Izgradnja širokih koalicija

Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Povorka ponosa u Zagrebu 2016. godine (izvor).
Povorka ponosa u Zagrebu 2016. godine (izvor).

Iz aktivističke perspektive, kakvo je stanje LGBTIQ+ pokreta u Hrvatskoj i što za LGBTIQ+ pokret na ovim prostorima znači antifašistička borba?

Uzmemo li u obzir tendenciju, primjerice američkih modela LGBTIQ+ pokreta prema komercijalizaciji, mejnstrimizaciji i depolitizaciji, u Hrvatskoj je LGBTIQ+ pokret prilično politički osviješten i jasno promovira načela za koja se zalaže ljevica – antifašizam, solidarnost, feminizam, a u zadnjih nekoliko Prideova u gotovo svakom proglasu spominju se radnici i borba za radnička prava. Povorka ponosa, po kojoj je LGBTIQ+ pokret u Hrvatskoj i danas najvidljiviji, tijekom godina je postala tradicionalno mjesto okupljanja ljevice. Među nekoliko tisuća, koliko ih obično pohađa ovaj događaj, dolaze i ljudi koji nisu dio nekog tipa „organizirane“ ljevice, već se naprosto pronalaze među spomenutim načelima i dolaze dati podršku. Šira podrška nije slučajna i vidljivo je da su u nju LGBTIQ+ aktivisti/kinje sustavno i puno ulagali tokom godina, a istovremeno je izrazito bitna jer uspijeva zahvatiti i „politizirati“ širok spektar ljudi koji inače nemaju priliku ni platformu za političko djelovanje.

Također, gledajući iz aktivističke perspektive, važno je ukazati na činjenicu da je Zagreb Pride proteklih godina u organizacijske odbore Povorke ponosa redovito uključivao nove aktiviste/kinje koji su kreirali program, što je izrazito bitno za širinu i održivost svega onoga što se želi nazvati pokretom, no istovremeno organizacijski nije nimalo lako izvesti, stoga se možemo samo nadati da će se dobra praksa nastaviti i u budućnosti. Dakle, čini mi se da je pokret političan u svojoj srži, što ne znači da nije podložan kritici, no kritika isto tako donekle uvijek ovisi o našim očekivanjima. Ne treba zaboraviti ni da mjera do koje je nešto razvijeno uvelike ovisi o trenutnoj fazi izgradnje pokreta, kontekstu u kojem je nastao, alternativi koja (ni)je na raspolaganju itd.

Je li se moguće oduprijeti strategijama depolitizacije prosvjednih akcija?

„Depolitizirane“ prosvjedne akcije nisu moguće. Može se raditi eventualno o onima čiji nosioci – pogotovo danas zbog nametnutog tehnokratskog diskursa političkih elita koje se nastoje prikazati kao politički neutralne – taktički procjenjuju vlastitu snagu i prilagođavaju svoje zahtjeve dominantnom diskursu ili se s njime potpuno suživljavaju. S druge strane, mislim da politizaciju nije jednostavno objasniti ni izvesti. Ona bi trebala predstavljati neku vrstu iskoraka od dominantne političke paradigme, pri čemu je jasno da se radi o procesu koji zahtijeva dugoročni rad i osvještavanje, edukaciju, izgradnju kapaciteta preko konkretnih akcija itd. Možda ponekad u tom procesu znamo biti nestrpljivi. Recimo, spremni smo neko djelovanje odbaciti kao nepolitično ili nedovoljno politično jer ne obuhvaća sustavnu političku kritiku. Pritom zanemarujemo njegov razvojni kontekst te dominantnu političku paradigmu i odnose društvenih snaga, ne uzimajući u obzir da većina ljudi (pogotovo izvan urbanih centara gdje postoji jako malo organiziranih političkih struktura, naročito lijevih) ne sudjeluje aktivno u političkim procesima pa se tako nema ni priliku „politizirati“.

Kako bi se trebala izgrađivati suradnja između radničkog i LGBTIQ+ pokreta te što u tom smislu možemo smatrati glavnim izazovima?

U Hrvatskoj ne postoji intrinzična veza između LGBTIQ+ pokreta i radničkog pokreta. Može se reći da su oni funkcionirali odvojeno. Radnički je (bio) obilježen problemima tranzicije i uglavnom se zadržavao unutar tvorničkog kruga, dok je LGBTIQ+ pokret bio prije vezan uz tzv. ljudskopravašku paradigmu te je stasao za vrijeme snažnog nacionalizma kada nije mogao pronaći veći broj saveznika,
Okrugli stol na temu „EU politike LGBTI ravnopravnosti pri zapošljavanju i na radnom mjestu“ (izvor).
Okrugli stol na temu „EU politike LGBTI ravnopravnosti pri zapošljavanju i na radnom mjestu“ (izvor).
pa tako ni među radničkim pokretom, i kada je borba protiv diskriminacije u institucionalnom smislu bila jedina dostupna strategija.
 

Što se tiče radničkog i LGBTIQ+ pokreta danas, mislim da ih nije nemoguće spojiti, pogotovo stoga što imaju zajedničke interese. Jedno od polja suradnje svakako bi moglo biti pitanje LGBTIQ+ radnih prava o kojemu se dosad nije puno pričalo jer se velik broj ljudi još uvijek ne auta na radnom mjestu. Kao indikator navedenoga može nam poslužiti činjenica da Zagreb Pride ima svega nekoliko dokumentiranih prijava kršenja prava LGBTIQ+ osoba na radnom mjestu, što bi bila gotovo idilična slika, kada bismo je promatrali izvan konteksta. Dakle, sindikatima može biti u interesu da se, prepoznavanjem problemâ LGBTIQ+ osoba, promoviraju ne samo kao organizacije koje se bave proizvodnim odnosima, već i one koje su sposobne obuhvatiti, reprezentirati i zaštititi različite društvene skupine koje će na kraju i povećavati njihovo članstvo. Dakle, sindikatima svakako ide u korist da imaju ženske, LGBTIQ+ i druge sekcije te da postanu bitan faktor u životima ljudi. S druge strane, LGBTIQ+ osobama bilo bi važno da imaju jaku organizaciju koja ih može zaštititi na radnom mjestu, a sindikat je realno jedina instanca koja je za to sposobna.

Slučajevi prepoznavanja ove veze u inozemstvu nisu sasvim nepoznati. Primjerice, nedavno smo unutar projekta LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu posjetili najveći britanski sindikat, Unite, koji ima razvijenu sekciju za LGBTIQ+ ravnopravnost, provodi edukacije o ovom pitanju, ima sindikalne povjerenike za ravnopravnost koji prate i prijavljuju diskriminaciju, pomažu organiziranju LGBTIQ+ zaposlenika itd.

Možeš li nam nešto više reći o projektu LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu?

Na projektu surađuje više organizacija: K-zona, BRID, LORI i Zora, u suradnji sa Zagreb Prideom i Trans Aidom. Zasad provodimo nekoliko aktivnosti – istraživanje o položaju  LGBTIQ+ osoba na radnom mjestu, koje će nam dati prvi sveobuhvatni uvid o postojećoj diskriminaciji i stanju na terenu; zatim istraživanje o stavovima poslodavaca prema LGBTIQ+ osobama, a radili smo i edukacije za studente nekoliko fakulteta o LGBTIQ+ i radničkim pravima… Također, unutar projekta imamo radnu grupu sa sindikatima i aktivistima/kinjama kojoj je cilj predložiti smjernice za poboljšanje kolektivnih ugovora i općenito politika za poboljšanje položaja LGBTIQ+ osoba na radnom mjestu. Želja nam je otvoriti ovu temu, vidjeti koji su problemi, što bi se moglo konkretno raditi itd. Sindikati su pokazali početni interes. Ovo će biti neka vrsta upoznavanja, otvaranja problematike na kojoj ćemo, nadamo se, nastaviti dalje raditi. Zasad nemamo preambiciozne ciljeve jer prije svega treba stvoriti određenu vrstu povjerenja i suradnje, a time otvoriti i neke nove perspektive te vidjeti što bi se konkretno unutar sindikata moglo učiniti za LGBTIQ+ radnike i radnice.

Kako vidite perspektive pokreta u budućnosti?

Mislim da ono što predstoji ne samo LGBTIQ+ pokretu, već i ljevici općenito, jest da dalje širi svoju bazu, iskazuje solidarnost i otvara suradnju s drugim inicijativama. Važan će biti i rad na socijalnim i ekonomskim temama, naročito s obzirom na sve veću prisutnost konzervativnih snaga kojima vrijeme rastućih ekonomskih i socijalnih nejednakosti služe kako bi sukobe premjestile u domenu „kulturnih ratova“. Njihova je strategija stjecanje političke moći kroz isključivanje i proizvodnju straha prema „drugima“. Upravo je LGBTIQ+ zajednica jedna od prvih na udaru desnice pa će, pretpostavljam, mnogo energije u budućnosti odlaziti na ovu borbu, pri čemu će biti izrazito važno da se strategijama isključivosti koje prakticira desnica suprotstavimo izgradnjom solidarnosti i širokih koalicija za ravnopravnost.



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.



Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 24.6.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.

Vezani članci

  • 31. listopada 2016. Skup Antifašističkog fronta žena u selu kraj Splita, svibanj 1944. godine (izvor: Znaci.net). Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitarnog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
  • 24. rujna 2016. Izvor: Zagreb Pride, 2015. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
  • 21. kolovoza 2016. Kultni berlinski gej bar Eldorado zatvoren je 5. ožujka 1933. i pretvoren u lokalni štab Sturmabteilunga (izvor: wikipedia.org). Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 19. travnja 2016. "Bacimo seksizam, rasizam i homofobiju u smeće" (izvor: commons.wikimedia.org). Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 31. siječnja 2016. Fotografija Bijele kuće obasjane reflektorima u duginim bojama u svrhu proslave legalizacije gej brakova 26. lipnja 2015. godine iz uvoda u post preuzeta je s Flickr računa Teda Eytana po Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci. U obranu gej brakova Kritike s radikalne ljevice kojima se negira važnost progresivnih unutarsistemskih pomaka, poput nedavno izborene legalizacije gej brakova u SAD-u, poticaj su autoru da naglasi realne materijalne prednosti koje takve promjene donose diskriminiranim skupinama, kao i otvaranje prostora za daljnju politizaciju unutar pratećih društvenih pokreta.
  • 30. lipnja 2012. John D’Emilio: Kapitalizam i gej identitet

    Početkom mjeseca lipnja održane su dvije povorke ponosa – splitska i zagrebačka što je ponovno aktualiziralo rasprave o zakonskim i svakodnevnim životnim problemima na koje LGBT populacija nailazi. Ulice i javni prostor općenito – još jednom su pokazali da zločin i govor (iz) mržnje jest naša realnost koja nije dobila konkretan odgovor institucija vlasti. John […]