Borba za jednakost trans osoba mora biti prepoznata kao klasna borba

Predrasude prema trans osobama, prisutne ne samo u široj javnosti nego i na desnom i dijelu lijevog političkog spektra, manifestiraju se na različite načine – od otežavanja pristupa pojedinim segmentima svakodnevnog života do ideološkog negiranja progresivnog potencijala cjelokupnom trans pokretu. Pročitajte prijevod teksta Shon Faye, britanske umjetnice i članice trans zajednice, o poteškoćama s kojima se trans osobe susreću prilikom potrage za zaposlenjem i adekvatnom zdravstvenom zaštitom, klasnoj uvjetovanosti bavljenja seksualnim radom i izloženosti nasilju na radnom mjestu, te važnosti prepoznavanja zahtjeva trans pokreta kao dijela radničke borbe, a ne projekta srednjoklasnog liberalizma.

Montréal, 8. mart 2013. (izvor: blogocram@Flickr)
Trećina poslodavaca u Velikoj Britaniji manje će vjerojatno zaposliti trans radnika_icu, prema novim istraživanjima. To nije nikakva novost za nas kojie smo dio trans zajednice. Ljudi su mnogo više transfobni nego što misle da jesu, prema istraživanju British Social Attitudes. Da, 82% ljudi tvrdi da “uopće” nemaju predrasude prema transrodnim osobama. Ali prema istom istaživanju samo 41% Britanaca misli da bi se trans ljudima “definitivno” trebalo omogućiti da podučavaju djecu. I samo će 43% potvrditi da bi trans ljudi trebali biti policajci_ke.
 
Predrasude – mnoge od njih nesvjesne – navode poslodavce da manje zapošljavaju trans osobu. Činjenica da su obavljanje policijske dužnosti ili podučavanje specifična područja gdje nam ljudi ne vjeruju poručuje – prema javnom mišljenju oba se smatraju pozicijama autoriteta. Svakako se možemo upitati da li je uporno pogrešno prikazivanje trans ljudi kao obmanutih ili himbenih utjecala na razmišljanja onih koji ih bez buke odluče ne zaposliti.
 
Nezaposlenost trans ljudi ne prati se u Velikoj Britaniji – ali u Irskoj iznosi 50%. U Velikoj Britaniji, svakako je mnogo veća od nacionalnog prosjeka. Polovica onih trans ljudi koji uspiju pronaći zaposlenje moraju skrivati činjenicu da su trans – ili se nisu autali i nisu u mogućnosti pristupiti procesu tranzicije, ili su prije nekoliko godina završii tranziciju i u mogućnosti su sakriti svoju prošlost (iako će nepromjenjive fizičke osobine to dopustiti samo nekim trans ljudima). Ako radite i ne skrivate činenicu da ste trans, riskirate zlostavljanje na radnom mjestu, što se može protezati od proceduralne nepravde do verbalnog izrugivanja ili nasilja – jedna od osam trans osoba Britanaca bili su fizički napadnuti na poslu.
 
Čak i kad se trans ljudi imaju mogućnost zaposliti, nisu svi poslovi koji su im dostupni dobri. Još uvijek se sjećam kada sam prvi puta svjesno razgovarala s trans ženom. Imala sam oko 20 godina. Na ljetnim praznicima sam kao studentica radila u jednom od mnogih pozivnih centara u mojem rodnom gradu Bristolu. Radilo se o kontaktiranju potencijalno novih kupaca (cold calling): istinski nezahvalnom i niskoplaćenom poslu na ugovor bez zajamčenog minimalnog broja radnih sati (zero-hour contract), gdje se, dok si na toaletu, evidentira vrijeme koje ne provodiš za radnim stolom, i ako se smatra predugim, uzbuni upravitelja koji će ti oštro saopćiti da uriniraš brže u budućnosti.
 
Uredska demografija razlikovala se od svih drugih gdje sam radila, utoliko što su dvije manjinske grupe bile najviše zastupljene: žene koje su otvoreno trans, i žene iz bristolske somalske zajednice. Uloga korisničke službe, gdje se niste morali suočiti s kupcem noseći periku ili hijab, bez sumnje je predstavljala zajednički poticaj za obje grupe žena, koje su također najviše zastupljene u bristolskoj statistici o zločinu iz mržnje. Naposljetku, upravitelj me zatekao kako pušim tijekom radnog vremena i jednostavno mi nikada nisu ponuđeni novi sati – poslodavci vas zapravo mogu nekažnjeno “najuriti” kad imate tako nesiguran ugovor. Ne mogu zamisliti da je trans ženema s kojima sam radila bilo jednostvno dobiti slobodan dan za nužne medicinske sastanke, koji se određuju od strane NHS (op. prev. Nacional Health Service) klinika za rodni identitet s malo prostora za dogovor.
 
Fizička tranzicija je skupa i zarobljava trans ljude u začarani krug – što više nalikuješ društvenoj ideji prihvatljivog_e ili konformiranog_e muškarca ili žene, vjerojatnije je da ćeš dobiti prilike za zaposlenje. Ali postizanje takvog izgleda obično zahtjeva potporu. NHS pruža do osam besplatnih tretmana za uklanjanje dlačica na licu – ali samo nakon što čamite na listi čekanja do dvije godine. Nisam čekala, i trebala sam oko 20 tretmana; to me koštalo daleko više od tisuću funti. Platila sam jer sam znala da ako nemam tragove brade, ulično uznemiravanje će se umanjiti i izgledi za zaposlenje povećati. Upalilo je. Međutim, mnogi trans ljudi nisu srednjoklane spisateljice, i većina ih nije u mogućnosti useliti se obitelji na dulje razdoblje kao što sam ja učinila kako bih lakše financirala moju tranziciju.
 
Umjesto toga, odgovor za mnoge je seksualni rad. Previše mainstream britanskog feminizma još je uvijek zaglavljen u samo-pravedničkom paroksizmu gađenja da bi ozbiljno razmotrio seksualni rad kao rad. Ipak radi se o radu u kojem radnici_e nemaju legalnu zaštitu, i nemaju sindikat – i riskiraju kazneni progon, jednako kao što riskiraju i svoju osobnu sigurnost, kako bi zaradili novac. U trans zajednici posebno, seksualni rad je postao nužno, iako nesigurno, financijsko osiguranje za one kojie su izostavljeni s tržišta rada. Emancipacija seksualnih radnika_ica i trans politike duboko su povezane – ne zato jer je seksualni rad “osnažujući” nego zato jer se preklapaju u njihovoj analizi radnih odnosa, sigurnosti na radnom mjestu i dostojanstva. Oba pokreta zahtjevaju bolju zdravstvenu zaštitu, manje društvene stigme, pravedniju distribuciju javnih resursa i politike utemeljene na činjenicama.
 
Trans pokret je lako infantilizirati svođenjem na jadikovanje i samousredotočenost trendi srednjoklasnih studenata_ica kojie su se predozirali Judith Butler. Ali ideja da je trans jednakost vrsta srednjoklasnog liberalizma, luksuz nepovezan sa “stvarnom” klasnom politikom i radom, medijski je mit. Klasa je utvrđena tvojim vlasništvom nad imovinom ili sposobnošću da je stekneš. Velika većina tans ljudi u Velikoj Britaniji ostvaruju loš rezultat po oba pitanja – po definiciji pripadaju radničkoj klasi i imaju malo utjecaja na prodaju vlastite radne snage, vrstu rada koju obavljaju ili uvjete u kojima rade.
 
Kako bismo napredovali, trans oslobođenje mora biti prepoznato kao klasna borba jednako kao i feministička i anti-rasistička nastojanja. Vrijeme za zlobne i opsesivne argumente o granicama identiteta je prošlo.
 
• Shon Faye je spisateljica, umjetnica i standup komičarka.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Zamke radikalnog feminizma Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključivog radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans ljudima, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput izostanka klasne analize i transhistorijsku definicije uzroka opresije žena. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuju klasno deprivilegirane članove_ice društva, poput trans ljudi i muškaraca.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka akumulacije i oplodnje kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. Stoga je u postsocijalističkom prostoru prisutno ponovno utvrđivanje umjetne podjela života na sfere produktivnog i reproduktivnog omogućava poimanje reprodukcije radne snage i prirodnih resursa kao besplatne i jeftine.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 31. prosinca 2016. Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“
  • 31. prosinca 2016. O rodu, jeziče, da ti pojem Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
  • 31. prosinca 2016. Čin balansiranja Kada govorimo o nekome javno ili (mislimo) privatno, jezik kojim to radimo u većoj ili manjoj mjeri prisiljava nas da svoju misao i govor oblikujemo kroz odluku radi li se o osobi muškog ili ženskog spola/roda. Isto vrijedi i kada razmišljamo o sebi samima. Spolna/rodna binarnost strukturira i naše društvene institucije, društvene interakcije i društvene prakse. Transgresija te binarnosti otvara mogućnosti za nebinarne prakse, a izostanak njihove društvene normaliziranosti umjetnica Ashley Hans Scheirl preispituje u svojem radu. Scheirl je nebinarna osoba koja već desetljećima vodi eksperimentalni život kojim ispituje granice roda/spola.
  • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. listopada 2016. Izgradnja širokih koalicija Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve