Sto godina Addisonovog zakona

Političke bitke koje se proteklih godina vode oko socijalnog stanovanja uglavnom su se usmjeravale na plodove iz perioda nakon 1945. godine, odnosno stambene višekatnice i ostalu vrlo simboličku arhitekturu. Još uvijek se nosimo s kontraefektima masovne implementacije radikalnih građevinskih tehnika, trpimo reperkusije politike prava na otkup stanova i svjedočimo pohodima na uništavanje stambenih kompleksa zbog krimena izostanka maksimizacije povrata na potencijalnu vrijednost zemljišta. Međutim, u srpnju 2019. godine bilježimo stotinu godina od implementacije Zakona o stanovanju, urbanom planiranju itd. (Housing, Town Planning, &c. Act) iz 1919. godine – pokretanja masivnih državnih stambenih intervencija, koje su postavile strukture pomoću kojih se cijela priča odigrala.

Socijalno stanovanje koje osiguravaju lokalne vlasti postoji u Ujedinjenom Kraljevstvu još od kasnog 19. stoljeća, ali tek je pokolj iz Prvog svjetskog rata, te spoznaja da britansko radništvo nije samo u lošem fizičkom stanju, već i podložno iskušenjima ljevice, pogurali stambeno pitanje na prvo mjesto. Premijer David Lloyd Green, poznat po predizbornoj strategiji iz 1918. godine koja se temeljila na obećanju „domova dostojnih heroja“, naložio je arhitektu Johnu Tudoru Waltersu da pripremi izvještaj o stanju stambenih kapaciteta radničke klase.

Izvještaj Tudora Waltersa sadrži niz prijedloga o načinu uređenja stambenih jedinica, temeljenih na modelu niskih kuća s terasom i dvojnih kuća, u kojima su navedene ključne preporuke – najmanje tri sobe u prizemlju i tri spavaće sobe na prvom katu. Namjera je bila da se, na temelju arhitekture „vrtnih gradova“, koja se već razvijala u privatnom sektoru, postave parametri osnovnih stambenih jedinica za nekoliko budućih generacija, i nadmaše postojeće regulacije iz prethodne, u velikoj mjeri meliorativne legislative.

Kako bi stimulirao izgradnju ovih kuća, ministar stanovanja Christopher Addison sastavio je ono što će postati poznato kao Addisonov zakon. Iako je već postojao koncept koji je određivao kakav će se tip stambenih jedinica graditi, Zakon je uveo dvije značajne inovacije. Prva je bila obvezivanje lokalnih vlasti na pripremu plana za osiguravanje domova radničkoj klasi, time signalizirajući pomak od poimanja stambenih projekata kao zanemarivih potpora za radnike, do toga da bi trebali biti glavna odgovornost države. Druga inovacija bio je sustav financiranja u sklopu kojeg je određen i način na koji će se izdavati zajmovi i prikupljati renta, ali koji je obuhvaćao i opsežan paket ovlasti provođenja obveznog otkupa kako bi se potrebno zemljište stavilo u javno vlasništvo.

Rezultati su vidljivi na mjestima kao što je Becontree u Essexu, lokaciji najprominentnije implementacije Zakona od strane gradskog vijeća Londona, trenutno najvećem kompleksu socijalnog stanovanja u Britaniji, koji broji više od 25 000 stambenih jedinica. Kuće su izgrađene prema preporukama Tudora Waltersa, u potpunosti niske gradnje i male gustoće, s prednjim i stražnjim vrtovima, te su do danas ostale prigradskog tipa. Poput mnogih stambenih naselja, kompleks je bio povezan s industrijom te je postao rezidencijalna baza za radnike u dagenhamskim tvornicama automobila. U tom području konzistentno se glasuje za laburiste, iako ih danas predstavljaju Margaret Hodge i Jon Cruddas, osobe koje ne reprezentiraju Laburističku partiju kakvu poznajemo nakon 2015. godine [pod vodstvom Jeremyja Corbyna, op. prev.], a budući da je deindustrijalizacija povremeno popraćena i mobilizacijom ekstremne desnice, Britanska nacionalna stranka (BNP) zauzela je 2006. godine dvanaest vijećničkih mjesta.

Ovime se stavlja naglasak na jednu od neumoljivih činjenica o osiguravanju stambenih kapaciteta radnicima: time se jača podrška u bazi – zbog čega su se David Cameron i George Osborne narugali Nicku Cleggu, objašnjavajući mu kako socijalno stanovanje „samo proizvodi laburističke glasače“ – ali i otupljuje antagonizam. Zakon potječe iz vremena kada je bauk komunizma na vrhuncu, a rečenica iz Zakona koju se često citira, i pripisuje tadašnjem ministru Odbora lokalne vlasti glasi: „Novac koji ćemo utrošiti na stanovanje je osiguranje protiv boljševizma i revolucije.“

Unatoč različitim krizama zbog kojih su stope subvencioniranja i financiranja bile nestalne, inicijalnim Zakonom sagrađeno je više od 200 000 domova, a naknadnim je Zakonima do konca 1930-ih omogućena gradnja više od milijun domova u vlasništvu lokalnih vlasti i uz ubiranje postojanih priljeva rente. Rezultati nisu estetski upečatljivi, i uglavnom se ponavljaju slični tipovi kuća izgrađeni na periferiji umjesto u centru grada, te stoga ovisni o automobilima, ali ideja o potpunom redizajnu grada neće se pojaviti sve do idućeg rata, kada će lokalna vijeća osigurati gotovo polovicu od 400 000 stambenih jedinica koje su izgrađene na vrhuncu 1968. godine.

Danas lokalna vijeća konačno kreću u novi ciklus gradnje, iako kroz fleksibilizaciju pravila o financiranjima i poneku inovativnu poluprivatnu inicijativu. Nema mnogo prilika za veliku rekonstrukciju, osobito zato što će ekološki faktori sve više potencirati obnovu postojećih kapaciteta umjesto izgradnju novih. Međutim, i dalje postoje lekcije koje treba uzeti u obzir, a stvarni dokazi nalaze se onkraj estetike: u odvažnom zakonodavstvu koje uspijeva olabaviti privatni stisak nad zemljištima i subvencionirati izgradnju dostojanstvenih domova koji se pritom nalaze i u javnom vlasništvu, i od kojih svi možemo imati koristi.