Ellen Clifford
20. rujna 2020.
Stručnost na temelju iskustva: sustav socijalne sigurnosti trebali bi osmišljavati tražitelji naknada
Neoliberalna politika socijalne skrbi podrazumijeva da su stručnjaci_kinje isključivo oni koji su profesionalizirani u toj domeni (čitaj: oni koji su si tu vrstu obrazovanja i stjecanja vještina mogli priuštiti) te da socijalne usluge valja što više rezati. Ovo stajalište garnirano je ideologemima prema kojima nezaposlenost proizlazi iz ponašanja pojedinaca_ki i njihove sklonosti „parazitiranju“, umjesto iz strukturnih uvjeta. U jednoj drugačijoj politici i proizvodnji znanja, koja orbitira oko potreba ljudi, a ne profita, stručnjaci_kinje za sistem socijalne sigurnosti bili bi upravo korisnici_e njegovih usluga, stručni na temelju vlastitog iskustva, politiziranja i educiranja u pogledu najsitnijih detalja servisa socijalne skrbi. U tom smislu ohrabruje što se u Ujedinjenom Kraljevstvu formiralo povjerenstvo sastavljeno od osoba koje imaju življeno iskustvo primanja socijalnih naknada i krenulo sa zagovaračkim radom u pravcu dubinskih promjena unutar sustava socijalne skrbi.
Povjerenstvo koje je u potpunosti sačinjeno od osoba sa življenim iskustvom sustava socijalnih naknadi pokrenulo je radni plan kako bi preuredilo sustav socijalne sigurnosti.
Povjerenstvo „stručnjaka_kinja temeljem iskustva“ inovativna je inicijativa financirana dobrovoljnim prilozima i pokrenuta u svrhe razvijanja alternative vladinoj agendi reforme socijalne skrbi. Vodi se idejom da one koji imaju življeno iskustvo sustava socijalnih naknadi valja pitati na koji ga način treba promijeniti.
Povjerenstvo, kojemu sam supredsjednica, zaprimilo je preko tisuću ideja korisnika i korisnica socijalnih servisa i sada je iznijelo ključne prijedloge o kojima će se raspravljati do kraja rujna.
Jedna od ideja je zamjena univerzalne olakšice novim zajamčenim dostojanstvenim prihodom (guaranteed decent income, GDI) od barem 222 funti tjedno, koji bi bio i viši za osobe s invaliditetom, osobe s djecom i dugotrajno nezaposlene osobe.
Povjerenstvo također želi ukinuti postojeću naknadu za osobe s invaliditetom, kao i naknadu za osobnu neovisnost (personal independence payment, PIP), u prilog uvođenju „personalizirane naknade“, koja se procjenjuje s obzirom na socijalni model invaliditeta te uz uvažavanje tražitelja_ica kao stručnjaka koji procjenjuju na koje su načine pogođeni svojim invaliditetom.
Ovo se povjerenstvo izdvaja po tome što odbacuje tradicionalni pristup razvoju politika, prema kojemu se istaknute zagovarače_ice sluša češće od osoba koje imaju relevantno življeno iskustvo. Jedan takav slučaj je još jedno novo povjerenstvo za osobe s invaliditetom koje je nedavno osnovao Centar za socijalnu pravdu (Centre for Social Justice), trust mozgova koji je 2004. godine osnovao Iain Duncan Smith. Predvodi ga nekadašnji konzervativni političar lord Kevin Shinkwin, a u njegovim su redovima i barunica Tanni Grey-Thompson, bivša paraolimpijka, kao i predstavnici_e odvjetničkih kompanija Clifford Chance i Deloitte.
Naš pristup ne ovisi ni o trikovima ni o tokenizmu. Uvidi do kojih se dolazi putem življenog iskustva s naknadama, radom i invaliditetom od presudne su važnosti za ambiciozno razmišljanje kakvo je potrebno da bi se izgradio bolji sustav socijalnog osiguranja. Postavljanje tražitelja_ica naknada na vodeće pozicije izravno dovodi u pitanje nastojanja svih vladajućih garnitura da svjesnim omalovažavanjem osoba koje se oslanjaju na naknade opravda rezove socijalnih davanja.
Stručniji od plaćenih stručnjaka
Činjenica da su pristupi osjetljivom pitanju politika socijalnog osiguranja pod vodstvom samih tražitelja_ica toliko rijetki odražava brojne zablude i predrasude koje okružuju teme naknada i invaliditeta. Mitovi o generacijskom neradu i šesteroznamenkastim iznosima naknada uvelike su opovrgnuti od ranih godina koalicijske vlade, kada su retoriku protiv tražitelja_ica naknada namjerno raspirivali torijevski ministri i desničarski tisak. Sada također jača svijest o realnom, rastućem problemu siromaštva zaposlenih, s obzirom na to da više od polovine onih koji žive u siromaštvu čine osobe iz radničkih obitelji. Unatoč tome, mnogi su i dalje sumnjičavi prema ideji da su tražitelji_ce naknada sposobni kako razumjeti, tako i razviti složene prijedloge politika.
Međutim, od 2010. godine se tražitelji_ice, politizirani_e vlastitim iskustvima, educiraju se do najsitnijih pojedinosti i tehničkih detalja o sustavu socijalne sigurnosti, što je rezultiralo time da su mnogi_e od njih sada stručnije od plaćenih stručnjaka.
U posljednja dva desetljeća stvorena je politika socijalne sigurnosti koja služi interesima neoliberalne političke ekonomije po ogromnu ljudsku cijenu, jer su zanemarene potrebe i interesi osoba koje ovise o tom sustavu.
Pritom postoje brojni primjeri toga kako je reforma socijalne skrbi podbacila čak i prema torijevskim standardima. Primjerice, zamjena doplatka za uzdržavanje osoba s invaliditetom (disability living allowance, DLA) naknadom za osobnu neovisnost (PIP) trebala je uštedjeti 2 milijarde funti godišnje, ali je Ured za proračunsku odgovornost utvrdio da je umjesto toga državu koštala oko 1,5 milijardi funti više svake godine.
Pristup povjerenstva pod vodstvom samih korisnika_ca, predstavlja izazov ključnim stavovima prema nezaposlenosti i invaliditetu na kojima se temelji torijevska reforma socijalne skrbi. Prema stajalištu konzervativaca, nezaposlenost je problem mentalnog zdravlja te nije moguće uzeti za ozbiljno prijedloge samih tražitelja_ica o tome što mogu raditi, već je rješenje prisiliti ih da se zaposle. Stoga se za nezaposlenost okrivljuju negativne misli i ponašanje tražitelja_ica naknada, pri čemu se previđaju materijalni uvjeti kao što su nedostatak poslova, diskriminacija na radnom mjestu, bolest ili neki oblik invaliditeta. Ne postoje vjerodostojni dokazi koji podupiru opisano stajalište.
Međutim, postoje prilično uvjerljivi dokazi u prilog tome da je stav vlade ne samo štetan za ljude, već može biti i kontraproduktivan u pogledu njihovog održivog zapošljavanja, posebice zapošljavanja onih koji su već deprivilegirani. Pa ipak, torijevci se drže tog stava, do te mjere da vraćaju stare uvjete i sankcije i prije nego što je završila pandemija COVID-19.
U okviru neoliberalne misli, sustav socijalne sigurnosti pruža alat za discipliniranje ne samo nezaposlenih, već i radnika_ca. Kapitalisti snose troškove sredstava za one u najnepovoljnijem položaju kako bi izbjegli građanske nemire, ali bi ih se vrlo rado riješili i uvijek će činiti sve što je u njihovoj moći kako bi ih sveli na najmanju moguću mjeru, kad god pomisle da bi mogli proći nekažnjeno. Ova ideologija znači da su tražitelji_ce naknada zadnji ljudi koje bi konzervativna vlada poželjela za stolom dok se odlučuje o ovim politikama – upravo je osporavanje ovakvog razmišljanja razlog zašto smatramo da tražitelji_ce trebaju biti u središtu svake odluke o budućnosti socijalne sigurnosti.
Ellen Clifford je aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom, supredsjednica povjerenstva stručnjaka_kinja temeljem iskustva i autorica knjige The War on Disabled People: Capitalism, Welfare and the Making of a Human Catastrophe.
