Graditi progresivna savezništva

Povodom konferencije “Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija javnih dobara” (22.-24. studeni 2012.) na kojoj će sudjelovati i Asbjørn Wahl donosimo njegov tekst na temu gradnje savezništva. Wahl opisuje norveška iskustva u povezivanju sindikata javnog sektora s nevladinim pokretima i organizacijama što je dovelo do stvaranja Kampanje za socijalnu državu koja je od 1999. do 2005. okupila milijun ljudi pomjerivši političku ravnotežu u norveškom društvu ulijevo omogućivši izbornu pobjedu radikalnije ljevice. Više o konferenciji možete saznati na http://commons.mi2.hr/



Socijalni konflikti u Europi uvelike su se intenzivirali tijekom posljednjih nekoliko godina uslijed financijske krize. Radnički i sindikalni pokret nalaze se u defanzivi otkako je oko 1980. godine krenula neoliberalna ofanziva. Ravnoteža moći u našim društvima u posljednjih trideset godina značajno se premjestila s rada na kapital, s demokracije na tržišne sile. Došlo je vrijeme da se odupremo, da izgradimo široka društvena savezništva i revidiramo naše strategije i taktike.

U ovom članku pobliže ću razmotriti trenutnu situaciju, pozabaviti se problematikom izgradnji savezništava i prvenstveno sažeti neka od iskustava koja smo imali u izgradnji savezništva u Norveškoj. Moje je polazište da je društveni razvitak pitanje moći, društvene moći – i snage. Ako nismo sposobni mobilizirati dovoljno društvene moći da podupre naše mnogobrojne izvrsne zahtjeve, oni će na kraju ostati tek puste želje.

Trenutna situacija


Situacija u Europi trenutno se razvija od lošeg na gore. Sada smo nakon financijske krize suočeni i s krizom javnog duga koja se, pak, postupno pretvara u duboku socijalnu i političku krizu. Ako tome dodamo ekološku i klimatsku krizu, scenarij budućnosti postaje poprilično dramatičan.

Možda smo trebali očekivati da će financijska kriza rezultirati strožom regulacijom financijskog kapitala i okončanjem neoliberalnih eksperimenata koji su tako snažno doprinijeli krizi. Međutim, dogodilo se upravo suprotno: neoliberali još uvijek i politički i financijski vode igru. Uspjeli su uspostaviti hegemoniju svoje interpretacije krize. Više nije kapitalistička kriza ta koja je dovela do kaosa, već obični ljudi koji su živjeli preko vlastitih mogućnosti! Stoga radnici i umirovljenici moraju platiti račun – nakon što su njihove vlade spašavale financijske institucije i spekulante. To je dovelo do reakcionarnih i antisocijalnih politika štednje diljem Europe koje su pratili snažni napadi kako na sindikate, tako i na nadnice, mirovine i socijalne usluge.

Jedan od razloga za takav razvoj događaja preslab je otpor sindikata i društvenih snaga u Europi. Dokle god ne uspijemo promijeniti ravnotežu snaga u društvu, neoliberali će i dalje provoditi svoju tihu revoluciju (kako je predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso okarakterizirao trenutne napore da se dodatno od-demokratizira i preuzme kontrola nad ekonomskim upravljanjem u EU). Nadnice u javnom sektoru već su srezane u deset zemalja-članica , a kolektivni sporazumi suspendirani političkim nalozima – bez pregovora s nadležnim sindikatima. Dok poslodavci i vlade time posve raskidaju poratne politike konsenzusa, mnogi sindikati još uvijek se grčevito drže iluzije da socijalno partnerstvo funkcionira pa bi razumni poslodavci trebali biti uvjereni našim argumentima. Međutim, taj se konsenzus zasnivao na specifičnoj ravnoteži moći koja se značajno premjestila tijekom neoliberalne era posljednjih trideset godina. Ono što se trenutno događa jest bjesomučna interesna borba i svi nas znakovi upućuju na to da će se sukobi samo nastaviti zaoštravati. Nalazimo se pod napadom i moramo hitno uzvratiti.

Izgradnja savezništava


Kako bismo se suprotstavili napadima, moramo promijeniti orijentaciju svojih sindikata i izgraditi široka društvena savezništva ne bismo li povećali našu snagu. Borba je to za moć, a ta borba mora biti politička (ne stranački politička, već politička u smislu usmjerenosti na društveni razvitak u širokom smislu). Cilj je proširiti društvenu bazu naše borbe. Kako bismo to ostvarili, morat ćemo proširiti perspektivu naših politika i zahtjeva.

Savezništva se mogu mijenjati u skladu sa situacijom i ciljem naše borbe. U trenutnoj situaciji, u kojoj su sami temelji naših socijalnih postignuća izloženi napadu, presudna su upravo široka društvena savezništva. Drugim riječima, moramo detektirati interese koje dijelimo s drugim skupinama u društvu. Dakle, naša politika savezništva treba se izgraditi na klasnim analizama i praksi, a ne praznoj retorici i ispraznim proklamacijama.

Kao prvo, moramo ojačati naše zajedništvo unutar sindikalnog pokreta, tj. u samoj radničkoj klasi, tako da prevladamo podjele na javno i privatno, proizvodnju i ured, stručno i nestručno, radnike i uslužne profesije, zaposlene i nezaposlene, kao i formalni i neformalni rad. Kao drugo, trebamo graditi savezništva među klasama i slojevima, primjerice sa značajnim dijelovima srednje klase, seljaštva, omladine i žena koje se može mobilizirati za zaštitu socijalnih prava i socijalni napredak. Kao treće, važni saveznici su progresivni pripadnici akademske zajednice i istraživači, NGO-i te organizacije i kampanje koje imaju svijest o širem društvenom kontekstu. Kao četvrto i posljednje, zbog zabrinjavajuće klimatske krize moramo uspostavljati savezništva s onim segmentima ekološkog pokreta koji imaju svijest o socijalnim konfliktima.

Norveška iskustva


U Norveškoj već godinama gradimo savezništva između sindikata i drugih organizacija i pokreta. Jedno savezništvo kojeg ja predvodim je Kampanja za socijalnu državu koju je 1999. pokrenulo šest sindikata u javnom sektoru. Postupno smo rasli, prvo unutar sindikalnog pokreta, a zatim isto tako među drugim organizacijama poput organizacija umirovljenika, seljaka, društveno isključenih skupina, korisnika socijalnih usluga, žena i studenata. Sve u svemu okupili smo organizacije s više od milijun članova, što uopće nije loše u zemlji od niti pet milijuna stanovnika. Naravno, da su te organizacije uključene na različitim razinima, no čak i podrška onih pasivnijih puno pomaže u pogledu legitimacije u društvenoj borbi.

Do općih izbora 2005. to savezništvo, a u suradnji s drugim organizacijama i širokim sindikalnim pokretom, uspjelo je promijeniti političku situaciju u Norveškoj. Klima za promjenu bila je povoljna jer je tadašnja vlada desnog centra bila krajnje nepopularna zbog svojih politika privatizacije i deregulacije. K tome, glasači su četiri godine ranije teško kaznili Laburističku stranku koja je zbog svog pomaka udesno dobila najnižu podršku na izborima od 1924. godine što nam je dalo priliku da Laburističku stranku pomaknemo ulijevo te u koaliciju sa Socijalističkom lijevom strankom i Strankom centra. Uslijed tog pritiska sve tri stranke vodile su kampanju zasnovanu na antiprivatizacijskoj platformi, dobile su izbore i formirale vladu baziranu na najprogresivnijoj političkoj platformi u Europi.

Što nezavisniji – to političniji


Možemo detektirati tri stupa koja su doprinijela tom uspjehu:

1. Fokus na alternativne analize – pogled koji polazi u sagledavanju trenutne situacije polazi od kritike sistema.

2. Izgradnja novih, širokih i netradicionalnih savezništava.

3. Razvoj konkretnih alternativa privatizaciji i komercijalizaciji.

4. Razvoj sindikata kao nezavisnih političkih aktera.

Ovi su koraci doprinijeli polarizaciji borbe između desnice i ljevice, nešto što je ljudima ponudilo jasne političke alternative i pomoglo u mobilizaciji za progresivnu promjenu.

Godine 2005. crveno-zelena vlada u Norveškoj krenula je s provođenjem čitavog niza progresivnih politika. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a pritisak pokreta slabio, vlada je počela klizati natrag na stare političke pozicije. Iako je velik dio sindikalnog pokreta postao politički neovisniji o Laburističkoj stranci, ostali su bili prelojalni da bi se suprotstavili i održali pritisak u trenutku kada je socijalna prava slabila i podrivala “njihova” vlada. Upravo zbog tog pomaka udesno tradicionalnih socijaldemokratskih/socijalističkih stranaka nužno je da sindikati u trenutnoj situaciji postanu politički neovisniji i preuzmu širu političku odgovornost.

Zasad smo vidjeli tek početak socijalne i političke krize u Europi. Drugim riječima, sada je trenutak da sindikati koji su staromodni, koji se boje novih savezništava, koji se boje gubitka kontrole, koji su u braku sa socijaldemokratskim/socijalističkim strankama i zarobljeni u nepokolebanoj vjeri u socijalno partnerstvo – revidiraju svoju poziciju. Društveni otpor politikama štednje intenzivira se diljem Europe, ali nedostaje europska koordinacija i vodstvo. Moramo poduprijeti one koji se bore i slijediti njihov primjer. Moramo preokrenuti defanzivu u ofanzivu. U moći je sve – ne samo u obraćanju moći, već preuzimanju moći – ako želimo zaustaviti trenutni razvoj događaja prema sve više autoritarnoj i antisocijalnoj Europi.



(Članak izvorno objavljen u Global Labour Column [http://column.global-labour-university.org/2011/01/building-progressive-alliances.html#more], br. 65 – 2011 i prenesen u mnogobrojnim drugim izdanjima – uključujući Social Europe Journal [http://www.social-europe.eu/2011/07/builiding-progressive-alliances/], 11. srpnja 2011.
Na njemačkom je objavljen u časopisu DGB-a Gegenblende [http://www.gegenblende.de/++co++2a1fe13c-cc94-11e0-56d9-001ec9b03e44], 23. kolovoza 2011
Na španjolskom u časopisu CCOO Tribuna [http://www.fsc.ccoo.es/comunes/recursos/99922/pub48718_Tribuna_de_los_Servicios_a_la_Ciudadania_n_11.pdf], br. 11, listopad 2011.)



S engleskog preveo Tomislav Medak

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve