Direktna demokracija: od protesta do šire političke borbe

Donosimo proširenu verziju teksta Tonija Pruga koji je objavljen u Betonu: kulturno propagandnom komitetu br. 115 o direktnodemokratskim praksama diljem svijeta te kakvi se zaključci i prijedlozi za djelovanje nameću iz trenutno postojećih napredaka k ciljevima direktne demokracije.

Kada u najvećoj političko-ekonomskoj sili svijeta 45 od 312 milijuna ljudi prima socijalnu pomoć za hranu[1], a još k tome veliki broj istih radi tj. od plaće se ne mogu prehraniti[2], kada se maksimalna dužina primanja pomoći za nezaposlenost nekoliko godina za redom produžuje unedogled, čini se logično da je ekonomska kriza centralni uzrok vala prosvjeda koji se pojavljuju na gotovo svim kontinentima. Od studentskih pobuna koje se redaju još od 2009. (trenutno su najveći protesti u Čileu[3]), preko arapskog proljeća 2011., do Grčke, Španjolske, SAD-a, Izraela – svijet su zapljusnuli valovi masovnih protesta u kojima se traži više ekonomske pravde i demokracije. U Hrvatskoj smo također vidjeli prve značajnije masovne prosvjede od pada socijalizma, dok su u Engleskoj zadnju godinu svako nekoliko mjeseci na različite načine protestirali studenti, veliki sindikati i siromašni slojevi mladih[4]. Velika većina prosvjeda i pobuna bila je eksplicitno protiv neke od neoliberalnih ekonomskih mjera, no iznenađujuće velik broj je imao direktnodemokratsku političku crtu. Trgovi su iskorišteni za podizanje privremenih naselja u kojima je narod raspravljao i glasanjem ili konsenzusom odlučivao na licu mjesta. Radne grupe i plenumi[5] su oformljeni po potrebi, priključiti se mogao tko je htio, dok nitko nije imao pravo govoriti u ime svih. Neke su pobune bile i protiv zastupničkog parlamentarizma koji se više ne drži demokratskim, dok je organiziranje kroz direktnodemokratske metode i direktnu akciju izvedeno bez vođa opozicijskih političkih partija, NGO-a ili sindikata. Ovaj posljednji aspekt najviše je zatekao vladajuće političke elite. Suočeni samo sa samoorganiziranim pobunjenim narodom[6], pregovaranje iza zatvorenih vrata, negativna kampanja protiv vođa i vodećih organizacija ili potkupljivanje istih od strane vlasti i stranih zainteresiranih država nije moguće[7].

Bez obzira na ohrabrujuće dizanje najčešće samoorganiziranog naroda širom svijeta, dugoročno, isti elementi samoorganiziranja koji prosvjednicima i pobunjenicima u ranoj fazi daju prednost predstavljaju velik problem za razvoj, širenje i konstruktivnu institucionalizaciju direktne demokracije. Vidjelo se to najbolje u Egiptu. Zauzeti veliki trg i postaviti šatore, kampirati dok vlast ne odluči otići efektan je način za pobunu, slično smo vidjeli i u desetinama gradova u Španjolskoj. No što kada vlada padne kao u Egiptu? Ili, što da je vlada u Španjolskoj odlučila poslušati pobunjenike i za početak uvesti elemente direktne demokracije tako smanjujući utjecaj neoliberalnih korporacijskih lobija i utjecaja kapitala na državne odluke generalno? O tome se malo raspravlja i piše, mada raskorak (pogotovo u slučaju Egipta) između nezadovoljstva naroda i mogućnosti da se isti razvije u vlast koja bi bila više direktnodemokratska te stoga i ekonomski pravednija – bode oči.

Direktna demokracija se najčešće povezuje sa referendumima, a primjer koji se koristi je Švicarska[8]. Međutim, taj model je samo minijaturan produžetak predstavničkog liberalnog parlamentarizma. U njemu stanovništvo ima dodatnu mogućnost da glasa nekoliko puta godišnje o pitanjima za koja se izbore sami skupljanjem potpisa ili koje im političari postave. Elementi direktne demokracije su prisutni i u 27 država u SAD-u, pogotovo u Vermontu (cjelodnevni skupovi stanovnika jednom godišnje na kojima se raspravlja o prioritetima[9]) i Kaliforniji[10]. No kada ovdje govorimo o direktnoj demokraciji, govorimo o neposrednoj upravi naroda u kojoj nema autonomnih, nikome odgovornih parlamentarnih predstavnika. Ako pogledamo cijeli zapadni svijet, našu istočnu Evropu ili arapske zemlje, sasvim je jasno da oni koji budu izabrani u parlament zastupaju svoje vlastite interese i interese krupnih kapitalista. Na izborima budu vidljive samo one grupe koji si osiguraju ogromne financije potrebne za plaćanje rada na kampanji i medijskih reklamiranja; masovni mediji su u rukama kapitalista i države koji služe kao njihova danonoćna propagandna mašina[11]; na kraju svega izabrana strana baš ničim nije obvezana ispuniti ono što im je stajalo u izbornom programu. Takav sistem možemo zvati demokratskim samo ako ga usporedimo s apsolutističkim vladanjem monarha.

Na mikro razini, odlučivanje u firmama ili pojedinačnim državnim institucijama, praksa direktne demokracije nije teško zamisliva. Pobune studenata u Hrvatskoj od 2009. izvedene kroz plenume i radne grupe[12], te novi direktnodemokratski sindikat “Akademska Solidarnost”[13] bliski su nam i aktivni primjeri. I u kapitalizmu, čija je priroda da kontinuirano proizvodi nejednakosti te blokira uvođenje demokratskih procesa, postoje mnogobrojni manjinski primjeri demokracije na radnom mjestu kroz radničko suvlasništvo i zajedničko upravljanje firmama[14]. No na makrorazini (gradovi, regije, države) kritičari ga odbacuju kao neizvodiv i utopijski.

Branitelji predstavničkog parlamentarnog sistema obično pitaju zašto se stanovništvo ne organizira u drugačije političke stranke. Jednostavan odgovor bi bio: zato što moraju prodavati svoju radnu sposobnost da bi živjeli ili možda zato što vide da je sama struktura političkog i ekonomskog uređenja prepreka brojnom sudjelovanju i upravljanju od strane naroda. David Ellerman, američki matematičar i ekonomist, detaljno je razradio usporedbu nedostatka demokracije na radnom mjestu s robovlasništvom. Nije slučajno što su kroz povijest, tvrdi Ellerman, baš liberali najviše branili robovlasništvo, argumentirajući to kao pitanje privatnog vlasništva, tj. kao pravo robovlasnika na posjedovanje robova. Po istoj osnovi liberali danas brane kapitalizam – vlasnici kapitala imaju pravo upravljati svojim privatnim vlasništvom, što uključuje oduzimanje demokratskih prava radnicima na radnom mjestu – što je po Ellermanu suprotno demokraciji[15]. Ellen Meiksins Wood obrazlaže kako je predstavnička demokracija izdaja grčkih demokratskih ideja i praksi. Očevi američke federacije izveli su subverziju temeljnog principa grčke demokracije, neotuđivost i neprenosivost prava na sudjelovanje svih u upravi bez obzira na ekonomski status (to se nije odnosilo na žene i robove, koji nisu u grčkoj pa tako ni u američkoj verziji dugo vremena imali ravnopravan status), otuđujući demokratsko samoupravljanje naroda predavši ga u ruke manjine[16]. Uspjelo im je, tvrdi Wood, naizgled neizvedivo: antitezu demokracije su prikazali kao novu demokratsku ideju, ustoličivši je kao državnu ideologiju uzdignutu do nivoa mitologije. Alexandar Hamilton je tako u danima rađanja federacije zapisao da su sposobnosti naroda, s nekoliko iznimaka, većinom beskorisne za donošenje odluka na raspravama i skupštinama; ali da narod zna da su trgovci, superiorni u svojim sposobnostima uvjeravanja, njihovi prirodni zaštitnici i prijatelji; „stoga moramo trgovce držati prirodnim predstavnicima svih klasa u zajednici“[17].

Kako trenutno potpuno odbacivanje predstavničkog sistema nije moguće preko noći, treba sagledati postojeće povijesne primjere mogućeg korištenja trenutnog sistema za uvođenje elemenata direktne demokracije. Primjeri mnogih država u Latinskoj Americi (Bolivija, Peru, Ekvador, Venezuela, Brazil) i Indiji (prvenstveno Kerala) pokazuju da uvođenje odlučivanja o budžetima i prioritetima na lokalnom nivou može donijeti više jednakosti i bolju kvalitetu života[18]. Mada se tu u pravilu radi samo o modifikacijama postojećeg predstavničkog modela, za očekivati je da bi proučavanje istih bilo korisno. Odmah upada u oči da je u svim slučajevima presudna bila uloga političkih stranki koje su ulaskom u vlast omogućile promjene. Razvikani primjeri participativne demokracije poput Porto Alegra u Brazilu te World Social Foruma u koje su pobornici horizontalnog aktivizma godinama polagali nade, bili su mogući isključivo zbog pobjede lijeve političke stranke na izborima koja je sve to, u suradnji sa širokim slojem aktivista, pokrenula i izvela. Istina o realnoj povijesnoj i trenutnoj važnosti borbe svim sredstvima, pa tako i kroz političke stranke, izbore i sve ostale postojeće mehanizme, istina je koju pobornici direktne demokracije teško sagledavaju na štetu širenja vlastitih ideja i praksi.

Osim financija i pristupa masovnim medijima, glavni problem u našem post-SFRJ kontekstu jest nedostatak vjere u mogućnost postojanja političke stranke koja neće biti vođena privatnim interesima. Kada zakoni izabranim zastupnicima daju apsolutnu autonomiju, tako da ih nitko ne može za ništa držati odgovornim u toku mandata, kada se to u gotovo svim parlamentarnim sistemima i dešava, sumnje su itekako opravdane.

Zbog svega ovoga čini se da se u borbi za direktnu demokraciju mora nužno raditi na zadovoljavanju tri kriterija. Prvo, da bi se ravnopravno omogućilo sudjelovanje svima, mora se raditi na onemogućavanju diskriminacije svih oblika te na izradi modela sistematske preraspodjele društvenog bogatstva. Drugo, preraspodjela mora uključiti zamjenjivanje kapitalističke antidemokratske ekonomije i ekonomske politike (koja uključuje i državnu monetarnu i fiskalnu politiku) novim modelima koji će kombinirati interese i direktno odlučivanje cijelog stanovništva s direktnodemokratskim radničkim upravljanjem firmama. Treće, da bi se moglo učestvovati u borbi za vlastite ciljeve kroz postojeće kanale raspodjele političke moći mora se pronaći način da se kombinira razvoj direktne demokracije s formom političke stranke. Osim internog direktnodemokratskog ustroja na svim razinama, ključno za takvu stranku jest da se pronađe legalni mehanizam zbog kojeg bi svi koji dobiju na izborima bili prisiljeni sprovoditi odluke baze: idealno bi bilo da ih baza može bilo kada opozvati, da odgovaraju vlastitom materijalnom imovinom ili nešto slično. Bez ulaska u izborne borbe, iz relativno ugodne političke pozicije vanjskih kritičara, gubi se na nekoliko fronti: gigantski društveni resursi kojima država raspolaže se ostavljaju simbiozi postojećih političkih elita i kapitalistima na raspolaganje unedogled; simpatizerima se ne omogućava da na izborima daju svoj glas direktnoj demokraciji; gubi se mogućnost drastično većeg prisustva u medijima oko izbora te se gubi mogućnost uključivanja novodobivenih simpatizera u rad.

U moru romantičnih oduševljenja izvanstranačkim aktivizmom i protestima koji na Zapadu vlada među zagovarateljima direktne demokracije, lakše nam je zauzeti poziciju autsajdera koji političke stranke i izbore odbacuje kao neprikladan, neefikasan i nužno korumpirajući oblik borbe. No analiza povijesnih i trenutno postojećih napredaka k ciljevima direktne demokracije pokazuje kako isti daleko najčešće proizlaze iz borbi koje kombiniraju političke stranke i elemente direktne demokracije. Mada su navedeni latinskoamerički i indijski primjeri limitirani iz perspektive direktne demokracije o kojoj ovdje govorimo, okolnosti su drugačije. U malim, i još uvijek relativno razvijenijim, državama poput naših, direktna demokracija u čitavoj stranci na svim nivoima je od samog početka sasvim zamisliva, a sudeći po iskustvima aktivizma u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina, pogotovo po rapidnom rastu direktnog demokratskog sindikata “Akademska Solidarnost”, i izvodiva.

Borba radnika za osmosatno radno vrijeme pet dana u tjednu je bila desetljećima duga, no i dalje to nije standard u mnogim državama, slično kao i sa pravom glasa. Švicarska je tek 1971. dala ženama pravo glasa, Kuvajt 2005., a Ujedinjeni Arapski Emirati tek 2006. Demokracija, vladavina naroda, ne može postojati dok ne postoje uvjeti za kontinuirano ravnopravno sudjelovanje svih. Kapitalizam, vladavina privatnog bogatstva sitne manjine nad ogromnom većinom te dužničko ropstvo kojem nas isti podvrgava, jest daleko najveća, ali ne i jedina, prepreka u borbi za direktnu demokraciju.

Bilješke

[1] Alisha Coleman-Jensen et al., Household Food Security in the United States in 2010, Econ. Res. Serv (September 2011), http://www.ers.usda.gov/publications/err125/.
[2] Kristina Cooke, “USA becomes Food Stamp Nation but is it sustainable?,” Reuters (August 22, 2011), http://www.reuters.com/article/2011/08/22/us-usa-poverty-foodstamps-idUSTRE77L45Z20110822.
[3] Mario Kikaš, “Kad je narodu dosta čuda – o rezultatima čileanskog eksperimenta” (Kolovoz 2011), http://www.slobodnifilozofski.com/2011/08/mario-kikas-kad-je-narodu-dosta-cuda-o.html.
[4] David Harvey, “Divlji kapitalizam na ulicama,” trans. Marina Kelava, H-alter, kolovoz 2011., http://h-alter.org/vijesti/europa-regija/divlji-kapitalizam-na-ulicama.
[5] “Španjolska: skrivena fronta,” MASA, lipanj 2011., http://www.masa-hr.org/content/%C5%A1panjolska-skrivena-fronta.
[6] Dobar pregled Španjolske pobune: p2p Foundation, “15. May Movement in Spain”, 2011, http://p2pfoundation.net/15M_Movement_-_Spain.
[7] Za obrazloženje korisnosti anonimnosti, vidi Studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Blokadna kuharica ili kako je izgledala blokada Filozofskog fakulteta u Zagrebu, (2009), 27–28, 49–52, http://anarhizam.hr/downloads/blokadna%20kuharica.pdf.
[8] Za pregled referenduma na lokalnom nivou u Evropi pogledajte Theo Schiller, Local Direct Democracy in Europe, 2011.
[9] Frank Bryan and John McClaughry, The Vermont Papers: Recreating Democracy on a Human Scale (1990).
[10] Za pregled u SAD-u, pogledajte Initiative & Referendum Institute na University of Southern California, http://www.iandrinstitute.org/
[11] Mate Kapović, “Mediji kao organ tranzicije,” Zarez, Siječanj 2010, http://www.slobodnifilozofski.com/2010/04/mate-kapovic-mediji-kao-organ.html. Robert McChesney, “Novinarstvo, demokracija,… i klasna borba,” trans. Ruža Lukšić, Slobodni Filozofski (ožujak 2011), http://www.slobodnifilozofski.com/2011/03/robert-w-mcchesney-novinarstvo.html.
[12] Studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Blokadna kuharica ili kako je izgledala blokada Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
[13] Izvor Rukavina, “Izvor Rukavina: Direktnodemokratska Akademska solidarnost,” Zarez XIII, no. 307, Direktnodemokratski modeli (Travanj 2011): 30-31, http://www.slobodnifilozofski.com/2011/08/izvor-rukavina-direkotnodemokratska.html.
[14] www.inc.com redovito objavljuje o firmama u kojima radnici samoupravljaju i suvlasnici su, npr John Case, “Every Worker An Owner?,” Inc., May 1, 1987, http://www.inc.com/magazine/19870501/6280.html; Hannah Clark Steiman, “A Socialist Grows Up – employee-owned company,” Inc., July 1, 2008, http://www.inc.com/magazine/20080701/a-socialist-grows-up.html.
[15] David P. Ellerman, Property and Contract in Economics: The Case for Economic Democracy, illustrated edition. (1993), http://www.ellerman.org/Davids-Stuff/.
[16] Ellen Meiksins Wood, Democracy Against Capitalism: Renewing Historical Materialism (1995), 204–238.
[17] Alexandar Hamilton, “Liberty Letters,” Federalist Papers, January 5, 1788, http://www.themoralliberal.com/2011/07/21/the-federalist-papers-no-35-alexander-hamilton/.
[18] Michelle Williams, The Roots of Participatory Democracy: Democratic Communists in South Africa and Kerala, India (2008); Donna Lee Van Cott, Radical Democracy in the Andes, 1st ed. (2008); Kenneth M. Roberts, Deepening Democracy: The Modern Left and Social Movements in Chile and Peru (1999); William C. Smith, Latin American Democratic Transformations: Institutions, Actors, Processes (2009); Manali Desai, State Formation and Radical Democracy in India (2009); Jean Drèze and Amartya Kumar Sen, India, development and participation (2002).