalo.


S francuskog prevela Mirna Šimat

* Frédéric Lordon je ekonomist. Autor je knjige La Malfaçon. Monnaie européenne et souveraineté démocratique koja 26. ožujka izlazi u Parizu kod izdavača Les Liens qui Libèrent.


Prijevod teksta je objavljen u hrvatskom izdanju Le Monde Diplomatiquea za ožujak 2014. godine.


Bilješke

[1] “Pakt o odgovornosti” projekt je francuskog predsjednika, svečano najavljen 14. siječnja ove godine, kojim se predlaže niz mjera poput slabljenja socijalne zaštite, fleksibilizacije zapošljavanja, tj. lakšeg otpuštanja i manje sigurnosti zaposlenja, smanjenja utjecaja sindikata te “pojednostavljivanja procedure” i smanjenja poreza i drugih davanja za privatna poduzeća. S obzirom na to da ga je predložila Socijalistička stranka koja se tradicionalno smatra lijevom, izazvao je niz polemika i kritika oko “neoliberalnog zaokreta socijalista”.
[2] Kada je bio Chiracov premijer, između 2002. i 2005.
[3] Matthias Fekl, bliski izaslanik Pierrea Moscovicija, po citatu Lénaïga Bredouxa i Stéphanea Allièsa, “L’accord sur l’emploi fracture la gauche”, Mediapart, 28. travnja 2013.
[4] U noveli E. A. Poea Ukradeno pismo (1844.), svi protagonisti grozničavo traže jednu kartu od presudne važnosti koju smatraju skrivenom, a koja je zapravo ostavljena na jednom radnom stolu, svima naočigled.
[5] Vidi Gilles Balbastre, “Eternel refrain du travail le dimanche”, Le Monde diplomatique, studeni 2013.
[6] Jean-François Roubaud: “Il faut passer au plus vite aux actes, avec des mesures immédiates” (“Treba što prije preći na djela, s neodložnim mjerama”), Les Echos, Pariz, 3. siječnja 2014.

Adaptirana fotografija preuzeta s cortecs.org

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve