Prava definicija „privatnog vlasništva“

Privatnim vlasništvom ne opisuje se naprosto odnos između vlasnika i predmeta. Radi se o društvenom odnosu – pravu na isključivanje – prožetom nasiljem. Ako uzmem hranu iz samoposluge, odvezem automobil iz autosalona ili se uselim u vašu gostinjsku sobu, a sve bez dopuštenja i plaćanja, te još važnije, bez kazne ili barem straha od kazne – hranu, automobile ili gostinjske sobe ne možemo nazivati privatnim vlasništvom. Bez provođenja zakona koji osigurava eksluzivno pravo ne postoji privatno vlasništvo, i stoga ono uvijek počiva na sili – drugim riječima, nema privatnog vlasništva bez nasilja.

Kapitalistička država brani pravo privatnog vlasništva. „Prvi i glavni zadatak svakog sustava vlasti,“ prema Adamu Smithu, „jest održavati pravdu: sprečavati članove društva da si međusobno zadiru u vlasništvo ili posegnu za onime što nije njihovo. Namjera je pritom omogućiti svakome sigurno i mirno posjedovanje vlastite imovine.“^[1] Drugim riječima, pravda se nalazi u domeni vlasništva. Državna uporaba nasilja u svrhu osiguravanja imovinskih odnosa je način na koji kapitalizam brani ono što smatra pravednim. Govoriti o provođenju zakona znači govoriti o policiji. Dakle, vlasništvo je oblik policijskog nasilja. U Smithovo doba, riječ „policija“ odnosila se na proširenu vlast nad regulacijom trgovine i vlasništva. Odjeljak naslovljen „Policija“ u njegovim Predavanjima o jurisprudenciji (Lectures on Jurisprudence) objašnjava opće principe prava i upravljanja kao domenu policije. Prema Smithu, „predmeti bavljenja policije su dostupnost roba, javna sigurnost i čistoća.“^[2] Konkretnije, „za sve regulacije koje se poduzmu s obzirom na razmjenu, trgovinu, agrikulturu i manufakture u zemlji, vrijedi da ih svrstavamo pod policiju.“^[3] Poanta sve ove policije koja osigurava vlasništvo jest proizvesti „slobodu“ – slobodu od prisile, slobodu od nasilja, slobodu da se ostvari svoj puni potencijal. Naravno, ironija je u tome da je sloboda od prisile i nasilja, koju obećava kapitalizam, sloboda isporučena s kraja policijskog pendreka. „Nevidljiva ruka tržišta“ pričvršćena je uz jaku ruku zakona.

Privatno vlasništvo, uspostavljeno silom, transformiralo je svijet u kojem živimo. Pritom je posao policije bio i ostao patroliranje krajolicima privatnog vlasništva, osiguravajući granice i barijere, zidove i ograđene prostore. Vlasništvo bismo tako možda najbolje mogli razumjeti kao policijsku kategoriju. Policija hapsi one koji neovlašteno ulaze na tuđi posjed, deložira skvotere, i provodi evikciju nad kućevlasnicima koji zbog gubitka posla ne mogu otplaćivati rate kredita ili hipoteke. Zadiranje u privatno vlasništvo je prijetnja kapitalističkom poretku kojom se bavi policija.

Privatnom vlasništvu je potrebno nasilje. Uzmimo u obzir, primjerice, zakon o dosjelosti (tzv. skvoterska prava). Vlasnik nekretnine – kuće u predgrađu ili gradskog zemljišta ili seoskog pašnjaka – dužan je proglasiti i održavati ekskluzivno pravo vlasništva čitavim nizom postupaka – plaćanjem poreza, podizanjem ograda i znakova koji „zabranjuju ulaz“, slanjem obavijesti o iseljenju stanarima s nepodmirenim financijskim obvezama, održavanjem i adaptacijom stambenih prostora itd. Sve su to izvođenja aktualnog, ekskluzivnog prava. Ako vlasnik ne provodi ove postupke, netko bi to drugi mogao učiniti i tražiti da mu se prizna vlasništvo. I nasilje je među potrebnim izvedbama vlasništva. Statut opravdane upotrebe sile (Justifiable Use of Force Statute) koji je snazi u saveznoj državi Floridi, poznat i pod nazivom Stand Your Ground (Brani svoj posjed), nasilje ubraja u prava vezana uz vlasništvo. Ako osoba „opravdano strahuje od neposredne smrtne opasnosti ili ozbiljne tjelesne povrede,“ zakon im dopušta upotrebu smrtonosne sile, ali jedino ako je napadač „nezakonito i nasilno ušao u nastambu, rezidenciju ili zauzeto vozilo.“ Međutim, zakon zabranjuje upotrebu smrtonosnog nasilja u istim okolnostima ako napadač „ima pravo biti u nastambi, rezidenciji ili vozilu, ili je njihov zakoniti stanar, u svojstvu vlasnika, najmoprimca ili nositelja vlasničkog prava.“ Drugim riječima, što se tiče zakona, mjerodavnost države da odobri upotrebu nasilja postoji samo kao dio imovinskih odnosa. Ljudi nemaju nekvalificirano pravo oduzeti nekome život, ali vlasnici imovine imaju.

Imovinski odnosi su nasilni odnosi, a vlasništvo je oduvijek bilo rasizirana kategorija. Historijski gledano, zakon je pri polaganju prava na vlasništvo davao prednost bijelim ljudima. Uzmite, primjerice, u obzir povijest robovske ophodnje u Virdžinijama i Karolinama, čije bismo djelovanje trebali razumjeti kao obranu bijele boje kože kao ekskluzivnog prava na vlasništvo – koje je obuhvaćalo i živote Crnih ljudi. A što se dogodi kada se ugnjetavani pobune i krenu u nerede kako bi doveli u pitanje privilegije vlasništva i njegovu vezu s bijelom bojom kože? Naravno, elite se pribojavaju uništenja njihova vlasništva, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji omogućuju privatno vlasništvo. Dakle, strepe od svijeta bez policije.