Tko stvara radna mjesta?

Iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za ožujak 2014. godine prenosimo prijevod teksta Frédérica Lordona, uz urednički uvod: “Formula kojom se vlada Françoisa Hollandea rukovodi u svojoj ekonomskoj politici glasi: poduzeća stvaraju radna mjesta, želimo li radna mjesta, moramo pogodovati poduzećima. Ekonomist Frédéric Lordon prividnu samorazumljivost te logike dovodi u pitanje: u krajnoj instanci, uvijek odlučuje makroekonomska konjunktura i razina potražnje koju generira”.


Treba ozbiljno pretjerati s alkoholom da bi se u “Paktu o odgovornosti” Françoisa Hollandea[1] vidjelo, kako to gotovo jednoglasno nazivaju komentari, neoliberalno skretanje. Ne povisujući previše standarde trezvenosti, bolje će poslužiti jedna od izjava kojima nas je Jean-Pierre Raffarin svojevremeno oduševljavao[2]: cesta je ravna i strmina je jaka, ali putanja je silazna (a kočnice popuštaju). U stvarnosti, ovo pravocrtno kretanje samo produbljuje logiku “petoljetke” postavljenu još u prvim mjesecima predsjednikova mandata.

To je bijedna logika, koja odiše strategijama očaja i odustajanja. Jer dugogodišnja sklonost ideološkoj izdaji miješa se ovdje s pogrešnim i paničnim izračunima. Budući da je odbačena svaka ideja preusmjeravanja katastrofalne europske politike, te smo posljedično lišeni svake mogućnosti oporavka, od potpunog potopa može nas spasiti samo splav Meduze: “poduzeće” kao krajnja providnost, to jest Francuska udruga poslodavaca (MEDEF) kao zadnja slamka spasa. Briljantno otkriće na rubu potonuća: “Jedina stvar koju nismo pokušali jest pokloniti povjerenje poduzećima.”[3] Ah, plodne li ideje: dati povjerenje poduzećima… Dati povjerenje otmičaru bacajući se u njegove ruke, nesumnjivo uvjereni da se ljubav neizbježno uzvraća ljubavlju – i razoružava zahtjeve za otkupninom.

Suprotno onome što jednoglasno, kao sinkronizirani satovi, tvrde čete kolumnista skandalizirane spominjanjem “otmice”, u tom izrazu, za koji treba reći da je analitički doziran na najpošteniju mjeru, zapravo nema ni trunke pretjeranosti. Promjena u percepciji koja omogućuje da se vide “skretanja” i tamo gdje su zapravo posrijedi pravocrtne linije ista je ona koja omogućava i da se “otmičari” vide posvuda: u željezničarima, poštarima, komunalcima, općenito u svima onima koji se brane od opetovanih napada – dakle svugdje osim tamo gdje ih doista nalazimo. Jer kapital već ima sve karakteristike ukradenog pisma Edgara Allana Poea[4], a plijen njegovih otmica, očit i golem, postao je nevidljiv upravo zbog svoje očitosti i golemosti.

Taoci imperativa akumulacije


Kao što je primijetio Karl Marx, kapitalizam, to jest najamni rad, otmica je samoga života! U monetarnoj ekonomiji temeljenoj na podjeli rada, nema druge mogućnosti za reproduciranje života osim snalaženja s novcem od nadnice… a to znači poslušnost poslodavcu. I da nije bilo teških borbi u kojima su osvojene institucije socijalne zaštite, nije baš jasno što bi odvajalo logiku zapošljavanja na kojoj se temelji kapitalizam od običnog i jednostavnog “plivaj ili potoni”.

Kapital za taoca uzima živote pojedinaca, no jednako tako (istim potezom) i njihov kolektivni život, onaj koji je inače predmet politike. Glavni princip ovog preuzimanja jest da sva materijalna, individualna i kolektivna reprodukcija odsad ulazi u logiku akumulacije kapitala – proizvodnju dobara i usluga koje reproduciraju život sada provode samo subjekti koji su se ekonomski deklarirali kapitalistima, odlučni raditi samo unutar logike profitabilne komodifikacije. Sporedni joj je princip sposobnost inicijative koju uživa kapital: inicijativa financijskog kapitala omogućuje novčane predujmove koji pak financiraju troškove inicijative industrijskog kapitala, troškove ulaganja ili troškove zapošljavanja. Također, globalne odluke kapitala određuju uvjete unutar kojih pojedinci nalaze sredstva svoje reprodukcije, tj. nadnice. Ta moć inicijative, moć poticanja proizvodnog ciklusa, daje kapitalu stratešku poziciju u sveukupnoj društvenoj strukturi – poziciju otmičara jer ostatak društva i dalje ovisi o njegovim dekretima i dobroj volji.

Ako mu ne odgovaraju svi uvjeti, kapital će prakticirati štrajk ulagača – “štrajk”, nije li to riječ koja u ograničenoj glavi kolumnista obično asocira na “otmicu”? Dovoljno je malo pogledati unazad da bi se bolje razumjela učinkovitost ove iznude, od ukidanja administrativnog odobrenja otkaza sredinom 1980-ih do bezočnih odredbi Nacionalnog međustrukovnog sporazuma (Accord national interprofessionnel, ANI), preko smanjivanja poreza na dobit, isplata direktora u dionicama umjesto u novcu, višestrukih napada na ugovore na neodređeno vrijeme, rada nedjeljom[5] itd. Neiscrpan popis ratnog plijena, za koji treba shvatiti da je ustvari beskonačan sve dok se moći kapitala ne suprotstavi neka jednako snažna moć, ali moć suprotnog predznaka, da bi ga autoritarno navela na umjerenost jer, a ovo nabrajanje je dovoljan dokaz, kapital nema osjećaj za zloupotrebu.

No najgora u svemu tome možda je nepopravljiva beskorisnost strategije predsjednika Hollandea i njegovih savjetnika, čije je razmišljanje potpuno kolonizirano logikom poslodavaca, koji imaju samo jedno polazište – premisu koja se neprestano ponavlja i usađena je u sve glave kao neosporna činjenica: “Poduzeća su ta koja stvaraju radna mjesta.” Ova rečenica, ujedno i ishodište neoliberalizma, ono je što mora biti uništeno kako bi se učinio prvi korak prema izlasku iz zatočeništva kapitala.

“Demijurg” ovisan o potražnji


U svakom slučaju, u rečenici “poduzeća ne stvaraju radna mjesta” zasigurno ne treba vidjeti iskaz empirijskog karaktera – iako bi se posljednjih dvadesetak godina lako dao potvrditi i kao empirijski opis stvarnosti. Radi se o konceptualnom iskazu, čije ispravno čitanje, uostalom, nije “poduzeća ne stvaraju radna mjesta”, nego “poduzeća ne stvaraju zaposlenost”. Poduzeća nemaju nikakvih sredstava da sama stvore radna mjesta koja nude: ta radna mjesta samo su rezultat promatranja kretanja njihovih narudžbi, o kojima, jasno, ne mogu odlučivati sama jer im dolaze izvana – to jest potrošačkom voljom njihovih mušterija, kućanstava ili drugih tvrtki.

U sjajnom, iako nenamjernom trenutku iskrenosti, Jean-François Roubaud, predsjednik Generalne konfederacije malih i srednjih poduzeća, odao je tajnu. Da budemo iskreni, već sam povod dao je naslutiti da bi moglo doći do značajnih otkrića – raspravljalo se naime o menadžerskim “kompenzacijama”. Kao što znamo, prije dogovora s državom i sindikatima o “Paktu o odgovornosti”, glavni poslodavci zaklinjali su se da će, udovolji im li se, uslijediti otvaranje stotina tisuća radnih mjesta, dok nakon njegova potpisivanja odjednom više nisu sigurni ni u što.

Tu na scenu stupa velika ništarija Roubaud kako bi, bez imalo zlobe ili opreza, ispalio: “Još treba ispuniti knjige narudžbi…”, odgovarajući posve iskreno na pitanje jesu li poduzeća u zamjenu za dobivene ustupke spremna zapošljavati.[6] To nije krivo, Roubaude! Kada bi poduzeća sama proizvodila svoje vlastite narudžbe, sve bi već neko vrijeme bilo poznato i igra kapitalizma bila bi fantastično jednostavna. Ali ne, poduzeća registriraju priljev narudžbi nad kojima imaju samo marginalnu mogućnost indukcije (a na ukupnoj makroekonomskoj razini nemaju nikakvu mogućnost), jer te narudžbe ovise samo o potrošačkoj sposobnosti njihovih klijenata, koja pak ovisi o njihovim narudžbama, i tako dalje… dok se ne izgubimo u velikoj međuovisnosti koja karakterizira ekonomsko kolanje.

S malim varijacijama, ovisno o međukompanijskoj konkurenciji, narudžbe, za koje nas Roubaud neprestano podsjeća da odlučuju o svemu, ne ovise o tvrtkama pojedinačno, nego o općim makroekonomskim procesima. Pasivna u odnosu na te narudžbe, koje samo registriraju, poduzeća dakle ne stvaraju nikakva radna mjesta, nego samo u radna mjesta pretvaraju potražnju za dobrima i uslugama koja im je upućena ili koju predviđaju. Tamo gdje nas ideologija poslodavaca poziva da prepoznamo demijurški čin koji sve duguje suverenoj (i blagotvornoj) poduzetničkoj moći, trebali bismo dakle vidjeti, manje spektakularno, potpuno heteronomnu mehaniku ponude koja jednostavno odgovara vanjskoj potražnji.

Učinci procesa bez subjekta


Treba ipak reći da se poduzeća razlikuju, da jedna više od drugih snižavaju svoje cijene, više inoviraju itd. Sve to je istina. No to, na koncu, ima utjecaja samo na raspodjelu globalne potražnje među svima njima… koja ostaje nepopravljivo ograničena raspoloživim makroekonomskim dohotkom. Ne možemo li potražiti višak potražnje izvan granica unutarnjeg dohotka? Možemo. No srž argumenta time se ne mijenja: poduzeća registriraju, u izvozu kao i kod kuće, potražnju koju u svojoj strukturi ne mogu pojedinačno ispuniti i ograničit će se (eventualno) na pretvaranje te potražnje u radna mjesta. U tome nema nikakve “stvaralačke” geste one vrste koju zagovara ideologija poslodavaca. Poduzetnici i poduzeća ne stvaraju ništa, barem što se tiče zaposlenja, što ne znači da ništa ne rade: oni se natječu za što veći profit i potražnju i time obavljaju svoj posao.

Sve to znači da ne moramo popustiti svim ekstravagantnim zahtjevima poslodavaca kako bi onda oni možda ovladali čudom “stvaranja radnih mjesta”. Oni ne vladaju apsolutno ničime. No ako poduzeća ne stvaraju radna mjesta, tko ih stvara i za koga bismo se morali pobrinuti? Odgovor glasi da “subjekt” stvaranja radnih mjesta ne valja tražiti među ljudima. Zapravo, subjekt je ne-subjekt ili, bolje rečeno, stvaranje radnih mjesta učinak je procesa bez subjekta, procesa čije je najpoznatije ime ekonomska konjunktura – zasigurno veliko razočaranje za sve one koji su očekivali konačni izlazak junaka na scenu. Ekonomska konjunktura je zapravo onaj socijalni mehanizam koji oblikuje simultano sveukupne dohotke, rashode i proizvodnju. Ona je učinak kompozicije, nepripisiva sinteza bezbroj pojedinačnih odluka, opredjeljenja kućanstava za potrošnju umjesto za štednju, odluka poduzeća da će pokrenuti ulaganja ili ne. Prava drama za liberalno-heroizirajuću misao: treba biti intelektualno mudar da bi se zanimalo za impersonalni proces.

No možemo se za njega zanimati, i to čak vrlo konkretno! Jer konjunktura je jedan proces koji, u određenoj mjeri, dozvoljava da se njime upravlja. To je upravo cilj akcije koju nazivamo makroekonomskom politikom. No od takve je namjere “socijalistička” vlada, zarobljena u pristajanju na europska ograničenja, očigledno digla ruke. Nije joj preostalo drugo nego da se sa svima ostalima surva niz padinu liberalno-poduzetničke ideologije kako bi stvorila moćnu logiku prema kojoj vrijedi: “ako su poduzeća ta koja stvaraju radna mjesta, treba biti pažljiv prema poduzećima”.

Priznajmo da će zbog dubokog korijenja koje je ta glupost pustila – mjerljiva i munjevitom brzinom kojom je razni kolumnisti izgovaraju – rad na njezinu iskorjenjivanju zahtijevati vremena. No politika će se ponašati bolje, to jest malo razumnije, kada se njezina argumentacija više-manje pročisti od svih očitih neistina povezanih s vrlo posebnim poimanjem ekonomije i kada se sheme automatskog razmišljanja koje te neistine potiču konačno deaktiviraju.

Poduzeća ne stvaraju radna mjesta, ona rukovode zaposlenošću koja je određena ekonomskom konjunkturom. Ako želimo radna mjesta, valja se zanimati za konjunkturu, a ne za poduzeća. No utuvite to francuskom “socijalistu” u glavu… Istina je da u programu zaduženom za simboličku konverziju treba raščiniti nepromišljenu naviku da Socijalističku stranku poistovjećujemo s ljevicom i (vrlo nerazumno) ljevicu sa Socijalističkom partijom. Socijalistička stranka je – prisjetimo se da se i ona sama očito trudi da u to više ne sumnjamo i da je tako i zovemo – zapravo desnica! Iskompleksirana desnica. Za koju će se, sudeći po tome kako stvari idu, uskoro trebati upitati što je od njezinih kompleksa i inhibicija uopće još ostalo.


S francuskog prevela Mirna Šimat

* Frédéric Lordon je ekonomist. Autor je knjige La Malfaçon. Monnaie européenne et souveraineté démocratique koja 26. ožujka izlazi u Parizu kod izdavača Les Liens qui Libèrent.


Prijevod teksta je objavljen u hrvatskom izdanju Le Monde Diplomatiquea za ožujak 2014. godine.


Bilješke

[1] “Pakt o odgovornosti” projekt je francuskog predsjednika, svečano najavljen 14. siječnja ove godine, kojim se predlaže niz mjera poput slabljenja socijalne zaštite, fleksibilizacije zapošljavanja, tj. lakšeg otpuštanja i manje sigurnosti zaposlenja, smanjenja utjecaja sindikata te “pojednostavljivanja procedure” i smanjenja poreza i drugih davanja za privatna poduzeća. S obzirom na to da ga je predložila Socijalistička stranka koja se tradicionalno smatra lijevom, izazvao je niz polemika i kritika oko “neoliberalnog zaokreta socijalista”.
[2] Kada je bio Chiracov premijer, između 2002. i 2005.
[3] Matthias Fekl, bliski izaslanik Pierrea Moscovicija, po citatu Lénaïga Bredouxa i Stéphanea Allièsa, “L’accord sur l’emploi fracture la gauche”, Mediapart, 28. travnja 2013.
[4] U noveli E. A. Poea Ukradeno pismo (1844.), svi protagonisti grozničavo traže jednu kartu od presudne važnosti koju smatraju skrivenom, a koja je zapravo ostavljena na jednom radnom stolu, svima naočigled.
[5] Vidi Gilles Balbastre, “Eternel refrain du travail le dimanche”, Le Monde diplomatique, studeni 2013.
[6] Jean-François Roubaud: “Il faut passer au plus vite aux actes, avec des mesures immédiates” (“Treba što prije preći na djela, s neodložnim mjerama”), Les Echos, Pariz, 3. siječnja 2014.

Adaptirana fotografija preuzeta s cortecs.org

Vezani članci

  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 1. studenoga 2018. Izvještaj s 217. plenuma FFZG-a Prema odluci 203. plenuma iz 2016. godine, na 217. plenumu primarno se raspravljalo se o autorizaciji dokumentarnog filma vezanog uz borbu studenata protiv klerikalizacije obrazovanja. Nakon odgledanog dokumentarca, plenum je autorizirao film i dao svoje sugestije autoru. Prilikom rasprave o davanju podrške radnicima 3. maja, otvorilo se pitanje funkcioniranja plenuma u narednom periodu, odnosno potrebi da se sastaje češće te počne djelovati kao aktivističko tijelo koje će ažurnije reagirati na društvena zbivanja. Uz to, naznačeno je da bi naredna obljetnička godina trebala biti obilježena događanjima vezanima uz borbu za besplatno obrazovanje. Na kraju plenuma iznesen je izvještaj o aktivnostima plenumskih radnih grupa i tekućim akademskim projektima koji su od interesa za plenum.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve