Nancy Fraser: Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga vratiti natrag

“Bojim se da se pokret za oslobođenje žena okrutnom igrom sudbine zapleo u opasnu vezu s neoliberalnim stremljenjima ka izgradnji slobodnotržišnog društva. Time bi se moglo objasniti kako je došlo do toga da se feminističke ideje, koje su svojevremeno bile dio radikalnog pogleda na svijet, sve više pojavljuju izražene u individualističkim terminima. Dok su feministkinje nekoć kritizirale društvo koje promiče karijerizam, danas savjetuju ženama da se moraju „prilagoditi“. Pokret koji je nekada prioritetizirao društvenu solidarnost, danas slavi žensko poduzetništvo. Perspektiva koja je nekoć vrednovala „brigu“ i međuzavisnost danas potiče individualno napredovanje i meritokraciju.”


Pokret koji je započeo kao kritika kapitalističkog izrabljivanja danas sa svojim ključnim idejama doprinosi najnovijoj neoliberalnoj fazi kapitalizma


Kao feministkinja, oduvijek sam pretpostavljala da boreći se za emancipaciju žena gradim bolji svijet – egalitarniji, pravedniji i slobodniji svijet. No u zadnje sam se vrijeme počela zabrinjavati da ideali koje su izborile feministkinje služe posve drugačijim ciljevima. Osobito me brine činjenica da naša kritika seksizma danas nudi opravdanje za nove oblike nejednakosti i eksploatacije.

Bojim se da se pokret za oslobođenje žena okrutnom igrom sudbine zapleo u opasnu vezu s neoliberalnim stremljenjima ka izgradnji slobodnotržišnog društva. Time bi se moglo objasniti kako je došlo do toga da se feminističke ideje, koje su svojevremeno bile dio radikalnog pogleda na svijet, sve više pojavljuju izražene u individualističkim terminima. Dok su feministkinje nekoć kritizirale društvo koje promiče karijerizam, danas savjetuju ženama da se moraju „prilagoditi“ („lean in“). Pokret koji je nekada prioritetizirao društvenu solidarnost, danas slavi žensko poduzetništvo. Perspektiva koja je nekoć vrednovala „brigu“ i međuzavisnost danas potiče individualno napredovanje i meritokraciju.

Iza ovog preokreta stoji dubinska promjena u karakteru kapitalizma. Državno-upravljani kapitalizam poslijeratnog razdoblja ustupio je mjesto novom obliku kapitalizma – „deorganiziranom“, globaliziranom, neoliberalnom. Feminizam drugog vala pojavio se kao kritika prvog tipa, ali je postao sluškinja drugome.

S vremenskim odmakom, danas možemo vidjeti da je pokret za žensko oslobođenje istodobno ukazao na dvije različite moguće budućnosti. U prvom scenariju, nagovijestio je svijet u kojem je rodna emancipacija išla ruku pod ruku s participatornom demokracijom i društvenom solidarnosti; u drugome je obećavao novi oblik liberalizma, koji bi – kako ženama, tako i muškarcima – bio u stanju osigurati blagodati individualne autonomije, povećanog izbora i meritokratskog napretka. U tom je smislu drugi val feminizma bio ambivalentan. Budući da je bio kompatibilan s bilo kojim od ove dvije različite vizije društva, bio je podložan dvama različitim povijesnim elaboracijama.

S moje točke gledišta, feministička ambivalentnost u posljednjih je nekoliko godina riješena u korist ovog drugog, liberalno-individualističkog scenarija – no ne zato što smo bile pasivne žrtve neoliberalne zavodljivosti. Naprotiv, trima važnim idejama smo same pridonijele tom razvoju.

Jedan od doprinosa bila je kritika „obiteljske plaće“: ideala obitelji u kojoj je muškarac privređivač, a žena domaćica koji je bio ključan za državno-organizirani kapitalizam. Feministička kritika tog ideala sada pruža legitimitet „fleksibilnog kapitalizma“. Naposljetku, ovaj se oblik kapitalizma u velikoj mjeri oslanja na ženski plaćeni rad, osobito niske nadnice u sektoru usluga i proizvodnje, koji ne obavljaju samo mlade neudane žene, već i udane žene, te žene s djecom; ne samo rasizirane žene, već žene gotovo svih nacionalnosti i etnicitetâ. Kako su žene preplavile tržište rada diljem svijeta, ideal obiteljske plaće iz državno organiziranog kapitalizma zamijenjen je novijom, modernijom normom – koju je feminizam, izgleda, sankcionirao – koja podrazumijeva obitelj s dva privređivača.

Čini se kako je nebitno što realnost na kojoj se temelji novi ideal podrazumijeva bijedne razine plaća, smanjenu sigurnost zaposlenja, pad životnog standarda, strelovit porast broja radnih sati po kućanstvu koje se mora odraditi za nadnice, povećanje dvostrukih smjena – danas često i trostrukih ili četverostrukih smjena – te porast siromaštva, sve češće koncentriran u domaćinstvima u kojima je žena glava obitelji. Neoliberalizam pretvara željezo u zlato razrađujući narativ ženskog osnaživanja. Pozivajući se na feminističku kritiku obiteljske plaće ne bi li opravdao eksploataciju, upregnuo je san o ženskoj emancipaciji u pogon akumulacije kapitala.

Feminizam je dao i drugi doprinos neoliberalnom etosu. U razdoblju državno organiziranog kapitalizma, s pravom smo kritizirali suženu političku viziju koja je bila tako intenzivno usmjerena na klasnu nejednakost da joj je uspjelo previdjeti „ne-ekonomske“ nepravde kao što su nasilje u obitelji, seksualno zlostavljanje i reproduktivno ugnjetavanje. Odbacujući „ekonomizam“ i politizirajući „osobno“, feministkinje su proširile politički program ne bi li osporile status hijerarhija utemeljenih na kulturnim konstrukcijama rodne razlike. Rezultat je trebao dovesti do proširenja polja borbe za pravdu tako da se obuhvati i kulturu i ekonomiju. No, stvarni je rezultat bio jednostrana usredotočenost na „rodni identitet“ nauštrb egzistencijalnih pitanja. Još gore, feministički zaokret prema politikama identiteta preskladno se uklopio s rastućim neoliberalizmom, koji je prije svega stremio tome da potisne svako sjećanje na društvenu jednakost. U suštini, apsolutizirale smo kritiku kulturnog seksizma upravo u trenutku kada su okolnosti zahtijevale posvećivanje udvostručene pozornosti kritici političke ekonomije.

U konačnici, feminizam je neoliberalizmu doprinijeo i trećom idejom: kritikom paternalizma države blagostanja. Iako je ta kritika nedvojbeno bila progresivna tijekom razdoblja državno organiziranog kapitalizma, ona se u međuvremenu spojila s neoliberalnim ratom protiv ‘države kao dadilje’ i njegovim odnedavnim ciničnim prihvaćanjem nevladinih organizacija. Znakovit primjer su „mikrokrediti“ – program malih bankovnih zajmova siromašnim ženama na Globalnom Jugu. Predstavljen kao osnažujuća alternativa ‘odozdo’ – za razliku od državnih projekata koji dolaze ‘odozgo’ i prepuni su birokracije – mikrokredite se promiče kao feministički protulijek za osiromašenost i podčinjenost žena. Međutim, ono što se propušta spomenuti jest uznemirujuća podudarnost: mikrokrediti su se razgranali upravo kada su države napustile makrostrukturne napore u borbi protiv siromaštva, napore koje kreditiranje na maloj skali nikako ne može zamijeniti. Dakle, i u ovom slučaju su feminističke ideje upotrijebljene od strane neoliberalizma. Perspektiva koja je originalno bila usmjerena na demokratiziranje državne moći kako bi se osnažilo građane, sada se koristi kako bi se legitimiralo marketizaciju i povlačenje države.

U svim ovim slučajevima, feministička ambivalentnost bila je razriješena u korist (neo)liberalnog individualizma. Međutim, drugi, solidarni scenarij, možda je još uvijek na životu. Aktualna kriza pruža priliku da se još jednom počnemo baviti njime, povezujući iznova san o ženskom oslobođenju s vizijom solidarnog društva. U tu svrhu, feministkinje moraju prekinuti svoju opasnu vezu s neoliberalizmom i povratiti naša tri ‘doprinosa’ za naše vlastite ciljeve.

Prvo bismo mogli razbiti prividnu vezu između naše kritike obiteljske plaće i fleksibilnog kapitalizma, tako da se zauzmemo za oblik življenja koji pomiče naglasak s plaćenog rada i vrednuje neplaćene aktivnosti, ukljućujući, no ne isključivo – rad na skrbi za druge. Kao drugo, moramo prekinuti vezu između naše kritike ekonomizma i politika identiteta, tako da integriramo borbu za transformaciju statusnog poretka koji se temelji na maskulinim kulturnim vrijednostima s borbom za ekonomsku pravdu. I konačno, moramo presjeći lažnu vezu između naše kritike birokracije i slobodnotržišnog fundamentalizma, tako što ćemo se iznova zaogrnuti plaštom participativne demokracije kao sredstva za jačanje moći javnosti koje je potrebno kako bi se zauzdalo kapital u svrhu pravde.


S engleskog prevela Karolina Hrga



Fotografija Nancy Fraser je preuzeta s college-etudesmondiales.org i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.
  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicama, ne šefovima Ministarstvo rada Trumpove administracije početkom je prosinca najavilo vraćanje kolektivnih napojnica u restoransku industriju. Ako se predložena izmjena, stavljena na javnu raspravu do 5. veljače 2018., usvoji, dovest će na sam rub egzistencije konobare/ice, odnosno radnike/ce koji/e rade za napojnice, a već primaju substandardne nadnice koje često idu ispod propisanog minimuma. Autorica ukazuje na posljedice koje će izmjena pravilnika, pod krinkom pravedne raspodjele napojnica, donijeti najugroženijem dijelu radništva u uslužnim djelatnostima.
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje Historijski, kao i suvremeni razlozi izostanka kontinuiteta snažnog, organiziranog i politički artikuliranog radništva, neprestano otvaraju niz prijepora oko utjecaja vladajuće ideologije na radnički pristanak na eksploataciju. Donosimo prijevod teksta u kojem Tibor Rutar ukazuje na stranputice proizašle iz Althusserove interpretacije Gramscijeva koncepta hegemonije, koju do danas nastavljaju brojni utjecajni postmarksistički i postkolonijalni teoretičari. Autor radi jasan zaokret prema materijalističkom čitanju Gramscija, koje ideologiju i pristanak temelji u interesima eksploatiranih, ocrtavajući zablude kulturalističke optike i njezine oslonjenosti na totalitarizirajući učinak ideologije kao razloga za izostanak revolucionarnog subjekta promjene.
  • 31. prosinca 2017. #YoSoy132 prosvjedi na ulicama Guadalajare u vrijeme predsjedničkih izbora 2012. protiv kandidata Institucionalne revolucionarne stranke (Partido Revolucionario Institucional, PRI) Enriquea Peñe Nietoa, aktualnog predsjednika Meksika. (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra U polemičkom osvrtu na esej Johna Judisa „Socijalizam koji je danas potreban Americi“, Joseph M. Schwartz i Bhaskar Sunkara historiziraju različite modele socijaldemokracije i ukazuju na njihove sustavne manjkavosti u obrani država blagostanja. Kao nadopunu reformističkim nastojanjima socijaldemokrata okupljenih oko Bernija Sandersa, upozoravaju na štrajk kapitala kao oružje kojim se vladajuća klasa opire značajnijim promjenama kapitalističkog ustroja te ukazuju na potrebu izgradnje militantnog radničkog pokreta i masovnog socijalističkog fronta, na putu prema izgradnji demokratske socijalističke ekonomije, koja će u svojim temeljima prije svega imati drugačije vlasničke i upravljačke odnose.
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve