Abigail Thorn
8. studenoga 2021.
Abolicija smrtne kazne: a policija?
Povijest britanskog kaznenog zakonodavstva, kao i put ka aboliciji smrtne kazne, prate filozofske debate i rasprave o praktičnim problemima. Neke od ključnih linija argumentacije u prilog ukidanju smrtne kazne ticale su se kažnjavanja nevinih ljudi, arbitrarnosti primjene smrtne kazne i korupcije koju ono polučuje, disproporcionalnosti ove kazne varijabilnim zločinima, problema ne/dobrobiti smrtne kazne po društvo u cjelini, problema tobožnjeg odvraćanja od zločina kao svrhe kažnjavanja itd. Različiti pristupi normativnih teorija kažnjavanja gravitiraju oko retribucionizma i njemu suprotstavljenog konzekvencijalizma, pa se stoga na ova pitanja daju i različiti odgovori. Sličan argumentacijski horizont otvara se i u raspravama o aboliciji zatvora i policije, koje se posebno razbuktavaju nakon ubojstva Georgea Floyda. Ovim se pitanjima bavi Abigail Thorn u video-eseju o smrtnoj kazni i aboliciji zatvora na svom kanalu Philosophy Tube.
Smrtna kazna je klasična filozofska tema, a nakon talasa protesta potaknutih ubistvom Georgea Floyda i pitanje abolicije policije te zatvora postaje sve nezaobilaznija tema u filozofskim, političkim i društveno-kritičkim pristupima. Abigail Thorn predstavlja rasprave koje su se vodile prije ukidanja smrtne kazne u Velikoj Britaniji, te nastoji da prepozna poveznice sa aktuelnim raspravama o aboliciji zatvora i policije. Također, nastoji da uporedi ideje o smrtnoj kazni koje su imali filozofi s idejama koje imaju političari i šira javnost. U nastavku slijedi pregled video-eseja.
Tyburn tree je bilo jedno od istorijski najpoznatijih mjesta kažnjavanja u Londonu, koje je i dalje simbol za smrtnu kaznu jer je to bilo mjesto za javne egzekucije vješanjem (češće muškaraca nego žena i češće muškaraca iz nižih klasa). U 18. vijeku je mjesto pogubljenja izmješteno, a u kasnom 19. vijeku se kažnjavanje pomjerilo od javnog pogleda unutar zatvorskih zidova. Poslednje vješanje u Britaniji dogodilo se 1964. godine.
Međutim, putanja ublažavanja oštrine kažnjavanja nije išla progresivno. U britanskom kaznenom sistemu je kažnjavanje smrtnom kaznom postepeno opadalo do 18. vijeka, kada je naglo poraslo i kada je u kazneno pravo uveden čitav niz djela kažnjivih smrću (poput krađe voća iz premijerovog vrta, dok je trinaestogodišnji beskućnik Andrew Brunning bio javno obješen zato što je ukrao kašiku). Istovremeno, izbacivanje peteročlane obitelji na ulicu da se smrznu do smrti nije bilo kažnjivo, već se smatralo dobrim poslovanjem. Dakako, ni tada se nisu svi slagali s takvim kaznenim pravom i neki su se pitali imaju li egzekucije veze s činjenicom da su bogataši oni koji kreiraju takve zakone. Među tadašnje abolicioniste ubrajao se i pisac Charles Dickens[1].
Iako se smrtna kazna izricala u mnogim presudama, u praksi nisu sve provođene, te su se mogle zamijeniti prinudnim odlaskom u vojsku ili proterivanjem u Australiju. Pravda je, dakle, prije bila stvar općeg raspoloženja nego pravila. Filozof William Paley tvrdio je da je kazneni sistem odličan, upravo zato što postoji maksimum kazne, ali je i fleksibilan te omogućava poroti i sudijama da budu popustljivi. Prema njegovom mišljenju, smrtna kazna je adekvatan način odvraćanja od zločina jer se (tobože) primenjuje samo u najtežim slučajevima. Filozof Jeremy Bentham je, pak, ukazivao na to da su veoma oštre prakse kažnjavanja, koje su više zasnovane na općem raspoloženju nego na pravilima, najčešće arbitrarne i lako ih je korumpirati. Također, ako je, pod presumpcijom odvraćanja od zločina, presuda za čitav niz djela smrtna kazna, porota često neće ni optužiti nekoga za, primjerice, krivotvorenje.
Statistike zločina također imaju svoja ograničenja, jer i kada postoje podaci često dolazi do problema s interpretacijama. Primjerice, statistika koja pokazuje kako procenat ubistava u Britaniji od 1971. (nedugo nakon abolicije smrtne kazne) blago raste, pokazuje nagli skok 2003. godine. To je rezultat brojnih zločina samo jednog serijskog ubice, koji se nisu statistički razvrstavali po godinama kada su žrtve ubijene, nego je brojka naknadno pridodata te godine. Drugi primjer problematične statistike jest gušenje pedeset i osmero kineskih migranata u kamionu u Doveru 2001. godine, pri čemu nije jasno da li se računa da se zločin dogodio u Britaniji, ili Holandiji odakle je kamion krenuo, ili u Kini, ili pak u sve tri države.
Javne debate i praktični koraci ka aboliciji smrtne kazne otvaraju brojna pitanja, a jedno od ključnih je: da li neki ljudi zaslužuju da umru?
Werner Herzog je u svom dokumentarnom filmu pod nazivom Into the Abyss iz 2011. godine intervjuisao Michaela Perryja ─ optuženog za ubistvo troje ljudi prilikom krađe automobila ─ dok je čekao izvršenje smrtne kazne u Texasu. U intervjuu se pored optuženog pojavljuju i obitelji žrtava, kao i oni koji su poznavali Perryja, te osoblje koje je bilo uključeno u izvršenje smrtne kazne. Dok početak filma u izvesnom smislu humanizira zločinca, prikazujući ga kao energičnu i „normalnu“ osobu, kasnije se prikazuju bol, patnja i šteta koje su zločini naneli zajednici, kao i kontradiktorna osjećanja srodnika žrtava povodom smrtne presude.
Dok je Paley isticao kako je pitanje onoga šta ljudi moralno zaslužuju pitanje za Boga, te da je jedini posao države zaštita države i odvraćanje od kazne, filozof Louis Pojman podseća kako je mnogo ljudi nakon egzekucije nacističkih lidera nakon Drugog svjetskog rata smatralo da su oni takvu kaznu zaslužili. Ova pitanja zapravo gravitiraju oko suprotstavljenih normativnih teorija kažnjavanja: retributivizma i konsekvencijalizma. Retributivne teorije kažnjavanja legitimiraju kaznu kao naplaćivanje duga koji prestupnik_ca zaslužuje, a konsekvencijalistički pristupi (koji polaze od filozofije utilitarizma) se oslanjaju na tretman, rehabilitaciju i odvraćanje od zločina, usredsređujući se na pozitivne konsekvence koje se postižu kažnjavanjem. Dakle za konsekvencijaliste bi važno pitanje bilo da li smrtna kazna odvraća od zločina ili pogoršava stvar u pogledu zločina? Za Pojmana, pak, ovo ne bi trebalo da budu pitanja sistema prava i pravde, jer ako je neko učinio nešto loše onda zaslužuje da bude kažnjen.
Ovime se otvaraju i neka zanimljiva filozofska pitanja. Primjerice: ako je cilj kažnjavanja odvraćanje od zločina, zašto onda ne kažnjavamo i nevine ljude? Retribucionisti bi rekli da ih ne kažnjavamo jer nisu zaslužili, ali konsekvencijalisti bi morali iznaći drugačije objašnjenje. Bitno je napomenuti da se retributivizam ne pojavljuje samo u ekstremnom obliku talionskog prava („oko za oko, zub za zub“), već se neki retribucionisti zalažu i za poboljšanje uvjeta u zatvorima ili, recimo, za smanjenje kazne kada je preokrutna i kada je ljudi ne zaslužuju. Dok bi konsekvencijalista mogao da smatra kako prvo moramo utvrditi da li zatvaranje bez suđenja odvraća od kazne, retributivista bi mogao odmah da odbije takav postupak na temelju ideje da to ljudi ne zaslužuju. Još jedan argument u prilog retributivizmu bi išao u pravcu toga da je teško dokazati da li je svrha kazne zaista kao rezultat polučila odvraćanje od zločina, rehabilitaciju i slično, te kako će se to meriti. Koliko je dovoljno da ljudi budu zatvoreni da bi se reformisali?
Retributivizam bi nas također mogao gurnuti malčice više u pravcu veće iskrenosti prema sebi i suočavanja s našim osjećanjima u pogledu toga zaslužuje li netko (primjerice, nacisti iz Drugog svjetskog rata) smrtnu kaznu. Međutim, time već napuštamo polje apstraktne filozofske argumentacije ili razmatranja konkretnog zločina, što ima još ozbiljnije posljedice kada se ovakvi sentimenti artikuliraju van filozofskog seminara i postanu dio javne političke debate.
Debata o smrtnoj kazni u Velikoj Britaniji se posebno zahuktava tokom 1950-ih, kada su se dogodili različiti slučajevi koji su zakomplikovali ne samo debatu nego i praktične probleme. Thorn ističe tri velika slučaja: obješen je tinejdžer koji nije povukao okidač pištolja, jer se njegova rečenica interpretirala kao svjesna namjera, a onaj koji je povukao obarač bio je maloletan; obješen je nevin muškarac, a ne serijski ubica koji je usto bio policajac, a sistem je čitavu stvar zakomplikovao nastojeći da zataška grešku; i obješena je jedna žena, koja jeste ubila nasilnog ljubavnika, ali je njezina smrt proizvela popriličnu nelagodnost u javnom mnenju, između ostalog zato što je ubica bila ženskog roda. Ovi slučajevi još su više utrli put aboliciji.
Jedan od problema o kojima se tada raspravljalo bio je vezan za to da se zločini, pa čak i ubistva, razlikuju po stepenu krivice i odgovornosti. I dok su sva ubistva loša, neka su lošija od drugih, a osuditi na smrtnu kaznu manje ili osuditi na smrtnu kaznu više je nemoguće. I, poseban problem: smrtna kazna je ireverzibilna. Iz filozofskog ugla, kazna se pokazivala disproporcionalnom, što ne mora nužno da znači da je bila preoštra već samo to da doslovno nije odgovarala težini počinjenog zločina. Drugi problem koji se pojavio jeste pitanje granice punoletnosti, odnosno starosne dobi kada se osoba smatra uračunljivom i odgovornom za zločin, jer tinejdžeri_ke se (uprkos počinjenim zločinima) u to vrijeme nisu osuđivali na smrt. Tadašnja granica je bila 19 godina, ali postavljala su se i pitanja arbitrarnosti te odluke – zašto ne 21, 22, 25 ili već neka druga godina starosti?
Veliki broj presuda za smrtnu kaznu nikada nije izvršen, jer se često primenjivalo odlaganje izvršenja kazne (reprieve) i njezina zamjena doživotnom zatvorskom kaznom. Odobravanje odlaganja izvršenja kazne zavisilo je od visokih funkcionera i političara, što je opet polučilo nove probleme: da li će njihova odluka o tome ko će biti obješen biti podstaknuta posledicama po njihovu reputaciju, karijeru i sličnim pritiscima koji i nemaju baš mnogo veze sa samim slučajevima? Žene su gotovo uvek dobijale pravo na odlaganje izvršenja kazne, zbog opšteg mnenja da je egzekucija žena na neki način gora od egzekucije muškaraca. Ovo je išlo dotle da su postojali i prijedlozi da se smrtna kazna ukine samo za žene. Također se isticalo kako je uticaj smrtnih kazni na djecu vrlo uznemirujuć. Dakle, u to su vrijeme (uprkos nekim reformama sistema) pitanja poput toga koliko je smrtna kazna arbitrarna i temeljena na raspoloženju (vibes-based) i dalje bila pertinentna.
Thorn ističe i praktični problem za vlast u vezi sa smrtnom kaznom: ona ume da podstakne velike proteste, što pak iziskuje resurse za njihovu kontrolu i obuzdavanje. Krivični zakonik kojim se regulišu ubistva (Homicide Act) iz 1957. i koji je smanjio broj krivičnih dela koja iziskuju smrtnu kaznu, bio je neka vrsta političkog kompromisa. Međutim, ovaj zakon je bio prepun pravnih rupa, ambivalencija i veoma daleko od dobro promišljenog seta ideja. Primjerice, ako ubijete nekoga dok ga istovremeno pljačkate, možete biti obješeni, ali ako ubijete nekoga dok ga istovremeno pljačkate, a on nema kod sebe novca, nećete biti obješeni… Atmosferu tadašnjih rasprava opisuje i konstatacija britanskih istoričara Briana Blocka i Johna Hostettlera: „Mnogim ljudima koji su bili zainteresovani za temu postalo je očigledno da što se problem više analizirao, to su rešenja postajala gluplja“. Abolicija smrtne kazne u Britaniji dogodila se 1969. godine.
Sumirajući neke od ključnih filozofskih i praktičnih problema u vezi sa smrtnom kaznom ─ ponekad su kažnjavani nevini ljudi; smrtna kazna podstiče korupciju; smrtna kazna je disproporcionalna počinjenim zločinima; stvarna primjena je arbitrarna; ljudi su zabrinuti povodom toga da li je smrtna kazna uopšte dobra za društvo u cjelini; nije jasno da li zaista odvraća od zločina ─ Abigail Thorn naznačuje da se iste teze, osim međusobno, na neki način preklapaju i sa temom abolicije zatvora i policije.
Zatvori su relativno moderan izum, prije toga su postojala mjesta gdje se čekalo na suđenje. Filozofi poput Benthama imali su ideju o zatvaranju ljudi na dulji period, ne bi li tako dobili šansu da reflektuju o onome što su počinili i mogućnost da se promijene. Stvari su u praksi ipak bile zamršenije, a zatvorske kazne sve dulje, dok pitanje da li one stvarno deluju i dalje ostaje otvoreno. Smatra se da zatvori umanjuju pretnju koju zatvorenici predstavljaju, što omogućuje ogromnu kontrolu nad njima. Međutim, ova kontrola je u priličnoj napetosti s navodnim ciljem reformisanja.
Sve je postavljeno tako da se zatvorenicima odsluženje kazne predstavlja kao prilika za povratak u društvo, dok ih se istovremeno prinuđuje da se prilagode veoma brutalnoj sredini koja ne nalikuje ostatku društva; prilika za razvijanje kapaciteta za bolje donošenje odluka, dok im se istovremeno oduzimaju sve prilike za odlučivanje; prilika za učenje i rast, dok ih se istovremeno stavlja u stresne uvjete zbog kojih mnogi često mentalno obolevaju. Nije nestao ni problem arbitrarnosti. Jedan britanski zatvorenik je ceo zatvorski sistem opisao kao lutriju poštanskog broja, jer su neki zatvori ipak gori od drugih, u nekima nedostatak osoblja može prouzrokovati teže i dulje odsluženje kazne, itsl.
Još jedan problem u vezi sa sistemom zatvaranja jest i ono što filozofi imenuju kriminalizacijom: proces kojim se od ljudi čini kriminalce. I dok se neki ljudi, primjerice oni koji imaju dobar posao i dosta novca, mogu izvući ako imaju problem s drogom, oni koji su na minimalnoj nadnici najverovatnije se neće izvući ni od kažnjavanja, niti si mogu priuštiti tretman odvikavanja. Ljudi sve vreme krše zakone, ali kriminalizacija se tiče toga ko će zaista biti uhapšen. Porast britanske zatvorske populacije je također u vezi s rezovima u javnom sektoru, a posebno s rezovima u mentalno-zdravstvenim uslugama. Zatvorski_e abolicionisti_kinje se pitaju ne postoje li bolji načini da se ljudima pomogne prije nego što dođu u situaciju da prekrše zakon.
Baš kao i sa abolicijom smrtne kazne, i abolicija zatvora i policije[2] se propituje s obzirom na širi društveni okvir, što će reći da dublja promjena kaznenog i pravnog sistema iziskuje dublje društvene transformacije.
[MS]
Bilješke:
[1] Dickens je 1840. godine prisustvovao javnoj egzekuciji batlera po imenu Francois Courvoisier, obješenog jer je prerezao vrat gospodaru dok je spavao. Ovo je privuklo pažnju velikog broja ljudi, a i uteralo strah u kosti bogatašima. Međutim, dok je preovlađujuće mnenje bilo da kazna treba da odvrati od zločina, Dickens je smatrao da javni čin kažnjavanja ne daje primjer koji bi podsticao moralnija osjećanja, već naprotiv potpiruje sve moguće poročnosti. Također, u svojim knjigama, primjerice u djelu Velika očekivanja, pokazuje ne samo okrutnost i besmislenost smrtne kazne već i celokupnog zatvorskog sistema.
[2] Neki od naslova koji se bave abolicijom zatvora i policije koje Abigail Thorn navodi u opisu video-eseja su: Roger Lancaster, „How to End Mass Incarceration“; Jeffrey Reiman, Against the Death Penalty; Dan Berger, Mariame Kaba, David Stein, „What Abolitionists Do“; Angela Davis, Are Prisons Obsolete?; Alex Vitale, The End of Policing; Ben Moche, The Tension Between Abolition and Reform; Dean Spade, Normal Life; Comonghe Felix, „Aching for Abolition as a Survivor of Sexual Violence“, u THE CUT.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.
