Čekaonica za detranziciju

Jednoć sam četiri sata čamio čekajući jednoga od stručnjaka koji ima iskustva u radu s osobama poput mene, kako bih mjesecima kasnije, nakon mnogih višesatnih čamotinja, konačno dobio ono po što sam dolazio: dijagnozu F64.0, ne zato što mi je bilo potrebno dijagnosticirati neku bolest, već zato što mi je na taj način „u skladu s nalazima dijagnostičke obrade priznato pravo života u drugom rodnom identitetu“. Krenuo sam napisati da se radilo o iscrpnoj psihološkoj i psihijatrijskoj obradi, no točnije je reći da je bila iscrpljujuća. Nerijetko i zbunjujuća te ponižavajuća, primjerice kada bih satima ispunjavao upitnike i rješavao testove čija su pitanja bila formulirana u ženskome rodu – „da se disforija iskristalizira“ – ili kada je, valjda iz istoga razloga, bilo potrebno da se podrobno bavim pitanjima svoje seksualne funkcije. A koliko je vama tijekom protekla četiri tjedna bilo teško ovlažiti se tijekom seksualnog odnosa?

Za slučaj da želim promijeniti oznaku spola iz jedne potpuno neodgovarajuće u drugu ne baš puno više odgovarajuću (jer drugih mogućnosti za mene nema), za početak bi mi trebalo izvješće Centra za socijalnu skrb o osobnim i obiteljskim prilikama, što bih s gore opisanom medicinskom dokumentacijom priložio Nacionalnom zdravstvenom vijeću, koje bi potom donijelo mišljenje o životu u drugom rodnom identitetu i omogućilo mi navedenu promjenu. Od prijatelja_ica kojima službeni prelazak iz Ž u M i obratno ne samo da nešto znači, nego im olakšava i život (od toga da se svaka interakcija u banci, domu zdravlja ili studentskoj referadi ne pretvara u autanje i Tisuću zašto, tisuću zato transrodnosti, do toga da ih se manje sumnjičavo gleda na graničnim prijelazima), naslušao sam se svakakvih priča. Neki_e bi se obratili_e nadležnom centru za socijalnu skrb i dobili_e odgovor „mi vam se time tu ne bavimo“, pa bi morali_e socijalnu radnicu ili radnika voditi kroz proces (kao da se oni_e time tu bave), a neki su na mišljenje Nacionalnog vijeća čekali i preko godinu dana, iako je Pravilnikom o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu propisan rok od 30 dana (odnosno 60 dana u slučaju da je potrebna dodatna dokumentacija). Dodatna dokumentacija jest ili nije potrebna ovisno o tome kako se kome sprdne, pa ju je najpametnije priložiti unaprijed.

S obzirom na to da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pokriva troškove hormonske terapije samo u slučaju da osoba promijeni oznaku spola, u skladu s hodogramom medicinske tranzicije uputio sam se na endokrinološki pregled, unaprijed pomiren s činjenicom da ću testosteron, ako ga odlučim uzimati, plaćati dovijeka. Iz istog mi je razloga jeftinije samog sebe gaslightati da zapravo ne osjećam disforiju po pitanju svojih prsa, iako ne bih mogao biti siguran da bi mi trošak gornje operacije (donje se u nas ni ne izvode) bio pokriven dopunskim zdravstvenim osiguranjem čak i kada bih pristao na uguravanje u kućicu M. Naime, znalo se dogoditi da ljude usred zarastanja iznenadi račun, pa se umjesto oporavkom moraju baviti povlačenjem po sudu. Kao opcija mi je dostupna i terapija glasa, također o vlastitom trošku, no za išta drugo nema druge nego potegnuti van države i odriješiti kesu. U sličnom čamcu zibaju se i moje transfeminine drugarice, no bitna je razlika to da one ne trebaju nagađati hoće li im gornja operacija biti naplaćena ili ne (spoiler: hoće).

Meni je još i lako – osim što sam odrasla osoba koja za sva ova čekanja i hodanja po doktorima nije trebala suglasnost roditelja, imam hrvatski pasoš i nešto društvenog kapitala (koji prije svega omogućava lakši dotok informacija i promjena kojima su podložne), živim u glavnome gradu (u kojem su i sve relevantne čekaonice), te sam u vrijeme aktivnog bavljenja dosadašnjim tranzicijskim etapama radio za zapošljavatelje kojima em nisam morao objašnjavati zašto toliko redovito moram izbivati s radnog mjesta, em mi nisu na konto moje rodne inkongruencije prijetili otkazom, itd., itsl. Svakako mi je lakše nego mojoj prijateljici u Walesu, koja će prvi termin, koji sam ja ovdje čekao nekoliko mjeseci, tamo dočekati za četiri godine (a to nije ni rekord).

Povrh toga, imam i luksuz da sam se ovime odlučio baviti u zakonodavstvu koje, iako mi ne ostavlja mogućnost da na papiru budem išta osim muškarca ili žene, samo primorava ubračene trans osobe na razvod (da ne bismo slučajno prečicom do gej braka). Međutim, barem ne inzistira na tome da nas se kao preduvjet promjeni kategorije podvrgne prisilnoj sterilizaciji, kao što je to slučaj u npr. Češkoj i Turskoj, ili pak natjera da tužimo vlastite roditelje, na što su prisiljene trans osobe u Poljskoj. Naravno, nije riječ o urođenoj permisivnosti hrvatskih zakona, već je takav okvir rezultat ustrajnog aktivističkog djelovanja. Pa sam i dalje znao čekati, kloparati, čekati, kloparati i pitati se treba li meni to sve u životu, ne bih li trebao, kako mi se vječito sugerira, prihvatiti samu sebe kakva jes[am] i pristojno detranzicionirati. Žena, majka, kraljica da budem, a ne ovo.

Moja detranzicija, kao i mnoge druge, bila bi povratak u ormar. Hoće to tako, da čovjek pod pritiskom društva, obitelji, prijatelja, partnera, zapošljavatelja, učini što može da se zaštiti od nasilja i diskriminacije, pa kaže da se malko zabunio, omašio, ponio ga hir i trend. Međutim, ima i onih koji naprosto uvide da medicinska tranzicija nije za njih (jer se promijenio način na koji koncipiraju svoj rod, jer im ne odgovara način na koji hormonska terapija mijenja njihova tijela, jer…), kao i onih koji od iste moraju odustati zbog manjka resursa. Postoje i cis osobe koje su se od užasa traume rodno uvjetovanog (najčešće seksualnog) nasilja u očaju pokušale sakriti u drugi rod i potom shvatile da tek tamo nisu sigurne.

Kao i svaka tranzicija, svaka je detranzicija različita, no ovaj pluralitet iskustava ne može doći do izražaja kada nizovi anti-trans aktera pred kamere guraju otrovane (!) osakaćene (!!!) većma mlade žene, vodeći se vazda istim plošnim prikazom detrans osoba kao žrtava zlog farmaceutskog lobija koji nekontrolirano nutka hormonima svakoga tko to zabludjelo poželi, te isti koriste kako bi svima, počev od trans mladih, onemogućili pristup uslugama koje dokazano poboljšavaju kvalitetu života. Jer ako nije funkcioniralo za te hrabre djevojke, kojima je uznapredovala ideološka zadojenost oduzela mogućnost da se ikada ostvare kao majke, ne funkcionira uopće i sve nas čeka ista huda sudba.

Medicinska tranzicija, na koju se trans iskustvo senzacionalistički svodi, tako postaje tek detranzicija u nastajanju. Pitanje je vremena, kažu nam, prije negoli obrlaćena mladež uvidi da nije trans, jer nitko nije trans, jer trans ljudi ionako ne postoje. Jedan od razvikanijih takvih slučajeva onaj je Keire Bell iz Velike Britanije, čija je tužba protiv klinike Tavistock dovela do toga da se do trans-specifične skrbi nije moglo doći gotovo godinu dana. Stoga ne čudi doza podozrivosti s kojom se detrans osobe mogu susresti čak i u dotadašnjoj zajednici, dok im ni medicinski stručnjaci nerijetko ne znaju pružiti prijeko potrebnu potporu.

Ovakvi su spinovi posebno razočaravajući s obzirom na njihovu prozirnost. Kontinuitet borbe za trans prava vodi prema samoodređenju roda i informiranom pristanku na medicinske intervencije kao okosnicama koje imaju zamijeniti dotrajale tranzicijske modele. Ovo nisu novi koncepti, dapače, argentinski Zakon o rodnom identitetu iz 2012. godine prvi je na svijetu omogućio promjenu oznake spola bez preduvjeta dijagnoze, operativnih zahvata i/ili sudskog dopuštenja. Argentina nije jedina zemlja u kojoj je takvo što moguće, a istraživanja pokazuju da stvar radi. Bio bi red da prestanemo pristajati na uvlačenje u svagda iste rasprave kojima je cilj reormarizacija i retradicionalizacija društva.