Kuća gospodina Mayera: O antisindikalnom rođenju nagrade Oscar

Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika: "Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Kada su filmovi bili dovršeni, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i tantijeme, ili udio u profitima?"

Sve je započelo kada je prvi holivudski mogul poželio izgraditi kuću na obali.
 
Do 1926. godine, Louis B. Mayer već je obnašao dužnost direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a na Zapadnoj obali i počeo doživljavati Los Angeles svojim gradom. Bio je slabo obrazovan, no kada su financije bile posrijedi, posjedovao je istančan instinkt za preživljavanje. Nekoć siromašni klinac koji je prebjegao iz Rusije, u tom je trenutku vjerojatno bio najbolje plaćeni čovjek u Americi. Znao je prepoznati pravu priliku. Osim toga, imao je suprugu i kćeri tinejdžerice koje su smatrale da zaslužuju lijepu novu kuću kao indikator njihova položaja u društvu. Zašto ne neko mjesto na plaži Santa Monica, gdje živi krema društva?
 
Gospodin Mayer znao je doskočiti svakom problemu: isprva mu je palo napamet da unajmi nešto, no ideja o izgradnji bila mu je primamljivija. Sugerirali su mu da će trebati arhitekte, nacrte i puno vremena, namjerava li napraviti kuću po propisima. Prema riječima njegove kćerke Irene, nije se složio s takvim mišljenjem: „Kada nam je u filmskom studiju potreban set, izgradimo ga preko noći. Kada nam je potrebno veliko selo, podignemo ga u nekoliko tjedana.
Kada bi kuću gradili studijski radnici, koji su imali ugovorom zajamčene stope nadnica, uz plaćene prekovremene sate, troškovi bi bili znatni. Stoga je Cohn predložio da se unajmi tek nekoliko kvalificiranih ljudi iz studija, a jeftinu radnu snagu autsorsa
Nemojmo se prepustiti na milost i nemilost izvođačima radova. Nemojmo uvlačiti arhitekte u cijelu priču. Kada mi radimo stvari, posao se obavi. Razgovarat ću s ljudima u studiju – ako je možemo dovršiti prije ljeta, imat ćemo kuću na obali.“
 
Akcija! Tako je i bilo. Cedric Gibbons, izvršni direktor dizajna u studiju, izradio je neke nacrte, a koordinator produkcije Joe Cohn predložio je raspored gradnje. Kuća je trebala biti završena u roku od šest tjedana. Za to će im biti potreban cjelodnevni rad u tri smjene. „Može?“ – upitao je gospodin Mayer. „Može.“ – odgovorio je Cohn. Međutim, postojala je kvaka. Studio se upravo spremao potpisati ugovor sa sindikatom koji je predstavljao studijske radnike (i koji će uskoro biti poznat pod imenom International Alliance of Theatrical Stage Employees – Međunarodni savez kazališnih scenskih radnika). Ti su radnici imali ugovorom zajamčene stope nadnica, uz plaćene prekovremene sate. Kada bi je gradili studijski radnici, troškovi bi bili znatni. Stoga je Cohn predložio da se unajmi tek nekoliko kvalificiranih ljudi iz studija, a jeftinu radnu snagu autsorsa. Kuća je bila spremna za useljenje u proljeće 1926. godine. Bila je to prava palača.
 
No gospodin Mayer bio je zabrinut. Do ovog vrlo praktičnog primjera nije mu bio sasvim jasan dogovor postignut sa studijskim stolarima, soboslikarima, električarima, i ostalim radnicima. Počeo se groziti dana kada će se oni drugi ljudi – takozvani talenti: glumci, režiseri,
Gospodin Mayer počeo se groziti dana kada će se glumci, režiseri, i najgore od svega, scenaristi – dovinuti ideji o sindikalnom organiziranju
i najgore od svega, scenaristi – dovinuti ideji o sindikalnom organiziranju.
 
Filmski je posao lijepo napredovao. Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Ti su se prelijepi ljudi za basnoslovne plaće pridržavali onoga što im je bilo naloženo. Jednom kada su filmovi bili dovršeni i stavljeni na tržište, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Neki su od njih bili obrazovani i imali radikalne ideje. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i – ne daj bože – tantijeme ili udio u profitima?
 
Takav razvoj događaja imao je potencijal da se pretvori u podrivačku revoluciju, a gospodin Mayer je bio jedan od onih Rusa koji su prezirali revolucije. Stoga je okupio nekoliko prijatelja te im objasnio kako je potrebno osmisliti formulu kojom bi se sindikate učinilo nepotrebnima. Bio bi to način da se sporovi rješavaju prije nego li izbiju na površinu. Povrh toga:
Odlučili su da im je potrebna organizacija koja bi se bavila pitanjima rada u studiju bez ulaženja u cijelu sindikalnu priču, a koja bi djelovala i kao PR pogon za odašiljanje poruke kako je Hollywood predivno mjesto gdje se stvaraju divne i uzbudljive priče
filmski posao je za pristojnu javnost bio prljava rabota. Naravno, uživali su u filmovima i zvijezdama, no skandali koji su ih pratili činili su im se van svake pameti – ta je prekrasna dječurlija jurcala naokolo razbacujući se novcem, opijena narkoticima; došlo je do nekoliko umorstava; potom 1926. godine i do razvoda Charlie Chaplina od Lite Grey, s kojom je Chaplin navodno ušao u spolni odnos dok je još bila maloljetna. Iako ju je pokušao nagovoriti da pobaci, ozakonili su vezu, da bi se potom rastali. Grey je u brakorazvodnoj parnici izjavila kako je Chaplin volio svakakve prljave stvari, poput oralnog snošaja. Većina Amerikanaca 1926. godine nije razumjela što to znači, no proširiti takvu vijest potencijalno bi značilo dovesti Hollywood na loš glas.
 
Stoga su gospodin Mayer i njegovi kompanjoni odlučili da im je potrebna organizacija koja bi se bavila pitanjima rada u studiju bez ulaženja u cijelu sindikalnu priču, a koja bi djelovala i kao PR pogon za odašiljanje poruke kako je Hollywood predivno mjesto gdje se stvaraju divne i uzbudljive priče za zabavu širokih masa.
 
Plan im se svidio i krenuli su razmišljati kako da nazovu takvu organizaciju. Bila je potrebna riječ kojom bi se podrazumijevalo prestiž, povijest, distinkciju…? U danima koji su uslijedili konkretizirali su naziv:
Akademija filmskih umjetnosti i znanosti je bio savršeno pogođen izbor riječi jer je navodio na pomisao kako je Akademija oduvijek bila tu i da su je osnovali Bog, Harvard i Albert Einstein
Akademija filmskih umjetnosti i znanosti (Academy of Motion Picture Arts and Sciences). „Umjetnosti i znanosti“ – bio je savršeno pogođen izbor riječi jer je navodio na pomisao kako je Akademija oduvijek bila tu i da su je osnovali Bog, Harvard i Albert Einstein.
 
Priredili su banket u siječnju 1927. godine, na kojem su ponudili članstvo nekolicini svojih prisnih prijatelja. Svatko je mogao vidjeti da se radi o organizaciji namijenjenoj moćnim ljudima. Netko je predložio da se dodjeljuju nagrade.
 
To im je zazvučalo kao nešto što bi trebali raditi. Uostalom, ako će se dodjeljivati nagrade za najbolje filmove, svatko će moći vidjeti da stvaraju kvalitetna djela.
 
Neki su se pitali kako bi nagrada mogla izgledati. Cedric Gibbons navodno je napravio skicu na stolnjaku: čovjek koji između nogu drži mač i njime pritišće filmske role uz tlo.
 
Nekoliko je godina kasnije Akademijina knjižničarka Margaret Herrick izjavila:
U ranim su tridesetima glumci, scenaristi i režiseri ipak uspostavili svoje sindikate, odnosno svoje cehovske udruge, uvidjevši kako je Akademija tek glasnogovornik sistema
„Podsjeća me na mojeg ujaka Oscara.“
 
Je li se sve dogodilo baš tako? Više-manje – a kada se priča u Hollywoodu zavrti, ona postaje službena povijest. Naravno, nije se sve odigralo baš kao što je gospodin Mayer zamislio. Nije imao sreće. Amerika se našla u problemima. Filmska industrija zapala je u nedaće. A u ranim su tridesetima glumci, scenaristi i režiseri ipak uspostavili svoje sindikate, odnosno svoje cehovske udruge, uvidjevši kako je Akademija tek glasnogovornik sistema. Danas spomenute cehovske organizacije svojim članicama/ovima osiguravaju zdravstvene i mirovinske police – kao i tantijeme. Talenti su našli način da ubiru postotak na neto, ali i bruto dobit! No jednu stvar nisu uspjeli izboriti: autorska prava. Ako su studiji ti koji unaprijed ulažu novac, oni posjeduju i proizvod, što znači da mogu raditi s njim što god ih je volja. Ništa nije savršeno.
S engleskog preveo Martin Beroš
 
David Thomson je filmski kritičar, povjesničar i autor nove knjige The New Biographical Dictionary of Film.
Plakat kojim se najavljuje 13. dodjela nagrade Oscar iz uvoda u post preuzet je s Wikipedia.org i prilagođen formi ikone.  

Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve