Povijest i revolt – sedam teza o pobuni i društvu

“Suvremeni se protesti sadržajno ne razlikuju od kapitalističke povijesti klasnih borbi – radi se o dostupnosti životnih namirnica kroz posredovanje tržišta rada. Čak i ako imamo sreće da uspješno sklopimo razmjenu roba na tržištu rada, opet se radi o tome da se održimo kao pojedinci. Nakon tržišta rada dolazi radno mjesto, a ovdje će prodana stvar biti konzumirana kao ljudski materijal. U radničkoj se borbi uistinu radi o materijalnim stvarima: pristupu jelu i piću, stanovanju, grijanju, struji, toplini i životnoj radosti, nasuprot egzistencije u obliku pukog ljudskog materijala. Da bi se ova borba razumjela u njoj se mora imati učešća. Ona nema povijesnu svrhu koju mora ispuniti. Njezina je svrha inherentna, tj. radi se o životnim namirnicama.”


Za početak: Pobune ne čine nijednu grešku u sistemu vidljivom. Tko to tvrdi, u argumentaciji polazi od naizgled realistične hipoteze da se odnosi u kapitalistički organiziranoj društvenoj reprodukciji mogu urediti tako da funkcioniraju bez greške i, štoviše, u interesu pobunjenika. Ideja kapitalizma bez kontradikcija, koji još pritom teži zadovoljenju masovnih potreba, predstavlja najčišću ideologiju. Ona sugerira da je dobrobit ljudi stvar ispravne sistemske tehnike. Ideja društva kao tehničke organizacije artikulira stanje svijesti koje treba prevladati.

II. Pojam “ekonomske krize” je sulud. Ekonomija nije nešto autonomno, a čak ni najbolji ekonomisti ne uspijevaju objasniti u čemu bi se trebala sastojati razlika između ekonomije i društva. Proudhonov uvid o tome da se dvoje ekonomista ne može međusobno pogledati u oči a da se ne nasmije nije izgubio ništa na svojoj istinitosti. Iz tog je razloga Marx napisao kritiku političke ekonomije. Kapitalistička je ekonomija oličenje krivo organizirane društvene reprodukcije. Radimo u svrhu našeg prehranjivanja, odijevanja, udomljavanja, ugode i topline, a ovaj se rad manifestira kao kretanje u potpunosti suludih ekonomskih kategorija – cijene, kamate, profita, ekonomskog rasta radi samog rasta. Ekonomska se kriza ne prikazuje kao kriza nezadovoljenih ljudskih potreba nego kao kriza profita, a u svrhu prevladavanja krize iziskuje se povratak profita. Ono što ne ostvaruje profit odbacuje se kao nebitno, a masa ljudi iznenada postaje suvišnom. Izbacuje ih se na ulicu i oduzima sva sredstva za život. U vladajućem je sistemu društvene reprodukcije zadovoljenje ljudskih potreba sasvim sporedna stvar. Tako se sloboda građanskih potreba manifestira kao sloboda da se gladuje.

III. Vrijeme ogorčenosti je vrijeme revolta. To znači da se okupljeni ne identificiraju s izopačenom nužnošću ovoga društva koje se osamostalilo u ekonomski sistem. Ne identificiraju se kao ljudski materijal za profitabilnost i nisu spremni dobrovoljno gladovati u svrhu ekonomskog zdravlja. Oni zahtijevaju zadovoljenje svojih životnih potreba. Nemoguće je unaprijed odrediti hoće li ova borba prihvatiti da je se stavi u službu modernizacije kapitalističkih odnosa ili će se pak suprotstaviti daljnjem napretku kapitalistički ustrojene društvenosti. Borba protiv kapitalističkog napretka ima svoju dugu povijest. Izostanak uspjeha u ovoj borbi je uspjeh napretka koji se prezentira kao trijumf civilizacije. Povijesni pobjednici aplaudiraju uspjesima na burzama i izjavljuju s neizmjernom gorljivošću da onaj tko želi jesti treba i raditi – u slobodi u kojoj svatko snosi odgovornost za vlastite postupke.

IV. Protiv izopačenosti kapitalistički ustrojene socijalne reprodukcije ne može se boriti na direktan i neposredan način. Što bi to trebalo značiti: boriti se protiv ekonomske vrijednosti, oduprijeti se kamatnoj stopi, napasti profit, postaviti se protiv kretanja dionica na burzi? Istovremeno, život zavisnih masa ovisi o ovim izopačenim i u potpunosti nedodirljivim faktorima koji izmiču mogućnosti kontrole. Stoga govor o ekonomskoj sudbini nije netočan. Naša sredstva za opstanak – naš život – ovise o tome da se dočepamo posla, pri čemu je također potrebno prilagoditi se kretanju tržišta. Čista ludorija. Umjesto zadovoljavanja svojih ljudskih potreba prisiljeni smo služiti se naizgled prirodnim ekonomskim nuždama kako sloboda da se gladuje ne bi postala našom vlastitom sudbinom. Stoga se ne treba čuditi tome da važnu temu protesta čine pitanja o zaposlenju, visini nadnica i pristupu životnim namirnicama. Široke mase stanovništva nemaju direktan pristup životnim namirnicama i moraju iznajmiti vlastitu radnu snagu kako bi do njih došle. Suvremeni protesti u tom pogledu uopće ne predstavljaju ništa novo. Govor o novosti današnjeg vremena oprašta zaborav i tako ujedno opravdava zaboravljanje.

Suvremeni se protesti sadržajno ne razlikuju od kapitalističke povijesti klasnih borbi – radi se o dostupnosti životnim namirnicama kroz posredovanje tržišta rada. Čak i ako imamo sreće da uspješno sklopimo razmjenu roba na tržištu rada, opet se radi o tome da se održimo kao pojedinci. Nakon tržišta rada dolazi radno mjesto, a ovdje će prodana stvar biti konzumirana kao ljudski materijal. U radničkoj se borbi uistinu radi o materijalnim stvarima: pristupu jelu i piću, stanovanju, grijanju, struji, toplini i životnoj radosti, nasuprot egzistencije u obliku pukog ljudskog materijala. Da bi se ova borba razumjela u njoj se mora imati učešća. Ona nema povijesnu svrhu koju mora ispuniti. Njezina je svrha inherentna, tj. radi se o životnim namirnicama.

V. Vrijeme revolta je vrijeme nesigurnosti. Umjesto ponavljanja svakodnevnoga životnog obrasca – birtija, kuhinja, radno mjesto/zavod za zapošljavanje – okuplja se protest, demokracija zasjeda na ulicama i trgovima svijeta, odnosno mjestima društvenog nemira i iskustva neposluha. Umjesto radnog vremena manifestira se vrijeme direktne demokracije. Ovo je vrijeme poziv na borbu protiv postojećeg poretka koji zna da demokratizacija društva predstavlja najveću opasnost za uspostavljeni društveni poredak. Bio revolt toga svjestan ili ne, demokratizacija društva znači dokidanje odvojenosti društva od samog sebe u obliku političke države. Umjesto da ostane nepolitizirano, društvo se politizira i pritom konstituira kao svoja vlastita politička snaga. Vrijeme revolta je vrijeme društvenog iskustva. No povijesni pobjednici znaju da laissez-faire ne može biti odgovor na politizirano, i stoga samostalno, društvo. Svrha kapitala je profitabilna akumulacija društvenog bogatstva u svrhu daljnje akumulacije, a država je politički oblik te svrhe. Njoj je tako predana zadaća depolitizacije društvenih proizvodnih odnosa. Radi se dakle o perpetuiranju državnog monopola nad političkim nasiljem kao osnove za slobodnu razmjenu roba na tržištu rada. U tu svrhu nijedno sredstvo nije preskupo: od uobičajenog raspisivanja izbora, koji protest transformiraju u izbornu borbu, pa sve do vojnog puča.

VI. Ernst Lohoff pita: Ogorčenost – a onda? “Onda” je ili vrijeme povratka rutini, i gladnih stranaka koje se sa sterilnom uzbuđenošću natječu za izborne glasove – ili policije. Adam Smith je o ovome “onda” mislio na sljedeći način: ovisne mase nemaju rezerve za svoj opstanak i stoga se uopće ne mogu dugo opirati povratku svome poslu. Nasuprot njima, kaže, vlasnici sredstava za životni opstanak mogu mnogo duže izdržati. Stoga oni koji žive od prodaje svoje radne snage mogu biti disciplinirani glađu. Lohoffovo pitanje o onome što dolazi nakon ogorčenja traži društvenu alternativu postojećem stanju stečene slobode kao slobode da se gladuje – zbog koje je Heinrich Brünning dobio nadimak “kancelar gladi”.

VII. Protest protiv mjera štednje, nesigurnosti na tržištu rada i slobode da se gladuje nisu nužno stvar mnoštva, o kojem se govori kao o novom revolucionarnom subjektu, jer je paradigmatsko fašistički pokret antikapitalističkog kapitalizma isto tako pokret protiv mjera štednje, kao što je na primjer “Zlatna zora” u Grčkoj. Ljevica, što se god podrazumijevalo pod tim, nema monopol na protest. Sredstva i ciljevi protestnog pokreta proizlaze iz samog protesta. To što proizlazi ne pada s neba. Ono ima veze sa stečenom poviješću te također s borbenim iskustvom kao nenapisanom historijom zaposjedanja tvornica, skvotiranja, zaposjedanja trgova, uličnih borbi i zauzimanja grada od strane Pariške komune.

Borbeno se iskustvo ujedno nalazi i u društvu koje se kroz teror i nasilje naučilo bojati toga da se samosvjesno suprotstavi napretku lošeg svijeta. Lakše je batinati s batinašima nego im se suprotstaviti. Alternativa društvu ljudskog materijala može se pronaći jedino u samom društvu. Robovi se od ropstva mogu osloboditi samo kada više nisu robovi – ne sutra, nego danas. U potpunosti je neizvjesno može li se ostvariti ova mogućnost društva slobodnih i jednakih. Izvjesno je da nam ne predstoje dobra vremena. Stoga je Lohoffovo pitanje o onom “onda” krivo postavljeno. Ono traži nekakvu ideju vodilju kojom bi se mogao misaono anticipirati prijelaz iz loše današnjice u dobru sutrašnjicu. Takav prijelaz postoji jedino u lošim povijesnim knjigama. U borbi protiv postojećeg lošeg stanja radi se upravo o tome da se izbjegne sigurna budućnost.


S njemačkog preveo Zoran Veselinović




Fotografija Wernera Bonefelda je preuzeta s YouTube snimke njegova predavanja održanog tijekom CRS-ovog seminara “Capital, the State and European Integration” i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 9. prosinca 2019. Indikator trenutnog raspoloženja Na valu široke podrške javnosti, zahtjev za dostojanstvom koji su prosvjetne radnice i radnici artikulirali kroz ustrajnu trideset i šestodnevnu štrajkačku borbu za povećanje plaća kroz 6,11% veće koeficijente složenosti poslova, nagovijestio je potencijale, ali i ograničavajuće faktore idućih etapa borbe za širu političku i društvenu promjenu. Unatoč visokoj aktivnosti u štrajkačkoj bazi i dobro pogođenom trenutku, sindikalna su vodstva zbog selektivnog uvažavanja imperativnog mandata u konačnici kapitulirala, pristavši na tek gradualno povećanje koeficijenata samo za nastavno osoblje, čime su pogazila jedinstvo i solidarnost štrajkačkog pokreta.
  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve