Sto godina Addisonovog zakona

Političke bitke koje se proteklih godina vode oko socijalnog stanovanja uglavnom su u fokusu imale plodove iz perioda nakon 1945. godine, odnosno stambene višekatnice i ostalu iznimno simboličku arhitekturu. I dalje se nosimo s kontraefektima masovne implementacije radikalnih građevinskih tehnika, trpimo reperkusije politike prava na otkup stanova i svjedočimo pohodima na uništavanje stambenih kompleksa zbog zločina izostanka maksimizacije povrata na potencijalnu vrijednost zemljišta. Međutim, u srpnju 2019. godine bilježimo stotinu godina od implementacije Zakona o stanovanju, urbanom planiranju itsl. (Housing, Town Planning, &c. Act) iz 1919. godine – rođenju masivnih državnih intervencija u stanovanje, koje su postavile strukture kojima se ta cijela priča odigrala.

Socijalno stanovanje koje osiguravaju lokalne vlasti postoji u Ujedinjenom kraljevstvu još od kasnog 19. stoljeća, ali su tek pokolj iz Prvog svjetskog rata, kao i spoznaja da britansko radništvo nije samo u lošem fizičkom stanju, već i podložno iskušenjima ljevice, pogurnuli stambeni problem na prvo mjesto. Premijer David Lloyd Green poznat je po baziranju predizborne strategije 1918. godine na obećanju „domova dostojnih heroja“, i naložio arhitektu Johnu Tudoru Waltersu da pripremi izvještaj o stanju stambenih kapaciteta radničke klase.

Izvještaj Tudor Waltersa sadrži niz prijedloga o načinu uređenja stambenih jedinica, temeljenih na modelu niskih kuća s terasom i dvojnih kuća, u kojima su ključne preporuke da postoji najmanje tri sobe u prizemlju i tri spavaće sobe na prvom katu. Namjera je bila da se, na temelju arhitekture „vrtnih gradova“, koja se već razvijala u privatnom sektoru, postave parametri osnovnih stambenih jedinica za nekoliko budućih generacija, i nadmaše postojeće regulacije iz prethodne, u velikoj mjeri meliorativne legislative.

Kako bi stimulirao izgradnju ovih kuća, ministar stanovanja Christopher Addison sastavio je ono što će postati poznato kao Addisonov zakon. Iako je koncept tipa stambenih jedinica koje će biti izgrađene već postojao, Zakon je uveo dvije značajne inovacije. Prva je bila ta da je obavezao lokalne vlasti na pripremu plana za osiguravanje doma radničkoj klasi, označavajući pomak od ideje da su stambeni projekti tek potpora za radnike, do toga da bi trebali biti osnovna odgovornost države. Druga je inovacija bio sustav financiranja koji je određivao na koji će se način izdavati zajmovi i ubirati renta, ali je i obuhvaćao opsežni niz ovlasti provođenja obveznog otkupa kako bi se potrebno zemljište stavilo u javno vlasništvo.

Rezultati su vidljivi na mjestima kao što je Becontree u Essexu, lokaciji najprominentnije implementacije Zakona od strane gradskog vijeća Londona, trenutno najvećem kompleksu socijalnog stanovanja u Britaniji, koji broji više od 25 000 stambenih jedinica. Kuće su izgrađene sukladno preporukama Tudor Waltersa, u potpunosti niske visine i male gustoće, s prednjim i stražnjim vrtovima, te su do danas ostale prigradskog tipa. Poput mnogih stambenih naselja, kompleks je bio povezan s industrijom, i postao rezidencijalna baza za radnike u dagenhamskim tvornicama automobila. U tom području konzistentno se glasa za laburiste, iako ih danas predstavljaju Margaret Hodge i Jon Cruddas, osobe koje su ponešto udaljene od Laburističke partije kako ona izgleda nakon 2015. godine [pod vodstvom Jeremyja Corbyna], a budući da je deindustrijalizacija povremeno popraćena i mobilizacijom ekstremne desnice, Britanska nacionalna stranka (BNP) ostvarila je 2006. godine dvanaest vijećničkih mjesta.

Ovime se postavlja naglasak na jednu od tvrdoglavih činjenica o osiguravanju stambenih kapaciteta radnicima: time se jača podrška u bazi – zbog čega su se David Cameron i George Osborne narugali Nicku Cleggu, objašnjavajući mu kako socijalno stanovanje „samo proizvodi laburističke glasače“ – ali i otupljuje antagonizam. Zakon potječe iz vremena kada je bauk komunizma bio najsablažnjujući, a rečenica u vezi Zakona koju se često citira, i pripisuje tadašnjem ministru Odbora lokalne vlasti glasi: „Novac koji ćemo utrošiti na stanovanje je osiguranje protiv boljševizma i revolucije.“

Unatoč različitim krizama zbog kojih su stope subvencioniranja i financiranja bile nestalne, inicijalnim Zakonom izgrađeno je više od 200 000 domova, a naknadnim Zakonima omogućena je izgradnja još više od milijun domova prije kraja 1930-ih, u vlasništvu lokalnih vlasti i uz ubiranje postojanih pritoka rente. Rezultati nisu estetski upečatljivi, i uglavnom se ponavljaju slični tipovi kuća, izgrađeni na periferiji umjesto u centru grada, te stoga ovisni o automobilima, ali ideja o potpunom redizajnu grada neće se pojaviti sve do idućeg rata, kada će lokalna vijeća osigurati gotovo polovicu od 400 000 stambenih jedinica koje su izgrađene na vrhuncu, 1968. godine.

Danas lokalna vijeća konačno počinju ponovnu izgradnju, mada kroz fleksibilizaciju pravila o financiranjima i poneku inovativnu poluprivatnu inicijativu. Malo je prilika za veliku rekonstrukciju, osobito budući da će ekološki faktori sve više naglasaka stavljati na obnovu postojećih kapaciteta umjesto izgradnju novih. Međutim, i dalje postoje lekcije koje možemo uzeti u obzir, a stvarni dokazi nalaze se onkraj estetike: u odvažnom zakonodavstvu koje uspijeva olabaviti privatni stisak nad zemljištem, i subvencionirati izgradnju dostojanstvenih domova koji su ujedno u javnom vlasništvu i od kojih svi možemo imati koristi.