Frédéric Lordon: Tko stvara radna mjesta?

Iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za ožujak 2014. godine prenosimo prijevod teksta Frédérica Lordona, uz urednički uvod: “Formula kojom se vlada Françoisa Hollandea rukovodi u svojoj ekonomskoj politici glasi: poduzeća stvaraju radna mjesta, želimo li radna mjesta, moramo pogodovati poduzećima. Ekonomist Frédéric Lordon prividnu samorazumljivost te logike dovodi u pitanje: u krajnoj instanci, uvijek odlučuje makroekonomska konjunktura i razina potražnje koju generira”.


Treba ozbiljno pretjerati s alkoholom da bi se u “Paktu o odgovornosti” Françoisa Hollandea[1] vidjelo, kako to gotovo jednoglasno nazivaju komentari, neoliberalno skretanje. Ne povisujući previše standarde trezvenosti, bolje će poslužiti jedna od izjava kojima nas je Jean-Pierre Raffarin svojevremeno oduševljavao[2]: cesta je ravna i strmina je jaka, ali putanja je silazna (a kočnice popuštaju). U stvarnosti, ovo pravocrtno kretanje samo produbljuje logiku “petoljetke” postavljenu još u prvim mjesecima predsjednikova mandata.

To je bijedna logika, koja odiše strategijama očaja i odustajanja. Jer dugogodišnja sklonost ideološkoj izdaji miješa se ovdje s pogrešnim i paničnim izračunima. Budući da je odbačena svaka ideja preusmjeravanja katastrofalne europske politike, te smo posljedično lišeni svake mogućnosti oporavka, od potpunog potopa može nas spasiti samo splav Meduze: “poduzeće” kao krajnja providnost, to jest Francuska udruga poslodavaca (MEDEF) kao zadnja slamka spasa. Briljantno otkriće na rubu potonuća: “Jedina stvar koju nismo pokušali jest pokloniti povjerenje poduzećima.”[3] Ah, plodne li ideje: dati povjerenje poduzećima… Dati povjerenje otmičaru bacajući se u njegove ruke, nesumnjivo uvjereni da se ljubav neizbježno uzvraća ljubavlju – i razoružava zahtjeve za otkupninom.

Suprotno onome što jednoglasno, kao sinkronizirani satovi, tvrde čete kolumnista skandalizirane spominjanjem “otmice”, u tom izrazu, za koji treba reći da je analitički doziran na najpošteniju mjeru, zapravo nema ni trunke pretjeranosti. Promjena u percepciji koja omogućuje da se vide “skretanja” i tamo gdje su zapravo posrijedi pravocrtne linije ista je ona koja omogućava i da se “otmičari” vide posvuda: u željezničarima, poštarima, komunalcima, općenito u svima onima koji se brane od opetovanih napada – dakle svugdje osim tamo gdje ih doista nalazimo. Jer kapital već ima sve karakteristike ukradenog pisma Edgara Allana Poea[4], a plijen njegovih otmica, očit i golem, postao je nevidljiv upravo zbog svoje očitosti i golemosti.

Taoci imperativa akumulacije


Kao što je primijetio Karl Marx, kapitalizam, to jest najamni rad, otmica je samoga života! U monetarnoj ekonomiji temeljenoj na podjeli rada, nema druge mogućnosti za reproduciranje života osim snalaženja s novcem od nadnice… a to znači poslušnost poslodavcu. I da nije bilo teških borbi u kojima su osvojene institucije socijalne zaštite, nije baš jasno što bi odvajalo logiku zapošljavanja na kojoj se temelji kapitalizam od običnog i jednostavnog “plivaj ili potoni”.

Kapital za taoca uzima živote pojedinaca, no jednako tako (istim potezom) i njihov kolektivni život, onaj koji je inače predmet politike. Glavni princip ovog preuzimanja jest da sva materijalna, individualna i kolektivna reprodukcija odsad ulazi u logiku akumulacije kapitala – proizvodnju dobara i usluga koje reproduciraju život sada provode samo subjekti koji su se ekonomski deklarirali kapitalistima, odlučni raditi samo unutar logike profitabilne komodifikacije. Sporedni joj je princip sposobnost inicijative koju uživa kapital: inicijativa financijskog kapitala omogućuje novčane predujmove koji pak financiraju troškove inicijative industrijskog kapitala, troškove ulaganja ili troškove zapošljavanja. Također, globalne odluke kapitala određuju uvjete unutar kojih pojedinci nalaze sredstva svoje reprodukcije, tj. nadnice. Ta moć inicijative, moć poticanja proizvodnog ciklusa, daje kapitalu stratešku poziciju u sveukupnoj društvenoj strukturi – poziciju otmičara jer ostatak društva i dalje ovisi o njegovim dekretima i dobroj volji.

Ako mu ne odgovaraju svi uvjeti, kapital će prakticirati štrajk ulagača – “štrajk”, nije li to riječ koja u ograničenoj glavi kolumnista obično asocira na “otmicu”? Dovoljno je malo pogledati unazad da bi se bolje razumjela učinkovitost ove iznude, od ukidanja administrativnog odobrenja otkaza sredinom 1980-ih do bezočnih odredbi Nacionalnog međustrukovnog sporazuma (Accord national interprofessionnel, ANI), preko smanjivanja poreza na dobit, isplata direktora u dionicama umjesto u novcu, višestrukih napada na ugovore na neodređeno vrijeme, rada nedjeljom[5] itd. Neiscrpan popis ratnog plijena, za koji treba shvatiti da je ustvari beskonačan sve dok se moći kapitala ne suprotstavi neka jednako snažna moć, ali moć suprotnog predznaka, da bi ga autoritarno navela na umjerenost jer, a ovo nabrajanje je dovoljan dokaz, kapital nema osjećaj za zloupotrebu.

No najgora u svemu tome možda je nepopravljiva beskorisnost strategije predsjednika Hollandea i njegovih savjetnika, čije je razmišljanje potpuno kolonizirano logikom poslodavaca, koji imaju samo jedno polazište – premisu koja se neprestano ponavlja i usađena je u sve glave kao neosporna činjenica: “Poduzeća su ta koja stvaraju radna mjesta.” Ova rečenica, ujedno i ishodište neoliberalizma, ono je što mora biti uništeno kako bi se učinio prvi korak prema izlasku iz zatočeništva kapitala.

“Demijurg” ovisan o potražnji


U svakom slučaju, u rečenici “poduzeća ne stvaraju radna mjesta” zasigurno ne treba vidjeti iskaz empirijskog karaktera – iako bi se posljednjih dvadesetak godina lako dao potvrditi i kao empirijski opis stvarnosti. Radi se o konceptualnom iskazu, čije ispravno čitanje, uostalom, nije “poduzeća ne stvaraju radna mjesta”, nego “poduzeća ne stvaraju zaposlenost”. Poduzeća nemaju nikakvih sredstava da sama stvore radna mjesta koja nude: ta radna mjesta samo su rezultat promatranja kretanja njihovih narudžbi, o kojima, jasno, ne mogu odlučivati sama jer im dolaze izvana – to jest potrošačkom voljom njihovih mušterija, kućanstava ili drugih tvrtki.

U sjajnom, iako nenamjernom trenutku iskrenosti, Jean-François Roubaud, predsjednik Generalne konfederacije malih i srednjih poduzeća, odao je tajnu. Da budemo iskreni, već sam povod dao je naslutiti da bi moglo doći do značajnih otkrića – raspravljalo se naime o menadžerskim “kompenzacijama”. Kao što znamo, prije dogovora s državom i sindikatima o “Paktu o odgovornosti”, glavni poslodavci zaklinjali su se da će, udovolji im li se, uslijediti otvaranje stotina tisuća radnih mjesta, dok nakon njegova potpisivanja odjednom više nisu sigurni ni u što.

Tu na scenu stupa velika ništarija Roubaud kako bi, bez imalo zlobe ili opreza, ispalio: “Još treba ispuniti knjige narudžbi…”, odgovarajući posve iskreno na pitanje jesu li poduzeća u zamjenu za dobivene ustupke spremna zapošljavati.[6] To nije krivo, Roubaude! Kada bi poduzeća sama proizvodila svoje vlastite narudžbe, sve bi već neko vrijeme bilo poznato i igra kapitalizma bila bi fantastično jednostavna. Ali ne, poduzeća registriraju priljev narudžbi nad kojima imaju samo marginalnu mogućnost indukcije (a na ukupnoj makroekonomskoj razini nemaju nikakvu mogućnost), jer te narudžbe ovise samo o potrošačkoj sposobnosti njihovih klijenata, koja pak ovisi o njihovim narudžbama, i tako dalje… dok se ne izgubimo u velikoj međuovisnosti koja karakterizira ekonomsko kolanje.

S malim varijacijama, ovisno o međukompanijskoj konkurenciji, narudžbe, za koje nas Roubaud neprestano podsjeća da odlučuju o svemu, ne ovise o tvrtkama pojedinačno, nego o općim makroekonomskim procesima. Pasivna u odnosu na te narudžbe, koje samo registriraju, poduzeća dakle ne stvaraju nikakva radna mjesta, nego samo u radna mjesta pretvaraju potražnju za dobrima i uslugama koja im je upućena ili koju predviđaju. Tamo gdje nas ideologija poslodavaca poziva da prepoznamo demijurški čin koji sve duguje suverenoj (i blagotvornoj) poduzetničkoj moći, trebali bismo dakle vidjeti, manje spektakularno, potpuno heteronomnu mehaniku ponude koja jednostavno odgovara vanjskoj potražnji.

Učinci procesa bez subjekta


Treba ipak reći da se poduzeća razlikuju, da jedna više od drugih snižavaju svoje cijene, više inoviraju itd. Sve to je istina. No to, na koncu, ima utjecaja samo na raspodjelu globalne potražnje među svima njima… koja ostaje nepopravljivo ograničena raspoloživim makroekonomskim dohotkom. Ne možemo li potražiti višak potražnje izvan granica unutarnjeg dohotka? Možemo. No srž argumenta time se ne mijenja: poduzeća registriraju, u izvozu kao i kod kuće, potražnju koju u svojoj strukturi ne mogu pojedinačno ispuniti i ograničit će se (eventualno) na pretvaranje te potražnje u radna mjesta. U tome nema nikakve “stvaralačke” geste one vrste koju zagovara ideologija poslodavaca. Poduzetnici i poduzeća ne stvaraju ništa, barem što se tiče zaposlenja, što ne znači da ništa ne rade: oni se natječu za što veći profit i potražnju i time obavljaju svoj posao.

Sve to znači da ne moramo popustiti svim ekstravagantnim zahtjevima poslodavaca kako bi onda oni možda ovladali čudom “stvaranja radnih mjesta”. Oni ne vladaju apsolutno ničime. No ako poduzeća ne stvaraju radna mjesta, tko ih stvara i za koga bismo se morali pobrinuti? Odgovor glasi da “subjekt” stvaranja radnih mjesta ne valja tražiti među ljudima. Zapravo, subjekt je ne-subjekt ili, bolje rečeno, stvaranje radnih mjesta učinak je procesa bez subjekta, procesa čije je najpoznatije ime ekonomska konjunktura – zasigurno veliko razočaranje za sve one koji su očekivali konačni izlazak junaka na scenu. Ekonomska konjunktura je zapravo onaj socijalni mehanizam koji oblikuje simultano sveukupne dohotke, rashode i proizvodnju. Ona je učinak kompozicije, nepripisiva sinteza bezbroj pojedinačnih odluka, opredjeljenja kućanstava za potrošnju umjesto za štednju, odluka poduzeća da će pokrenuti ulaganja ili ne. Prava drama za liberalno-heroizirajuću misao: treba biti intelektualno mudar da bi se zanimalo za impersonalni proces.

No možemo se za njega zanimati, i to čak vrlo konkretno! Jer konjunktura je jedan proces koji, u određenoj mjeri, dozvoljava da se njime upravlja. To je upravo cilj akcije koju nazivamo makroekonomskom politikom. No od takve je namjere “socijalistička” vlada, zarobljena u pristajanju na europska ograničenja, očigledno digla ruke. Nije joj preostalo drugo nego da se sa svima ostalima surva niz padinu liberalno-poduzetničke ideologije kako bi stvorila moćnu logiku prema kojoj vrijedi: “ako su poduzeća ta koja stvaraju radna mjesta, treba biti pažljiv prema poduzećima”.

Priznajmo da će zbog dubokog korijenja koje je ta glupost pustila – mjerljiva i munjevitom brzinom kojom je razni kolumnisti izgovaraju – rad na njezinu iskorjenjivanju zahtijevati vremena. No politika će se ponašati bolje, to jest malo razumnije, kada se njezina argumentacija više-manje pročisti od svih očitih neistina povezanih s vrlo posebnim poimanjem ekonomije i kada se sheme automatskog razmišljanja koje te neistine potiču konačno deaktiviraju.

Poduzeća ne stvaraju radna mjesta, ona rukovode zaposlenošću koja je određena ekonomskom konjunkturom. Ako želimo radna mjesta, valja se zanimati za konjunkturu, a ne za poduzeća. No utuvite to francuskom “socijalistu” u glavu… Istina je da u programu zaduženom za simboličku konverziju treba raščiniti nepromišljenu naviku da Socijalističku stranku poistovjećujemo s ljevicom i (vrlo nerazumno) ljevicu sa Socijalističkom partijom. Socijalistička stranka je – prisjetimo se da se i ona sama očito trudi da u to više ne sumnjamo i da je tako i zovemo – zapravo desnica! Iskompleksirana desnica. Za koju će se, sudeći po tome kako stvari idu, uskoro trebati upitati što je od njezinih kompleksa i inhibicija uopće još ostalo.


S francuskog prevela Mirna Šimat

* Frédéric Lordon je ekonomist. Autor je knjige La Malfaçon. Monnaie européenne et souveraineté démocratique koja 26. ožujka izlazi u Parizu kod izdavača Les Liens qui Libèrent.


Prijevod teksta je objavljen u hrvatskom izdanju Le Monde Diplomatiquea za ožujak 2014. godine.


Bilješke

[1] “Pakt o odgovornosti” projekt je francuskog predsjednika, svečano najavljen 14. siječnja ove godine, kojim se predlaže niz mjera poput slabljenja socijalne zaštite, fleksibilizacije zapošljavanja, tj. lakšeg otpuštanja i manje sigurnosti zaposlenja, smanjenja utjecaja sindikata te “pojednostavljivanja procedure” i smanjenja poreza i drugih davanja za privatna poduzeća. S obzirom na to da ga je predložila Socijalistička stranka koja se tradicionalno smatra lijevom, izazvao je niz polemika i kritika oko “neoliberalnog zaokreta socijalista”.
[2] Kada je bio Chiracov premijer, između 2002. i 2005.
[3] Matthias Fekl, bliski izaslanik Pierrea Moscovicija, po citatu Lénaïga Bredouxa i Stéphanea Allièsa, “L’accord sur l’emploi fracture la gauche”, Mediapart, 28. travnja 2013.
[4] U noveli E. A. Poea Ukradeno pismo (1844.), svi protagonisti grozničavo traže jednu kartu od presudne važnosti koju smatraju skrivenom, a koja je zapravo ostavljena na jednom radnom stolu, svima naočigled.
[5] Vidi Gilles Balbastre, “Eternel refrain du travail le dimanche”, Le Monde diplomatique, studeni 2013.
[6] Jean-François Roubaud: “Il faut passer au plus vite aux actes, avec des mesures immédiates” (“Treba što prije preći na djela, s neodložnim mjerama”), Les Echos, Pariz, 3. siječnja 2014.

Adaptirana fotografija preuzeta s cortecs.org

Vezani članci

  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.