Društveni parametri coming-outa

U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.

Izvor: Zagreb Pride, 2015.
Izvor: Zagreb Pride, 2015.

Kako se kroz povijest razvijao LGBTIQ+ pokret – što smatrate njegovim formativnim momentima?

Kada govorimo o LGBTIQ populaciji i pridruženoj oznaci (+) koja se koristi u zadnje vrijeme da bi se zahvatila što šira populacija označena tim akronimom – mene zapravo zanima na koji su se način u povijesti gradili različiti modeli opresije nad tom populacijom. U tom smislu mi se čini korisnim adresirati analizu koja se bavi krizama te uključuje razloge i načine na koje država, kapital i crkva kao primarne institucije koriste različite modele opresije prema ovoj populaciji. Jedna od tih teorija kaže da u krizama produktivnosti, općenito u krizama unutar kapitalizma te institucije, dakle, države i kapitala, a onda i crkve (koja je igrala posebno bitnu ulogu prije buržujskih revolucija), označavaju, bilježe i isključuju one skupine u društvu koje na neki način „usporavaju“ društvenu reprodukciju te joj „štete“.
 
Tim su se društvenim skupinama kroz povijest većinom označavale homoseksualna populacija i žene. Oni su kroz različite opresivne mjere i aparate, stavljani po strani kao „patogeni“ dijelovi društva.
Desni konzervativni diskurs i mehanizmi opresije u vremenima krize naglašavaju nuklearnu heteroseksualnu obitelj kao idealnu kategoriju koja štiti pojedinca i obitelj od svih neuralgija društva i svih posljedica krize.
Tako ih se često označavalo u raznim oblicima javnih diskursa. Možda je najslikovitiji primjer ovih opresivnih mjera svima urezan u pamćenje kao dio edukacije iz povijesti – progon vještica. Vještice su, na neki način, označavale one žene koje remete model društvene reprodukcije i koje zbog toga treba odstraniti iz društva. Sličan su tretman imale prostitutke i gej populacija, u tom periodu prvenstveno homoseksualni muškarci.
 
Spomenuta je analiza zanimljiva kada je pokušamo uvesti u neke suvremenije kontekste, također obilježene krizama. Naravno, ona ima potpuno drugačije specifičnosti, no možemo uočiti zajednički moment isključivanja „patogenih“ dijelova društva, za koje postoji uvriježeno vjerovanje da ne koriste društvenoj reprodukciji. Kada je riječ o LGBTIQ+ populaciji u Hrvatskoj, treba se osvrnuti na napad usmjeren na njihovu poziciju u društvu, artikuliran 2013. godine kroz referendumsku kampanju inicijative U ime obitelji. Ta je kampanja zapravo dio šire, tzv. konzervativne kontrarevolucije, koja pokušava postaviti nuklearnu heteroseksualnu obitelj kao idealnu društvenu kategoriju. Desni konzervativni diskurs i mehanizmi opresije u vremenima krize upravo zato uzimaju ovu idealnu kategoriju za koju vjeruju da štiti pojedinca i obitelj od svih neuralgija društva, kao i od svih posljedica krize. A kao eksponenti takvoga društva i takvih društvenih neuralgija, primarno su označavani upravo članovi LGBTIQ+ populacije, i oni su bili ti koje je konzervativni pokret najprije napao kroz ovu kampanju.
 
Ovo donekle možemo objasniti uvozom američkog principa desnog civilnog sektora, ali mislim da je u hrvatskom kontekstu bitno naglasiti da se taj napad događa upravo u vremenu intenzivne društvene i ekonomske krize. Ta je kriza najvidljivija upravo u odumiranju i uništavanju institucija socijalne države, te posljedično povećanju nesigurnosti među općom populacijom. U takvom kontekstu, desni konzervativni civilni sektor koristi obitelj kao kategoriju koja bi trebala zaštititi pojedinca od takve situacije. LGBTIQ+ populacija stoga nerijetko biva prva napadnuta. U zadnje vrijeme isto se događa i sa ženama, odnosno ženskim pravima, pogotovo s pravom na upravljanje vlastitim tijelom. Čini mi se da se djelovanje mehanizama opresije zapravo odvija prema sličnoj matrici u različitim periodima društvenih i ekonomskih kriza, manifestirajući se u različitim oblicima. Ovoga puta, taj mehanizam predstavlja eksponent klerikalnog civilnog sektora, uz pomoć najjače institucije civilnog sektora u Hrvatskoj – Crkve.
 

Postoje li određeni segmenti socijalne države koje bismo i u kontekstu stvaranja borbe LGBTIQ+ pokreta mogli smatrati ključnima?

Kao članovi LGBTIQ+ populacije i pokreta s kojim se poistovjećujemo, već od njegovih historijskih početaka te intenzivnog djelovanja u javnosti od 1960-ih (kod nas ga zbog drugačije društvene dinamike vezujemo tek uz početak 2000-ih, iako su prvi oblici aktivizma bili prisutni i ranih 1990-ih, pogotovo među lezbijskom populacijom), uočavamo povezanost uništavanja socijalne države i poduzimanja primarnog političkog koraka LGBTIQ+ osobe – coming out-a. U LGBTIQ+ zajednici, čin coming out-a prihvaćen je kao primarni korak emancipacije njezinih članova/ica. Međutim, bitno je istaknuti da se on odvija unutar parametara društvenog konteksta kojega ne smijemo ignorirati.
 
Naslovnica časopisa "The Ladder" iz 1957. godine (izvor: wikipedia.org
Naslovnica časopisa “The Ladder” iz 1957. godine (izvor: wikipedia.org
Premda je zagovor tog čina pozitivan i emancipirajući, moramo imati na umu da on nije moguć uvijek i svugdje, tj. da je stupanj opresije u različitim sredinama prema ljudima drugačiji. Taj je korak lakše napraviti osobi koja živi u Zagrebu, društveno-humanistički je obrazovana te je iz relativno stabilne socijalne i financijske situacije, nego nekome tko dolazi s periferije, iz konteksta koji nema nikakve socijalne i kulturne infrastrukture koja bi mu taj korak olakšala ili ga barem upoznala s nekim osnovnim kategorijalnim aparatom i jezikom koji LGBTIQ+ pokret zagovara, štiti i promiče. Država danas ne čini ništa da tu situaciju ljudima olakša. Zadnjih deset godina svjedoci smo očitog napretka, u smislu legislativne definicije naših prava, no generalno, uzimajući u obzir da je socijalna slika Hrvatske potpuno fragmentirana te da ima svoje, možemo reći, centralne i periferne pozicije, ono što i dalje nije adekvatno adresirano niti otvoreno kao pitanje tiče se socijalne situacije LGBTIQ+ populacije u Hrvatskoj.
 
Izuzetno je važan segment obrazovanja i način na koje društvo kroz taj sektor artikulira probleme, tj. uči jezik o LGBTIQ+ populaciji te stječe neku vrstu osnovnog znanja, ne samo o toleranciji kao primarnom, minimalnom nazivniku koji se u društvu deklarativno zagovara, već općenito, na koji način mlade ljude u osjetljivim godinama putem obrazovnog sustava suočavamo s njihovom seksualnošću. Dodatni je problem način na koji podučavamo ostatak društva što LGBTIQ+ populacija predstavlja, i da minimalna tolerancija nije dovoljna. Stoga, kada općenito govorimo o reformi obrazovanja, mislim da je potrebno postići društveni konsenzus određene razine prihvatljivog diskursa o LGBTIQ+ populaciji ispod kojega se ne smije ići. Ne znam koliko je taj problem riješen trenutnim stanjem u kurikularnoj reformi. Pretpostavljam da je djelovanje predstavnikâ desnih civilnih udruga vršilo osjetni pritisak, što zaključujem iz ranijih primjera pokušaja implementacije građanskog i zdravstvenog odgoja.
 
Priča o socijalnoj državi dugoročno je važna tema jer se kroz njezin segment zadužen za formalno obrazovanje, pogotovo osnovnoškolsko i srednjoškolsko, vraćamo na pitanje artikulacije homofobije u društvu. Ako se ne spriječi njezino širenje na razini institucija, kroz obrazovanje primjerice, bit će puno teže suočavati se s tim problemom kasnije – neovisno hoće li se homofobija manifestirati kroz djelovanje različitih civilnih udruga, Crkve ili neke političke organizacije. Mislim da je upravo zbog toga obrazovni sektor ključan.
 

Kako komentirate proizvodnju homofobije u kontekstu nedavne tragedije u Orlandu?

U zadnje su vrijeme svi događaji na neki način povijesni. Pokolj koji se desio u Orlandu označit će se povijesnim jer je nakon Stonewalla, koji označava svojevrsnu primarnu točku otpora, barem u nekom zapadnom narativu o gej populaciji – postao druga točka otpora i stradanja LGBTIQ+ populacije, u jednom specifičnom kontekstu i specifičnom vremenu. Mislim da se treba vrlo jasno reći, suprotno svim pokušajima ublažavanja te situacije, da je riječ o događaju koji je doista bio produkt homofobije, sustavno gajene i odgajane kroz institucije društva. Dakle, to nije čin, kako se prvenstveno pokušavalo sugerirati u srednjostrujaškim medijima, indoktrinacije ISIS-om ili sličnim djelovanjem različitih organizacija, bez obzira koje one bile.
Suprotno svim pokušajima ublažavanja te situacije, pokolj u Orlandu doista je produkt homofobije, sustavno gajene i odgajane kroz institucije društva.
Radi se doista o produktu, možemo otvoreno reći, američkog društva i njihova sustava obrazovanja kao i tretiranja slobode nošenja oružja ili slobode da se zapravo mrzi ljude zbog njihove seksualne pripadnosti.
 
Taj nas čin vraća na raspravu o vezi između LGBTIQ+ populacije i relevantnih društvenih institucija te načinu na koji one podučavaju svoje građane kako se odnositi prema tom dijelu društva. Ne bih volio ići u tu vrstu argumentacije, ali na razini etničke i socijalne pripadnosti, većina ubijenih u Orlandu pripada latino i afroameričkoj, većinom studentskoj populaciji, koja je, po nekim statističkim podacima, ipak puno osjetljivija i ugroženija u američkom društvu nego gej bijeli muškarci više srednje klase, koji su zadnjih deset godina aktivno participirali u društvu, kao i među političkim te ekonomskim elitama. Nadalje, velikom dijelu transrodne populacije, a naročito populacije koja pripada etničkim manjinama i socijalno depriviranim grupama, nije omogućena ta vrsta društvene inkluzije.
 
Riječ je o specifično američkom problemu koji se kod nas drugačije manifestira. Ipak, bitno ga je naglasiti u kontekstu nekih budućih borbi ili političkih artikulacija u Americi, koje će neminovno imati reperkusije na Evropu i na nas, kao što su i sve ostale društvene borbe, i na desnici i na ljevici, očito imale svoju vrstu transliteracije. Kao što sam rekao već ranije, ono što kod nas radi konzervativni civilni sektor doslovno je metodološki copy-paste onoga što u Americi rade klerikalne evangeličke organizacije.
 

Koliko je hrvatski LGBTIQ+ pokret svjestan uloge spomenutih problema u svojim borbama?

Osobno mislim da se pokret trenutno nalazi u fazi u kojoj tek mora otvoriti ova pitanja i jasno artikulirati širu društvenu situaciju, što je na deklarativnoj razini i uradio putem proglasâ, uoči posljednja dva-tri Zagreb Pridea, kao središnjeg mjesta političke artikulacije LGBTIQ+ zajednice. Mislim da su prvi deklarativni koraci napravljeni. Način na koji će se ova pitanja rješavati u budućnosti svakako ovisi o tome kako će se pozicionirati aktivistički dio zajednice, ali i institucije države. Radi se o nekoj vrsti pregovaračke pozicije za koju se moramo pripremiti u budućnosti jer situacija nikad nije crno-bijela. Ona uvijek ovisi o širim političkim kontekstima i parametrima.
 
Pobuna Stonewall, koja je pokrenula moderni LGBT pokret, 28. lipnja, 1969. (izvor: telesurtv.net, public domain)
Pobuna Stonewall, koja je pokrenula moderni LGBT pokret, 28. lipnja, 1969. (izvor: telesurtv.net, public domain)
Situacija u kojoj smo šest mjeseci imali vladu izrazito konzervativnog stava i promišljanja o društvu, od šire je zajednice zahtijevala prioritetizaciju drugih problema i urgentno djelovanje na zaštiti određenih tekovina i institucija krhke liberalne države koja je stasala u vrijeme tzv. europskog konsenzusa tijekom kojeg su LGBTIQ+ pokret i prava u RH doživjela svoj progres. No, ako liberalna politička opcija ikada ponovo zauzme pozicije moći, tj. ako zauzme poziciju vlasti, mislim da nam jedino preostaje, budemo li i dalje koristili mehanizme pregovaranja LGBTIQ+ zajednice i njezinih predstavnika, adresiranje upravo spomenutih pitanja – kako na adekvatan način riješiti socijalnu sliku LGBTIQ+ populacije. Sve bi ostalo, po mojem mišljenju, bilo gubljenje vremena.
 
Hrvatski LGBTIQ+ pokret dio je domaćeg civilnog sektora s kojim dijeli zajedničku povijest. On je u svojoj prvoj fazi obuhvaćao mnoga polja djelovanja: od uključivanja LGBTIQ+ građana u javni prostor i pozitivno konotiranih LGBTIQ+ tema u medijski diskurz, preko zakonske regulative i određenih administrativnih rješenja, sve do političke artikulacije i izvojevane borbe za institut životnog partnerstva. U tom segmentu borbe za osnovna ljudska prava, koja su u zapadno-liberalnom svijetu dosegla jednu prihvatljivu razinu, mislim da je LGBTIQ+ pokret u Hrvatskoj odradio dobar posao. Danas imamo visoku razinu prava, u obliku prava na životno partnerstvo koje je zapravo ekvivalent heteroseksualnom i heteronormativnom braku, osim kod posvajanja djece. Razina legislativne zaštite LGBTIQ+ osoba jest visoka. Naravno, sasvim je druga priča kako se ona provodi u praksi, ali to je zapravo druga tema koja se tiče generalnog načina na koji se svi propisi u realnosti provode.
 
Vjerujem da smo trenutno na raskršću na kojem LGBTIQ+ pokret mora otvoriti teme socijalnog tipa – npr. temu mlađe LGBTIQ+ populacije koja dolazi u Zagreb iz perifernih krajeva i nailazi na nemogućnost integracije u društvo te zapravo predstavlja nevidljive članove zajednice. Uz to, mislim da se LGBTIQ+ populacija nalazi u situaciji da mora stvoriti koalicije s drugim društvenim skupinama, što je zapravo uvijek bio dio povijesti LGBTIQ+ zajednice, ali mislim da to sada poprima neke konkretne forme te iziskuje radikalniju politizaciju.
Ne radi se samo o potrebama LGBTIQ+ zajednice i njezinih aktera u civilnom društvu, već o dužnosti svih članova društva da odrede vlastite političke pozicije prema državi, neovisno tko je na vlasti.
Ne radi se samo o potrebama LGBTIQ+ zajednice i njezinih aktera u civilnom društvu, već o dužnosti svih članova društva da odrede vlastite političke pozicije prema državi, neovisno tko je na vlasti.
 
Trenutno ne vidim politički subjekt koji bi ove aktere ujedinio, odnosno politički kišobran pod kojim bi se to moglo provesti. Bojim se da civilni sektor neće preći tu magičnu liniju koja ga odvaja od političkog polja jer bi to značilo odustajanje od nekog tipa vlastitog djelovanja. Nažalost, ono što je civilni sektor postao zadnjih godina rezultat je upravo ranijeg odmicanja uloge socijalne države u životu građana. Činjenica jest da je civilni sektor postao neka vrsta siromašne socijalne države. U tom smislu i civilni sektor mora odrediti vlastitu poziciju u društvu. No, mislim da i LGBTIQ+ zajednica također mora artikulirati vlastitu političku poziciju, u kontekstu ovih silnih turbulencija, osjećaja nesigurnosti i kriza.
 
U budućnosti bih volio vidjeti neku jasniju koaliciju koja predstavlja nešto više od urgentne kampanje, viđene već mnogo puta u trenucima krize – posljednji put kroz referendumsku kampanju „Protiv“. Zapravo se radi o flasteru – djelovanju koje je nužno, ali u konačnici treba postaviti pitanje kako se dugoročno postaviti prema određenim pitanjima, a to nije zadatak samo LGBTIQ+ zajednice i njezina aktivističkog dijela, nego i šireg civilnog sektora u Hrvatskoj. Dakle, mislim da civilni sektor i sektor koji se isključivo ili dominantno bavi LGBTIQ+ pravima, zapravo imaju ista pitanja na koja trebaju pronaći odgovore.
 

Bavi li se lijevi pokret u teoriji i praksi LGBTIQ+ pitanjima, odnosno postoje li primjeri zajedničke borbe?

Povijest ljevice i LGBTIQ+ pitanja je jedna duga priča koja se treba uvijek smještati u vlastite povijesne kontekste. No „borba za oslobođenje gejeva i lezbijki“ (kako se u svom povijesnom kontekstu – od kasnih šezdesetih na ovamo to nazivalo) svakako je dio lijevog emancipatornog naslijeđa, odnosno, ako nije – onda bi trebala biti. U Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi baš u to vrijeme nastaje „nova ljevica“, a paralelno s njom i LGBT pokret, što ih čini donekle povezanima ili dijelom istog kompleksa.
 
LGBTIQ+ zajednica jednako je pogođena teškom socijalnom situacijom kao i ostatak stanovništva. To što je dio LGBTIQ+ populacije uspio odskočiti na socijalnoj ljestvici, ne znači da je kapitalizam otvoren, i da potpuno emancipirajuće djeluje na cjelokupnu zajednicu.
To ima svoje konkretne efekte i nastavke i danas, kada dolazi do jačanja određenih lijevih političkih subjekata. Borba za prava LGBTIQ+ populacije predstavlja dio vrijednosti takve ljevice i trebalo bi inzistirati na tome. Pritom mislim na Laburističku stranku u Engleskoj nakon dolaska Jeremyja Corbyna, i različite lijeve stranke koje su novonastale ili postoje otprije, a tek su se sada politički emancipirale, te na pokrete koji nastaju u SAD-u i Kanadi. Što se tiče nekih drugih institucija ili mehanizama na ljevici, odnosno teorijske artikulacije LGBTIQ+ populacije, izdvojio bih ono što se danas u zapadnoj akademiji naziva queer marksizmom, a što predstavlja bitan (i dosad neprisutan) glas u analizama suvremenog kapitalizma.
 
Kapitalizam se prilagođava vlastitim potrebama i vlastitoj dinamici, i u tom se kontekstu, naravno, uvijek postavlja pitanje do koje je mjere kapitalizam zapravo pacifizirao LGBTIQ+ pokret. Jedan njegov dio doista se na neki način depolitizirao, no to se prije svega odnosi na dio populacije koji u tom sustavu zapravo ne osjeća njegove opresivne elemente. Možda je najbolji takav primjer već spomenuta inkluzija LGBTIQ+ populacije u liberalne ili desne stranke te u različite korporativne hijerarhije. No generalno, LGBTIQ+ zajednica jednako je pogođena teškom socijalnom situacijom kao i ostatak stanovništva. Dakle, to što je dio LGBTIQ+ populacije uspio odskočiti na socijalnoj ljestvici, ne znači da je kapitalizam otvoren, i da potpuno emancipirajuće djeluje na cjelokupnu zajednicu. Naposljetku, mislim da su novi pojmovi, novi jezik i novi oblik političkog organiziranja naša perspektiva u budućnosti.
 

Kakav odnos prema LGBTIQ+ populaciji očekujete od nove vlade?

Što se tiče formiranja nove Vlade i njihova odnosa prema LGBTIQ+ populaciji – mislim da treba biti oprezan, ali istovremeno ne histerizirati. Treba sačekati da vidimo kakva će Vlada biti, odnosno koji će sve politički akteri biti uključeni u novu saborsku većinu. Koja će biti funkcija predstavnika nacionalnih manjina te hoće li centraške stranke (HNS, a onda i HSS s postojećim “sekularno-republikanskim” vodstvom) i na koji način podržavati vladu? Iz današnje perspektive, koja još pati od puno upitnika, mislim da se neće ići na rušenje stečenih prava LGBTIQ+ populacije. Plenković se čini pragmatičnim briselskim birokratom kojemu ne treba takva vrsta političkih idiosinkrazija. Istovremeno, trebamo imati na umu širi europski kontekst, jačanje desnih pokreta, desnog civilnog sektora i stranaka. To se u nekom kratkoročnom periodu neće prelijevati na hrvatsku krajnju desnicu, koja, kako vidimo, ne može ništa ili može jako malo bez potpore HDZ-a. No oprez mora postojati, odnosno na umu trebamo imati i europski longue durée te njegove moguće manifestacije na Hrvatsku. Trenutno je najvažnija i najurgentnija priča vađenje iz ladice predmeta „abortus“ na Ustavnom sudu. To je ono čega se najviše bojim i nad čime strepim, a mislim da je strah opravdan ako povežemo ljude, stavove, katedre i sastav Ustavnog suda – što nije bog zna kako teško. Dovoljno je upisati par imena u Google.


Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 24.6.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.  

Posljednje pitanje sugovorniku je postavljeno naknadno, u kontekstu rujanske postizborne situacije u RH.

Vezani članci

  • 30. lipnja 2012. John D’Emilio: Kapitalizam i gej identitet

    Početkom mjeseca lipnja održane su dvije povorke ponosa – splitska i zagrebačka što je ponovno aktualiziralo rasprave o zakonskim i svakodnevnim životnim problemima na koje LGBT populacija nailazi. Ulice i javni prostor općenito – još jednom su pokazali da zločin i govor (iz) mržnje jest naša realnost koja nije dobila konkretan odgovor institucija vlasti. John […]

  • 31. siječnja 2016. Fotografija Bijele kuće obasjane reflektorima u duginim bojama u svrhu proslave legalizacije gej brakova 26. lipnja 2015. godine iz uvoda u post preuzeta je s Flickr računa Teda Eytana po Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci. U obranu gej brakova Kritike s radikalne ljevice kojima se negira važnost progresivnih unutarsistemskih pomaka, poput nedavno izborene legalizacije gej brakova u SAD-u, poticaj su autoru da naglasi realne materijalne prednosti koje takve promjene donose diskriminiranim skupinama, kao i otvaranje prostora za daljnju politizaciju unutar pratećih društvenih pokreta.
  • 19. travnja 2016. "Bacimo seksizam, rasizam i homofobiju u smeće" (izvor: commons.wikimedia.org). Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 21. kolovoza 2016. Kultni berlinski gej bar Eldorado zatvoren je 5. ožujka 1933. i pretvoren u lokalni štab Sturmabteilunga (izvor: wikipedia.org). Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta "Činjenica je da 'identiteti' imaju materijalnu osnovu u kapitalističkim procesima. A samo zato što su konstruirani (iz te materijalne osnove) ne znači da se naprosto radi o spontanim odgovorima na životnu situaciju iz koje izrastaju, koja se može modificirati ili odbaciti po volji. Dakle nije realistično reći nekome 'imaš pogrešan identitet; trebaš zapravo misliti o sebi kao o radniku'. Govoriti o kapitalizmu znači govoriti o sustavu jedinstva u različitosti, kompleksnog jedinstva strukturiranog antagonizmima. U bilo kojoj konkretnoj kapitalističkoj formaciji, snage koje se pojavljuju kao podrška opozicijskim i ljevičarskim borbama obično dolaze iz neke identitetske pozicije; a obično iz više od jedne identitetske pozicije, jer se linije antagonizma križaju, a polja politizacije preklapaju."
  • 21. rujna 2016. Gustave Doré, „Vagabonds sur le pont d'Alcantara, a Tolède“. (izvor) Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
  • 9. rujna 2016. Crvena zastava i stisnuta šaka na Prvomajskoj proslavi u Madridu 2006. godine (izvor: Soman prema Creative Commons licenci). Perspektive ljevice u Hrvatskoj Imajući u vidu da definicija ljevice u hrvatskoj politici odavno podrazumijeva „najmanje desnu“ parlamentarnu poziciju, predstoje nam još jedni u nizu parlamentarnih izbora nakon kojih ona neće imati saborske predstavnike. Time je naglašena diskrepancija između razvoja ljevice u oblastima teorijskog i medijskog rada u odnosu na političko organiziranje na terenu i konkretne političke borbe. U ovom prilogu donosimo analizu trenutnog stanja ljevice u Hrvatskoj, čime nastojimo otvoriti prostor za raspravu o njezinom daljnjem organizacijskom razvoju.
  • 18. veljače 2016. Fotografija iz uvoda u post preuzeta je s Facebook stranice Kazališta potlačenih. Kuje i drolje. Diskurs o ženama i seksualnosti u izvedbama scena Forum kazališta Analizirajući diskurs publike kroz više izvedbi četiriju scena kazališta potlačenih Forum grupe Luka Ritz fokusiranih na odnos prema ženskom tijelu i seksualnosti, autorica problematizira slojevite mehanizme funkcioniranja patrijarhalnih formacija i praksi "koje se rječnikom feminističke kritike društva nazivaju i kulturom silovanja. Diskurs o ženskoj seksualnosti, općeprihvaćeni koncept 'drolje', te korištenje impersonalnog oblika u govoru o nasilju, koji pretpostavlja da ono proizlazi iz ponašanja žrtve, direktno proizvode društvo u kojem se aktivno onemogućuje rješavanje problema rodno uvjetovanog nasilja. Ono se čak može i prepoznati, ali jedini se način reagiranja vidi u modifikaciji žrtvina ponašanja."
  • 3. srpnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Razgovor sa Sonjom Lokar

    Organizacija: Centar za ženske studije   Lokacija: Multimedijalni institut (net.kulturni klub MaMa), Preradovićeva 18, Zagreb   Datum održavanja: 20.5.2016. od 18 do 20h   Moderira: Ankica Čakardić   Obrazovni program Centra za ženske studije u petak, 20. svibnja završava još jednu nastavnu godinu. Dvosemestralni studij zaključujemo velikim kolegijem Feministička kritika političke ekonomije u okviru kojega […]

  • 27. listopada 2015.
    Featured Video Play Icon
    Značenje pojma “prekarijat”

    Lokacija: Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Ilica 85, 11h, 13.5.2015.   “Zašto su naši životi danas toliko nesigurni? Što se dogodilo s poslijeratnim društvenim ugovorom? Zašto radnički pokret ne uspijeva preokrenuti njegovo propadanje? Pojam prekarijata u svojim dominantnim formulacijama pruža odgovor na ova pitanja. Njime se hoće reći da promjene na tržištima rada, u klasnim formacijama […]

  • 18. srpnja 2016. Izvor: Maciej Lewandowski @ Flickr Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 31. svibnja 2015. Izvor: tomislav medak @ Flickr Moramo naučiti „promišljati državu“ U današnje su vrijeme borbe za zajednička dobra i prosvjedi protiv mjera štednje mizanscena svakodnevice. Desnica preuzima glavnu riječ u mnogim zemljama, pa tako i u Velikoj Britaniji. Autorica u svom kratkom odgovoru na pitanje "Kako izgleda budućnost socijalizma?" ukazuje na potrebu da se iznova promisli uloga države: "Budućnost socijalizma izgledat će kao kombinacija ekonomskog upravljanja, brige o okolišu, brige za drugoga, uvažavanja diferencijalnih potreba te spremnosti da se prihvati kako je svijet utemeljen na kolektivnosti neusporedivo zanimljiviji i uzbudljiviji od onoga koji je utemeljen na stjecanju i izolaciji."
  • 14. lipnja 2015. Nancy Fraser: Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga vratiti natrag

    “Bojim se da se pokret za oslobođenje žena okrutnom igrom sudbine zapleo u opasnu vezu s neoliberalnim stremljenjima ka izgradnji slobodnotržišnog društva. Time bi se moglo objasniti kako je došlo do toga da se feminističke ideje, koje su svojevremeno bile dio radikalnog pogleda na svijet, sve više pojavljuju izražene u individualističkim terminima. Dok su feministkinje […]

  • 12. lipnja 2016. Fašističko uništavanje sjedišta sindikata CGL, Rim, 1922. godine (izvor). Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 28. lipnja 2016. Talijanski fašisti prilikom tzv. Marša na Rim, 1922. godine (izvor). Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve