Velika globalna transformacija i kraj neoliberalne hegemonije

Pojam neoliberalizma u optjecaju je već gotovo stotinjak godina. Naime, skrojen je tridesetih godina prošloga stoljeća, a motiv se nazire već iz njegova oblika. Nakon devastirajuće ekonomske krize klasični laissez-faire liberalizam dobrano je izgubio na legitimitetu i atraktivnosti. Pozivanje na efikasnost i učinkovitost tržišta koje bi trebalo riješiti sve probleme tridesetih godina prošloga stoljeća nije moglo funkcionirati kao pouzdan i relevantan politički program. Na cijelom političkom spektru planiranje i nekakav oblik kolektivnog odlučivanja – bilo u mitskoj fašističkoj, bilo u razrađenoj socijalističkoj varijanti – predstavljali su neku vrstu političkog nultog pisma. 

Predstavnici političkog centra, zabrinuti za opstojnost kapitalizma, normalizirali su elemente planiranja i aktivnu ulogu države u ekonomiji. Podsjetimo na američki New Deal pod predsjednikom Rooseveltom. Pod pritiskom sindikata i lijevih snaga, a i zbog straha od održivosti varijante kapitalizma koja je dovela do velike krize, američka se ekonomija okrenula planiranju, uvođenju prvih mehanizama države blagostanja i državnom intervencionizmu. Dakle, u tom periodu su planiranje i aktivna uloga države bili prihvaćeni kao sasvim normalni i uobičajeni aspekti ekonomije.

Međutim, nisu se svi lako mirili s novom hijerarhijom političkih ideja. Među ekonomistima i drugim socijalnim misliocima razvila se ideja o nužnosti obrane liberalizma. Kao što navodi kanadski povjesničar Quinn Slobodian u vjerojatno najboljoj intelektualnoj povijesti neoliberalizma, objavljenoj i u prijevodu na naš jezik u Novom Sadu i naslovljenoj „Globalisti: Kraj carstva i rađanje neoliberalizma“, na repertoaru nije mogla biti puka obnova klasičnog liberalizma. Tome razlog nije bio samo srozani legitimitet učincima ekonomske krize. Za razliku od perioda klasičnog liberalizma koji je prethodio Prvom svjetskom ratu i smješta se u kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća, u novom kontekstu je politički teren potpuno drukčije postavljen. Naime, prvi put u povijesti mase su ušle u politiku. Prošireno je glasačko pravo, sindikati i slična udruženja zadobili su pravni status kakav prije nisu imali. I novi tip liberalizma se morao nositi i s tim problemom. Sada se moraju i oni siromašni uvjeriti u poželjnost slobodnog tržišta jer i oni glasaju na izborima. Prije naprosto ta potreba nije postojala. Pored samog svjesnog odabira naziva neoliberalizma, intelektualni arhitekti posrnule tradicije morali su nekako odstraniti mase iz političke jednadžbe jer naprosto njihovi interesi nisu bili lako uklopivi u novi projekt: vrijednosno i „matematički“.

Premda se danas neoliberalizam uglavnom shvaća kao prevlast privatnog sektora u odnosu na državnu potrošnju u nekakvoj igri nulte sume, Slobodian podsjeća da su rekreatori i osvježivači klasičnog liberalizma napustili laissez-faire pristup. Nije se radilo o uklanjanju države, njezinu slabljenju ili svođenju njezina utjecaja na zanemarivu razinu. Uloga države u neoliberalizmu, smatrali su rodonačelnici ideje, jest da onemogući upliv demokracije u ekonomske procese. Da oko ekonomije i slobodne trgovine napravi neku vrstu zida i zaštiti od interesa masa. Metode i varijante tog novog političkog prostornog plana danas su očite: nadnacionalni sporazumi, uključujući i Europsku uniju, nezavisnost centralnih banaka, ideološki rad neovisnih ekonomskih analitičara i brojni drugi pravni, politički i ideološki manevri koji sukob kapitala i rada lišavaju pritiska rada. 

Primjerice, ako pravila Europske unije zabranjuju određenu visinu javnog duga ili proračunskog deficita onda političari na zahtjeve sindikata mogu odgovoriti prostom matematikom: ne možemo više izdvajati za socijalne transfere jer bi premašili postavljena pravila. Ako sindikati sugeriraju da povise poreze za najbogatije, onda će cijela niska stručnjaka izaći s procjenom da bi se tako potjerali investitori i oslabila cijela ekonomija. Ideja se dakle rodila još tridesetih godina, a na politički plodno tlo pala je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada dolazi do krize kapitalističke države blagostanja i potrebe da se pronađe novi ekonomski put. Neoliberalizam se pokazauje kao prikladni intelektualni alat za rješavanje krize.

I nakon što je pala na plodno tlo sam je pojam neoliberalizma promijenio društvenu ulogu. Više se nije radilo o aktivnom političkom konceptu čija je misija destrukcija kolektivističkih političkih deluzija. Upotreba se preselila na drugi kraj političkog spektra. Njime je uglavnom raspolagala politička ljevica, krajnje oslabljena nakon propasti takozvanih realnih socijalizama na Istoku i socijaldemokracije na Zapadu. Od devedesetih godina nadalje kritika kapitalizma izgubila je prilično na političkoj legitimnosti, i posezanje za kritikom neoliberalizma kao navodno ekscesne i ekstremne varijante kapitalizma pružila je lijevim akterima priliku za povratak u krug ozbiljnih političkih faktora. Možda više ne možemo ili ne smijemo kritizirati kapitalizam, ali itekako smijemo kritizirati njegove ekstremne oblike. Drugim riječima, neoliberalizam je kao termin poslužio ljevici da osvježi kritiku kapitalizma, a da pritom izbjegne primjedbe da se radi o utopijskim kritikama ili da kapitalizam nema alternativu. Pronađena je nova meta koja je oživjela lijevu kritiku i politiku. 

Pojam je pritom postao pežorativan, izgubivši na preciznosti i efikasnosti. Unatoč tom gubitku, uvriježilo se političko-ekonomski period od početka osamdesetih godina pa do, po jednima 2008., drugima 2016., a trećima 2020., nazivati neoliberalnom fazom kapitalizma. Nije sigurno je li završila jer postoje i četvrti i peti koji se još kolebaju oko periodizacije. 

O kolebanju oko periodizacije i posljedičnim ideološkim simptoma pisali smo u prošlomjesečnom tekstu, dok ćemo se u ovom dotaknuti pokušaja periodizacije koji spada među najozbiljnije u trenutnom ideološkom i intelektualnom polju. Autor tog pokušaja poznati je ekonomist Branko Milanović. Radi se o beogradskom ekonomistu i bivšem analitičaru Svjetske banke koji je globalnu slavu stekao baveći se pitanjima nejednakosti. Objavio je niz knjiga i studija koje se bave suvremenim oblicima nejednakosti, ali u svom je radu pokrivao i druge ekonomske teme. 

Posljednji doprinos debatama je knjiga objavljena ove jeseni koja nosi naslov „The Great Global Transformation: National Market Liberalism in a Multipolar World“ (Penguin, 2025). Upućenijem čitatelju neće izmaći referenca na klasik Karla Polanyja „Velika transformacija“, ali Milanović, pored nekoliko referenci, ne inzistira toliko na intelektualnom nasljeđu svog prethodnika. Milanović naprosto želi razumjeti ili pridonijeti razumijevanju suvremenog političko-ekonomskog trenutka u kojem živimo. A tvrdi da je trenutak presudan, kako i sam naslova sugerira. Presudan jer se trenutno odvija transformacija kakvoj smo posljednji put svjedočili prije dvjestotinjak godina kad se politički Zapad ekonomski odvojio od ostatka svijeta. Dakle, od industrijske revolucije i razvoja kapitalizma do danas nismo, sugerira Milanović, svjedočili toliko presudnoj promjeni ekonomskih i geopolitičkih odnosa. A ta promjena prvenstveno označava ulazak Kine u igru i gubitak prevlasti političkog zapada koji sa sobom nosi ekonomske, unutarnje političke i geopolitičke posljedice. 

Naslovna velika globalna transformacija u sebi, po Milanoviću, nosi tri dimenzije. Prva se tiče premještanja industrijske proizvodnje u Aziju, prvenstveno u Kinu koja je nekoliko desetljeća preuzela ključnu globalnu ulogu. Druga se odnosi na posljedično intenziviranje geopolitičkog konflikta između Kine i Sjedinjenih Američkih Država. Treća se dimenzija očituje u promjenama dohodaka u navedenim zemljama i šire: dok srednje klase u Kini i dijelu Azije rastu i povećavaju svoj udio u globalnoj raspodjeli, u Sjedinjenim Državama i Europi bilježi se pad dohodaka srednje klase uz istodoban porast nejednakosti. Važno je pritom naglasiti da srednje klase u Kini još nisu dosegle one na Zapadu, ali trend je neumoljiv i dovoljan za vidljive političke posljedice. Milanović navedene trendove pripisuje učincima globalnog neoliberalizma, ali u njima vidi i zametke kraja takvog oblika suvremene ekonomije.

Kao priznati stručnjak za pitanja globalne nejednakosti i ekonomske povijesne trendove, i u uvodnom dijelu ove knjige autor nudi osnovne podatke za orijentiranje koji služe kao neoboriv dokaz navedenih statistika u razmjerima globalne transformacije. Osim što nas upoznaje s osnovnim globalnim ekonomskim trendovima u proteklih nekoliko desetljeća, Milanović uspostavlja i čvrste koordinate daljnje argumentacije. Radi se, dakle, o uvjerljivim podacima i čvrstoj ekonomskoj naraciji o deindustrijalizaciji zapada i usponu Kine. Ono što predstavlja ključni izazov jest prijevod tih ekonomskih trendova u političku dimenziju.

Kada je riječ o geopolitičkom konfliktu Milanović nas povijesno i teorijski vraća na kompleksna pitanja odnosa slobodne trgovine i potencijala koji leže u pozadini konflikta. Ili konkretnije: pridonosi li slobodna trgovina, kao što je prevladavalo mišljenje nakon kraja Hladnog rata, smanjenju potencijala međudržavnih konflikta i ratovanja jer svima slobodna trgovina predstavlja korist i uspostavljena razina međuovisnosti podiže stupanj neisplativosti sukoba, ili pak slobodna trgovina i s njom povezana sve intenzivnija konkurencija stvaraju uvjete za potencijalne sukobe u borbi za resurse i tržišne udjele? 

Milanović se pritom vraća na same začetke ekonomskih rasprava, spominje fiziokrate i merkantiliste, obračunava se s ustaljenim predodžbama o idejama Adama Smitha, a ponajviše prostora posvećuje teorijama imperijalizma s početka dvadesetog stoljeća. Ključne figure u tim raspravama su britanski ekonomist John Hobson, poznati marksisti Rosa Luxemburg i Vladimir Iljič Lenjin te jedan od najvažnijih ekonomista prošlog stoljeća Joseph Schumpeter. Milanović ispituje njihove teorije u kontekstu konkurencije i konflikta između Kine i Sjedinjenih Država. 

Budući da se radi o teoretičarima koji su u slobodnoj trgovini, lišenoj protekcionističkih mjera i carina, vidjeli potencijal konflikta, jasno je da se i sam Milanović priklanja toj tradiciji, ali uočava njena ograničenja s obzirom na potpuno različiti ekonomski kontekst u prvoj polovici prošlog stoljeća i oklijeva s prognozama kad je riječ o ishodu trenutno sukoba SAD-a i Kine. Oklijevanje s prognozama treba prihvatiti ovdje kao snagu analize: ističe veliki broj faktora koji pridonose kompleksnosti odnosa i samim tim postoji previše varijabli da bi mogli baratati pouzdanim prognozama. Ono što Milanović definitivno nudi kao zaključak koji zvuči plauzibilno jest prednost u kojoj se Kina trenutno nalazi i prebacivanje loptice na američki teren: oni su sada ti koji se trebaju prilagoditi. Kina je strukturom ekonomije i balansom između državnog i privatnog sektora spremnija za izazove koji predstoje. 

Politički najinteresantniji dio knjige tiče se klasnih dinamika u pojedinim državama koje su, sugerira Milanović, bile i okidač za zaoštravanje odnosa, pogotovo iz perspektive SAD-a. U ponešto mehaničkoj, ali uvjerljivoj tezi Milanović tvrdi da je izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika bio unutarnji politički signal gubitnika neoliberalnih trendova. Američki su birači, s ovakvim ili onakvim stupnjem svjesnosti, prepoznali da su ekonomske žrtve neoliberalnih politika i priliku potražili u izboru Trumpa. Gubitnici neoliberalnih politika su u prvom redu stanovnici bivših američkih industrijskih središta. 

Proces deindustrijalizacije, samim tim gubitka radnih mjesta i socijalne kohezije, učinio je značajan segment stanovništva sumnjičavim prema slobodnoj trgovini, otvorenoj ekonomiji i ostalim politikama koje su protumačili kao krivce za nestanak njihovih tvornica i dobrih radnih mjesta. Milanović njima pridodaje i dijelove srednje klase koji se više ne mogu osloniti na sigurna radna mjesta i čiji su realni prihodi pali posljednjih desetljeća uz priličan utjecaj rasta cijena stanovanja. Taj je signal bio dovoljan i suprotnom političkom polu u Sjedinjenim Državama jer je i Joe Biden dolaskom na vlast nastavio s politikama prema Kini koje su odudarale od neoliberalnog konsenzusa. Sličan se trend, uočava Milanović, kao i mnogi drugi, pojavio i u Europi, među državama koje su politički, ekonomski i kulturno bile naslonjene i još jesu na SAD. Ne ostaje dužan analizu političkih efekata promjene klasne dinamike u Kini koji su posebno zanimljivi za sve kojima se Kina doima kao politički monolit bez živih unutarnjih sukoba i drugačijih pogleda. 

Ključna rečenica u knjizi pojavljuje se na početku i glasi: „Uspon Kine koji je bio moguć zahvaljujući globalnom neoliberalizmu učinio je i kraj neoliberalizma neminovnim.“ Dakle, bez uspona globalnog neoliberalizma razvoj Kine kao ekonomske supersile ne bi bio moguć, ali je naprosto postala prejaka da bi ostali akteri koji su ishodišno neoliberalizam podržavali i „planirali“, a tu se prvenstveno misli na SAD, ostali na istim pozicijama. 

Postojala je globalna slobodna trgovina, oslobođena nacionalnih okova, ali ona je bila zasnovana i na političko-ekonomskoj hijerarhiji. Jednom kada je ta hijerarhija dovedena u pitanje u vodu padaju i ključne ideološke okosnice neoliberalizma i protekcionističke politike koje su donedavno bile tabu postaju opet dio repertoara. Međutim, za razliku od nekadašnjih prijašnjih prijelaznih faza i konflikata ne postoji jasni i profilirani ideološki neprijatelj koji bi ponudio neoliberalizmu alternativu s onu stranu obične pragmatike i konkurencijskih pritisaka. Stoga, Milanović inzistira na ključnoj distinkciji, a to je ona između neoliberalizma na globalnoj i nacionalnoj razini. 

Neoliberalizam na globalnoj razini je gotov zato što si ga ključni akteri više ne mogu priuštiti jer gube u konkurentskom sukobu u tako postavljenim okvirima. Međutim, na nacionalnoj razini i dalje živimo u neoliberalnom svijetu niskih poreza za najbogatije, mjera štednje i političke prevlasti kapitala u odnosu na rad. Tome je tako jer ne postoje dovoljno snažne alternativne političke ideje, a ni razvijeni radnički pokret. Opstojnost te podjele vidljiva je i u politikama i programima desnih populističkih stranaka u Europi koji se u strogo ekonomskom nacionalnom aspektu ne razlikuju od politika otuđenih elita protiv kojih se navodno bore.

Ta distinkcija između ukinute globalne razine neoliberalizma i one na razini nacionalne države Milanoviću otvara prostor za novu definiciju političko-ekonomskog sistema u nastajanju: nacionalni tržišni liberalizam. Možda se ne radi o najpreciznijem pojmu, ali zasigurno se radi o pojmu koji obuhvaća ključna čvorišta i tendencije. Naravno, vrijeme će pokazati kako će se ta distinkcija održavati s obzirom na to da je neoliberalizam na nacionalnoj razini bio uvjetovan onim na globalnoj ili regionalnoj. Primjerice, brojna fiskalna i monetarna pravila Europske unije morala su biti dogovorena „nadpolitički“ i zaobići nacionalne parlamente i rasprave jer bi tamo puno teže došli do realizacije s obzirom na to da nacionalna država i dalje predstavlja jedini potencijalni alat realizacije interesa (atomiziranih) masa. Stranke koje bi takve zakone donijele u parlamentu morale bi se na idućim izborima suočiti s nezadovoljstvom svojih birača. Kada se ti zakoni ili pravila predstave kao međunarodni dogovor onda su politički posljedice puno slabije. Međutim, umjesto predviđanja budućih ishoda, zadatak analize jest razumijevanje postojećih tendencija, pri čemu Milanovićev rad predstavlja vrijedan analitički orijentir. 

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.