Čekaonica za detranziciju

Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.

George Tooker, „The Waiting Room“ („Čekaonica“), 1959, jajčana tempera na drvetu (izvor / data source: Smithsonian American Art Museum)
Jednoć sam četiri sata čamio čekajući jednoga od stručnjaka koji ima iskustva u radu s osobama poput mene, kako bih mjesecima kasnije, nakon mnogih višesatnih čamotinja, konačno dobio ono po što sam dolazio: dijagnozu F64.0, ne zato što mi je bilo potrebno dijagnosticirati neku bolest, već zato što mi je na taj način „u skladu s nalazima dijagnostičke obrade priznato pravo života u drugom rodnom identitetu“. Krenuo sam napisati da se radilo o iscrpnoj psihološkoj i psihijatrijskoj obradi, no točnije je reći da je bila iscrpljujuća. Nerijetko i zbunjujuća te ponižavajuća, primjerice kada bih satima ispunjavao upitnike i rješavao testove čija su pitanja bila formulirana u ženskome rodu – „da se disforija iskristalizira“ – ili kada je, valjda iz istoga razloga, bilo potrebno da se podrobno bavim pitanjima svoje seksualne funkcije. A koliko je vama tijekom protekla četiri tjedna bilo teško ovlažiti se tijekom seksualnog odnosa?

 

Za slučaj da želim promijeniti oznaku spola iz jedne potpuno neodgovarajuće u drugu ne baš puno više odgovarajuću (jer drugih mogućnosti za mene nema), za početak bi mi trebalo izvješće Centra za socijalnu skrb o osobnim i obiteljskim prilikama, što bih s gore opisanom medicinskom dokumentacijom priložio Nacionalnom zdravstvenom vijeću, koje bi potom donijelo mišljenje o životu u drugom rodnom identitetu i omogućilo mi navedenu promjenu. Od prijatelja_ica kojima službeni prelazak iz Ž u M i obratno ne samo da nešto znači, nego im olakšava i život (od toga da se svaka interakcija u banci, domu zdravlja ili studentskoj referadi ne pretvara u autanje i Tisuću zašto, tisuću zato transrodnosti, do toga da ih se manje sumnjičavo gleda na graničnim prijelazima), naslušao sam se svakakvih priča. Neki_e bi se obratili_e nadležnom centru za socijalnu skrb i dobili_e odgovor „mi vam se time tu ne bavimo“, pa bi morali_e socijalnu radnicu ili radnika voditi kroz proces (kao da se oni_e time tu bave), a neki su na mišljenje Nacionalnog vijeća čekali i preko godinu dana, iako je Pravilnikom o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu propisan rok od 30 dana (odnosno 60 dana u slučaju da je potrebna dodatna dokumentacija). Dodatna dokumentacija jest ili nije potrebna ovisno o tome kako se kome sprdne, pa ju je najpametnije priložiti unaprijed.

 

S obzirom na to da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pokriva troškove hormonske terapije samo u slučaju da osoba promijeni oznaku spola, u skladu s hodogramom medicinske tranzicije uputio sam se na endokrinološki pregled, unaprijed pomiren s činjenicom da ću testosteron, ako ga odlučim uzimati, plaćati dovijeka. Iz istog mi je razloga jeftinije samog sebe gaslightati da zapravo ne osjećam disforiju po pitanju svojih prsa, iako ne bih mogao biti siguran da bi mi trošak gornje operacije (donje se u nas ni ne izvode) bio pokriven dopunskim zdravstvenim osiguranjem čak i kada bih pristao na uguravanje u kućicu M. Naime, znalo se dogoditi da ljude usred zarastanja iznenadi račun, pa se umjesto oporavkom moraju baviti povlačenjem po sudu. Kao opcija mi je dostupna i terapija glasa, također o vlastitom trošku, no za išta drugo nema druge nego potegnuti van države i odriješiti kesu. U sličnom čamcu zibaju se i moje transfeminine drugarice, no bitna je razlika to da one ne trebaju nagađati hoće li im gornja operacija biti naplaćena ili ne (spoiler: hoće).

 

Meni je još i lako – osim što sam odrasla osoba koja za sva ova čekanja i hodanja po doktorima nije trebala suglasnost roditelja, imam hrvatski pasoš i nešto društvenog kapitala (koji prije svega omogućava lakši dotok informacija i promjena kojima su podložne), živim u glavnome gradu (u kojem su i sve relevantne čekaonice), te sam u vrijeme aktivnog bavljenja dosadašnjim tranzicijskim etapama radio za zapošljavatelje kojima em nisam morao objašnjavati zašto toliko redovito moram izbivati s radnog mjesta, em mi nisu na konto moje rodne inkongruencije prijetili otkazom, itd., itsl. Svakako mi je lakše nego mojoj prijateljici u Walesu, koja će prvi termin, koji sam ja ovdje čekao nekoliko mjeseci, tamo dočekati za četiri godine (a to nije ni rekord).

 

Povrh toga, imam i luksuz da sam se ovime odlučio baviti u zakonodavstvu koje, iako mi ne ostavlja mogućnost da na papiru budem išta osim muškarca ili žene, samo primorava ubračene trans osobe na razvod (da ne bismo slučajno prečicom do gej braka). Međutim, barem ne inzistira na tome da nas se kao preduvjet promjeni kategorije podvrgne prisilnoj sterilizaciji, kao što je to slučaj u npr. Češkoj i Turskoj, ili pak natjera da tužimo vlastite roditelje, na što su prisiljene trans osobe u Poljskoj. Naravno, nije riječ o urođenoj permisivnosti hrvatskih zakona, već je takav okvir rezultat ustrajnog aktivističkog djelovanja. Pa sam i dalje znao čekati, kloparati, čekati, kloparati i pitati se treba li meni to sve u životu, ne bih li trebao, kako mi se vječito sugerira, prihvatiti samu sebe kakva jes[am] i pristojno detranzicionirati. Žena, majka, kraljica da budem, a ne ovo.

 

Moja detranzicija, kao i mnoge druge, bila bi povratak u ormar. Hoće to tako, da čovjek pod pritiskom društva, obitelji, prijatelja, partnera, zapošljavatelja, učini što može da se zaštiti od nasilja i diskriminacije, pa kaže da se malko zabunio, omašio, ponio ga hir i trend. Međutim, ima i onih koji naprosto uvide da medicinska tranzicija nije za njih (jer se promijenio način na koji koncipiraju svoj rod, jer im ne odgovara način na koji hormonska terapija mijenja njihova tijela, jer…), kao i onih koji od iste moraju odustati zbog manjka resursa. Postoje i cis osobe koje su se od užasa traume rodno uvjetovanog (najčešće seksualnog) nasilja u očaju pokušale sakriti u drugi rod i potom shvatile da tek tamo nisu sigurne.

 

Kao i svaka tranzicija, svaka je detranzicija različita, no ovaj pluralitet iskustava ne može doći do izražaja kada nizovi anti-trans aktera pred kamere guraju otrovane (!) osakaćene (!!!) većma mlade žene, vodeći se vazda istim plošnim prikazom detrans osoba kao žrtava zlog farmaceutskog lobija koji nekontrolirano nutka hormonima svakoga tko to zabludjelo poželi, te isti koriste kako bi svima, počev od trans mladih, onemogućili pristup uslugama koje dokazano poboljšavaju kvalitetu života. Jer ako nije funkcioniralo za te hrabre djevojke, kojima je uznapredovala ideološka zadojenost oduzela mogućnost da se ikada ostvare kao majke, ne funkcionira uopće i sve nas čeka ista huda sudba.

 

Medicinska tranzicija, na koju se trans iskustvo senzacionalistički svodi, tako postaje tek detranzicija u nastajanju. Pitanje je vremena, kažu nam, prije negoli obrlaćena mladež uvidi da nije trans, jer nitko nije trans, jer trans ljudi ionako ne postoje. Jedan od razvikanijih takvih slučajeva onaj je Keire Bell iz Velike Britanije, čija je tužba protiv klinike Tavistock dovela do toga da se do trans-specifične skrbi nije moglo doći gotovo godinu dana. Stoga ne čudi doza podozrivosti s kojom se detrans osobe mogu susresti čak i u dotadašnjoj zajednici, dok im ni medicinski stručnjaci nerijetko ne znaju pružiti prijeko potrebnu potporu.

 

Ovakvi su spinovi posebno razočaravajući s obzirom na njihovu prozirnost. Kontinuitet borbe za trans prava vodi prema samoodređenju roda i informiranom pristanku na medicinske intervencije kao okosnicama koje imaju zamijeniti dotrajale tranzicijske modele. Ovo nisu novi koncepti, dapače, argentinski Zakon o rodnom identitetu iz 2012. godine prvi je na svijetu omogućio promjenu oznake spola bez preduvjeta dijagnoze, operativnih zahvata i/ili sudskog dopuštenja. Argentina nije jedina zemlja u kojoj je takvo što moguće, a istraživanja pokazuju da stvar radi. Bio bi red da prestanemo pristajati na uvlačenje u svagda iste rasprave kojima je cilj reormarizacija i retradicionalizacija društva.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
  • 8. prosinca 2025. Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟ Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
  • 4. prosinca 2025. Kako je holokaust postao Holokaust? U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve