Kuća gospodina Mayera: O antisindikalnom rođenju nagrade Oscar

Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika: "Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Kada su filmovi bili dovršeni, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i tantijeme, ili udio u profitima?"

Sve je započelo kada je prvi holivudski mogul poželio izgraditi kuću na obali.
 
Do 1926. godine, Louis B. Mayer već je obnašao dužnost direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a na Zapadnoj obali i počeo doživljavati Los Angeles svojim gradom. Bio je slabo obrazovan, no kada su financije bile posrijedi, posjedovao je istančan instinkt za preživljavanje. Nekoć siromašni klinac koji je prebjegao iz Rusije, u tom je trenutku vjerojatno bio najbolje plaćeni čovjek u Americi. Znao je prepoznati pravu priliku. Osim toga, imao je suprugu i kćeri tinejdžerice koje su smatrale da zaslužuju lijepu novu kuću kao indikator njihova položaja u društvu. Zašto ne neko mjesto na plaži Santa Monica, gdje živi krema društva?
 
Gospodin Mayer znao je doskočiti svakom problemu: isprva mu je palo napamet da unajmi nešto, no ideja o izgradnji bila mu je primamljivija. Sugerirali su mu da će trebati arhitekte, nacrte i puno vremena, namjerava li napraviti kuću po propisima. Prema riječima njegove kćerke Irene, nije se složio s takvim mišljenjem: „Kada nam je u filmskom studiju potreban set, izgradimo ga preko noći. Kada nam je potrebno veliko selo, podignemo ga u nekoliko tjedana.
Kada bi kuću gradili studijski radnici, koji su imali ugovorom zajamčene stope nadnica, uz plaćene prekovremene sate, troškovi bi bili znatni. Stoga je Cohn predložio da se unajmi tek nekoliko kvalificiranih ljudi iz studija, a jeftinu radnu snagu autsorsa
Nemojmo se prepustiti na milost i nemilost izvođačima radova. Nemojmo uvlačiti arhitekte u cijelu priču. Kada mi radimo stvari, posao se obavi. Razgovarat ću s ljudima u studiju – ako je možemo dovršiti prije ljeta, imat ćemo kuću na obali.“
 
Akcija! Tako je i bilo. Cedric Gibbons, izvršni direktor dizajna u studiju, izradio je neke nacrte, a koordinator produkcije Joe Cohn predložio je raspored gradnje. Kuća je trebala biti završena u roku od šest tjedana. Za to će im biti potreban cjelodnevni rad u tri smjene. „Može?“ – upitao je gospodin Mayer. „Može.“ – odgovorio je Cohn. Međutim, postojala je kvaka. Studio se upravo spremao potpisati ugovor sa sindikatom koji je predstavljao studijske radnike (i koji će uskoro biti poznat pod imenom International Alliance of Theatrical Stage Employees – Međunarodni savez kazališnih scenskih radnika). Ti su radnici imali ugovorom zajamčene stope nadnica, uz plaćene prekovremene sate. Kada bi je gradili studijski radnici, troškovi bi bili znatni. Stoga je Cohn predložio da se unajmi tek nekoliko kvalificiranih ljudi iz studija, a jeftinu radnu snagu autsorsa. Kuća je bila spremna za useljenje u proljeće 1926. godine. Bila je to prava palača.
 
No gospodin Mayer bio je zabrinut. Do ovog vrlo praktičnog primjera nije mu bio sasvim jasan dogovor postignut sa studijskim stolarima, soboslikarima, električarima, i ostalim radnicima. Počeo se groziti dana kada će se oni drugi ljudi – takozvani talenti: glumci, režiseri,
Gospodin Mayer počeo se groziti dana kada će se glumci, režiseri, i najgore od svega, scenaristi – dovinuti ideji o sindikalnom organiziranju
i najgore od svega, scenaristi – dovinuti ideji o sindikalnom organiziranju.
 
Filmski je posao lijepo napredovao. Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Ti su se prelijepi ljudi za basnoslovne plaće pridržavali onoga što im je bilo naloženo. Jednom kada su filmovi bili dovršeni i stavljeni na tržište, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Neki su od njih bili obrazovani i imali radikalne ideje. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i – ne daj bože – tantijeme ili udio u profitima?
 
Takav razvoj događaja imao je potencijal da se pretvori u podrivačku revoluciju, a gospodin Mayer je bio jedan od onih Rusa koji su prezirali revolucije. Stoga je okupio nekoliko prijatelja te im objasnio kako je potrebno osmisliti formulu kojom bi se sindikate učinilo nepotrebnima. Bio bi to način da se sporovi rješavaju prije nego li izbiju na površinu. Povrh toga:
Odlučili su da im je potrebna organizacija koja bi se bavila pitanjima rada u studiju bez ulaženja u cijelu sindikalnu priču, a koja bi djelovala i kao PR pogon za odašiljanje poruke kako je Hollywood predivno mjesto gdje se stvaraju divne i uzbudljive priče
filmski posao je za pristojnu javnost bio prljava rabota. Naravno, uživali su u filmovima i zvijezdama, no skandali koji su ih pratili činili su im se van svake pameti – ta je prekrasna dječurlija jurcala naokolo razbacujući se novcem, opijena narkoticima; došlo je do nekoliko umorstava; potom 1926. godine i do razvoda Charlie Chaplina od Lite Grey, s kojom je Chaplin navodno ušao u spolni odnos dok je još bila maloljetna. Iako ju je pokušao nagovoriti da pobaci, ozakonili su vezu, da bi se potom rastali. Grey je u brakorazvodnoj parnici izjavila kako je Chaplin volio svakakve prljave stvari, poput oralnog snošaja. Većina Amerikanaca 1926. godine nije razumjela što to znači, no proširiti takvu vijest potencijalno bi značilo dovesti Hollywood na loš glas.
 
Stoga su gospodin Mayer i njegovi kompanjoni odlučili da im je potrebna organizacija koja bi se bavila pitanjima rada u studiju bez ulaženja u cijelu sindikalnu priču, a koja bi djelovala i kao PR pogon za odašiljanje poruke kako je Hollywood predivno mjesto gdje se stvaraju divne i uzbudljive priče za zabavu širokih masa.
 
Plan im se svidio i krenuli su razmišljati kako da nazovu takvu organizaciju. Bila je potrebna riječ kojom bi se podrazumijevalo prestiž, povijest, distinkciju…? U danima koji su uslijedili konkretizirali su naziv:
Akademija filmskih umjetnosti i znanosti je bio savršeno pogođen izbor riječi jer je navodio na pomisao kako je Akademija oduvijek bila tu i da su je osnovali Bog, Harvard i Albert Einstein
Akademija filmskih umjetnosti i znanosti (Academy of Motion Picture Arts and Sciences). „Umjetnosti i znanosti“ – bio je savršeno pogođen izbor riječi jer je navodio na pomisao kako je Akademija oduvijek bila tu i da su je osnovali Bog, Harvard i Albert Einstein.
 
Priredili su banket u siječnju 1927. godine, na kojem su ponudili članstvo nekolicini svojih prisnih prijatelja. Svatko je mogao vidjeti da se radi o organizaciji namijenjenoj moćnim ljudima. Netko je predložio da se dodjeljuju nagrade.
 
To im je zazvučalo kao nešto što bi trebali raditi. Uostalom, ako će se dodjeljivati nagrade za najbolje filmove, svatko će moći vidjeti da stvaraju kvalitetna djela.
 
Neki su se pitali kako bi nagrada mogla izgledati. Cedric Gibbons navodno je napravio skicu na stolnjaku: čovjek koji između nogu drži mač i njime pritišće filmske role uz tlo.
 
Nekoliko je godina kasnije Akademijina knjižničarka Margaret Herrick izjavila:
U ranim su tridesetima glumci, scenaristi i režiseri ipak uspostavili svoje sindikate, odnosno svoje cehovske udruge, uvidjevši kako je Akademija tek glasnogovornik sistema
„Podsjeća me na mojeg ujaka Oscara.“
 
Je li se sve dogodilo baš tako? Više-manje – a kada se priča u Hollywoodu zavrti, ona postaje službena povijest. Naravno, nije se sve odigralo baš kao što je gospodin Mayer zamislio. Nije imao sreće. Amerika se našla u problemima. Filmska industrija zapala je u nedaće. A u ranim su tridesetima glumci, scenaristi i režiseri ipak uspostavili svoje sindikate, odnosno svoje cehovske udruge, uvidjevši kako je Akademija tek glasnogovornik sistema. Danas spomenute cehovske organizacije svojim članicama/ovima osiguravaju zdravstvene i mirovinske police – kao i tantijeme. Talenti su našli način da ubiru postotak na neto, ali i bruto dobit! No jednu stvar nisu uspjeli izboriti: autorska prava. Ako su studiji ti koji unaprijed ulažu novac, oni posjeduju i proizvod, što znači da mogu raditi s njim što god ih je volja. Ništa nije savršeno.
S engleskog preveo Martin Beroš
 
David Thomson je filmski kritičar, povjesničar i autor nove knjige The New Biographical Dictionary of Film.
Plakat kojim se najavljuje 13. dodjela nagrade Oscar iz uvoda u post preuzet je s Wikipedia.org i prilagođen formi ikone.  

Vezani članci

  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.