Kuća gospodina Mayera: O antisindikalnom rođenju nagrade Oscar

Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika: "Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Kada su filmovi bili dovršeni, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i tantijeme, ili udio u profitima?"

Sve je započelo kada je prvi holivudski mogul poželio izgraditi kuću na obali.
 
Do 1926. godine, Louis B. Mayer već je obnašao dužnost direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a na Zapadnoj obali i počeo doživljavati Los Angeles svojim gradom. Bio je slabo obrazovan, no kada su financije bile posrijedi, posjedovao je istančan instinkt za preživljavanje. Nekoć siromašni klinac koji je prebjegao iz Rusije, u tom je trenutku vjerojatno bio najbolje plaćeni čovjek u Americi. Znao je prepoznati pravu priliku. Osim toga, imao je suprugu i kćeri tinejdžerice koje su smatrale da zaslužuju lijepu novu kuću kao indikator njihova položaja u društvu. Zašto ne neko mjesto na plaži Santa Monica, gdje živi krema društva?
 
Gospodin Mayer znao je doskočiti svakom problemu: isprva mu je palo napamet da unajmi nešto, no ideja o izgradnji bila mu je primamljivija. Sugerirali su mu da će trebati arhitekte, nacrte i puno vremena, namjerava li napraviti kuću po propisima. Prema riječima njegove kćerke Irene, nije se složio s takvim mišljenjem: „Kada nam je u filmskom studiju potreban set, izgradimo ga preko noći. Kada nam je potrebno veliko selo, podignemo ga u nekoliko tjedana.
Kada bi kuću gradili studijski radnici, koji su imali ugovorom zajamčene stope nadnica, uz plaćene prekovremene sate, troškovi bi bili znatni. Stoga je Cohn predložio da se unajmi tek nekoliko kvalificiranih ljudi iz studija, a jeftinu radnu snagu autsorsa
Nemojmo se prepustiti na milost i nemilost izvođačima radova. Nemojmo uvlačiti arhitekte u cijelu priču. Kada mi radimo stvari, posao se obavi. Razgovarat ću s ljudima u studiju – ako je možemo dovršiti prije ljeta, imat ćemo kuću na obali.“
 
Akcija! Tako je i bilo. Cedric Gibbons, izvršni direktor dizajna u studiju, izradio je neke nacrte, a koordinator produkcije Joe Cohn predložio je raspored gradnje. Kuća je trebala biti završena u roku od šest tjedana. Za to će im biti potreban cjelodnevni rad u tri smjene. „Može?“ – upitao je gospodin Mayer. „Može.“ – odgovorio je Cohn. Međutim, postojala je kvaka. Studio se upravo spremao potpisati ugovor sa sindikatom koji je predstavljao studijske radnike (i koji će uskoro biti poznat pod imenom International Alliance of Theatrical Stage Employees – Međunarodni savez kazališnih scenskih radnika). Ti su radnici imali ugovorom zajamčene stope nadnica, uz plaćene prekovremene sate. Kada bi je gradili studijski radnici, troškovi bi bili znatni. Stoga je Cohn predložio da se unajmi tek nekoliko kvalificiranih ljudi iz studija, a jeftinu radnu snagu autsorsa. Kuća je bila spremna za useljenje u proljeće 1926. godine. Bila je to prava palača.
 
No gospodin Mayer bio je zabrinut. Do ovog vrlo praktičnog primjera nije mu bio sasvim jasan dogovor postignut sa studijskim stolarima, soboslikarima, električarima, i ostalim radnicima. Počeo se groziti dana kada će se oni drugi ljudi – takozvani talenti: glumci, režiseri,
Gospodin Mayer počeo se groziti dana kada će se glumci, režiseri, i najgore od svega, scenaristi – dovinuti ideji o sindikalnom organiziranju
i najgore od svega, scenaristi – dovinuti ideji o sindikalnom organiziranju.
 
Filmski je posao lijepo napredovao. Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Ti su se prelijepi ljudi za basnoslovne plaće pridržavali onoga što im je bilo naloženo. Jednom kada su filmovi bili dovršeni i stavljeni na tržište, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Neki su od njih bili obrazovani i imali radikalne ideje. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i – ne daj bože – tantijeme ili udio u profitima?
 
Takav razvoj događaja imao je potencijal da se pretvori u podrivačku revoluciju, a gospodin Mayer je bio jedan od onih Rusa koji su prezirali revolucije. Stoga je okupio nekoliko prijatelja te im objasnio kako je potrebno osmisliti formulu kojom bi se sindikate učinilo nepotrebnima. Bio bi to način da se sporovi rješavaju prije nego li izbiju na površinu. Povrh toga:
Odlučili su da im je potrebna organizacija koja bi se bavila pitanjima rada u studiju bez ulaženja u cijelu sindikalnu priču, a koja bi djelovala i kao PR pogon za odašiljanje poruke kako je Hollywood predivno mjesto gdje se stvaraju divne i uzbudljive priče
filmski posao je za pristojnu javnost bio prljava rabota. Naravno, uživali su u filmovima i zvijezdama, no skandali koji su ih pratili činili su im se van svake pameti – ta je prekrasna dječurlija jurcala naokolo razbacujući se novcem, opijena narkoticima; došlo je do nekoliko umorstava; potom 1926. godine i do razvoda Charlie Chaplina od Lite Grey, s kojom je Chaplin navodno ušao u spolni odnos dok je još bila maloljetna. Iako ju je pokušao nagovoriti da pobaci, ozakonili su vezu, da bi se potom rastali. Grey je u brakorazvodnoj parnici izjavila kako je Chaplin volio svakakve prljave stvari, poput oralnog snošaja. Većina Amerikanaca 1926. godine nije razumjela što to znači, no proširiti takvu vijest potencijalno bi značilo dovesti Hollywood na loš glas.
 
Stoga su gospodin Mayer i njegovi kompanjoni odlučili da im je potrebna organizacija koja bi se bavila pitanjima rada u studiju bez ulaženja u cijelu sindikalnu priču, a koja bi djelovala i kao PR pogon za odašiljanje poruke kako je Hollywood predivno mjesto gdje se stvaraju divne i uzbudljive priče za zabavu širokih masa.
 
Plan im se svidio i krenuli su razmišljati kako da nazovu takvu organizaciju. Bila je potrebna riječ kojom bi se podrazumijevalo prestiž, povijest, distinkciju…? U danima koji su uslijedili konkretizirali su naziv:
Akademija filmskih umjetnosti i znanosti je bio savršeno pogođen izbor riječi jer je navodio na pomisao kako je Akademija oduvijek bila tu i da su je osnovali Bog, Harvard i Albert Einstein
Akademija filmskih umjetnosti i znanosti (Academy of Motion Picture Arts and Sciences). „Umjetnosti i znanosti“ – bio je savršeno pogođen izbor riječi jer je navodio na pomisao kako je Akademija oduvijek bila tu i da su je osnovali Bog, Harvard i Albert Einstein.
 
Priredili su banket u siječnju 1927. godine, na kojem su ponudili članstvo nekolicini svojih prisnih prijatelja. Svatko je mogao vidjeti da se radi o organizaciji namijenjenoj moćnim ljudima. Netko je predložio da se dodjeljuju nagrade.
 
To im je zazvučalo kao nešto što bi trebali raditi. Uostalom, ako će se dodjeljivati nagrade za najbolje filmove, svatko će moći vidjeti da stvaraju kvalitetna djela.
 
Neki su se pitali kako bi nagrada mogla izgledati. Cedric Gibbons navodno je napravio skicu na stolnjaku: čovjek koji između nogu drži mač i njime pritišće filmske role uz tlo.
 
Nekoliko je godina kasnije Akademijina knjižničarka Margaret Herrick izjavila:
U ranim su tridesetima glumci, scenaristi i režiseri ipak uspostavili svoje sindikate, odnosno svoje cehovske udruge, uvidjevši kako je Akademija tek glasnogovornik sistema
„Podsjeća me na mojeg ujaka Oscara.“
 
Je li se sve dogodilo baš tako? Više-manje – a kada se priča u Hollywoodu zavrti, ona postaje službena povijest. Naravno, nije se sve odigralo baš kao što je gospodin Mayer zamislio. Nije imao sreće. Amerika se našla u problemima. Filmska industrija zapala je u nedaće. A u ranim su tridesetima glumci, scenaristi i režiseri ipak uspostavili svoje sindikate, odnosno svoje cehovske udruge, uvidjevši kako je Akademija tek glasnogovornik sistema. Danas spomenute cehovske organizacije svojim članicama/ovima osiguravaju zdravstvene i mirovinske police – kao i tantijeme. Talenti su našli način da ubiru postotak na neto, ali i bruto dobit! No jednu stvar nisu uspjeli izboriti: autorska prava. Ako su studiji ti koji unaprijed ulažu novac, oni posjeduju i proizvod, što znači da mogu raditi s njim što god ih je volja. Ništa nije savršeno.
S engleskog preveo Martin Beroš
 
David Thomson je filmski kritičar, povjesničar i autor nove knjige The New Biographical Dictionary of Film.
Plakat kojim se najavljuje 13. dodjela nagrade Oscar iz uvoda u post preuzet je s Wikipedia.org i prilagođen formi ikone.  

Vezani članci

  • 13. prosinca 2017. Predstavnici 435 udruga uručuju apel o sačuvanju hrvatskog modela podrške civilnog društva Vladi Republike Hrvatske za vrijeme mandata premijera Tihomira Oreškovića, 9.5.2016., Markov trg, Zagreb (izvor: Blank_filmski inkubator @ Vimeo, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 11. prosinca 2017. Sirijske izbjeglice na putu prema Grčkoj, 2015. (foto: Yannis Behrakis; izvor: Jordi Bernabeu Farrús @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Nismo svi u istom čamcu S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
  • 9. studenoga 2017. Leonilo „Neil“ Dolirocon, „Ekonomska konferencija“ (izvor: Nagarjun Kandukuru @ Flickr, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve