Umjetna inteligencija i kapitalizam
Umjetna inteligencija, tvrdi Primož Krašovec, nije samo tehnološki iskorak, već izraz dublje koevolucije čovjeka i stroja – procesa koji započinje eksternalizacijom manualnih funkcija, a kulminira prijenosom samog mišljenja u tehničke sustave. U kapitalističkom okviru, gdje je produktivnost temeljni imperativ, umjetna inteligencija postaje sredstvo probijanja granica ljudskog rada, ali i alat transformacije društvenih odnosa u smjeru sve veće ovisnosti o mašinskoj autonomiji i nevidljivim kodovima upravljanja.
Primož Krašovec predaje na Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Njegovi interesi uključuju sociologiju kulture, epistemologiju, kulturu novih medija, umjetnu inteligenciju, kao i odnos tehnologije i kapitalizma. Njegova prva knjiga, Stranost kapitala, objavljena je 2021. godine. Na sedamnaestom izdanju Subversive Festivala u Zagrebu održao je predavanje pod naslovom Umjetna inteligencija i kapitalizam, pod moderaturom Karoline Hrga.
Krašovec se u svome predavanju prije svega poziva na rad Andréa Leroi-Gourhana, francuskog paleoantropologa, arheologa i etnologa rođenog početkom 20. stoljeća, kojega su zanimale tehnologija i estetika, te na kojeg su se kasnije referirali i njegove koncepte nadograđivali Derrida, Deleuze i Guattari. Njegova knjiga Pokret i riječ iz 1964. godine bavi se vezom između manualne tehnike i ljudske inteligencije, a Krašovec je koristi kao okosnicu ne samo svog predavanja, već i razmišljanja o samim osnovama odnosa između ljudske vrste i tehnologije i njihovoj koevoluciji tisućama godina prije kapitalizma.
Kao prvi osnovni Leroi-Gourhanov koncept uvodi njegovu ideju ljudske tehnologije kao eksterne ljudskome tijelu, što ljude navodno razlikuje od ostalih životinja jer je tehnologija ne-ljudskih životinja sadržana u njihovim tijelima. Navodi primjer konjskih kopita, ali, iako je istraživanje koje pokazuje da konji koriste alat relativno recentno, svakako smo i u Leroi-Gourhanovo doba znali da, recimo, majmuni koriste oruđe (eksterno svome tijelu, baš kao i ljudi). Međutim, za Leroi-Gourhana povijest razvoja tehnologije je napredujuća eksternalizacija ljudske tehnologije, a konačna faza njena razvoja eksternalizacija samoga programa nekog alata (npr. rutinsko obavljanje složenih operacija kod pametnih telefona). Bitan je i pojam tehničke inteligencije, koja se manifestira hibridizacijom sa strojevima, dok organska inteligencija nije eksternalizirana, već je kontemplativna, interna i relativno stagnantna u usporedbi s tehničkom.
Krašovec potom prelazi na pitanje odnosa kapitalizma i tehnologije, ukazujući na to da je tehnologija historijski bitna za kapitalizam jer povećava produktivnost, a povećana produktivnost smanjuje cijenu pojedinačnog proizvoda, tj. smanjuje cijenu nadnice. Korist od tehnologije je dvostruka: proizvodi se više proizvoda u manje vremena, a ti se proizvodi zbog manjeg troška mogu prodavati po cijeni manjoj od konkurentskih. Problem je u tome što ljudska bića imaju granice produktivnosti, što je u dramatično manjoj mjeri slučaj sa strojevima. Također se dotiče i pojmova formalne i realne supsumpcije po Marxu, pri čemu je za ovu temu bitno da se kod realne supsumpcije proizvodni procesi i odnosi mijenjaju uvođenjem novih tehnologija.
Iako automatizacija započinje već krajem 18. stoljeća, s automatiziranim tkalačkim stanovima, Krašovec ovaj stadij razvoja strojeva naziva mehanizacijom, jer je i dalje riječ o strojevima koji naprosto rade ono za što su programirani. Postavlja se pitanje kako strojevima dodati adaptibilnost, a pritom ne izgubiti na brzini i preciznosti, pa se klasična kibernetika 1950-ih bavi time kako premostiti jaz između strojeva i živih bića. Automatizacija 20. stoljeća kao prekretnicu ima izum digitalnih računala i podjelu na hardver i softver, a Krašovec ove strojeve naziva poluinteligentnima, jer je njihova kognitivna autonomija i dalje ograničena (time odgovaraju i Aristotelovoj definiciji roba).
Digitalna računala koriste se prvenstveno u industriji, kako bi se povećala produktivnost, a cilj umjetne inteligencije je probiti granice produktivnosti, jer samo povećavanje broja strojeva u nekoj tvornici neće nužno rezultirati većom produktivnošću, već je potrebno sam program učiniti fleksibilnijim i dinamičnijim. Osnovni problem s analognim strojevima jest da ako im želimo promijeniti ponašanje, moramo promijeniti i njihov dizajn, što je financijski i ekološki neodrživo, dok digitalna računala imaju tu prednost da im je moguće ažurirati softver umjesto da ih redizajniramo.
Do stvarne strojne inteligencije dolazimo u 21. stoljeću, prelaskom s programiranja i simboličke umjetne inteligencije na strojno učenje. Simbolička umjetna inteligencija, tzv. Good Old-Fashioned AI, bila je prevladavajuća paradigma od 1950-ih do 1990-ih godina, temeljena na pravilima i logici koje su ljudska bića morala eksplicitno programirati. Iako je ovaj pristup interpretabilan i precizan, nije fleksibilan i zahtijeva velike količine manualnog rada, te ga je u većoj mjeri zamijenilo strojno učenje. Duboko učenje danas je dominantni model umjetne inteligencije, a veliki jezični modeli nisu sposobni uistinu razumjeti jezik, ali ga i dalje mogu uspješno koristiti.
Važno je napomenuti da ovi modeli ne pokušavaju imitirati ljudsku inteligenciju, već biološke konstrukcije koje su joj preduvjet – neuronske mreže. Zadovoljena su i dva iznimno bitna uvjeta za razvoj ove tehnologije: računala su sada dovoljno brza i moćna da mogu graditi neuronske mreže, a postoji i dovoljno dostupnih podataka da se na njima trenira umjetna inteligencija. Njezin komercijalni potencijal je ogroman, no količina potrebnih računalnih resursa čini je u najmanju ruku ekološki nepovoljnom. S obzirom na to da je i sam Krašovec ustvrdio da je povijest rata za razvoj umjetne inteligencije bitna barem koliko i povijest kapitalizma, nije za čuditi da su njezine namjene u kapitalizmu, eufemistički rečeno, upitne.
4.6.2024.
Multimedijalni institut – MaMa
Predavač: Primož Krašovec
Moderira: Karolina Hrga
Umjetna inteligencija i kapitalizam
Iako možda danas ne izgleda tako – imajući u vidu ogromne kapitalne investicije u umjetnu inteligenciju (UI) te njene brojne komercijalne primjene – povijesno gledajući veza izmedju UI i kapitalizma nije očigledna i prilično je zamršena. Na svom početku UI je bila nešto između temeljnog istraživačkog i aplikativnog vojnog projekta bez očiglednih mogućnosti masovne komercijalne upotrebe. Veliki komercijalni proboj UI dogodio se tek s dubokim učenjem (tj. UI koja nije programirana unaprijed nego je u stanju programirati sama sebe sa prepoznavanjem uzorka u podacima) što nije slučajno nego DU ima nekoliko karakteristika koje ga prave primjerenijim za komercijalnu upotrebu od starijih modela UI.
U seminaru ću izdvojiti nekoliko od tih karakteristika, poput mogućnosti dinamične automatizacije, opuštanja plana i nemehanicističkog odnosno nedeterminističkog funkcioniranja. Kapitalistička upotreba DU ne može se svesti samo na kontinuitet klasičnog odnosa između kapitalizma i tehnologije – u smislu povećavanja produktivnosti i time (relativnog) viška vrijednosti – nego predstavlja i bitnu modifikaciju tog odnosa. Dok su strojevi na početku kapitalizma bili mehanistički i kasnije automatski (u smislu preuzimanja semi-inteligentnih funkcija kontrole i komunikacije), s DU postaju stvarno inteligentni te počinju prevazilaziti okvire klasične automatizacije.
Primož Krašovec je docent sociologije kulture na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Bavi se epistemologijom, kulturom novih medija, umjetnom inteligencijom i odnosom izmedju tehnologije i kapitalizma. 2021. je objavio svoju prvi knjigu Stranost kapitala.
Projekt “Tribina iz fotelje” financiran je sredstvima Grada Zagreba u okviru Programa potpore male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2024. godinu.
