Interpretacijski spor oko Marxa: Haug vs. Heinrich

Prenosimo uvodni tekst prvog broja časopisa „3k: kapital, klasa, kritika“ (pdf), posvećenog polemici između Wolfganga Fritza Hauga i Michaela Heinricha: „Teorijski dosljedna kritika iluzornosti 'instrumentalizacije' robne proizvodnje za socijalističke ciljeve nije samo neophodan moment kritičkog suočavanja ljevice s vlastitom prošlošću, nego i šansa za formulaciju perspektive vlastitog budućeg djelovanja koja neće mehanički robovati inventaru naslijeđenih formula.“

Spomenik Marxu i Engelsu u Biškeku, glavnom gradu Kirgistana (izvor: PhilosophersForChange.org).
Spomenik Marxu i Engelsu u Biškeku, glavnom gradu Kirgistana (izvor: PhilosophersForChange.org).

Prvi broj časopisa 3k: kapital, klasa, kritika otvaramo prijevodom debate između Wolfganga Fritza Hauga i Michaela Heinricha vođene 2003. i 2004. godine na stranicama Das Argument, časopisa koji je još 1959. osnovao sam Haug i u kojemu do danas igra vodeću ulogu kao izdavač i urednik. Iste godine osniva izdavačku kuću Argument Verlag, čiji izdavački program, eksplicitno posvećen “obnovi lijeve teorije”, zrcali polihistorijske ambicije Hauga kao urednika i autora. Argument Verlag, pored časopisa i brojnih knjiga Hauga i njegove supruge, marksističko-feminističke sociologinje Frigge Haug, između ostalog izdaje njemačke prijevode izabranih spisa Stuarta Halla u pet knjiga, monumentalnu kritičku studiju o Nietzscheu Domenica Losurda na preko 1100 stranica, te kritičko izdanje kompletnih zatvorskih bilježnica Antonija Gramscija u deset tomova na ukupno 3600 stranica. Još ambiciozniji izdavački poduhvat predstavlja Historisch-Kritisches Wörterbuch des Marxismus (HKWM) – Historijsko-kritički pojmovnik marksizma: prva knjiga izdana je 1994. godine, zaključna petnaesta planirana je za 2021. godinu. Dosad je objavljeno osam knjiga (u jedanaest svezaka). Iniciran u doba historijske erozije teorijskog i političkog utjecaja marksističke ljevice nakon kolapsa državnih socijalizama, HKWM je na prijetnju potiskivanja i brisanja njenih teorijskih i političkih doprinosa odgovorio sustavnim sabiranjem i kritičkom reevaluacijom njenog pojmovnog aparata. Enciklopedijske ambicije projekta potvrđuju i inkluzivnost i međunarodni raspon uključenih autorskih suradnika na ukupno planiranih 1500 natuknica, u upadljivom odmaku od često kritiziranog teorijskog parohijalizma velikog dijela njemačke ljevice.[1]

Michael Heinrich po mnogočemu predstavlja intelektualnu suprotnost Haugu. (…) Ako je Haug po intelektualnim ambicijama polimat, Heinrich je izraziti intelektualni specijalist.

Haug je i autor dvadesetak knjiga i gotovo nepreglednog broja eseja i članaka širokog tematskog raspona, koji, između ostalog, obuhvaća kritiku robne estetike, teoriju fašizma, teoriju ideologije, pitanje odnos filozofije i marksizma, tehnološke i društvene promjene suvremenog kapitalizma, filozofiju kulture, te interpretacije Brechta, Gramscija i Marxa.[2] Haug je bio i centralna figura utjecajne istraživačke skupine Projekt Ideologietheorie (Projekt teorija ideologije) koja je putem kritičke rekonceptualizacije pojma ideologije 1970-ih i 1980-ih, a uslijed iskustva poraza šezdesetosmaških revolucionarnih nadanja, pokušala teorijski odgonetnuti razloge za sistemsku stabilnost razvijenih kapitalističkih društava, usprkos političkim izazovima i ekonomskim krizama. Osim po uredničkom i autorskom utjecaju i produktivnosti, Haug je na njemačkoj intelektualnoj ljevici poznat i kao žestok, često i nemilosrdan, polemičar osebujnog retoričkog stila. Tu reputaciju nije iznevjerio ni u raspravi s Heinrichom.

Michael Heinrich po mnogočemu predstavlja intelektualnu suprotnost Haugu. Nasuprot širokog spektra tema na koje je publicirao Haug, Heinrichove dosad objavljene četiri knjige[3] i većina članaka posvećene su kritičkoj (re)evaluaciji Marxove kritike političke ekonomije, njezinih razvojnih cezura i dometa, ali i granica i nedosljednosti. Ako je Haug po intelektualnim ambicijama polimat, Heinrich je izraziti intelektualni specijalist. Odlikuju ga rijetko jasan stil, filološka akribija, sistematičnost i logička transparentnost argumentacije. Heinrich je ujedno istaknuti pripadnik ‘mlađe’ generacije teoretičara iz interpretacijske tradicije tzv. Novog čitanja Marxa[4] (Neue Marx Lektüre), koja korijene vuče iz pionirskih radova nekadašnjih Adornovih studenata Hans-Georga Backhausa i Helmuta Reichelta iz ranih 1970-ih.[5] Kao i za druge predstavnike Novog čitanja Marxa, i za Heinricha je karakteristično oslanjanje na kritička MEGA II (Marx-Engels Gesamtausgabe)[6] izdanja Marxovih spisa i često izrazito kritičan stav prema rasprostranjenom ‘standardnom’ MEW (Marx-Engels-Werke)[7] izdanju i brojnim uredničkim odlukama Engelsa pri sastavljanju drugog i trećeg toma Kapitala iz dijelova Marxovih različitih nedovršenih rukopisa. Heinrichova kritika Engelsa ujedno je polazište za obuhvatnu kritiku većine teorijskih projekata i tradicija koji su historijski nosili (ili svojatali) ime “marksizma”: od klasične socijaldemokracije i marksizma Druge internacionale do Lenjina i kasnijeg “marksizma-lenjinizma”. Heinrich im predbacuje nerazumijevanje Marxove teorije vrijednosti, odnosno previđanje specifičnosti i punih implikacija Marxovog radikalnog teorijskog raskida s radnom teorijom vrijednosti klasične političke ekonomije Smitha i Ricarda. Umjesto recepcije teorijski presudnog diskontinuiteta, generacije marksista (ali i nemarksističkih i antimarksističkih komentatora) Marxovu su teoriju vrijednosti brzopleto svodili natrag na radnu teoriju vrijednosti klasične političke ekonomije. Kritička rekonstrukcija Marxove teorije vrijednosti i njezina raskida s klasičnom političkom ekonomijom okosnica je Heinrichove interpretacije Marxove kritike političke ekonomije. Heinrich pritom ističe i ambivalencije i nedosljednosti samoga Marxa, koji je time nehotice doprinio trasiranju povijesti recepcije vlastite teorije u kojoj je njezin ključni novum izbrisan.

Michael Heinrich 2014. godine u Zagrebu drži <a href="https://www.youtube.com/watch?v=xoHDL0nHimU" target="_blank">predavanje</a> pod nazivom „The bourgeois state: class domination on the basis of freedom and equality“ (izvor: <a href="https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Michael_Heinrich_2014_in_Zagreb.jpg" target="_blank">commons.wikimedia.org</a>).
Michael Heinrich 2014. godine u Zagrebu drži predavanje pod nazivom „The bourgeois state: class domination on the basis of freedom and equality“ (izvor: commons.wikimedia.org).

Heinrich historijske marksizme kritizira i na planu teorije države, njihovih koncepcija socijalizma i klasne borbe ali i zbog neznanstvenog napuhivanja marksizma u sveobuhvatan svjetonazor s kanoniziranim setom odgovora na sva moguća filozofska i politička pitanja. Na mjesto Marxova nedovršenog znanstvenog projekta i samosvjesnih limitacija njegovih eksplanatornih dometa, tako su – pod Marxovim imenom – stupile različite varijante filozofsko-političkih ‘nauka’ “svjetonazorskog marksizma”.

S obzirom na radikalnost i provokativnu obuhvatnost Heinrichove kritike, polemičke kolizije s predstavnicima ranijih i drugačijih interpretacija Marxa nisu mogle izostati. Kada je Heinrich u članku “Novac i kredit u kritici političke ekonomije”, pisan za Argument na poziv uredništva, kritički apostrofirao i Hauga kao predstavnika “tradicionalnog marksizma”, odgovor je bio neminovan. Približno pripadnik generacije Backhausa i Reichelta,[8] Haug je vlastitu interpretaciju Marxa razvio neovisno o raspravama koje su njihovi radovi inicirali. Već 1974. objavljuje prvo izdanje svoga Uvoda u “Kapital”: dvanaest predavanja. Tada definirane naglaske svoje “prakseološke” interpretacije Kapitala ne revidira ni u kasnijim izdanjima. Haugovo tumačenje razvoja kategorija Marxove analize oblika vrijednosti do pojave novčanog oblika kao posljedice konkretnog historijskog procesa i prakse razmjene, centralna je meta Heinrichove sistematske interpretacije pojmovnog razvoja analize oblika vrijednosti.

Povlačenje centralne problemske niti analize oblika vrijednosti nužno vodi odmotavanju cijelog niza povezanih pitanja i pojmova Marxove kritike političke ekonomije, pa se i opseg i dubina interpretacijskih razilaženja između Heinricha i Hauga multipliciraju. Je li Marxova metoda u Kapitalu “logička” ili “historijska”? Postoji li jednostavna (čitaj: nekapitalistička ili pretkapitalistička) robna proizvodnja ili je robni oblik (kao dominantna forma) nužno vezan uz kapitalistički način proizvodnje? Ima li već i izolirana roba vrijednost ili je vrijednost strogo relacijski pojam, nešto što robe (u pluralu!) imaju samo u međusobnom odnosu, u odnosu društvene potvrde u razmjeni? I u uskoj vezi s tim: što označava pojam apstraktnog rada – redukciju na fiziološki utrošak ljudske energije kao zajedničke osnove svakog oblika konkretnog rada ili za kapitalizam specifičan društveni odnos potvrde? Marx je pretpostavljao nužnost robnog karaktera novca (zlato). Osuđuje li to Marxovu teoriju novca na irelevantnosti u epohi poslije napuštanja zlatnog standarda, ili je sama pretpostavka o robnom novcu irelevantna s gledišta sistemskog razvoja novčanog oblika iz analize oblika vrijednosti?

Wolfgang Fritz Haug (izvor: YouTube).
Wolfgang Fritz Haug (izvor: YouTube).

Prividno čisto filološki karakter ovog nepotpunog popisa teorijskih kontroverzi za ‘neinicirane’ se može dojmiti kao implicitna potvrda društvene irelevantnosti suvremenih marksističkih rasprava za realne društveno-političke procese i sukobe. U polemički zaoštrenom obliku, to je rezultiralo optužbama za apolitični (ili barem politički irelevantni) teoreticistički hermetizam, odnosno optužbama za redukciju marksizma kao ujedno znanstvenog i političkog projekta na puku filološku “marksologiju”. Takve optužbe posebno prate Heinricha i Novo čitanje Marxa. Haug, po vlastitom shvaćanju zastupnik prakseološkog čitanja Marxa, u toj konstelaciji prije pripada taboru teorijskih tužitelja. Pitanje statusa ljudskog djelovanja ili prakse za većinu čitatelja će vjerojatno biti najočiglednije političko po svojim implikacijama, no ono ostaje nerazdvojno od pitanja sistemskih imperativa kapitalističkog načina proizvodnje. U kapitalističkom društvu, u kojemu se podruštvljenje privatnog rada odvija putem tržišne razmjene roba, ti imperativi nisu nešto čisto izvanjsko: materijalni opstanak svakog pojedinca ovisit će o tome do koje mjere je u stanju postupati u skladu sa specifičnom racionalnošću “zakona robne prirode”. Riječima Heinricha iz njegova Uvoda u Marxovu kritiku političke ekonomije: “Osobe koje razmjenjuju u svome su djelovanju doduše slobodne, ali kao vlasnici robe moraju slijediti ‘zakone robne prirode’”[9]. U historijski stabiliziranom kapitalizmu “zakoni robne prirode” su uvelike već normalizirani ili čak “naturalizirani”, pa u tendenciji postaju svojevrsnom, za kapitalizam specifičnom, “drugom prirodom”, a time i osnovom djelovanja članova tog društva[10]. Iz toga slijedi da pozivanje na praksu ne znači automatski i iskorak u sferu slobode djelovanja s onu stranu kapitalističkih imperativa i zakonitosti njegove reprodukcije, a kamoli afirmaciju perspektive nadilaženja kapitalističkog načina proizvodnje. Ako će djelovanje pojedinaca u pravilu reproducirati uvjete iz kojih proizlazi racionalnost njihova djelovanja, onda to bitno komplicira i domet svakog apela na interese radničke klase kao pokretačke sile fundamentalne društvene transformacije. “Nijema ekonomska prinuda” vlastite reprodukcije unutar kapitalizma i prinuda poštivanja “zakona robne prirode” u svojim neposrednim učincima radnike će prije nagnati na percepciju prodaje vlastite radne snage – jedine robe koje imaju za ponuditi – kao racionalan put u ostvarenje vlastitih interesa, nego što će ih usmjeriti ka revoluciji. Odnosno, nešto opreznije formulirano, specifičnost robe radne snage ne izuzima njezine vlasnike iz imperativa poštivanja “zakona robne prirode”, niti postoje sistemski plauzibilni razlozi za, u povijesti marksizma često nekritički reproduciranu, pretpostavku o neminovnosti revolucionarnog usmjerenja “klasne svijesti” proletarijata.

“Nijema ekonomska prinuda” vlastite reprodukcije unutar kapitalizma i prinuda poštivanja “zakona robne prirode” u svojim neposrednim učincima radnike će prije nagnati na percepciju prodaje vlastite radne snage – jedine robe koje imaju za ponuditi – kao racionalan put u ostvarenje vlastitih interesa, nego što će ih usmjeriti ka revoluciji

Problematika fetišizma, koju Heinrich, nasuprot mnogim ranijim interpretacijama[11], identificira kao jedan od centralnih uvida Marxove kritike političke ekonomije, dodatno usložnjava svaku raspravu o praksi i klasnoj svijesti: “ljudi u građanskom društvu žive u ‘začaranom’ svijetu, u kojemu dolazi do ‘personifikacije stvari’: subjekti društvenog procesa nisu ljudi, nego robe, novac i kapital. Pritom se nipošto ne radi samo o ‘lažnoj svijesti’. Društvena praksa kapitalističkog društva je ta koja uvijek iznova proizvodi proces u kojemu ‘faktori proizvodnje’ stječu svoj vlastiti život i društvenu koheziju konstituira kao objektivnu nužnost od koje pojedinci mogu pobjeći jedino pod prijetnjom ekonomske propasti. Utoliko personificirane stvari doista posjeduju materijalnu silu. Fetišizmu društvenih odnosa podliježu svi članovi građanskog društva. Taj se fetišizam manifestira u ‘objektivnim oblicima mišljenja’ koji strukturiraju percepciju svih članova društva. Ni kapitalisti ni radnici nisu u privilegiranoj poziciji da izbjegnu fetišizam.”[12] Stoga “Kapital pruža elemente pomoću kojih se može razumjeti zašto su revolucionarni događaji tako rijetki, zašto ‘pobuna’ […] ne vodi odmah borbi protiv kapitalizma: s analizom fetišizma, iracionalnosti oblika najamnine te trinitarne formule Marx je pokazao kako kapitalistički način proizvodnje stvara sliku sama sebe u kojoj su društveni odnosi postvareni, u kojoj kapitalistički odnosi proizvodnje naizgled proizlaze iz uvjeta svake vrste proizvodnje, tako da su onda moguće jedino promjene unutar kapitalističkih odnosa. Do revolucionarnog razvoja situacije može doći, to nije isključeno, ali on je sve samo ne neminovan ishod.”[13]

Ukratko skiciran primjer statusa prakse u Marxovoj kritici političke ekonomije trebao bi prije svega ilustrirati do koje mjere su prividno krajnje apstraktne ili čak hermetične rasprave prožete političkim implikacijama. To ne vrijedi samo za diskusije o praksi, nego se po svojim kritičkim implikacijama proteže i na koncepcije poput “socijalističke robne proizvodnje” i “tržišnog socijalizma” koje su igrale važnu ulogu u realsocijalizmu i jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu. Adekvatno razumijevanje sistemskih implikacija vrijednosti i robnog oblika kao oblika podruštvljenja privatnog rada posredstvom tržišne razmjene u uvjetima konkurencije ujedno ukazuje na mogući smjer teorijski fundamentalne lijeve kritike tih historijskih eksperimenata, ali i dinamike njihova kolapsa. Teorijski dosljedna kritika iluzornosti “instrumentalizacije” robne proizvodnje za socijalističke ciljeve nije samo neophodan moment kritičkog suočavanja ljevice s vlastitom prošlošću, nego i šansa za formulaciju perspektive vlastitog budućeg djelovanja koja neće mehanički robovati inventaru naslijeđenih formula. Pored toga, rasprava između Heinricha i Hauga regionalnim bi čitateljima trebala približiti i nivo suvremenih marksističkih diskusija i polemika, a time ujedno demonstrirati jaz
Obnova ljevice u regiji neće moći zaobići sustavan rad na sustizanju teorijskih “zaostataka” i konfrontaciju s punom kompleksnošću problematike kritike kapitalističkog društva, posebno ako se i dalje želi smatrati njezinim privilegiranim teorijskim mandatarom i vjerodostojnim političkim nositeljem alternativā
koji će biti potrebno premostiti nakon desetljeća ovdašnjeg svođenja marksizma na difamacijsku teorijsku glasinu. Obnova ljevice u regiji neće moći zaobići sustavan rad na sustizanju teorijskih “zaostataka” i konfrontaciju s punom kompleksnošću problematike kritike kapitalističkog društva, posebno ako se i dalje želi smatrati njezinim privilegiranim teorijskim mandatarom i vjerodostojnim političkim nositeljem alternativā.
 

Iako se nadamo da je diskusiju u ovom prijevodnom bloku moguće čitati i kao zasebnu cjelinu, primarno je zamišljena kao poticaj na produbljivanje kritičke recepcije Heinrichova već nekoliko puta citiranog Uvoda u Marxovu kritiku političke ekonomije, koji CRS uskoro objavljuje kao zasebno izdanje. Posljednja dva Haugova teksta iz ovog bloka predstavljaju pokušaj iscrpne kritike te – ne samo u Njemačkoj – vrlo utjecajne knjige, no sadržajno i po polemičkom naboju nedvojbeno predstavljaju nastavak njihove ranije rasprave iz Argumenta. Heinrich na tu ponovnu kritiku, u kojoj se u modificiranom obliku javljaju i mnogi raniji argumenti, nije direktno odgovorio, očito smatrajući da je rasprava, što se njega tiče, okončana. Rezultirajuću asimetriju u broju doprinosa ipak će, vjerujemo, korigirati objavljivanje cjelovitog prijevoda Heinrichova Uvoda, koji će čitateljima omogućiti da sami procijene plauzibilnost i domet Haugovih prigovora.[14]

Već drugi broj 3k donosi nastavak rasprava o Heinrichovom Uvodu: kritiku austrijskog (post)operaističkog teoretičara Karla Reittera i Heinrichov odgovor. U toj polemici, predmet spora je status klasne borbe u Heinrichovu prikazu Marxove kritike političke ekonomije. Kako će klasna teorija biti i težište prijevodnog bloka iz trećeg broja 3k, ta će polemika poslužiti dvostrukoj svrsi: s jedne strane kao prilika za dodatno produbljivanje recepcije Heinrichova Uvoda, s druge kao svojevrsni uvod u dublju problematizaciju klasne teorije u trećem broju 3k.

 

[Časopis Centra za radničke studije “3k: kapital, klasa, kritika” možete preuzeti u .pdf formatu na regionalnoj web-stranici Rosa Luxemburg Stiftunga: http://www.rosalux.rs/bhs/3k-kapital-klasa-kritika]

 

Bilješke:

[1] Analogan projekt, ali bitno manjeg obujma, predstavlja Historisch-Kritisches Wörterbuch des Feminismus (HKWF) – Historijsko-kritički pojmovnik feminizma, pod uredničkim vodstvom Frigge Haug, čiji prvi tom je objavljen 2003. godine.

[2] Dvije Haugove knjige postoje i u jugoslavenskim izdanjima: Uvod u “Kapital”: dvanaest predavanja, Beograd: Komunist, 1979., u prijevodu Hotimira Burgera; te Kritika robne estetike, Beograd: Istraživačkoizdavački centar SSO Srbije, 1981., u prijevodu Olivere Petrović i Zorana Gavrića

[3] Die Wissenschaft vom Wert, Münster: Westfälisches Dampfboot, 2. izmijenjeno i prošireno izdanje, 1999.; Kritik der politischen Ökonomie, Stuttgart: Schmetterling Verlag, 2004.; Wie das Marxsche “Kapital” lesen? Teil 1, Stuttgart: Schmetterling Verlag, 2009.; Wie das Marxsche “Kapital” lesen? Teil 2, Stuttgart: Schmetterling Verlag, 2013.

[4] Za sažet prikaz razvoja i specifičnosti Novog čitanja Marxa u kontekstu šire povijesti marksizma, pisan iz perspektive predstavnika NML-a, vidi: Ingo Elbe, “Između Marksa, marksizma i marksizama – načini čitanja Marksove teorije”, na: http://drustvenaanaliza.blogspot.com/2014/01/ingo-elbe-izmeu-marksa-marksizma-i.html

[5] Backhaus je u 1997. objavljenoj zbirci svojih najvažnijih članaka kao apendiks objavio svoje bilješke s Adornova seminara iz 1962. godine. U predgovoru ističe da je ponovno čitavši te bilješke morao uvidjeti da su u njima već izraženi neki centralni motivi njegova vlastitog kasnijeg rada. Ipak, kao ključni svjesni poticaj razvoju vlastite interpretacije Marxa ističe slučajni pronalazak rijetkog prvog izdanja prvog toma Kapitala iz 1867. u biblioteci studentskog doma u Frankfurtu. Usp. Dialektik der Wertform, Freiburg: Ça ira, 1997., str. 29, 501-13. U naknadnoj je perspektivi dakako moguće identificirati i ranije interpretatore koji su naglasak stavljali na Marxovu teoriju vrijednost i problematiku fetišizma. Najsistematičniji među njima je vjerojatno sovjetski ekonomist Isaak Iljič Rubin, čiji su Ogledi o Marxovoj teoriji vrijednosti na ruskom izvorno objavljeni još 1924. No kako recepcija Rubina u Njemačkoj započinje tek 1970-ih, njegov rad nije bio neposredan izvor u inicijalnoj fazi razvoja zapadnonjemačkog Novog čitanja Marxa. Usp. Isaak Iljič Rubin, Ogledi o Marxovoj teoriji vrijednosti, Zagreb: Stvarnost, 1978.

[6] MEGA ima burnu povijest. Izvorni projekt izdavanja MEGA vodio je Institut Marxa i Engelsa u Moskvi. Prvi svezak izdan je 1927. godine, uslijedilo je još trinaest prije nego što je Staljin obustavio daljnji rad na projektu. Vođa instituta David Rjazanov uhapšen je 1931. i prognan u Saratovsku oblast. Strijeljan je u sklopu velikih čistki 1938. godine. Slična sudbina zadesila je i druge suradnike instituta, uključujući Isaaka Rubina, koji je ubijen 1937. godine. Krajem 1960-ih Institut za marksizam-lenjinizam ZK Komunističke partije Sovjetskog Saveza i Institut za marksizam-lenjinizam ZK SED-a ponovno pokreću projekt. U svojoj drugoj inkarnaciji, projekt je poznat kao MEGA II. Izdavač je Dietz Verlag iz Berlina. Prvi svezak izlazi 1975. godine. Do kolapsa Sovjetskog Saveza i DDR-a izdano je 40 svezaka. Projekt 1990. preuzima Internationale Marx-Engels Stiftung iz Amsterdama, međunarodna mreža politički nezavisnih istraživačkih instituta osnovana posebno za tu svrhu. Od 1998. godine izdavač je Akademie Verlag iz Berlina. Od ukupno planiranih 114 svezaka dosad je objavljena polovica. Dovršetak projekta očekuje se za dvadeset godina. Dio dosad tiskanih svezaka dostupan je u elektroničkom obliku na: http://mega.bbaw.de/megadigital

[7] Na MEW-u počiva i jugoslavensko izdanje Marx-Engels Dela na srpskohrvatskom koje je izdavao Institut za izučavanje radničkog pokreta u suradnji s beogradskom Prosvetom..

[8] Haug je rođen 1936. godine, Reichelt 1939. Backhaus je nešto stariji, rođen 1929. Heinrich je rođen 1957.

[9] Kritik der politischen Ökonomie, str. 61.

[10] Ponovno Heinrich: “Ti odnosi zadaju određeni oblik racionalnosti kojega se svi pojedinci moraju držati ako u tim uvjetima žele opstati. Ako zatim djeluju u skladu s tom racionalnošću, time se reproduciraju i temeljni društveni odnosi na kojima ona počiva. Ilustrirajmo tu vezu jasnim primjerom. U društvu koje počiva na robnoj razmjeni, svatko mora slijediti logiku razmjene ako želi preživjeti. Činjenica da vlastitu robu želim prodati što skuplje, a tuđu kupiti što jeftinije, nije jednostavno rezultat mog na ‘maksimiranje korisnosti’ usmjerenog ponašanja, nego mi ništa drugo zapravo ni ne preostaje (ako baš nisam toliko bogat da me razmjenski odnosi više ne moraju zanimati). A pošto ne vidim alternative, svoje ponašanje možda čak i sam doživljavam kao ‘prirodno’. A kada se većina ponaša na opisani način, onda se reproduciraju i društveni odnosi koji počivaju na robnoj razmjeni, pa time i prinuda na svakoga pojedinačno da se i dalje tako ponaša.” Kritik der politischen Ökonomie, str. 43-44.

[11] Slavna je (ili zloglasna, ovisno o perspektivi promatrača), primjerice, preporuka Louisa Althussera da se pri čitanju Kapitala poglavlje o fetišizmu robe jednostavno preskoči jer predstavlja naivni humanistički preostatak u inače rigorozno znanstvenom projektu zrelog Marxa.

[12] No Heinrich odmah u sljedećem pasusu dodaje: “Međutim, fetišizam nije niti u potpunosti zatvoren mehanizam zasljepljivanja iz kojega nema izlaza. On prije čini strukturnu pozadinu koja je uvijek prisutna, ali na pojedince utječe različitim intenzitetom te se može probiti iskustvom i promišljanjem.”, Kritik der politischen Ökonomie, str. 185. Nije dakle riječ o tome da bi se fetišizam fatalistički stilizirao u neprobojan kavez i implicitnu presudu svakom nastojanju nadilaženja kapitalizma, kao što su neki kritičari bili skloni tumačiti, pa su na temelju toga izveli zaključak o politički fatalističkom karakteru velikog dijela Novog čitanja Marxa. Riječ o tome da svaka rasprava o praksi unutar kapitalizma fetišizam mora uzeti u obzir kao strukturnu pozadinu percepcije svih članova kapitalističkog društva, pa se ni nadilaženje tog kompleksa objektivnih pojavnih oblika i njihovih inverzija i mistifikacija ne može jednostavno pretpostaviti zbog nečije eventualne pripadnosti radničkoj klasi. To nije presuda revolucionarnim nastojanjima, ali svakako znači analitičko i političko usložnjavanje zadataka antikapitalističkih pokreta.

[13] Kritik der politischen Ökonomie, str. 200-201.

[14] Još jedna, završna, urednička napomena uz polemiku Haug/Heinrich: treći tekst u bloku, Haugove “Rastuće sumnje u monetarnu teoriju vrijednosti”, izvorno je objavljen u Das Argument, br. 251, 2003. godine. Do te originalne verzije teksta, međutim, nismo uspjeli doći – čak ni preko samog autora. Haug nam je, umjesto toga, sugerirao prijevod modificirane verzije tog teksta, koja je objavljena kao peto poglavlje njegove knjige Das Kapital lesen – aber wie? Materialien zur Philosophie und Epistemologie der marxschen Kapitalismuskritik iz 2013. godine. U nedostatku alternative, to smo morali prihvatiti, jer bi izostavljanje tog teksta Heinrichov odgovor učinilo gotovo nerazumljivim. Do koje mjere je Haug revidirao ranije formulacije, nismo mogli sa sigurnošću utvrditi. No Heinrichov odgovor na originalnu, deset godina stariju, verziju teksta na nekim se mjestima očito referira na dijelove koji su uklonjeni ili modificirani u kasnijoj verziji Haugova teksta. Iako bi čitatelji tu činjenicu svakako trebali imati na umu pri čitanju verzije Haugova teksta iz 2013. i Heinrichova odgovora na verziju iz 2003., centralna mjesta sporenja i mnoge ključne formulacije na koje se Heinrich u svom odgovoru referira nalazimo i u verziji Haugova teksta iz 2013., pa je, nadamo se, šteta po koherentnost polemike u cjelini umjerena.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve