Tko stvara radna mjesta?

Iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za ožujak 2014. godine prenosimo prijevod teksta Frédérica Lordona, uz urednički uvod: “Formula kojom se vlada Françoisa Hollandea rukovodi u svojoj ekonomskoj politici glasi: poduzeća stvaraju radna mjesta, želimo li radna mjesta, moramo pogodovati poduzećima. Ekonomist Frédéric Lordon prividnu samorazumljivost te logike dovodi u pitanje: u krajnoj instanci, uvijek odlučuje makroekonomska konjunktura i razina potražnje koju generira”.


Treba ozbiljno pretjerati s alkoholom da bi se u “Paktu o odgovornosti” Françoisa Hollandea[1] vidjelo, kako to gotovo jednoglasno nazivaju komentari, neoliberalno skretanje. Ne povisujući previše standarde trezvenosti, bolje će poslužiti jedna od izjava kojima nas je Jean-Pierre Raffarin svojevremeno oduševljavao[2]: cesta je ravna i strmina je jaka, ali putanja je silazna (a kočnice popuštaju). U stvarnosti, ovo pravocrtno kretanje samo produbljuje logiku “petoljetke” postavljenu još u prvim mjesecima predsjednikova mandata.

To je bijedna logika, koja odiše strategijama očaja i odustajanja. Jer dugogodišnja sklonost ideološkoj izdaji miješa se ovdje s pogrešnim i paničnim izračunima. Budući da je odbačena svaka ideja preusmjeravanja katastrofalne europske politike, te smo posljedično lišeni svake mogućnosti oporavka, od potpunog potopa može nas spasiti samo splav Meduze: “poduzeće” kao krajnja providnost, to jest Francuska udruga poslodavaca (MEDEF) kao zadnja slamka spasa. Briljantno otkriće na rubu potonuća: “Jedina stvar koju nismo pokušali jest pokloniti povjerenje poduzećima.”[3] Ah, plodne li ideje: dati povjerenje poduzećima… Dati povjerenje otmičaru bacajući se u njegove ruke, nesumnjivo uvjereni da se ljubav neizbježno uzvraća ljubavlju – i razoružava zahtjeve za otkupninom.

Suprotno onome što jednoglasno, kao sinkronizirani satovi, tvrde čete kolumnista skandalizirane spominjanjem “otmice”, u tom izrazu, za koji treba reći da je analitički doziran na najpošteniju mjeru, zapravo nema ni trunke pretjeranosti. Promjena u percepciji koja omogućuje da se vide “skretanja” i tamo gdje su zapravo posrijedi pravocrtne linije ista je ona koja omogućava i da se “otmičari” vide posvuda: u željezničarima, poštarima, komunalcima, općenito u svima onima koji se brane od opetovanih napada – dakle svugdje osim tamo gdje ih doista nalazimo. Jer kapital već ima sve karakteristike ukradenog pisma Edgara Allana Poea[4], a plijen njegovih otmica, očit i golem, postao je nevidljiv upravo zbog svoje očitosti i golemosti.

Taoci imperativa akumulacije


Kao što je primijetio Karl Marx, kapitalizam, to jest najamni rad, otmica je samoga života! U monetarnoj ekonomiji temeljenoj na podjeli rada, nema druge mogućnosti za reproduciranje života osim snalaženja s novcem od nadnice… a to znači poslušnost poslodavcu. I da nije bilo teških borbi u kojima su osvojene institucije socijalne zaštite, nije baš jasno što bi odvajalo logiku zapošljavanja na kojoj se temelji kapitalizam od običnog i jednostavnog “plivaj ili potoni”.

Kapital za taoca uzima živote pojedinaca, no jednako tako (istim potezom) i njihov kolektivni život, onaj koji je inače predmet politike. Glavni princip ovog preuzimanja jest da sva materijalna, individualna i kolektivna reprodukcija odsad ulazi u logiku akumulacije kapitala – proizvodnju dobara i usluga koje reproduciraju život sada provode samo subjekti koji su se ekonomski deklarirali kapitalistima, odlučni raditi samo unutar logike profitabilne komodifikacije. Sporedni joj je princip sposobnost inicijative koju uživa kapital: inicijativa financijskog kapitala omogućuje novčane predujmove koji pak financiraju troškove inicijative industrijskog kapitala, troškove ulaganja ili troškove zapošljavanja. Također, globalne odluke kapitala određuju uvjete unutar kojih pojedinci nalaze sredstva svoje reprodukcije, tj. nadnice. Ta moć inicijative, moć poticanja proizvodnog ciklusa, daje kapitalu stratešku poziciju u sveukupnoj društvenoj strukturi – poziciju otmičara jer ostatak društva i dalje ovisi o njegovim dekretima i dobroj volji.

Ako mu ne odgovaraju svi uvjeti, kapital će prakticirati štrajk ulagača – “štrajk”, nije li to riječ koja u ograničenoj glavi kolumnista obično asocira na “otmicu”? Dovoljno je malo pogledati unazad da bi se bolje razumjela učinkovitost ove iznude, od ukidanja administrativnog odobrenja otkaza sredinom 1980-ih do bezočnih odredbi Nacionalnog međustrukovnog sporazuma (Accord national interprofessionnel, ANI), preko smanjivanja poreza na dobit, isplata direktora u dionicama umjesto u novcu, višestrukih napada na ugovore na neodređeno vrijeme, rada nedjeljom[5] itd. Neiscrpan popis ratnog plijena, za koji treba shvatiti da je ustvari beskonačan sve dok se moći kapitala ne suprotstavi neka jednako snažna moć, ali moć suprotnog predznaka, da bi ga autoritarno navela na umjerenost jer, a ovo nabrajanje je dovoljan dokaz, kapital nema osjećaj za zloupotrebu.

No najgora u svemu tome možda je nepopravljiva beskorisnost strategije predsjednika Hollandea i njegovih savjetnika, čije je razmišljanje potpuno kolonizirano logikom poslodavaca, koji imaju samo jedno polazište – premisu koja se neprestano ponavlja i usađena je u sve glave kao neosporna činjenica: “Poduzeća su ta koja stvaraju radna mjesta.” Ova rečenica, ujedno i ishodište neoliberalizma, ono je što mora biti uništeno kako bi se učinio prvi korak prema izlasku iz zatočeništva kapitala.

“Demijurg” ovisan o potražnji


U svakom slučaju, u rečenici “poduzeća ne stvaraju radna mjesta” zasigurno ne treba vidjeti iskaz empirijskog karaktera – iako bi se posljednjih dvadesetak godina lako dao potvrditi i kao empirijski opis stvarnosti. Radi se o konceptualnom iskazu, čije ispravno čitanje, uostalom, nije “poduzeća ne stvaraju radna mjesta”, nego “poduzeća ne stvaraju zaposlenost”. Poduzeća nemaju nikakvih sredstava da sama stvore radna mjesta koja nude: ta radna mjesta samo su rezultat promatranja kretanja njihovih narudžbi, o kojima, jasno, ne mogu odlučivati sama jer im dolaze izvana – to jest potrošačkom voljom njihovih mušterija, kućanstava ili drugih tvrtki.

U sjajnom, iako nenamjernom trenutku iskrenosti, Jean-François Roubaud, predsjednik Generalne konfederacije malih i srednjih poduzeća, odao je tajnu. Da budemo iskreni, već sam povod dao je naslutiti da bi moglo doći do značajnih otkrića – raspravljalo se naime o menadžerskim “kompenzacijama”. Kao što znamo, prije dogovora s državom i sindikatima o “Paktu o odgovornosti”, glavni poslodavci zaklinjali su se da će, udovolji im li se, uslijediti otvaranje stotina tisuća radnih mjesta, dok nakon njegova potpisivanja odjednom više nisu sigurni ni u što.

Tu na scenu stupa velika ništarija Roubaud kako bi, bez imalo zlobe ili opreza, ispalio: “Još treba ispuniti knjige narudžbi…”, odgovarajući posve iskreno na pitanje jesu li poduzeća u zamjenu za dobivene ustupke spremna zapošljavati.[6] To nije krivo, Roubaude! Kada bi poduzeća sama proizvodila svoje vlastite narudžbe, sve bi već neko vrijeme bilo poznato i igra kapitalizma bila bi fantastično jednostavna. Ali ne, poduzeća registriraju priljev narudžbi nad kojima imaju samo marginalnu mogućnost indukcije (a na ukupnoj makroekonomskoj razini nemaju nikakvu mogućnost), jer te narudžbe ovise samo o potrošačkoj sposobnosti njihovih klijenata, koja pak ovisi o njihovim narudžbama, i tako dalje… dok se ne izgubimo u velikoj međuovisnosti koja karakterizira ekonomsko kolanje.

S malim varijacijama, ovisno o međukompanijskoj konkurenciji, narudžbe, za koje nas Roubaud neprestano podsjeća da odlučuju o svemu, ne ovise o tvrtkama pojedinačno, nego o općim makroekonomskim procesima. Pasivna u odnosu na te narudžbe, koje samo registriraju, poduzeća dakle ne stvaraju nikakva radna mjesta, nego samo u radna mjesta pretvaraju potražnju za dobrima i uslugama koja im je upućena ili koju predviđaju. Tamo gdje nas ideologija poslodavaca poziva da prepoznamo demijurški čin koji sve duguje suverenoj (i blagotvornoj) poduzetničkoj moći, trebali bismo dakle vidjeti, manje spektakularno, potpuno heteronomnu mehaniku ponude koja jednostavno odgovara vanjskoj potražnji.

Učinci procesa bez subjekta


Treba ipak reći da se poduzeća razlikuju, da jedna više od drugih snižavaju svoje cijene, više inoviraju itd. Sve to je istina. No to, na koncu, ima utjecaja samo na raspodjelu globalne potražnje među svima njima… koja ostaje nepopravljivo ograničena raspoloživim makroekonomskim dohotkom. Ne možemo li potražiti višak potražnje izvan granica unutarnjeg dohotka? Možemo. No srž argumenta time se ne mijenja: poduzeća registriraju, u izvozu kao i kod kuće, potražnju koju u svojoj strukturi ne mogu pojedinačno ispuniti i ograničit će se (eventualno) na pretvaranje te potražnje u radna mjesta. U tome nema nikakve “stvaralačke” geste one vrste koju zagovara ideologija poslodavaca. Poduzetnici i poduzeća ne stvaraju ništa, barem što se tiče zaposlenja, što ne znači da ništa ne rade: oni se natječu za što veći profit i potražnju i time obavljaju svoj posao.

Sve to znači da ne moramo popustiti svim ekstravagantnim zahtjevima poslodavaca kako bi onda oni možda ovladali čudom “stvaranja radnih mjesta”. Oni ne vladaju apsolutno ničime. No ako poduzeća ne stvaraju radna mjesta, tko ih stvara i za koga bismo se morali pobrinuti? Odgovor glasi da “subjekt” stvaranja radnih mjesta ne valja tražiti među ljudima. Zapravo, subjekt je ne-subjekt ili, bolje rečeno, stvaranje radnih mjesta učinak je procesa bez subjekta, procesa čije je najpoznatije ime ekonomska konjunktura – zasigurno veliko razočaranje za sve one koji su očekivali konačni izlazak junaka na scenu. Ekonomska konjunktura je zapravo onaj socijalni mehanizam koji oblikuje simultano sveukupne dohotke, rashode i proizvodnju. Ona je učinak kompozicije, nepripisiva sinteza bezbroj pojedinačnih odluka, opredjeljenja kućanstava za potrošnju umjesto za štednju, odluka poduzeća da će pokrenuti ulaganja ili ne. Prava drama za liberalno-heroizirajuću misao: treba biti intelektualno mudar da bi se zanimalo za impersonalni proces.

No možemo se za njega zanimati, i to čak vrlo konkretno! Jer konjunktura je jedan proces koji, u određenoj mjeri, dozvoljava da se njime upravlja. To je upravo cilj akcije koju nazivamo makroekonomskom politikom. No od takve je namjere “socijalistička” vlada, zarobljena u pristajanju na europska ograničenja, očigledno digla ruke. Nije joj preostalo drugo nego da se sa svima ostalima surva niz padinu liberalno-poduzetničke ideologije kako bi stvorila moćnu logiku prema kojoj vrijedi: “ako su poduzeća ta koja stvaraju radna mjesta, treba biti pažljiv prema poduzećima”.

Priznajmo da će zbog dubokog korijenja koje je ta glupost pustila – mjerljiva i munjevitom brzinom kojom je razni kolumnisti izgovaraju – rad na njezinu iskorjenjivanju zahtijevati vremena. No politika će se ponašati bolje, to jest malo razumnije, kada se njezina argumentacija više-manje pročisti od svih očitih neistina povezanih s vrlo posebnim poimanjem ekonomije i kada se sheme automatskog razmišljanja koje te neistine potiču konačno deaktiviraju.

Poduzeća ne stvaraju radna mjesta, ona rukovode zaposlenošću koja je određena ekonomskom konjunkturom. Ako želimo radna mjesta, valja se zanimati za konjunkturu, a ne za poduzeća. No utuvite to francuskom “socijalistu” u glavu… Istina je da u programu zaduženom za simboličku konverziju treba raščiniti nepromišljenu naviku da Socijalističku stranku poistovjećujemo s ljevicom i (vrlo nerazumno) ljevicu sa Socijalističkom partijom. Socijalistička stranka je – prisjetimo se da se i ona sama očito trudi da u to više ne sumnjamo i da je tako i zovemo – zapravo desnica! Iskompleksirana desnica. Za koju će se, sudeći po tome kako stvari idu, uskoro trebati upitati što je od njezinih kompleksa i inhibicija uopće još ostalo.


S francuskog prevela Mirna Šimat

* Frédéric Lordon je ekonomist. Autor je knjige La Malfaçon. Monnaie européenne et souveraineté démocratique koja 26. ožujka izlazi u Parizu kod izdavača Les Liens qui Libèrent.


Prijevod teksta je objavljen u hrvatskom izdanju Le Monde Diplomatiquea za ožujak 2014. godine.


Bilješke

[1] “Pakt o odgovornosti” projekt je francuskog predsjednika, svečano najavljen 14. siječnja ove godine, kojim se predlaže niz mjera poput slabljenja socijalne zaštite, fleksibilizacije zapošljavanja, tj. lakšeg otpuštanja i manje sigurnosti zaposlenja, smanjenja utjecaja sindikata te “pojednostavljivanja procedure” i smanjenja poreza i drugih davanja za privatna poduzeća. S obzirom na to da ga je predložila Socijalistička stranka koja se tradicionalno smatra lijevom, izazvao je niz polemika i kritika oko “neoliberalnog zaokreta socijalista”.
[2] Kada je bio Chiracov premijer, između 2002. i 2005.
[3] Matthias Fekl, bliski izaslanik Pierrea Moscovicija, po citatu Lénaïga Bredouxa i Stéphanea Allièsa, “L’accord sur l’emploi fracture la gauche”, Mediapart, 28. travnja 2013.
[4] U noveli E. A. Poea Ukradeno pismo (1844.), svi protagonisti grozničavo traže jednu kartu od presudne važnosti koju smatraju skrivenom, a koja je zapravo ostavljena na jednom radnom stolu, svima naočigled.
[5] Vidi Gilles Balbastre, “Eternel refrain du travail le dimanche”, Le Monde diplomatique, studeni 2013.
[6] Jean-François Roubaud: “Il faut passer au plus vite aux actes, avec des mesures immédiates” (“Treba što prije preći na djela, s neodložnim mjerama”), Les Echos, Pariz, 3. siječnja 2014.

Adaptirana fotografija preuzeta s cortecs.org

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve