Abolicija smrtne kazne: a policija?

Povijest britanskog kaznenog zakonodavstva, kao i put ka aboliciji smrtne kazne, prate filozofske debate i rasprave o praktičnim problemima. Neke od ključnih linija argumentacije u prilog ukidanju smrtne kazne ticale su se kažnjavanja nevinih ljudi, arbitrarnosti primjene smrtne kazne i korupcije koju ono polučuje, disproporcionalnosti ove kazne varijabilnim zločinima, problema ne/dobrobiti smrtne kazne po društvo u cjelini, problema tobožnjeg odvraćanja od zločina kao svrhe kažnjavanja itd. Različiti pristupi normativnih teorija kažnjavanja gravitiraju oko retribucionizma i njemu suprotstavljenog konzekvencijalizma, pa se stoga na ova pitanja daju i različiti odgovori. Sličan argumentacijski horizont otvara se i u raspravama o aboliciji zatvora i policije, koje se posebno razbuktavaju nakon ubojstva Georgea Floyda. Ovim se pitanjima bavi Abigail Thorn u video-eseju o smrtnoj kazni i aboliciji zatvora na svom kanalu Philosophy Tube.

Pogubljenje Lorda Ferrersa zbog umorstva podvornika, Tyburn Tree, 1760. godine Iz: Walter Thornbury, Old and New London: A Narrative of Its History, Its People, and Its Places (London, 1873-78), sv.5, 209. (izvor: Thomas Pynchon Wiki)
Smrtna kazna je klasična filozofska tema, a nakon talasa protesta potaknutih ubistvom Georgea Floyda i pitanje abolicije policije te zatvora postaje sve nezaobilaznija tema u filozofskim, političkim i društveno-kritičkim pristupima. Abigail Thorn predstavlja rasprave koje su se vodile prije ukidanja smrtne kazne u Velikoj Britaniji, te nastoji da prepozna poveznice sa aktuelnim raspravama o aboliciji zatvora i policije. Također, nastoji da uporedi ideje o smrtnoj kazni koje su imali filozofi s idejama koje imaju političari i šira javnost. U nastavku slijedi pregled video-eseja.
 
Tyburn tree je bilo jedno od istorijski najpoznatijih mjesta kažnjavanja u Londonu, koje je i dalje simbol za smrtnu kaznu jer je to bilo mjesto za javne egzekucije vješanjem (češće muškaraca nego žena i češće muškaraca iz nižih klasa). U 18. vijeku je mjesto pogubljenja izmješteno, a u kasnom 19. vijeku se kažnjavanje pomjerilo od javnog pogleda unutar zatvorskih zidova. Poslednje vješanje u Britaniji dogodilo se 1964. godine.
 
Međutim, putanja ublažavanja oštrine kažnjavanja nije išla progresivno. U britanskom kaznenom sistemu je kažnjavanje smrtnom kaznom postepeno opadalo do 18. vijeka, kada je naglo poraslo i kada je u kazneno pravo uveden čitav niz djela kažnjivih smrću (poput krađe voća iz premijerovog vrta, dok je trinaestogodišnji beskućnik Andrew Brunning bio javno obješen zato što je ukrao kašiku). Istovremeno, izbacivanje peteročlane obitelji na ulicu da se smrznu do smrti nije bilo kažnjivo, već se smatralo dobrim poslovanjem. Dakako, ni tada se nisu svi slagali s takvim kaznenim pravom i neki su se pitali imaju li egzekucije veze s činjenicom da su bogataši oni koji kreiraju takve zakone. Među tadašnje abolicioniste ubrajao se i pisac Charles Dickens[1].
 
Iako se smrtna kazna izricala u mnogim presudama, u praksi nisu sve provođene, te su se mogle zamijeniti prinudnim odlaskom u vojsku ili proterivanjem u Australiju. Pravda je, dakle, prije bila stvar općeg raspoloženja nego pravila. Filozof William Paley tvrdio je da je kazneni sistem odličan, upravo zato što postoji maksimum kazne, ali je i fleksibilan te omogućava poroti i sudijama da budu popustljivi. Prema njegovom mišljenju, smrtna kazna je adekvatan način odvraćanja od zločina jer se (tobože) primenjuje samo u najtežim slučajevima. Filozof Jeremy Bentham je, pak, ukazivao na to da su veoma oštre prakse kažnjavanja, koje su više zasnovane na općem raspoloženju nego na pravilima, najčešće arbitrarne i lako ih je korumpirati. Također, ako je, pod presumpcijom odvraćanja od zločina, presuda za čitav niz djela smrtna kazna, porota često neće ni optužiti nekoga za, primjerice, krivotvorenje.
 
Statistike zločina također imaju svoja ograničenja, jer i kada postoje podaci često dolazi do problema s interpretacijama. Primjerice, statistika koja pokazuje kako procenat ubistava u Britaniji od 1971. (nedugo nakon abolicije smrtne kazne) blago raste, pokazuje nagli skok 2003. godine. To je rezultat brojnih zločina samo jednog serijskog ubice, koji se nisu statistički razvrstavali po godinama kada su žrtve ubijene, nego je brojka naknadno pridodata te godine. Drugi primjer problematične statistike jest gušenje pedeset i osmero kineskih migranata u kamionu u Doveru 2001. godine, pri čemu nije jasno da li se računa da se zločin dogodio u Britaniji, ili Holandiji odakle je kamion krenuo, ili u Kini, ili pak u sve tri države.
 
Javne debate i praktični koraci ka aboliciji smrtne kazne otvaraju brojna pitanja, a jedno od ključnih je: da li neki ljudi zaslužuju da umru?
 
Werner Herzog je u svom dokumentarnom filmu pod nazivom Into the Abyss iz 2011. godine intervjuisao Michaela Perryja ─ optuženog za ubistvo troje ljudi prilikom krađe automobila ─ dok je čekao izvršenje smrtne kazne u Texasu. U intervjuu se pored optuženog pojavljuju i obitelji žrtava, kao i oni koji su poznavali Perryja, te osoblje koje je bilo uključeno u izvršenje smrtne kazne. Dok početak filma u izvesnom smislu humanizira zločinca, prikazujući ga kao energičnu i „normalnu“ osobu, kasnije se prikazuju bol, patnja i šteta koje su zločini naneli zajednici, kao i kontradiktorna osjećanja srodnika žrtava povodom smrtne presude.
 
Dok je Paley isticao kako je pitanje onoga šta ljudi moralno zaslužuju pitanje za Boga, te da je jedini posao države zaštita države i odvraćanje od kazne, filozof Louis Pojman podseća kako je mnogo ljudi nakon egzekucije nacističkih lidera nakon Drugog svjetskog rata smatralo da su oni takvu kaznu zaslužili. Ova pitanja zapravo gravitiraju oko suprotstavljenih normativnih teorija kažnjavanja: retributivizma i konsekvencijalizma. Retributivne teorije kažnjavanja legitimiraju kaznu kao naplaćivanje duga koji prestupnik_ca zaslužuje, a konsekvencijalistički pristupi (koji polaze od filozofije utilitarizma) se oslanjaju na tretman, rehabilitaciju i odvraćanje od zločina, usredsređujući se na pozitivne konsekvence koje se postižu kažnjavanjem. Dakle za konsekvencijaliste bi važno pitanje bilo da li smrtna kazna odvraća od zločina ili pogoršava stvar u pogledu zločina? Za Pojmana, pak, ovo ne bi trebalo da budu pitanja sistema prava i pravde, jer ako je neko učinio nešto loše onda zaslužuje da bude kažnjen.
 
Ovime se otvaraju i neka zanimljiva filozofska pitanja. Primjerice: ako je cilj kažnjavanja odvraćanje od zločina, zašto onda ne kažnjavamo i nevine ljude? Retribucionisti bi rekli da ih ne kažnjavamo jer nisu zaslužili, ali konsekvencijalisti bi morali iznaći drugačije objašnjenje. Bitno je napomenuti da se retributivizam ne pojavljuje samo u ekstremnom obliku talionskog prava („oko za oko, zub za zub“), već se neki retribucionisti zalažu i za poboljšanje uvjeta u zatvorima ili, recimo, za smanjenje kazne kada je preokrutna i kada je ljudi ne zaslužuju. Dok bi konsekvencijalista mogao da smatra kako prvo moramo utvrditi da li zatvaranje bez suđenja odvraća od kazne, retributivista bi mogao odmah da odbije takav postupak na temelju ideje da to ljudi ne zaslužuju. Još jedan argument u prilog retributivizmu bi išao u pravcu toga da je teško dokazati da li je svrha kazne zaista kao rezultat polučila odvraćanje od zločina, rehabilitaciju i slično, te kako će se to meriti. Koliko je dovoljno da ljudi budu zatvoreni da bi se reformisali?
 
Retributivizam bi nas također mogao gurnuti malčice više u pravcu veće iskrenosti prema sebi i suočavanja s našim osjećanjima u pogledu toga zaslužuje li netko (primjerice, nacisti iz Drugog svjetskog rata) smrtnu kaznu. Međutim, time već napuštamo polje apstraktne filozofske argumentacije ili razmatranja konkretnog zločina, što ima još ozbiljnije posljedice kada se ovakvi sentimenti artikuliraju van filozofskog seminara i postanu dio javne političke debate.
 
Debata o smrtnoj kazni u Velikoj Britaniji se posebno zahuktava tokom 1950-ih, kada su se dogodili različiti slučajevi koji su zakomplikovali ne samo debatu nego i praktične probleme. Thorn ističe tri velika slučaja: obješen je tinejdžer koji nije povukao okidač pištolja, jer se njegova rečenica interpretirala kao svjesna namjera, a onaj koji je povukao obarač bio je maloletan; obješen je nevin muškarac, a ne serijski ubica koji je usto bio policajac, a sistem je čitavu stvar zakomplikovao nastojeći da zataška grešku; i obješena je jedna žena, koja jeste ubila nasilnog ljubavnika, ali je njezina smrt proizvela popriličnu nelagodnost u javnom mnenju, između ostalog zato što je ubica bila ženskog roda. Ovi slučajevi još su više utrli put aboliciji.
 
Jedan od problema o kojima se tada raspravljalo bio je vezan za to da se zločini, pa čak i ubistva, razlikuju po stepenu krivice i odgovornosti. I dok su sva ubistva loša, neka su lošija od drugih, a osuditi na smrtnu kaznu manje ili osuditi na smrtnu kaznu više je nemoguće. I, poseban problem: smrtna kazna je ireverzibilna. Iz filozofskog ugla, kazna se pokazivala disproporcionalnom, što ne mora nužno da znači da je bila preoštra već samo to da doslovno nije odgovarala težini počinjenog zločina. Drugi problem koji se pojavio jeste pitanje granice punoletnosti, odnosno starosne dobi kada se osoba smatra uračunljivom i odgovornom za zločin, jer tinejdžeri_ke se (uprkos počinjenim zločinima) u to vrijeme nisu osuđivali na smrt. Tadašnja granica je bila 19 godina, ali postavljala su se i pitanja arbitrarnosti te odluke – zašto ne 21, 22, 25 ili već neka druga godina starosti?
 
Veliki broj presuda za smrtnu kaznu nikada nije izvršen, jer se često primenjivalo odlaganje izvršenja kazne (reprieve) i njezina zamjena doživotnom zatvorskom kaznom. Odobravanje odlaganja izvršenja kazne zavisilo je od visokih funkcionera i političara, što je opet polučilo nove probleme: da li će njihova odluka o tome ko će biti obješen biti podstaknuta posledicama po njihovu reputaciju, karijeru i sličnim pritiscima koji i nemaju baš mnogo veze sa samim slučajevima? Žene su gotovo uvek dobijale pravo na odlaganje izvršenja kazne, zbog opšteg mnenja da je egzekucija žena na neki način gora od egzekucije muškaraca. Ovo je išlo dotle da su postojali i prijedlozi da se smrtna kazna ukine samo za žene. Također se isticalo kako je uticaj smrtnih kazni na djecu vrlo uznemirujuć. Dakle, u to su vrijeme (uprkos nekim reformama sistema) pitanja poput toga koliko je smrtna kazna arbitrarna i temeljena na raspoloženju (vibes-based) i dalje bila pertinentna.
 
Thorn ističe i praktični problem za vlast u vezi sa smrtnom kaznom: ona ume da podstakne velike proteste, što pak iziskuje resurse za njihovu kontrolu i obuzdavanje. Krivični zakonik kojim se regulišu ubistva (Homicide Act) iz 1957. i koji je smanjio broj krivičnih dela koja iziskuju smrtnu kaznu, bio je neka vrsta političkog kompromisa. Međutim, ovaj zakon je bio prepun pravnih rupa, ambivalencija i veoma daleko od dobro promišljenog seta ideja. Primjerice, ako ubijete nekoga dok ga istovremeno pljačkate, možete biti obješeni, ali ako ubijete nekoga dok ga istovremeno pljačkate, a on nema kod sebe novca, nećete biti obješeni… Atmosferu tadašnjih rasprava opisuje i konstatacija britanskih istoričara Briana Blocka i Johna Hostettlera: „Mnogim ljudima koji su bili zainteresovani za temu postalo je očigledno da što se problem više analizirao, to su rešenja postajala gluplja“. Abolicija smrtne kazne u Britaniji dogodila se 1969. godine.
 
Sumirajući neke od ključnih filozofskih i praktičnih problema u vezi sa smrtnom kaznom ─ ponekad su kažnjavani nevini ljudi; smrtna kazna podstiče korupciju; smrtna kazna je disproporcionalna počinjenim zločinima; stvarna primjena je arbitrarna; ljudi su zabrinuti povodom toga da li je smrtna kazna uopšte dobra za društvo u cjelini; nije jasno da li zaista odvraća od zločina ─ Abigail Thorn naznačuje da se iste teze, osim međusobno, na neki način preklapaju i sa temom abolicije zatvora i policije.
 
Zatvori su relativno moderan izum, prije toga su postojala mjesta gdje se čekalo na suđenje. Filozofi poput Benthama imali su ideju o zatvaranju ljudi na dulji period, ne bi li tako dobili šansu da reflektuju o onome što su počinili i mogućnost da se promijene. Stvari su u praksi ipak bile zamršenije, a zatvorske kazne sve dulje, dok pitanje da li one stvarno deluju i dalje ostaje otvoreno. Smatra se da zatvori umanjuju pretnju koju zatvorenici predstavljaju, što omogućuje ogromnu kontrolu nad njima. Međutim, ova kontrola je u priličnoj napetosti s navodnim ciljem reformisanja.
 
Sve je postavljeno tako da se zatvorenicima odsluženje kazne predstavlja kao prilika za povratak u društvo, dok ih se istovremeno prinuđuje da se prilagode veoma brutalnoj sredini koja ne nalikuje ostatku društva; prilika za razvijanje kapaciteta za bolje donošenje odluka, dok im se istovremeno oduzimaju sve prilike za odlučivanje; prilika za učenje i rast, dok ih se istovremeno stavlja u stresne uvjete zbog kojih mnogi često mentalno obolevaju. Nije nestao ni problem arbitrarnosti. Jedan britanski zatvorenik je ceo zatvorski sistem opisao kao lutriju poštanskog broja, jer su neki zatvori ipak gori od drugih, u nekima nedostatak osoblja može prouzrokovati teže i dulje odsluženje kazne, itsl.
 
Još jedan problem u vezi sa sistemom zatvaranja jest i ono što filozofi imenuju kriminalizacijom: proces kojim se od ljudi čini kriminalce. I dok se neki ljudi, primjerice oni koji imaju dobar posao i dosta novca, mogu izvući ako imaju problem s drogom, oni koji su na minimalnoj nadnici najverovatnije se neće izvući ni od kažnjavanja, niti si mogu priuštiti tretman odvikavanja. Ljudi sve vreme krše zakone, ali kriminalizacija se tiče toga ko će zaista biti uhapšen. Porast britanske zatvorske populacije je također u vezi s rezovima u javnom sektoru, a posebno s rezovima u mentalno-zdravstvenim uslugama. Zatvorski_e abolicionisti_kinje se pitaju ne postoje li bolji načini da se ljudima pomogne prije nego što dođu u situaciju da prekrše zakon.
 
Baš kao i sa abolicijom smrtne kazne, i abolicija zatvora i policije[2] se propituje s obzirom na širi društveni okvir, što će reći da dublja promjena kaznenog i pravnog sistema iziskuje dublje društvene transformacije.
[MS]






Bilješke:

[1] Dickens je 1840. godine prisustvovao javnoj egzekuciji batlera po imenu Francois Courvoisier, obješenog jer je prerezao vrat gospodaru dok je spavao. Ovo je privuklo pažnju velikog broja ljudi, a i uteralo strah u kosti bogatašima. Međutim, dok je preovlađujuće mnenje bilo da kazna treba da odvrati od zločina, Dickens je smatrao da javni čin kažnjavanja ne daje primjer koji bi podsticao moralnija osjećanja, već naprotiv potpiruje sve moguće poročnosti. Također, u svojim knjigama, primjerice u djelu Velika očekivanja, pokazuje ne samo okrutnost i besmislenost smrtne kazne već i celokupnog zatvorskog sistema.

[2] Neki od naslova koji se bave abolicijom zatvora i policije koje Abigail Thorn navodi u opisu video-eseja su: Roger Lancaster, „How to End Mass Incarceration“; Jeffrey Reiman, Against the Death Penalty; Dan Berger, Mariame Kaba, David Stein, „What Abolitionists Do“; Angela Davis, Are Prisons Obsolete?; Alex Vitale, The End of Policing; Ben Moche, The Tension Between Abolition and Reform; Dean Spade, Normal Life; Comonghe Felix, „Aching for Abolition as a Survivor of Sexual Violence“, u THE CUT.











Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve