Povijest i revolt – sedam teza o pobuni i društvu

“Suvremeni se protesti sadržajno ne razlikuju od kapitalističke povijesti klasnih borbi – radi se o dostupnosti životnih namirnica kroz posredovanje tržišta rada. Čak i ako imamo sreće da uspješno sklopimo razmjenu roba na tržištu rada, opet se radi o tome da se održimo kao pojedinci. Nakon tržišta rada dolazi radno mjesto, a ovdje će prodana stvar biti konzumirana kao ljudski materijal. U radničkoj se borbi uistinu radi o materijalnim stvarima: pristupu jelu i piću, stanovanju, grijanju, struji, toplini i životnoj radosti, nasuprot egzistencije u obliku pukog ljudskog materijala. Da bi se ova borba razumjela u njoj se mora imati učešća. Ona nema povijesnu svrhu koju mora ispuniti. Njezina je svrha inherentna, tj. radi se o životnim namirnicama.”


Za početak: Pobune ne čine nijednu grešku u sistemu vidljivom. Tko to tvrdi, u argumentaciji polazi od naizgled realistične hipoteze da se odnosi u kapitalistički organiziranoj društvenoj reprodukciji mogu urediti tako da funkcioniraju bez greške i, štoviše, u interesu pobunjenika. Ideja kapitalizma bez kontradikcija, koji još pritom teži zadovoljenju masovnih potreba, predstavlja najčišću ideologiju. Ona sugerira da je dobrobit ljudi stvar ispravne sistemske tehnike. Ideja društva kao tehničke organizacije artikulira stanje svijesti koje treba prevladati.

II. Pojam “ekonomske krize” je sulud. Ekonomija nije nešto autonomno, a čak ni najbolji ekonomisti ne uspijevaju objasniti u čemu bi se trebala sastojati razlika između ekonomije i društva. Proudhonov uvid o tome da se dvoje ekonomista ne može međusobno pogledati u oči a da se ne nasmije nije izgubio ništa na svojoj istinitosti. Iz tog je razloga Marx napisao kritiku političke ekonomije. Kapitalistička je ekonomija oličenje krivo organizirane društvene reprodukcije. Radimo u svrhu našeg prehranjivanja, odijevanja, udomljavanja, ugode i topline, a ovaj se rad manifestira kao kretanje u potpunosti suludih ekonomskih kategorija – cijene, kamate, profita, ekonomskog rasta radi samog rasta. Ekonomska se kriza ne prikazuje kao kriza nezadovoljenih ljudskih potreba nego kao kriza profita, a u svrhu prevladavanja krize iziskuje se povratak profita. Ono što ne ostvaruje profit odbacuje se kao nebitno, a masa ljudi iznenada postaje suvišnom. Izbacuje ih se na ulicu i oduzima sva sredstva za život. U vladajućem je sistemu društvene reprodukcije zadovoljenje ljudskih potreba sasvim sporedna stvar. Tako se sloboda građanskih potreba manifestira kao sloboda da se gladuje.

III. Vrijeme ogorčenosti je vrijeme revolta. To znači da se okupljeni ne identificiraju s izopačenom nužnošću ovoga društva koje se osamostalilo u ekonomski sistem. Ne identificiraju se kao ljudski materijal za profitabilnost i nisu spremni dobrovoljno gladovati u svrhu ekonomskog zdravlja. Oni zahtijevaju zadovoljenje svojih životnih potreba. Nemoguće je unaprijed odrediti hoće li ova borba prihvatiti da je se stavi u službu modernizacije kapitalističkih odnosa ili će se pak suprotstaviti daljnjem napretku kapitalistički ustrojene društvenosti. Borba protiv kapitalističkog napretka ima svoju dugu povijest. Izostanak uspjeha u ovoj borbi je uspjeh napretka koji se prezentira kao trijumf civilizacije. Povijesni pobjednici aplaudiraju uspjesima na burzama i izjavljuju s neizmjernom gorljivošću da onaj tko želi jesti treba i raditi – u slobodi u kojoj svatko snosi odgovornost za vlastite postupke.

IV. Protiv izopačenosti kapitalistički ustrojene socijalne reprodukcije ne može se boriti na direktan i neposredan način. Što bi to trebalo značiti: boriti se protiv ekonomske vrijednosti, oduprijeti se kamatnoj stopi, napasti profit, postaviti se protiv kretanja dionica na burzi? Istovremeno, život zavisnih masa ovisi o ovim izopačenim i u potpunosti nedodirljivim faktorima koji izmiču mogućnosti kontrole. Stoga govor o ekonomskoj sudbini nije netočan. Naša sredstva za opstanak – naš život – ovise o tome da se dočepamo posla, pri čemu je također potrebno prilagoditi se kretanju tržišta. Čista ludorija. Umjesto zadovoljavanja svojih ljudskih potreba prisiljeni smo služiti se naizgled prirodnim ekonomskim nuždama kako sloboda da se gladuje ne bi postala našom vlastitom sudbinom. Stoga se ne treba čuditi tome da važnu temu protesta čine pitanja o zaposlenju, visini nadnica i pristupu životnim namirnicama. Široke mase stanovništva nemaju direktan pristup životnim namirnicama i moraju iznajmiti vlastitu radnu snagu kako bi do njih došle. Suvremeni protesti u tom pogledu uopće ne predstavljaju ništa novo. Govor o novosti današnjeg vremena oprašta zaborav i tako ujedno opravdava zaboravljanje.

Suvremeni se protesti sadržajno ne razlikuju od kapitalističke povijesti klasnih borbi – radi se o dostupnosti životnim namirnicama kroz posredovanje tržišta rada. Čak i ako imamo sreće da uspješno sklopimo razmjenu roba na tržištu rada, opet se radi o tome da se održimo kao pojedinci. Nakon tržišta rada dolazi radno mjesto, a ovdje će prodana stvar biti konzumirana kao ljudski materijal. U radničkoj se borbi uistinu radi o materijalnim stvarima: pristupu jelu i piću, stanovanju, grijanju, struji, toplini i životnoj radosti, nasuprot egzistencije u obliku pukog ljudskog materijala. Da bi se ova borba razumjela u njoj se mora imati učešća. Ona nema povijesnu svrhu koju mora ispuniti. Njezina je svrha inherentna, tj. radi se o životnim namirnicama.

V. Vrijeme revolta je vrijeme nesigurnosti. Umjesto ponavljanja svakodnevnoga životnog obrasca – birtija, kuhinja, radno mjesto/zavod za zapošljavanje – okuplja se protest, demokracija zasjeda na ulicama i trgovima svijeta, odnosno mjestima društvenog nemira i iskustva neposluha. Umjesto radnog vremena manifestira se vrijeme direktne demokracije. Ovo je vrijeme poziv na borbu protiv postojećeg poretka koji zna da demokratizacija društva predstavlja najveću opasnost za uspostavljeni društveni poredak. Bio revolt toga svjestan ili ne, demokratizacija društva znači dokidanje odvojenosti društva od samog sebe u obliku političke države. Umjesto da ostane nepolitizirano, društvo se politizira i pritom konstituira kao svoja vlastita politička snaga. Vrijeme revolta je vrijeme društvenog iskustva. No povijesni pobjednici znaju da laissez-faire ne može biti odgovor na politizirano, i stoga samostalno, društvo. Svrha kapitala je profitabilna akumulacija društvenog bogatstva u svrhu daljnje akumulacije, a država je politički oblik te svrhe. Njoj je tako predana zadaća depolitizacije društvenih proizvodnih odnosa. Radi se dakle o perpetuiranju državnog monopola nad političkim nasiljem kao osnove za slobodnu razmjenu roba na tržištu rada. U tu svrhu nijedno sredstvo nije preskupo: od uobičajenog raspisivanja izbora, koji protest transformiraju u izbornu borbu, pa sve do vojnog puča.

VI. Ernst Lohoff pita: Ogorčenost – a onda? “Onda” je ili vrijeme povratka rutini, i gladnih stranaka koje se sa sterilnom uzbuđenošću natječu za izborne glasove – ili policije. Adam Smith je o ovome “onda” mislio na sljedeći način: ovisne mase nemaju rezerve za svoj opstanak i stoga se uopće ne mogu dugo opirati povratku svome poslu. Nasuprot njima, kaže, vlasnici sredstava za životni opstanak mogu mnogo duže izdržati. Stoga oni koji žive od prodaje svoje radne snage mogu biti disciplinirani glađu. Lohoffovo pitanje o onome što dolazi nakon ogorčenja traži društvenu alternativu postojećem stanju stečene slobode kao slobode da se gladuje – zbog koje je Heinrich Brünning dobio nadimak “kancelar gladi”.

VII. Protest protiv mjera štednje, nesigurnosti na tržištu rada i slobode da se gladuje nisu nužno stvar mnoštva, o kojem se govori kao o novom revolucionarnom subjektu, jer je paradigmatsko fašistički pokret antikapitalističkog kapitalizma isto tako pokret protiv mjera štednje, kao što je na primjer “Zlatna zora” u Grčkoj. Ljevica, što se god podrazumijevalo pod tim, nema monopol na protest. Sredstva i ciljevi protestnog pokreta proizlaze iz samog protesta. To što proizlazi ne pada s neba. Ono ima veze sa stečenom poviješću te također s borbenim iskustvom kao nenapisanom historijom zaposjedanja tvornica, skvotiranja, zaposjedanja trgova, uličnih borbi i zauzimanja grada od strane Pariške komune.

Borbeno se iskustvo ujedno nalazi i u društvu koje se kroz teror i nasilje naučilo bojati toga da se samosvjesno suprotstavi napretku lošeg svijeta. Lakše je batinati s batinašima nego im se suprotstaviti. Alternativa društvu ljudskog materijala može se pronaći jedino u samom društvu. Robovi se od ropstva mogu osloboditi samo kada više nisu robovi – ne sutra, nego danas. U potpunosti je neizvjesno može li se ostvariti ova mogućnost društva slobodnih i jednakih. Izvjesno je da nam ne predstoje dobra vremena. Stoga je Lohoffovo pitanje o onom “onda” krivo postavljeno. Ono traži nekakvu ideju vodilju kojom bi se mogao misaono anticipirati prijelaz iz loše današnjice u dobru sutrašnjicu. Takav prijelaz postoji jedino u lošim povijesnim knjigama. U borbi protiv postojećeg lošeg stanja radi se upravo o tome da se izbjegne sigurna budućnost.


S njemačkog preveo Zoran Veselinović




Fotografija Wernera Bonefelda je preuzeta s YouTube snimke njegova predavanja održanog tijekom CRS-ovog seminara “Capital, the State and European Integration” i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve