Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda

Pandemija COVID-19 je pored (prvenstveno) javno-zdravstvenih izazova, donijela promjene i u globalnim ekonomskim tokovima, posebice u funkcioniranju opskrbnih lanaca, a onda i kroz različite oblike zastoja u proizvodnim lancima, što je dovelo do toga da se ekonomski efekti krize izazvane pandemijom osjete u manje-više svim dijelovima svijeta. Nakon 2020. godine, koja je zbog lockdowna donijela smanjenje potražnje, a onda i trgovine, 2021. je dovela do ubrzanog oporavka, a s njime i novih problema. Prvi i najvidljiviji je svakako inflacija, odnosno povećanje cijena roba i usluga.

Unatoč postojanju različitih narativa i interpretacija u javnosti, čini se da je ipak prevladao argument oko kojega se slažu i srednjostrujaški ekonomisti: inflacija je posljedica prekida u lancima opskrbe u ranijoj fazi pandemije, a onda povećanja potražnje nakon otvaranja na koje globalne mreže proizvodnje nisu mogle adekvatno odgovoriti svojim proizvodnim kapacitetima. Isto vrijedi i za logistiku te prometnu infrastrukturu. Dovoljno je prisjetiti se gužve neiskrcanih kontejnerskih brodova pred američkim lukama ili praznih polica u Velikoj Britaniji zbog zastoja u kamionskom prometu. Sve je to, zajedno s povećanjem troškova prijevoza roba uslijed rasta cijene energenata, rezultiralo i povećanjem cijena kakvo nije zabilježeno u posljednjih nekoliko decenija. Drugim riječima, naglo povećanje potražnje preopteretilo je proizvodnju i opskrbu, došlo je do zastoja u isporuci, police su ostale prazne u blagdanskom periodu visoke potrošnje, a sve to rezultiralo je rastom cijena.

Uz inflaciju, druga karakteristika (post)COVID ekonomije je i značajan porast broja radničkih akcija, što kroz štrajkove i prosvjede, što kroz masovne otkaze koje radnici i radnice daju zbog loših uvjeta rada i niskih nadnica. Radništvo u zdravstvenom sektoru trenutno je najaktivnije i najustrajnije u svojim zahtjevima. Prema izvještajima Labour Starta, međunarodnog radničkog novinskog servisa, Latvija, Francuska, Bosna i Hercegovina, Bolivija i Indija samo su neke od zemalja u kojima su zbog preopterećenosti pandemijom, manjka resursa, te niskih i neisplaćenih plaća, zdravstvene radnice i radnici s prve crte obrane od pandemije odlučili stupiti u štrajk.

U Sjedinjenim Američkim Državama je val štrajkova u odnosu na dotadašnji intenzitet sindikalnih aktivnosti poprimio tolike razmjere da su pojedini analitičari tijekom listopada spominjali nešto nalik „nekoordiniranom generalnom štrajku“ koji je dobio i svoju prigodnu stopljenicu „Striketober“, a u zadnje vrijeme jača i trend otkaza poznat kao „big quit“, odnosno „great resignation“. Kao i u ostatku svijeta, štrajkovi su prije svega zahvatili one industrije kojima se tepalo da su ključne (essential industries) za preživljavanje lockdowna, poput prehrambene (Kellogs) ili dostavne industrije (Amazon).

Međutim, zanimljivo je da je najmasovniji pojedinačni štrajk mogao biti onaj u organizaciji IATSE-a (International Alliance of Theatrical Stage Employees), sindikata koji okuplja radnike i radnice u industriji zabave (film, televizija i kazalište), koji se u konačnici nije realizirao jer je sklopljen dogovor sa zapošljavateljima. Ipak, već je sama činjenica da je štrajk dobio gotovo plebiscitarnu potporu članstva sindikata koje radi u filmskoj industriji i to na području Kalifornije (što je zapravo velika većina filmskih članova IATSE-a, s obzirom da je centar filmske industrije još od 1920-ih u Los Angelesu i okolici), indikativna za raspoloženje u tom sektoru. Poziv na štrajk je izravan odgovor na intenziviranje radnog procesa poslije lockdowna, a radničkoj je akciji u cilju bila regulacija radnog vremena, odnosno smanjenje radnog opterećenja na filmskim produkcijama, ali i potpisivanje novog kolektivnog ugovora između zapošljavatelja i filmskih radnika.

Netom nakon završetka pregovora sindikata i produkcijskih kuća oko budućeg kolektivnog ugovora, svijet je zaprepastila vijest o pogibiji snimateljice Halyne Hutchins od metka koji je u nju zbog nemara na setu niskobudžetnog vesterna Rust umjesto ćorka ispalio glavni glumac i producent filma, Alec Baldwin (i pritom ranio redatelja Joela Souzu). Hutchins je bila članica IATSE-a, a izvještaji povodom tragičnog događaja koji je dobio i sudski epilog govore u prilog tezi o nezadovoljavajućim radnim uvjetima tijekom produkcije filma, koji su nagnali dio radnika i radnica da napuste snimanje samo dan prije incidenta. Ovaj nemili događaj, zajedno s najavljenim štrajkom, barem je nakratko u medijski eter pogurao priču o lošim uvjetima rada u filmskoj industriji. Sama najava štrajka, ako je gledamo u povijesnoj perspektivi, predstavlja svojevrsnu prekretnicu za ovu industriju, kao i za njezin najveći sindikat, IATSE.

IATSE je povijesno nastao kao sindikat scenskih radnika pa je razvojem drugih medija, primarno filma, počeo okupljati i onaj dio radnica_ka koji se u produkcijskom žargonu nazivaju below the line workers, odnosno radnici ispod crte. U ovom slučaju crta označava proračunsko i računovodstveno razgraničenje između onih koji dobivaju fiksiranu nadnicu određenu tehničkim produkcijskim troškovima, kolektivnim ugovorima i internom organizacijom rada među proizvodnim odjelima (radnici i radnice ispod crte) te tzv. individualnih talenata (primjerice, glumci, redatelji, scenaristi) čija imena nisu samo tehnički troškovi nego i dio razvoja projekta o kojima ovisi i privlačenje financijera, uspjeh u distribuciji i daljnja budućnost filmskog projekta. Njihove zarade i honorari su iznad te proračunske crte.

Ova hijerarhija stara je koliko i sam Hollywood. Iako su razvoj tehnologije, globalizacija i nastanak medijskih konglomeracija donijeli određene promjene koje se ne mogu olako ignorirati, konture sustava i industrijski odnosi koji su postavljeni još 1920-ih, tijekom uspostave velikih produkcijskih studija u ranoj fazi Hollywooda, a koji su se održali i u njegovoj zlatnoj eri, opstaju i danas. IATSE, kao najveći sindikat u filmskoj industriji, čedo je upravo tog perioda. Premda je nastao koje desetljeće ranije kao brodvejski sindikat, ubrzo je svoju bazu našao u puno izdašnijoj i masovnijoj industriji koja se u ranijoj fazi svog razvoja uvelike oslanjala na postojeću kazališnu infrastrukturu i njezinu radnu snagu^[1].

Da je u konačnici pokrenut, listopadski štrajk bio bi i prvi štrajk u više od stogodišnjoj povijesti IATSE-a, što je primoralo medije da malo prokopaju poviješću filmskog sindikalizma u potrazi za zadnjim primjerima masovnih radničkih akcija^[2]. Novinare Los Angeles Timesa to je odvelo u davnu i bremenitu 1945. godinu, kada je zadnji štrajk radnika ispod crte u Hollywoodu organizirao CSU (Conference of Studio Unions), sindikalni konkurent IATSE-u, kojeg je tih 1940-ih vodio izvjesni Herb Sorell, po zanimanju stolar, koji je radio na poslovima izrade filmske scenografije. CSU je bio progresivan, militantni sindikat koji se nije libio organizirati štrajkove i blokade, od kojih se jedna dogodila nakon što je štrajk iz 1945. trajao već šest mjeseci, te izazvala prave nasilne nemire, dotad neviđene u južnoj Kaliforniji, poznate kao Holivudski crni petak. S druge strane, IATSE, njihov glavni konkurent s kojim su se borili za članstvo i sindikalnu reprezentativnost (što je bio i povod za štrajk), a danas najveći filmski sindikat, u to se vrijeme lako moglo nazvati „žutim sindikatom“ jer ga je 1940-ih kontrolirala mafija, što nije bio rijedak slučaj među američkim sindikatima. Dok povijest pamti djelovanje Jimmyja Hoffe, predsjednika IBT-a (International Brotherhood of Teamsters), koji je zbog svojih poslova s mafijom završio u zatvoru, a onda nestao 1975. godine, veze mafije i IATSE-a nisu do te mjere poznate u američkoj javnosti, ali ih povjesničari bilježe kao vrlo bitan element u slaganju slike o štrajku iz 1945. godine.

Američki povjesničar Gerald Horne ovaj štrajk i događaje vezane za njega opisuje kao dramatične i nasilne, ali i izrazito političke jer je CSU u to vrijeme, tik po završetku Drugog svjetskog rata, smatran komunističkim sindikatom, unutarnjom prijetnjom u predstojećem Hladnom ratu. Radilo se o taktici difamacije kojom se moglo najlakše poraziti neprijatelje u Hollywoodu i SAD-u tijekom rane faze onoga što će se nazivati crvenom panikom (red scare), koja će se posebno osjetiti u Hollywoodu gdje su se prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata našle mnoge umjetničke radnice i radnici, od kojih su neke_i bile_i komunistkinje_i i marksistkinje_i. CSU je bio osobito problematičan jer je radničke nemire dovodio doslovno pred vrata najvažnije američke industrije u propagandnom ratu koji će uslijediti i trajati nekoliko decenija. Politički establišment, a onda i vlasnici holivudskih studija koji su u tome vidjeli i vlastitu zaradu, morali su pod svaku cijenu spriječiti ovakav razvoj događanja.

Ronald Reagan, kasniji američki predsjednik i osvjedočeni antikomunist, kojemu su u povijesnim pregledima dvadesetog stoljeća priznate zasluge za rušenje komunizma, bio je aktivni sudionik tih događaja kao predsjednik glumačkog ceha (Screen Actors Guild)^[3]. S vremenom će Reagan upravo štrajku CSU-a dati na važnosti kao formativnom događaju u svojem političkom odgoju jer se tada po prvi puta izravno suočio s „pokušajima sovjeta da preuzmu kontrolu nad Hollywoodom.“ Naravno, CSU je bio daleko od komunističkog, a pogotovo sovjetskog sindikata, ali je svakako bio radikalniji, odnosno ljeviji od svojeg sindikalnog konkurenta, što je bilo dovoljno da postaje žrtveno janje u antikomunističkim čistkama koje počinju kasnih 1940-ih. Iako je ova tema adekvatno zastupljena u filmografijama i bibliografijama, često se zaboravi spomenuti da je CSU-ov štrajk iz 1945. bio i svojevrstan labuđi pjev tog sindikata, koji je ubrzo nakon toga izbrisan sa scene kao jedna od prvih žrtava crvene panike i mekartizma.

Tako je IATSE (uz reorganizaciju upravljačkih struktura nakon 1945.) ostao jedini sindikat koji okuplja holivudske radnike i radnice ispod crte, a u svojoj dugoj povijesti tek se nedavno upustio u pokretanje procesa organizacije štrajka, i to upravo u trinaest podružnica u južnoj Kaliforniji, odnosno Hollywoodu i njegovoj okolici. Zašto i kako? Direktan povod najavi štrajka su strukturne promjene koje se odvijaju u samoj audiovizualnoj industriji, uglavnom kao rezultat brzog rasta „novih medija“, tj. Netflixa i Amazona, te ubrzanje proizvodnje koje je u velikoj mjeri nastupilo nakon globalnog lockdowna zbog pandemije COVID-19.

Naime, danas su glavni igrači u filmskoj industriji kompanije koje nude usluge streaminga (Netflix, Amazon Prime, Disney+, HBO itd.). Svaka od ovih ima drugačiju poslovnu povijest. Neke su proizašle iz filmske ili televizijske industrije i industrije zabave (Disney i HBO), dok je Amazon stasao s razvojem interneta i tehnološkim promjenama zadnjih nekoliko decenija. Međutim, svaka od ovih kompanija 2010-ih je duboko promijenila ono što možemo nazvati „robnim lancem“ Hollywooda i filmske industrije općenito. Suvremenu filmsku industriju još su ranije obilježile velike i zahtjevne produkcije, rast radnog opterećenja i odgovornosti, produženi radni dani i manji budžeti. Opskrbni lanci ove globalne industrije rastu iz dana u dan, s novim lokacijama snimanja koje su geografski sve udaljenije od korporativnih i financijskih sjedišta u južnoj Kaliforniji. Razvoj streaming platformi učinio je proizvodnju još ubrzanijom, a stoga i eksploataciju rada i radne snage sve intenzivnijom.

Trenutna globalna zdravstvena (politička, ekonomska i društvena) kriza pokazala je jasnije nego ikada prije koliko „suvremeni život ovisi o globalnoj trgovini i isporukama točno na vrijeme u globalnim robnim lancima, ali i koliko su te mreže krhke“^[4]. Ono što je stvorilo duboku krizu u nekim lancima opskrbe postalo je velika prilika za druge industrije. Potražnja za „novim medijskim sadržajem“ naglo je porasla tijekom pandemije COVID-19 zbog ograničenja uslijed zabrane kretanja i zaustavljanja javnih kulturnih događanja. Zavjese u kazalištima i koncertnim dvoranama ostale su spuštene, a parola „Ostanite kod kuće!“ dovela je do rasta potražnje za uslugama streaming platformi proizvedenih prije lockdowna. U tom periodu rasla je potražnja za novim sadržajem, dok je proizvodnja istog prisilno zaustavljena.

Međutim, odmah po otvaranju u ljeto 2020., opseg proizvodnje naglo se povećao, a proces rada filmskih radnika intenzivirao i postao zahtjevniji te još u većoj mjeri iscrpljujući. Istodobno su „novi mediji“, odnosno kompanije iza streaming platformi i dalje iskorištavale povlaštene poslovne pozicije koje su zauzele u ranijoj fazi razvoja industrije 2010-ih, što im je omogućilo isplaćivanje nižih plaća u odnosu na tradicionalne televizijske i filmske produkcijske kuće. Naime, zbog krajnje protekcionističke mjere koja je trebala pomoći tada mladoj industriji (infant industry), došlo je do svojevrsne deregulacije na štetu radnika. Streaming platforme bile su izuzete iz nekih dijelova kolektivnog ugovora koji je IATSE tada sklopio s ostatkom industrije kako bi se potaknuo njihov razvoj, odnosno, laički rečeno, kako bi se više novca trošilo na investicije, a manje na radnike. Koliko je te zarade zaista otišlo u investicije, a koliko u džepove vlasnika i direktora kompanija je pitanje na koje trenutno nemamo odgovor, ali je jasno kako su kapital i država spremni koordinirano i zajednički djelovati na štetu radnika.

Ovaj jedinstveni primjer izglasavanja štrajka u povijesti IATSE-a pokazuje koliko se intenzivni pomaci događaju u Hollywoodu i globalnoj industriji zabave. Kao i u nekim drugim slučajevima, COVID-19 je bio tek okidač za artikulaciju nagomilanih problema iz perspektiva radnika i radnica u pojedinim industrijama. Iako štrajk nije održan, konačni dogovor je podržalo tek nešto malo više od 50 posto članstva koje je pristupilo glasovanju, što govori u prilog tezi da postoji ogromno i akumulirano nezadovoljstvo među radnicima i radnicama koje očigledno neće biti utišano ovim sporazumom između sindikata i industrije. U budućnosti treba pratiti poslovne poteze kompanija koje sigurno i više nego prije računaju na lokacije rada i snimanja koje su puno slabije regulirane od Hollywooda. U tom je kontekstu Hrvatska sigurno jedna od destinacija koja će se i češće nego dosad naći na mapi velikih medijskih kompanija.