Nancy Fraser: Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga vratiti natrag

“Bojim se da se pokret za oslobođenje žena okrutnom igrom sudbine zapleo u opasnu vezu s neoliberalnim stremljenjima ka izgradnji slobodnotržišnog društva. Time bi se moglo objasniti kako je došlo do toga da se feminističke ideje, koje su svojevremeno bile dio radikalnog pogleda na svijet, sve više pojavljuju izražene u individualističkim terminima. Dok su feministkinje nekoć kritizirale društvo koje promiče karijerizam, danas savjetuju ženama da se moraju „prilagoditi“. Pokret koji je nekada prioritetizirao društvenu solidarnost, danas slavi žensko poduzetništvo. Perspektiva koja je nekoć vrednovala „brigu“ i međuzavisnost danas potiče individualno napredovanje i meritokraciju.”


Pokret koji je započeo kao kritika kapitalističkog izrabljivanja danas sa svojim ključnim idejama doprinosi najnovijoj neoliberalnoj fazi kapitalizma


Kao feministkinja, oduvijek sam pretpostavljala da boreći se za emancipaciju žena gradim bolji svijet – egalitarniji, pravedniji i slobodniji svijet. No u zadnje sam se vrijeme počela zabrinjavati da ideali koje su izborile feministkinje služe posve drugačijim ciljevima. Osobito me brine činjenica da naša kritika seksizma danas nudi opravdanje za nove oblike nejednakosti i eksploatacije.

Bojim se da se pokret za oslobođenje žena okrutnom igrom sudbine zapleo u opasnu vezu s neoliberalnim stremljenjima ka izgradnji slobodnotržišnog društva. Time bi se moglo objasniti kako je došlo do toga da se feminističke ideje, koje su svojevremeno bile dio radikalnog pogleda na svijet, sve više pojavljuju izražene u individualističkim terminima. Dok su feministkinje nekoć kritizirale društvo koje promiče karijerizam, danas savjetuju ženama da se moraju „prilagoditi“ („lean in“). Pokret koji je nekada prioritetizirao društvenu solidarnost, danas slavi žensko poduzetništvo. Perspektiva koja je nekoć vrednovala „brigu“ i međuzavisnost danas potiče individualno napredovanje i meritokraciju.

Iza ovog preokreta stoji dubinska promjena u karakteru kapitalizma. Državno-upravljani kapitalizam poslijeratnog razdoblja ustupio je mjesto novom obliku kapitalizma – „deorganiziranom“, globaliziranom, neoliberalnom. Feminizam drugog vala pojavio se kao kritika prvog tipa, ali je postao sluškinja drugome.

S vremenskim odmakom, danas možemo vidjeti da je pokret za žensko oslobođenje istodobno ukazao na dvije različite moguće budućnosti. U prvom scenariju, nagovijestio je svijet u kojem je rodna emancipacija išla ruku pod ruku s participatornom demokracijom i društvenom solidarnosti; u drugome je obećavao novi oblik liberalizma, koji bi – kako ženama, tako i muškarcima – bio u stanju osigurati blagodati individualne autonomije, povećanog izbora i meritokratskog napretka. U tom je smislu drugi val feminizma bio ambivalentan. Budući da je bio kompatibilan s bilo kojim od ove dvije različite vizije društva, bio je podložan dvama različitim povijesnim elaboracijama.

S moje točke gledišta, feministička ambivalentnost u posljednjih je nekoliko godina riješena u korist ovog drugog, liberalno-individualističkog scenarija – no ne zato što smo bile pasivne žrtve neoliberalne zavodljivosti. Naprotiv, trima važnim idejama smo same pridonijele tom razvoju.

Jedan od doprinosa bila je kritika „obiteljske plaće“: ideala obitelji u kojoj je muškarac privređivač, a žena domaćica koji je bio ključan za državno-organizirani kapitalizam. Feministička kritika tog ideala sada pruža legitimitet „fleksibilnog kapitalizma“. Naposljetku, ovaj se oblik kapitalizma u velikoj mjeri oslanja na ženski plaćeni rad, osobito niske nadnice u sektoru usluga i proizvodnje, koji ne obavljaju samo mlade neudane žene, već i udane žene, te žene s djecom; ne samo rasizirane žene, već žene gotovo svih nacionalnosti i etnicitetâ. Kako su žene preplavile tržište rada diljem svijeta, ideal obiteljske plaće iz državno organiziranog kapitalizma zamijenjen je novijom, modernijom normom – koju je feminizam, izgleda, sankcionirao – koja podrazumijeva obitelj s dva privređivača.

Čini se kako je nebitno što realnost na kojoj se temelji novi ideal podrazumijeva bijedne razine plaća, smanjenu sigurnost zaposlenja, pad životnog standarda, strelovit porast broja radnih sati po kućanstvu koje se mora odraditi za nadnice, povećanje dvostrukih smjena – danas često i trostrukih ili četverostrukih smjena – te porast siromaštva, sve češće koncentriran u domaćinstvima u kojima je žena glava obitelji. Neoliberalizam pretvara željezo u zlato razrađujući narativ ženskog osnaživanja. Pozivajući se na feminističku kritiku obiteljske plaće ne bi li opravdao eksploataciju, upregnuo je san o ženskoj emancipaciji u pogon akumulacije kapitala.

Feminizam je dao i drugi doprinos neoliberalnom etosu. U razdoblju državno organiziranog kapitalizma, s pravom smo kritizirali suženu političku viziju koja je bila tako intenzivno usmjerena na klasnu nejednakost da joj je uspjelo previdjeti „ne-ekonomske“ nepravde kao što su nasilje u obitelji, seksualno zlostavljanje i reproduktivno ugnjetavanje. Odbacujući „ekonomizam“ i politizirajući „osobno“, feministkinje su proširile politički program ne bi li osporile status hijerarhija utemeljenih na kulturnim konstrukcijama rodne razlike. Rezultat je trebao dovesti do proširenja polja borbe za pravdu tako da se obuhvati i kulturu i ekonomiju. No, stvarni je rezultat bio jednostrana usredotočenost na „rodni identitet“ nauštrb egzistencijalnih pitanja. Još gore, feministički zaokret prema politikama identiteta preskladno se uklopio s rastućim neoliberalizmom, koji je prije svega stremio tome da potisne svako sjećanje na društvenu jednakost. U suštini, apsolutizirale smo kritiku kulturnog seksizma upravo u trenutku kada su okolnosti zahtijevale posvećivanje udvostručene pozornosti kritici političke ekonomije.

U konačnici, feminizam je neoliberalizmu doprinijeo i trećom idejom: kritikom paternalizma države blagostanja. Iako je ta kritika nedvojbeno bila progresivna tijekom razdoblja državno organiziranog kapitalizma, ona se u međuvremenu spojila s neoliberalnim ratom protiv ‘države kao dadilje’ i njegovim odnedavnim ciničnim prihvaćanjem nevladinih organizacija. Znakovit primjer su „mikrokrediti“ – program malih bankovnih zajmova siromašnim ženama na Globalnom Jugu. Predstavljen kao osnažujuća alternativa ‘odozdo’ – za razliku od državnih projekata koji dolaze ‘odozgo’ i prepuni su birokracije – mikrokredite se promiče kao feministički protulijek za osiromašenost i podčinjenost žena. Međutim, ono što se propušta spomenuti jest uznemirujuća podudarnost: mikrokrediti su se razgranali upravo kada su države napustile makrostrukturne napore u borbi protiv siromaštva, napore koje kreditiranje na maloj skali nikako ne može zamijeniti. Dakle, i u ovom slučaju su feminističke ideje upotrijebljene od strane neoliberalizma. Perspektiva koja je originalno bila usmjerena na demokratiziranje državne moći kako bi se osnažilo građane, sada se koristi kako bi se legitimiralo marketizaciju i povlačenje države.

U svim ovim slučajevima, feministička ambivalentnost bila je razriješena u korist (neo)liberalnog individualizma. Međutim, drugi, solidarni scenarij, možda je još uvijek na životu. Aktualna kriza pruža priliku da se još jednom počnemo baviti njime, povezujući iznova san o ženskom oslobođenju s vizijom solidarnog društva. U tu svrhu, feministkinje moraju prekinuti svoju opasnu vezu s neoliberalizmom i povratiti naša tri ‘doprinosa’ za naše vlastite ciljeve.

Prvo bismo mogli razbiti prividnu vezu između naše kritike obiteljske plaće i fleksibilnog kapitalizma, tako da se zauzmemo za oblik življenja koji pomiče naglasak s plaćenog rada i vrednuje neplaćene aktivnosti, ukljućujući, no ne isključivo – rad na skrbi za druge. Kao drugo, moramo prekinuti vezu između naše kritike ekonomizma i politika identiteta, tako da integriramo borbu za transformaciju statusnog poretka koji se temelji na maskulinim kulturnim vrijednostima s borbom za ekonomsku pravdu. I konačno, moramo presjeći lažnu vezu između naše kritike birokracije i slobodnotržišnog fundamentalizma, tako što ćemo se iznova zaogrnuti plaštom participativne demokracije kao sredstva za jačanje moći javnosti koje je potrebno kako bi se zauzdalo kapital u svrhu pravde.


S engleskog prevela Karolina Hrga



Fotografija Nancy Fraser je preuzeta s college-etudesmondiales.org i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).
  • 8. ožujka 2017. Noćni marš - 8. mart,  2016. godine, Zagreb (Kristina Josić/Libela) Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 1. ožujka 2017. Clara Zetkin, crtež Roberta Diedrichsa (izvor: Krückstock, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.

Plenum FFZG

pogledaj sve

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve