Nancy Fraser: Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga vratiti natrag

“Bojim se da se pokret za oslobođenje žena okrutnom igrom sudbine zapleo u opasnu vezu s neoliberalnim stremljenjima ka izgradnji slobodnotržišnog društva. Time bi se moglo objasniti kako je došlo do toga da se feminističke ideje, koje su svojevremeno bile dio radikalnog pogleda na svijet, sve više pojavljuju izražene u individualističkim terminima. Dok su feministkinje nekoć kritizirale društvo koje promiče karijerizam, danas savjetuju ženama da se moraju „prilagoditi“. Pokret koji je nekada prioritetizirao društvenu solidarnost, danas slavi žensko poduzetništvo. Perspektiva koja je nekoć vrednovala „brigu“ i međuzavisnost danas potiče individualno napredovanje i meritokraciju.”


Pokret koji je započeo kao kritika kapitalističkog izrabljivanja danas sa svojim ključnim idejama doprinosi najnovijoj neoliberalnoj fazi kapitalizma


Kao feministkinja, oduvijek sam pretpostavljala da boreći se za emancipaciju žena gradim bolji svijet – egalitarniji, pravedniji i slobodniji svijet. No u zadnje sam se vrijeme počela zabrinjavati da ideali koje su izborile feministkinje služe posve drugačijim ciljevima. Osobito me brine činjenica da naša kritika seksizma danas nudi opravdanje za nove oblike nejednakosti i eksploatacije.

Bojim se da se pokret za oslobođenje žena okrutnom igrom sudbine zapleo u opasnu vezu s neoliberalnim stremljenjima ka izgradnji slobodnotržišnog društva. Time bi se moglo objasniti kako je došlo do toga da se feminističke ideje, koje su svojevremeno bile dio radikalnog pogleda na svijet, sve više pojavljuju izražene u individualističkim terminima. Dok su feministkinje nekoć kritizirale društvo koje promiče karijerizam, danas savjetuju ženama da se moraju „prilagoditi“ („lean in“). Pokret koji je nekada prioritetizirao društvenu solidarnost, danas slavi žensko poduzetništvo. Perspektiva koja je nekoć vrednovala „brigu“ i međuzavisnost danas potiče individualno napredovanje i meritokraciju.

Iza ovog preokreta stoji dubinska promjena u karakteru kapitalizma. Državno-upravljani kapitalizam poslijeratnog razdoblja ustupio je mjesto novom obliku kapitalizma – „deorganiziranom“, globaliziranom, neoliberalnom. Feminizam drugog vala pojavio se kao kritika prvog tipa, ali je postao sluškinja drugome.

S vremenskim odmakom, danas možemo vidjeti da je pokret za žensko oslobođenje istodobno ukazao na dvije različite moguće budućnosti. U prvom scenariju, nagovijestio je svijet u kojem je rodna emancipacija išla ruku pod ruku s participatornom demokracijom i društvenom solidarnosti; u drugome je obećavao novi oblik liberalizma, koji bi – kako ženama, tako i muškarcima – bio u stanju osigurati blagodati individualne autonomije, povećanog izbora i meritokratskog napretka. U tom je smislu drugi val feminizma bio ambivalentan. Budući da je bio kompatibilan s bilo kojim od ove dvije različite vizije društva, bio je podložan dvama različitim povijesnim elaboracijama.

S moje točke gledišta, feministička ambivalentnost u posljednjih je nekoliko godina riješena u korist ovog drugog, liberalno-individualističkog scenarija – no ne zato što smo bile pasivne žrtve neoliberalne zavodljivosti. Naprotiv, trima važnim idejama smo same pridonijele tom razvoju.

Jedan od doprinosa bila je kritika „obiteljske plaće“: ideala obitelji u kojoj je muškarac privređivač, a žena domaćica koji je bio ključan za državno-organizirani kapitalizam. Feministička kritika tog ideala sada pruža legitimitet „fleksibilnog kapitalizma“. Naposljetku, ovaj se oblik kapitalizma u velikoj mjeri oslanja na ženski plaćeni rad, osobito niske nadnice u sektoru usluga i proizvodnje, koji ne obavljaju samo mlade neudane žene, već i udane žene, te žene s djecom; ne samo rasizirane žene, već žene gotovo svih nacionalnosti i etnicitetâ. Kako su žene preplavile tržište rada diljem svijeta, ideal obiteljske plaće iz državno organiziranog kapitalizma zamijenjen je novijom, modernijom normom – koju je feminizam, izgleda, sankcionirao – koja podrazumijeva obitelj s dva privređivača.

Čini se kako je nebitno što realnost na kojoj se temelji novi ideal podrazumijeva bijedne razine plaća, smanjenu sigurnost zaposlenja, pad životnog standarda, strelovit porast broja radnih sati po kućanstvu koje se mora odraditi za nadnice, povećanje dvostrukih smjena – danas često i trostrukih ili četverostrukih smjena – te porast siromaštva, sve češće koncentriran u domaćinstvima u kojima je žena glava obitelji. Neoliberalizam pretvara željezo u zlato razrađujući narativ ženskog osnaživanja. Pozivajući se na feminističku kritiku obiteljske plaće ne bi li opravdao eksploataciju, upregnuo je san o ženskoj emancipaciji u pogon akumulacije kapitala.

Feminizam je dao i drugi doprinos neoliberalnom etosu. U razdoblju državno organiziranog kapitalizma, s pravom smo kritizirali suženu političku viziju koja je bila tako intenzivno usmjerena na klasnu nejednakost da joj je uspjelo previdjeti „ne-ekonomske“ nepravde kao što su nasilje u obitelji, seksualno zlostavljanje i reproduktivno ugnjetavanje. Odbacujući „ekonomizam“ i politizirajući „osobno“, feministkinje su proširile politički program ne bi li osporile status hijerarhija utemeljenih na kulturnim konstrukcijama rodne razlike. Rezultat je trebao dovesti do proširenja polja borbe za pravdu tako da se obuhvati i kulturu i ekonomiju. No, stvarni je rezultat bio jednostrana usredotočenost na „rodni identitet“ nauštrb egzistencijalnih pitanja. Još gore, feministički zaokret prema politikama identiteta preskladno se uklopio s rastućim neoliberalizmom, koji je prije svega stremio tome da potisne svako sjećanje na društvenu jednakost. U suštini, apsolutizirale smo kritiku kulturnog seksizma upravo u trenutku kada su okolnosti zahtijevale posvećivanje udvostručene pozornosti kritici političke ekonomije.

U konačnici, feminizam je neoliberalizmu doprinijeo i trećom idejom: kritikom paternalizma države blagostanja. Iako je ta kritika nedvojbeno bila progresivna tijekom razdoblja državno organiziranog kapitalizma, ona se u međuvremenu spojila s neoliberalnim ratom protiv ‘države kao dadilje’ i njegovim odnedavnim ciničnim prihvaćanjem nevladinih organizacija. Znakovit primjer su „mikrokrediti“ – program malih bankovnih zajmova siromašnim ženama na Globalnom Jugu. Predstavljen kao osnažujuća alternativa ‘odozdo’ – za razliku od državnih projekata koji dolaze ‘odozgo’ i prepuni su birokracije – mikrokredite se promiče kao feministički protulijek za osiromašenost i podčinjenost žena. Međutim, ono što se propušta spomenuti jest uznemirujuća podudarnost: mikrokrediti su se razgranali upravo kada su države napustile makrostrukturne napore u borbi protiv siromaštva, napore koje kreditiranje na maloj skali nikako ne može zamijeniti. Dakle, i u ovom slučaju su feminističke ideje upotrijebljene od strane neoliberalizma. Perspektiva koja je originalno bila usmjerena na demokratiziranje državne moći kako bi se osnažilo građane, sada se koristi kako bi se legitimiralo marketizaciju i povlačenje države.

U svim ovim slučajevima, feministička ambivalentnost bila je razriješena u korist (neo)liberalnog individualizma. Međutim, drugi, solidarni scenarij, možda je još uvijek na životu. Aktualna kriza pruža priliku da se još jednom počnemo baviti njime, povezujući iznova san o ženskom oslobođenju s vizijom solidarnog društva. U tu svrhu, feministkinje moraju prekinuti svoju opasnu vezu s neoliberalizmom i povratiti naša tri ‘doprinosa’ za naše vlastite ciljeve.

Prvo bismo mogli razbiti prividnu vezu između naše kritike obiteljske plaće i fleksibilnog kapitalizma, tako da se zauzmemo za oblik življenja koji pomiče naglasak s plaćenog rada i vrednuje neplaćene aktivnosti, ukljućujući, no ne isključivo – rad na skrbi za druge. Kao drugo, moramo prekinuti vezu između naše kritike ekonomizma i politika identiteta, tako da integriramo borbu za transformaciju statusnog poretka koji se temelji na maskulinim kulturnim vrijednostima s borbom za ekonomsku pravdu. I konačno, moramo presjeći lažnu vezu između naše kritike birokracije i slobodnotržišnog fundamentalizma, tako što ćemo se iznova zaogrnuti plaštom participativne demokracije kao sredstva za jačanje moći javnosti koje je potrebno kako bi se zauzdalo kapital u svrhu pravde.


S engleskog prevela Karolina Hrga



Fotografija Nancy Fraser je preuzeta s college-etudesmondiales.org i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve