Strast prema poslu

Opće je prihvaćena ideja da moramo raditi kako bismo zaslužili dovoljno za preživljavanje, no sve je učestalije prisutna misao da taj isti rad moramo i strastveno voljeti, mjereno u satima koje provedemo na poslu. U moru kvalificirane radne snage koju tržište ne može apsorbirati, upravo je spremnost da se izgara za posao karakteristika koja je na cijeni. Vrijednosti koje promiče takva radna etika i koje zauzimaju gotovo sakralno mjesto u suvremenom imaginariju o radu nisu ništa drugo doli uznapredovala iluzija o savršeno produktivnom nadčovjeku - brojna istraživanja i društvene analize pokazuju kako je pretjeran rad kontraproduktivan, a životni vijek onih koji se u njega upuštaju osjetno kraći i nekvalitetniji.

Pomorac govori brodskom doktoru kako naporan rad loše utječe na njega, L. Raven-Hill, drvorez iz 1898. godine (izvor: wikimedia).
Pomorac govori brodskom doktoru kako naporan rad loše utječe na njega, L. Raven-Hill, drvorez iz 1898. godine (izvor: wikimedia).
Strast je postala novi zahtjev na radnom mjestu – i tome bi se trebalo opirati.


Beskrajno produktivan radnik, kojem ne preostaje suviše vremena za odmor, a kamoli ikakve potrebe ili želje za istim, u današnjem se svijetu nameće kao herojska ikona, osobito u tenzičnim profesionalnim miljeima Silicijske doline i Wall Streeta. Poželjne karakteristike takve individue podrazumijevaju transcendiranje potrebe za snom, zdravstvenom skrbi, međuljudskim vezama i bilo kakvim drugim obavezama koje bi je mogle odvratiti od posla i profita.
 
U ovom svijetu, legende se pričaju o ljudima koji ostaju u uredu po sto sati bez prekida, rade i uz groznicu od 40 °C te zbog posla propuštaju glazbene recitale svoje djece. Plan je da se radnici kroz odbijanje brige o vlastitom zdravlju pretvore u nadljude.
 
Ovaj fenomen više je od deprimirajućeg: jednostavno rečeno, on je opasan. Dvadesetjednogodišnji pripravnik londonskog ureda Bank of America Merrill Lynch iznenada je preminuo 2013. godine, nakon što je radio do 6 ujutro tri dana za redom. Tijekom ljeta 2014. godine, vozač kamiona tegljača preokrenuo je svoje vozilo na autocesti New Jersey, pritom teško ozlijedivši komičara Tracyja Morgana te usmrtivši njegova prijatelja. Vozač kamiona nije spavao preko dvadeset i četiri sata.
 
Korijeni kulture koja promovira strast radnika prema poslu sežu prvenstveno iz branše industrije obrane, a zatim i iz tehnološke industrije Kalifornije tijekom kasnog dvadesetog stoljeća
Nešto manje medijske pozornosti privlače učestaliji oblici degradacije koje pretjeran rad i manjak sna nanose tijelu: povećane stope razbolijevanja, tjeskoba, depresija, čak i koronarna bolest srca.
 
Svi ovi primjeri – od naglih, preranih smrti, do istrošenih imuniteta koji se ne uspijevaju obraniti od gripe – posljedice su toga koliko dopuštamo da posao dominira našim životima. Izvan panteona super-radnika s basnoslovnim zaradama, ostali radnici rade sve dulje, a spavaju sve kraće. U zanimanjima od medicine do vožnje kamiona, razvučeni radni rasporedi koji koloniziraju sve više našeg budnog vremena (kao i sna), postaju pitanje ponosa. Tome je tako, iako studije kontinuirano pokazuju kako je pretjeran rad kontraproduktivan.
 
Među brojnim razlozima za ukidanje četrdesetosatnog radnog tjedna, novinarka Sara Robinson ističe radničke kulture koje promoviraju strast radnika prema poslu. Ona vidi korijene ove kulture prvenstveno u branši industrije obrane, a zatim i u tehnološkoj industriji Kalifornije tijekom kasnog dvadesetog stoljeća.
 
Tijekom Hladnog rata, kompanije povezane uz branšu obrane, poput Lockheeda iz doline Santa Clara, privlačile su mnoštvo ambicioznih znanstvenika. Činilo se kako ovi radnici dijele određene zajedničke crte ličnosti, uključujući nezgrapnost u društvenim situacijama, emocionalnu otuđenost, te specifičnu ustrajnost u pogledu svoga rada, do te mjere da su mu „posvećivali svaki budni sat, obično nauštrb odnosa koji nisu imale veze s poslom, vježbanja, sna, prehrane, pa čak i osobne higijene.“ U kasnim 1950-ima, psiholog kompanije Lockheed odredio je oznaku za ovaj specifičan skup karakteristika: „sci-tech osobnost.“
 
Menadžeri su bili pronašli tip radnika koji rado po strani ostavlja sve želje i obveze koje nisu vezane uz posao, pa čak i najosnovnije fizičke potrebe poput higijene i sna, i to čini se dugoročno.
Provedena studija otkrila je da su zaposlenici bili produktivniji kad ih se ohrabrivalo da uzmu povremene pauze od posla i kad im je bilo dopušteno da napuste radno mjesto čim odrade određenu količinu posla
Ovi radnici nisu bili označeni kao problematični već kao „strastveni“, sa svim pozitivnim konotacijama te riječi. A do 1980-ih, dolina puna „strastvenih“ radnika postala je plodno tlo za rastuću industriju tehnologije. Strastveni udarni radnici poput Stevea Jobsa postali su ikone, i to ne samo radnicima u industriji tehnologije, već i kulturi u širem smislu.
 
Budući da je strast postala novi zahtjev na radnom mjestu, bilo je potrebno iznaći način njezina mjerenja, ne bi li se strast pojedinih radnika mogla uspoređivati i koristiti u sistemu nagrada i kazni. Menadžeri su posegnuli za najlijenijim, najlakše grafikonski prikazivijim, najnedomišljatijim mogućim kriterijem mjerenja te neopipljive kvalitete: brojem sati provedenih u uredu.
 
Ovo nepopustljivo pravilo uvelike je na snazi i danas. „Naprosto ne znamo kako drukčije procjenjivati [radnike], osim po broju sati koje provode na poslu,“ žalio se upravitelj ureda timu savjetnika za uređenje radnog mjesta 2014. godine. Ova indignacija iskazana je godinu dana nakon što su savjetnici proveli studiju tog istog radnog mjesta, koja je otkrila da su zaposlenici bili produktivniji kad ih se ohrabrivalo da uzmu povremene pauze od posla i kad im je (zamislite vi to) „bilo dopušteno da napuste radno mjesto čim odrade određenu količinu posla.“
 
Mjerenje strasti satima usmjerilo je trajanje radnog tjedna prema kontinuiranoj inflaciji, do točke u kojoj ljudi ustvari skraćuju vlastiti životni vijek i ugrožavaju druge – ponekad naglo i tragično – u potrazi za vječito nedostižnim idealom kapitalističkog individualizma.
 
Zašto si dopuštamo da nastavljamo ovako živjeti? Ako prema „radi-što-voliš“ etici užitak u radu proizlazi iz samog čina proizvodnje, što to onda radnici čine tijekom svih onih dodatnih sati kada ne proizvode ili ne proizvode dovoljno dobro? Zašto radnici na plaći ostaju u uredu nakon kraja radnog vremena ili kada su već prešli točku smislene proizvodnje, čineći sebe same dugoročno manje sposobnima?
 
Tradicionalno mjesto proizvodnje raspršeno je u svaki kutak naših života, jer danas sama naša društvenost stvara vrijednost za poslovanje
Odgovor očito nema nikakve veze s ekonomskom racionalnošću, ali itekako ima veze s ideologijom. Premda obične Excel tablice u nekoj mjeri po vanjštini naliče empirijskim, objektivnim podacima o navodnoj strasti radnika, istina je da se strast ne može izjednačiti sa satima provedenima u uredu, niti je zbog nje potrebno pregarati. Strast je prečesto krinka za pregaranje koje biva zaogrnuto retorikom o samoispunjenju.
 
Pogrešno postavljena logika koja strast mjeri satima očituje se u traljavo obavljenom poslu, a to nije nešto što bi dopustio/la netko koga navodno obuzima strast prema vlastitom radu. Naglašavanje strasti kao vrijednosti među radnicima umanjuje važnost drugih potencijalnih – naizgled očitih – pristupa radu koji se u većoj mjeri odnose na kvalitetu samog rada, poput kompetencije i dobrih namjera.
 
Strast, pregaranje i 24/7 temporalnost povezuje nešto jače od potrebe za jednostavnim menadžerijalnim mjernim sistemom. Carl Cederström i Peter Fleming tvrde kako je priroda rada danas takva da eksploatira radnike ne samo tijekom njihova radnog vremena, već i kroz njihovu životnu svakodnevicu.
 
Poslodavci teže iskorištavanju naših „ljudskih kvaliteta poput socijalne inteligencije, reciprociteta, komunikacije i zajedničke inicijative.“ Oni dodaju kako je „tradicionalno mjesto proizvodnje – npr. tvornička pokretna traka – raspršeno u svaki kutak naših života, jer danas sama naša društvenost stvara vrijednost za poslovanje.“
 
Ova logika primjenjuje se na skoro svim razinama radne snage, od direktora kao javnog lica vlastite korporacije, do konobarskog čavrljanja. Kada se na poslu u svakom trenutku zahtijeva osobna autentičnost, „naša autentičnost više ne pruža utočište od obavezne izvještačenosti ureda, već predstavlja upravo onaj medij kroz koji posao cijedi život iz nas.“ Ako svi ionako čitavo vrijeme radimo, a distinkcije između našeg radnog i ne-radnog sebstva postaju zamućene, ostajanje u uredu sat vremena ili tri sata duže ne čini se kao isuviše značajna odluka.
 
A jednom kada radnik internalizira radi-što-voliš etiku, teško je reći radi li se uopće o odluci.

Vezani članci

  • 5. svibnja 2013. Thad McGregor: Kapitalizam mi je ukrao orgazam

    U članku objavljenom na Political Context, Thad McGregor kritizira način na koji se pojedini srednjestrujaški mediji bave temama manjka sna i seksualnosti: “Novinari ugledaju studiju poput ove, potom kontaktiraju „stručnjake“, čije kratkovidne metodologije prihvaćaju neizbježnost postojećih materijalnih i društvenih struktura, i koji predlažu terapeutske i druge vrste prilagodbenih tehnika, pomoću kojih bismo se trebali nositi […]

  • 28. prosinca 2014. Dietmar Dath: Deset rijetko postavljenih progresivnih zahtjeva Ekspropriranima

    Njemački romanopisac i kritičar Dietmar Dath kroz deset točaka se osvrće na često postavljana pitanja, predrasude i neuralgična mjesta u borbi za drugačiji svijet; pruža svoje uvide i daje preporuke za daljnje djelovanje Onima Kojima Svijet Ne Pripada. Deset rijetko postavljenih progresivnih zahtjeva Ekspropriranima Onima Kojima Svijet Ne Pripada (Uputstva za korištenje: pod ‘vlasništvom’ se […]

  • 15. kolovoza 2009. Ljetna škola – Pierre Bourdieu, Loic Wacquant: Nova planetarna vulgata

    U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, kao nastavak priče o novogovoru iz teksta Alaina Bihra koji smo objavili prošli put, objavljujemo tekst sociologa Pierrea Bourdieua i Loica Wacquanta, profesora na College de France odnosno na University of California Berkley. Tekst je originalno objavljen u Le Monde diplomatique (svibanj, 2000, str. 6-7) pod naslovom La nouvelle […]

  • 15. ožujka 2016. Tipičan primjer popularnog fenomena magičnog voluntarizma (Izvor: BK @ Flickr) Biti zdrav i biti zaposlen,
    i biti zaposlen a biti zdrav
    "Akumulacija kapitala ujedno je značila akumulaciju mizerije i produljenje agonije napornog i potplaćenog rada. U psihosocijalnom kontekstu, pomak u strukturi radnih odnosa doveo je do mentalne degradacije čovjeka, što ujedno znači i promjenu percepcije rada, koji se sve češće doživljava kao robijanje sa svrhom namirenja osnovnih egzistencijalnih potreba. Životni vijek čovjeka pretvoren je u radni vijek, a slobodno vrijeme u potpunosti je podređeno ostvarenju primarnih potreba."
  • 15. ožujka 2016. Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće Trgovanje srećom pojedinca u ekonomiji koja instrumentalizira njegova nezadovoljstva i razočaranja kroz konzumerističku supstituciju, dok se u svrhu njegova optimalnog sudjelovanja u proizvodnim procesima potiče stvaranje pozitivne radne okoline, ono je što se nudi umjesto redistribucije odnosa moći i učenja demokratskom dijalogu, kao jedinom putu prema individualnom zdravlju i zdravom društvu.
  • 15. ožujka 2016. Izvor: Chris Devers @ Flickr Kako nas je kapitalizam učinio bolesnima "Konstantna neizvjesnost i besperspektivnost ljude su natjerale na shizofren život ispunjen strahom, nepovjerenjem i gorčinom prema institucijama i državnom aparatu koji su omogućili nesmetanu cirkulaciju kapitala, eksploatirajući rad ekonomski potlačenih klasa. U takvom, ekonomski izrazito nepovoljnom, tehnokratskom i antidemokratskom ozračju, teško je ostati motiviran i sposoban za rad, teško je ostati zdrav. Gubitak posla potkopava čovjekov osjećaj vrijednosti, otuđuje ga od zajednice te čini manje aktivnim, što rezultira deflacijom njegovih psihičkih i fizičkih kapaciteta. Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz njihov materijalni aspekt, nego i uz potrebu za samoaktualizacijom, za izražavanjem kreativnosti te samopoštovanjem."
  • 31. siječnja 2016. Čistačice sa Sveučilišta u Johannesburgu zajedno s drugim organizacijama u podršci Persistent Solidarity Forum maršu kojim se zahtijevalo pošten “living wage” za radnike, 15. kolovoza 2014. godine (Izvor: Meraj Chhaya @ Flickr, preuzeto po Attribution 2.0 Generic licenci) Skiciranje progresivnog zahtjeva za temeljnim dohotkom U trećem dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice razmatraju kakvu bi ulogu BTD mogao imati u projektu društvene transformacije temeljene na tehnološkom razvoju, s kojim bi ga popratnim politikama valjalo upariti, te kako profitni imperativi kapitalističkog sustava proizvodnje postavljaju granice potencijalima emancipatornog programa automatizacije - čemu bi trebalo doskočiti tako da inovacije koje se uvode u proizvodnju proizlaze iz programa redistribucije: „Uvođenje autobusnog prijevoza bez vozača ne smije rezultirati izbacivanjem milijuna transportnih radnika na ulice, odnosno time da ih se naprosto proglasi radnim viškom. Automatizacija mora biti uparena s redistribucijom prihoda, resursa i proizvodnih kapaciteta.“
  • 25. siječnja 2016. Fotografija postavljanja izložbe „Labour of Love“ Adele Jušić inspirirane kampanjom „Nadnice za kućanski rad“ (Izvor: adelajusic.wordpress.com, photo by Ana Pečar, KIBLA PORTAL, Maribor, 2014) Prema ekonomiji brige za druge U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da demokodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
  • 17. siječnja 2016. Fotografija je preuzeta s Flickr računa Jamesa Cohena po Attribution 2.0 Generic licenci Bezuvjetni temeljni dohodak – radikalni potencijal reformističkog zahtjeva U prvom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku s političkom znanstvenicom Wandom Vrasti, autorica i njezina sugovornica analiziraju i problematiziraju različite aspekte BTD-a kao konkretne politike, ali i misaonog okvira, odnosno utopističkog projekta: "Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban."
  • 3. siječnja 2016. Pro-BTD demonstracije u Berlinu tjedan dana prije općih izbora 14. rujna 2013. godine  (Izvor:  stanjourdan / Flickr, preuzeto po  Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci) Život nakon ucjene nadnicom Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.
  • 21. lipnja 2015.
    Featured Video Play Icon
    Rad u globalnoj digitalnoj ekonomiji: sazrijevanje cybertarijata

    Lokacija: Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Ilica 85, 14h, 10.5.2015.   U svom izlaganju tvrdim da je globalna podjela rada od financijske krize 2007./2008. ušla u novu fazu tijekom koje je više tendencija, koje su već bile prisutne u prethodnom razdoblju, doseglo kritičnu točku. Nove industrije nastaju na temelju komercijalizacije javnih usluga, umjetnosti i kulture, biologije […]

  • 28. siječnja 2016. Kuća gospodina Mayera: O antisindikalnom rođenju nagrade Oscar Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika: "Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Kada su filmovi bili dovršeni, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i tantijeme, ili udio u profitima?"