Trudeauov odgovor na rad policije i rasnu pravdu samo je prazna gesta

Početkom ovoga tjedna, novinar je upitao kanadskog premijera Justina Trudeaua za komentar o događajima koji se odvijaju diljem Sjedinjenih Država:

Pitanje je u potpunosti opravdano, osobito imamo li u vidu da se Trudeau na međunarodnoj razini brendira kao kvintesencijalna anti-trumpovska ličnost. Premijerov odgovor, odnosno izostanak istog, bio je znakovit.

Nakon pauze od čak dvadeset i jednu sekundu, Trudeau je konačno ponudio apstraktnu izjavu o „užasu i preneraženosti“ te u znakovito neodređenoj maniri apelirao na ujedinjenje ljudi. Međutim, ovi su komentari uglavnom zasjenjeni premijerovom poduljom pauzom, koja je ubrzo postala međunarodna vijest te još jedan u nizu viralnih momenata medijski agilnog liberalnog premijera Kanade.

Na prvi pogled, tišinu bi se moglo pripisati čistoj iznenađenosti pitanjem: indikativnoj za nervoznog političara koji predugo smišlja prikladno mlak odgovor na neočekivano direktno pitanje. Međutim, izvjesnije je objašnjenje da je Trudeauova pauza bila unaprijed uračunata kako bi se otvorio prazni prostor u koji bi drugi mogli projicirati anti-trumpovski sentiment koji sam premijer zapravo nije artikulirao.

Imajući u vidu opću reakciju u medijima i drugdje, čini se da je postignut željeni učinak.

Trudeau se već dugo majstorski koristi ovakvim simboličkim gestama, osobito vis-à-vis Donalda Trumpa. Primjerice, 2017. je završio na brojnim naslovnicama diljem svijeta sa svojim viralnim tweetom o izbjeglicama – kojem je namjera bila ne-toliko-suptilno odgovoriti na Trumpovu zabranu ulaska izbjeglica i građana iz određenih muslimanskih zemalja u SAD. Taj mu je potez osigurao pohvale na globalnoj razini, ali zapravo nije rezultirao nikakvom promjenom kanadskih graničnih ili izbjegličkih politika (kanadske vlasti i dalje surađuju sa svojim američkim pandanima na vraćanju tražitelja azila u ruke administracije koja ih može zatvoriti ili deportirati). Prošle se jeseni pobrinuo da bude viđen na klimatskom skupu u Montrealu unatoč agresivnoj težnji za provođenjem projekata izgradnje plinovoda i spremnosti da upotrijebi federalna sredstva, ali i silu kako bi ih proveo u djelo.

Trudeau se nastavio odnositi prema aktualnom trenutku s istom kombinacijom apstraktnog simbolizma i izostanka djelovanja. Na medijskoj konferenciji u petak ujutro, obavezao se na „promjenu sistema koji ugnjetava toliki broj pripadnica i pripadnika autohtonih naroda i rasiziranih Kanađana i Kanađanki“, ali je uporno odbijao iznijeti barem jednu konkretnu mjeru kojom njegova vlada planira odgovoriti na sistemski rasizam kanadskih policijskih snaga. Kasnije toga dana, Trudeau je iznenadno posjetio demonstraciju za rasnu pravdu u Ottawi, te okružen kamerama kleknuo uz bok prosvjednicama i prosvjednicima (što je na koncu, naravno, dominiralo medijskim prikazom prosvjeda).

Uporedo svojim drugaricama i drugovima iz Sjedinjenih Država, kanadske aktivistkinje i aktivisti organiziraju velike demonstracije kako bi prosvjedovali protiv sistemskog rasizma i opetovanih policijskih ubojstava Crnih i autohtonih Kanađana i Kanađanki. Nedavni događaji, poput onoga u kojemu je ubijena Regis Korchinski-Paquet – dvadesetdevetogodišnjakinja koja je poginula nakon pada sa svojeg balkona u Torontu, nakon što su 27. svibnja pozvali policiju u njezin stan – i Chantel Moore, dvadesetšestogodišnjakinja iz New Brunswicka u koju su početkom ovoga mjeseca službenici policije za vrijeme standarne provjere kojom su trebali utvrditi „je li sve u redu“ ispalili više metaka, tek su nedavni slučajevi ubojstva rasiziranih osoba u Kanadi za koja je odgovorna policija.

Analiza istraživača kanadske javne televizije pokazala je da je broj policijskih ubojstava porastao u proteklih dvadeset godina, te da su žrtve disproporcionalno Crni i autohtoni Kanađani i Kanađanke. Kako je svaki četvrti policijski službenik pod izravnom federalnom nadležnošću, mnogo je toga što bi Trudeauova vlada mogla smjesta učiniti kako bi se suprotstavila sistemskom rasizmu kanadskih policijskih i kazneno pravosudnih sustava – naravno, kada bi joj to bilo u interesu.

Od Ottawe do Washingtona i od New Yorka do Seattlea, liberalni političari posvuda pribjegavaju adresiranju aktivističkih zahtjeva sličnom kombinacijom ispraznog simbolizma i moralne samodopadnosti – kleče i daju kratke utješne izjave, istovremeno ne govoreći gotovo ništa o povlačenju sredstava prenapuhanih policijskih odjela ili zauzdavanju represivnih policijskih satova, osmišljenih da zaustave prosvjedni val. Time se, ako ništa, sugerira kako je aktivistički pritisak postao dovoljno moćan da ga centrističke snage imaju potrebu kooptirati. Također, poruka je i da će, osim ako ljudi nastave izlaziti na ulice, biti još mnogo klečanja i dugih pauza umjesto konkretne promjene.