Politička dimenzija reproduktivne sfere

Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.

Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci).
Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci).

Liberalni koncept prava danas je u aktivističkim krugovima lijevog, ali i desnog političkog spektra prepoznat kao najrelevantniji instrument u borbi za različite društvene i ekonomske ciljeve. Pravo na život i pravo na abortus postaju tako dva prava koja se sukobljavaju u ideološki različito obojenom polju, ali u historijskom vakuumu, izolirani od materijalnih uvjeta proizvodnje. Što za feminističku borbu znači pristajanje na ovako definirane argumentacijske parametre?

Za početak, valja uopće vidjeti kako gledamo na prava iz feminističke historijsko-materijalističke perspektive. Koncept prava, odnosno uspostavljanje pravnih sustava u historijskom smislu predstavlja jedan od mehanizama omogućavanja primitivne akumulacije kapitala u ranoj, ali i kasnijim fazama razvoja kapitalizma (na primjer, komodifikacija javnih dobara u neoliberalizmu). U kombinaciji s mehanizmima koji osiguravaju njegovu primjenu, poput policije i kaznenog sustava, pravo ima ulogu osiguravanja društvenih odnosa potrebnih za kapitalistički način proizvodnje i akumulacije. Feministkinje poput Silvije Federici i Adrienne Roberts ukazale su da je proces akumulacije u svim svojim fazama bitno orođen proces jer treba, stvara i reproducira određene režime roda kako bi funkcionirao. Naime, nije dovoljno samo osigurati dovoljan broj ljudi koji su primorani prodavati vlastitu radnu snagu, već je nužno stvoriti uvjete da se određeni poslovi obavljaju besplatno – a to su poslovi vezani uz svakodnevnu reprodukciju života i namijenjeni su ženama. Štoviše, Roberts naglašava kako pravo kao takvo nije samo represivni aparat viših klasa, nego i konstitutivni element kapitalističkog načina proizvodnje te društvene reprodukcije.
Ako se dominacija i izrabljivanje u kapitalizmu događaju upravo posredstvom formalne slobode i jednakosti između onih koji su prisiljeni prodavati svoj rad na tržištu i vlasnika sredstava za proizvodnju, strategija zadobivanja, proširenja i obrane postojećih prava brzo će naići na svoja ograničenja
Historijskom analizom zakona i politika od najranijih faza razvoja kapitalizma, preko države blagostanja do današnjih neoliberalnih država, Roberts je pokazala na koji način kriminalizacija siromaštva i strukturno nasilje (napose prema ženama), imaju ulogu stvaranja i zaštite određenih formi vlasništva i društvenih odnosa koji pogoduju kapitalističkom načinu proizvodnje i akumulacije. Pravni aparat ne samo da regulira, nego, dapače, proizvodi društvene odnose nejednakosti te kao takvo predstavlja „dio orođene socijalne ontologije kapitalizma“[1].
 
Danas se na pravo poziva kao na univerzalnu moralnu kategoriju koja će donijeti slobodu i jednakost za sve. Aktivističko djelovanje u takvom se kontekstu zapravo reducira na borbu oko zadobivanja i proširenja, odnosno obrane postojećih prava. No, ako se dominacija i izrabljivanje u kapitalističkim društvima događaju upravo posredstvom formalne slobode i jednakosti između onih koji su prisiljeni prodavati svoj rad na tržištu i onih koji su vlasnici sredstava za proizvodnju, ovakva strategija borbe vrlo će brzo naići na svoja ograničenja.
 
Prakse koje se u borbi prije svega oslanjaju na pitanje prava zanemaruju postojanje materijalne baze kao preduvjeta da bi se ta prava mogla uživati, odnosno propuštaju postaviti pitanje imaju li pojedinci_ke socijalni i ekonomski kapital da bi uopće znale_i za ta prava te da bi ih mogli_e koristiti.
 
U okviru borbe smještene prvenstveno u područje legislative, pitanja prava na abortus, odnosno prava na roditeljstvo, ostaju tek pitanja individualnog izbora pojedine žene kao građanke, odnosno lifestyle choice ili single issue pitanja. To je pristup kojim se ovo pitanje depolitizira. S druge strane, temeljni je projekt lijevih feminizama upravo politizacija sfere reprodukcije, s obzirom na njezinu krucijalnu funkciju za društvenu reprodukciju u cjelini.
 
Osim toga, aktivistički pristup koji fokus stavlja na pitanje prava oslabljuje feminističku borbu u cjelini jer postaje sredstvom borbe samo za pojedine žene – žene koje su već na neki način privilegirane, žene koje su vlasnice i one žene koje raspolažu socijalnim i ekonomskim kapitalom koji im omogućuje uživanje u tim pravima. Borba iz perspektive individualne žene koja želi sačuvati „tjelesnu autonomiju“ i „pravo na izbor“ ne može osigurati bazu za sustavni feministički otpor napadima na reproduktivna prava. Također, borba za zaštitu reproduktivnih prava kao žurna reakcija na neku iznenadnu krizu osuđena je na propast ili na bitna ograničenja, a mnoge se aktivistkinje, čini mi se, daju uvući u tu psihologiju panike, građanskog snebivanja i važnosti brze reakcije koja onda ne uspijeva biti sveobuhvatna. Ako se ne pitamo o dostupnosti javnog zdravstva, o dostupnosti javnih vrtića, o sadržaju novog zakona o radu itd., naša će se borba neminovno nastaviti partikularizirati na trenutne kratkoročne ciljeve i na taj način slabjeti.
 
Pritom treba imati u vidu da je danas većini ljudi za promišljanje vlastita položaja najdostupniji vokabular ljudskih prava, stoga je za početak možda najvažnije pokušati afirmirati lijevi kategorijalni aparat, a potom i njemu pripadajući eksplanatorni model.
 

Reduciranjem borbe za pravo na abortus samo na područje legislativne borbe, ovo se važno pitanje izmješta izvan polja društvene reprodukcije. Što za širu feminističku borbu znači zagovarati pravo na legalan abortus, ako on nije besplatan, odnosno dostupan svim ženama pod jednakim uvjetima u ustanovama javnog zdravstva? Kako u tom kontekstu komentirate rastući broj tzv. prigovarača savjesti, odnosno ginekologa koji u državnim bolnicama i klinikama odbijaju provoditi zahvate koji se nalaze u opisu njihovog radnog mjesta?

Ako pobačaj nije besplatan i svima dostupan, možemo reći da to pravo zapravo ne postoji. Ako zagovaramo pravo na dostupan pobačaj za sve, moramo se zapitati koliko je dostupan osobama s nedostatnim sredstvima za život, osobama koje žive u ruralnim područjima itd. Kada se pravo na pobačaj zagovara iz liberalne perspektive, to se pravo često konceptualizira kao pravo da nam država ili neka „druga osoba“[2], ne zadire u privatni život, odnosno osobnu odluku o vlastitoj reprodukciji. No promovirati „pravo na izbor“ i „autonomno donošenje odluka“ u situaciji sve veće deregulacije tržišta, dominacije fleksibilnih radnih uvjeta, privatizacije zdravstva itd., može biti tek zamka za feminističke težnje. U takvim uvjetima „pravo na izbor“ ostaje samo još jedna usluga koju kao potrošačice na tržištu prava možemo kupiti, ako imamo kupovnu moć. Reproduktivno zdravlje ne može ovisiti o tome koliko se pojedina žena dobro snašla da osigura svoju autonomiju. Uzmemo li u obzir totalitet društvenih odnosa, kao i da je pitanje pobačaja dio šireg pitanja društvene reprodukcije bez koje proizvodna i tzv. javna sfera ne mogu, onda nam primarni cilj mora biti afirmiranje pitanja reproduktivnog zdravlja kao kolektivnog pitanja. Iako autonomija jest krajnji cilj, u trenutnom kontekstu u kojem većina nas živi u izrazito heteronomnim uvjetima te smo isključivo prepuštene zakonima tržišta, zahtjev za autonomijom sam je po sebi konzervativan, individualistički, i (p)održava postojeće stanje.
 
Što se tiče prigovora savjesti, smatram da on ne bi trebao biti dozvoljen u javnim bolnicama. Javne bolnice nisu platforma za ispoljavanje vlastitih moralizatorskih stavova, nego bi trebale pomagati u osiguravanju zdravlja, a osiguravanje reproduktivnog zdravlja uključuje i mogućnost pobačaja. Pobačaj je dio opisa posla za kojega su se ginekologinje_zi školovale_i, a pozivati se na savjest mogu u privatnim klinikama. Treba naglasiti da u Hrvatskoj postoje javne bolnice i klinike u kojima svi_e liječnice_i koriste priziv savjesti, što iznimno reducira dostupnost ove legalne usluge.
 

Više od dvadeset godina svjedočimo strateškom zaboravu emancipatornih uspjeha crvenog feminizma na ekonomskom, političkom i društvenom području. Na jednak je način zanemarena i činjenica da su prava iz područja reproduktivnog zdravlja koja smo danas prisiljene_i braniti osmišljena (a potom i izborena) kao dio šireg socijalističkog projekta. Kako efikasno suočiti analitički instrumentarij metodološkog individualizma i raspravu o slobodi izbora s materijalističkom analizom rodnih aspekata komodifikacije javnih servisa, privatizacije zdravstva, deregulacije radnog zakonodavstva, te dekonstrukcije solidarnih aspekata mirovinskih i stambenih politika?

Kritiku individualističkih pristupa slobode izbora treba artikulirati tako da se pokaže da taj izbor zapravo ne postoji ako ne postoji niz drugih mjera poput svima dostupnog zdravstva, solidarnih oblika uređenja mirovinskih i stambenih politika itd. U nekim zemljama u kojima se već duže vrijeme provode neoliberalne ekonomske restrukturacije, dakle od 70-ih godina, feminističke teoretičarke pokazale su na koji se način „pravo na izbor“ zapravo konformira novim ekonomskim zahtjevima koje taj ekonomski sistem stavlja pred žene. U britanskom kontekstu, primjerice, Angela McRobbie govori o „novom spolnom ugovoru“[3] i tim pojmom objašnjava način na koji se „pravo na izbor“ koristi za discipliniranje ženske spolnosti i organizaciju reproduktivnih pitanja u skladu s novim ekonomskih zahtjevima. Ovi zahtjevi idu u smjeru toga da žene budu ekonomski aktivne građanke, da steknu dobro obrazovanje, dobro plaćen posao i tek se onda odluče za majčinstvo, a sve kroz prividno feminističku ideju osobnog razvoja, rada na sebi i ekonomske neovisnosti – dakle ideju koja se, ako gledamo kroz prizmu metodološkog individualizma, čini sasvim racionalnom, dapače emancipatornom.
 
Pravo na izbor zapravo ne postoji ako ne postoji niz drugih mjera poput svima dostupnog zdravstva, solidarnih oblika uređenja mirovinskih i stambenih politika itd.
Međutim, dio tog narativa je i posramljivanje osoba koje se odluče za majčinstvo, što se odvija po klasnoj i rasnoj liniji. Dakle, pogotovo se posramljuju maloljetnice i sve osobe za koje postoji veća vjerojatnost da postanu „teret“ države, a to se odvija paralelno s gašenjem države blagostanja te izmicanjem svih materijalnih i socijalnih prava koja ženama omogućavaju ne samo da imaju pravo na pobačaj, nego i pravo da „imaju“ djecu. U tom se kontekstu dobro pokazuje da je „pravo na izbor“ nešto što žene mogu uživati tek kada se pokore poziciji koju im sustav dodjeljuje. Tek kada steknu obrazovanje, naprave karijeru i postanu ekonomski neovisne – dozvoljeno im je „birati“.
 
Što se tiče zaborava socijalnih politika koje su nekada postojale, taj se proces odvija usporedno s periferizacijom Hrvatske i drugih zemalja bivše Jugoslavije, i ta periferizacija opisuje strukturni položaj koji te zemlje trebaju zauzeti u konstelacijama globalnog kapitala. Čini mi se da se mnoge nove politike i pristupi, koji su samo naizgled afirmativni i koji se navodno zauzimaju za ljudska prava, moraju promatrati u tom kontekstu. S jedne strane imamo ocrnjivanje progresivnih politika koje su postojale ranije, kao nečega što je zastarjelo, birokratizirano i što ni na koji način ne može odgovoriti na suvremene potrebe već valja težiti „demokratizaciji“ i „ljudskim pravima“, a s druge strane uvođenje niza politika koje dovode do smanjenja radničkih prava, politika koje pogoduju privatnom kapitalu ili stranim investitorima itd. Ne vidim kako je moguće boriti se za ljudska prava ako se radnička prava sustavno smanjuju.
 

U obrani reproduktivnih prava, osim liberalne tradicije, feministička argumentacija trenutno slijedi i liniju radikalno feminističkog zahtjeva za autonomijom ženskog tijela. Koja su ograničenja i dosezi ovakvog zahtjeva u kontekstu neoliberalnog kapitalizma?

Što se tiče pristupa radikalnog feminizma, radi se o poziciji koja ne uzima u obzir specifičnu situaciju i koja nema kategorijalni aparat da bi mogla teoretizirati o položaju žena unutar neoliberalnog kapitalizma, jer na opresiju žena gleda kao na opresiju koja dolazi od muškaraca, Crkve ili države. Dominantni slogani protureakcije na Hod za život bili su nešto poput „Crkva u borbi protiv žena“, gdje se Crkvu uzima kao metafizičko zlo koje iz nekog nepoznatog nam razloga napada žene. Analize radikalnih feministkinja izostavljaju izvor te opresije i razloge njezina reproduciranja. Takvo ahistorijsko shvaćanje uopće nema aparat da bi moglo razumjeti tu opresiju u nekom konkretnom kontekstu, pa tako ni opresiju unutar neoliberalnog kapitalizma.
 
Ne samo na teorijskoj, već i na svakodnevnoj razini, ahistorijsko poimanje patrijarhata kao izvora opresije većini žena ne može ponuditi način za razumijevanje njihovih konkretnih životnih problema. K tome, esencijalizirajuće polazište radikalnog feminizma u konačnici viktimizira žene („svaka je žena žrtva svakog muškarca“), što, smatram, nužno isključuje mogućnost solidariziranja s npr. muškarcima iz radničke klase. Također, ovakvi polazišni stavovi umnogome mogu objasniti zašto su mnoge radikalne feministkinje otvoreno transfobične. Smatram da se ta transklasna tzv. ženska solidarnost koja je pritom transfobična i vidi muškarce kao neprijatelje, ne može nazivati solidarnošću, a kamoli biti subverzivna u trenutnom socio-ekonomskom kontekstu.
 

Još od početka 90-ih svjedočimo društvenoj, političkoj i ekonomskoj konzervativnoj kontrarevoluciji te institucionalizaciji njima bliskih subpolitičkih subjekata. Iako postoji jedinstvo u kritici ovih tendencija od strane liberalnodemokratske ljevice, vrlo su rijetki glasovi koji denunciraju njene fundamentalno-libertarijanske manifestacije u javnim politikama, koje se ne očituju samo kao vjeronauk u školi i esencijalizacija ženske uloge u društvu, nego, na primjer, i kroz zagovaranje poduzetničkih aspekata kurikuluma i fleksibilnih oblika rada. Kako feminističku borbu protiv konzervativnih tendencija u društvu ponovno učiniti dijelom radničke i klasne borbe? Koji bi se potencijali za borbu protiv zabrane abortusa mogli otvoriti u tom slučaju?

Pozicioniranje feminističke borbe u kontekst klasne i radničke borbe iznimno je važno jer se konzervativni rodni zahtjevi skladno nadopunjuju sa zahtjevima za liberalizacijom tržišta i raznim drugim politikama koje su nužno štetne za žene i sve druge marginalizirane skupine. Postoje inicijative poput „U ime obitelji“ koje se zalažu za neki tip socijalne države, naravno, izrazito konzervativne socijalne države, te inicijative poput „Vigilare“ koje se zalažu za potpunu ekonomsku liberalizaciju. Obje su pozicije štetne za žene – prva žene svodi na ulogu majke i kućanice, a druga ih prepušta zakonima tržišta. Što se tiče ove druge skupine, navela bih nekoliko primjera koji ilustriraju njihovu poziciju. Primjerice, „Vigilare“ je s „Centrom za obnovu kulture“ 2014. godine organizirao tzv. „Kulfest – festival progresivne kulture“ koji je promoviran kao „prvi hrvatski festival ljudskog dostojanstva, ekonomske slobode i kulture života“.
Konzervativne skupine napadaju borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja i transfobije jer bi priznavanje tih problema ujedno značilo i priznati da rodne uloge žena kao kućanica i obavljateljica poslova na području skrbi, nisu dane prirodom, odnosno da je taj rad potrebno drugačije društveno valorizirati
Na tom se festivalu raspravljalo o „ekonomskoj slobodi“ i razlozima zašto je „tržišno gospodarstvo“ najbolje rješenje, te o „kulturi života i pravu na život“, odnosno borbi za zabranu pobačaja.
 
Izdvojila bih i dokumentarac kojega su konzervativne grupe često koristile kao dokaz protiv tzv. rodne ideologije, a zove se „Paradoks rodne jednakosti“. Glavni fokus dokumentarca suprotstavljanje je ideji da su žene različitim mehanizmima ugurane na slabo plaćena radna mjesta, odnosno da se cijena rada smanjuje jednom kad u pojedinoj ekonomskoj sferi počinju dominirati žene. Budući da se u Norveškoj sustavno radilo na politikama koje su trebale dovesti do veće ravnopravnosti žena kao radnica, ideja tog dokumentarca bila je pokazati da žene same, zbog svoje „prirode“, biraju zanimanja na području skrbi, bez da se istovremeno ikako propitaju mehanizmi koji žene guraju u takva zanimanja, kao ni uzroci zbog kojih su takvi poslovi slabije plaćeni. Dakle, ideja je bila da se položaj žena kao onih koje obavljaju cjelokupni reproduktivni rad besplatno ili za mali novac, naturalizira i ne propituje. U tu je svrhu bilo potrebno pokazati da rod ne postoji, već samo spol, te da su rodne teorije stoga neznanstvene. Taj je dokumentarac često korišten u Hrvatskoj u kontekstu referendumskih rasprava o braku, ali, primjerice, i u ožujku ove godine, kad je održana tematska sjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
 
Važno je naglasiti da je cilj tog dokumentarca prvenstveno bio dokazati nešto što ima veze s područjem rada i položajem žena kao radnica (tu mislim i na kućanski rad), a tek je kasnije korišten i za napad na trans osobe, kao argument protiv politika koje bi trebale smanjiti nasilje protiv žena i kao oslonac argumentu o definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. Dakle, prva meta konzervativnih pokreta bila je uvođenje socijalnih politika i politika koje su trebale poboljšati poziciju radništva, a onda i žena kao radnica. Međutim, kako bi pozicija spolne determiniranosti društvenog položaja žena ostala konzistentna, na tapetu nužno dolaze pitanja poput rodno uvjetovanog nasilja, te položaja LGBTIQ+ osoba – sve pitanja koja podrazumijevaju ideju roda, odnosno društvene uvjetovanosti položaja žena. Zato konzervativne skupine napadaju borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja i borbu protiv transfobije – jer bi priznavanje tih problema ujedno značilo i priznati da rodne uloge žena kao kućanica i obavljateljica poslova na području skrbi, nisu dane prirodom, što bi pak značilo priznati da je taj rad potrebno drugačije društveno valorizirati.
 
To dokazuje koliko je važno da feministička borba protiv konzervativnih tendencija u društvu nužno bude sveobuhvatna i da neprestano u svojim artikulacijama povezuje pitanja rada, roda, nasilja, transfobije, homofobije itd.
 

Utemeljen u ideji bezvremenog slobodnog jednakopravnog pojedinca kao privatnog vlasnika, liberalni projekt gradi međuklasnu transverzalu s ciljem stabilizacije postojećeg društveno-ekonomskog sustava. Kako politički radikalizirati i proširiti područje borbe u situaciji gdje se iz liberalne pozicije pitanje roda pozicionira izvan polja historijskog materijalizma dok se s ljevice (još uvijek) čuje kritika da tzv. identitarne politike partikulariziraju borbu? Kako organizirati širi društveni pritisak u situaciji gdje se liberalno-demokratske vrijednosti dominantno pozicioniraju unutar kapitalističkog načina proizvodnje?

Kao prvo, vezano uz kritiku da su tzv. identitarne politike partikularizirale borbu, rekla bih da je jednostavno nemoguće zamisliti borbu koja bi polazila od čisto apstraktnog razumijevanja funkcioniranja kapitala. Opresiju ne možemo teorijski razumjeti, a onda niti koncipirati borbu, ako ne razmatramo njezine specifične manifestacije. Smatram da se analiza na najvišoj razini apstrakcije treba uvijek spajati s razumijevanjem specifičnog historijskog konteksta. Klasni antagonizmi i dinamike uvijek su se nadovezivali na naizgled ne-klasne društvene antagonizme te ih proizvodili i reproducirali. Analize marksističkih feministkinja pokazale su da je kapitalistički način akumulacije uvijek podrazumijevao neki oblik rodne opresije. Međutim, ni tu se ne može iznaći jedan univerzalni model razumijevanja pitanja roda unutar kapitalističkog sustava proizvodnje jer se režimi roda u kapitalističkim društvima razlikuju u različitim povijesnim vremenima, na različitim prostorima i unutar različitih klasa. Oni se također razlikuju po proizvodnji različitih tipova subjektiviteta i identiteta. Mnoga identitetska pitanja proizlaze iz opresije koja ima vrlo konkretno,
Nema radikalizacije ako borbu baziramo samo na apstraktnom razumijevanju ili ako artikulacija te borbe ne rezonira s našim specifičnim iskustvom, jer empirijske_i radnice_i nikad nisu personifikacija apstraktne kategorije radničke klase
realno i materijalno izvorište i manifestaciju.
 
Međutim, čini mi se da danas ipak dominiraju razne deskripcije manifestacija opresije različitih skupina, ali bez strukturnog razumijevanja uloge tih opresija unutar kapitalističkog sustava akumulacije i društvene reprodukcije. Dakle, treba s jedne strane postojati razumijevanje strukturne pozicije radništva partikulariziranog na različite identitete, a s druge, razumijevati kako se ta opresija u specifičnom obliku manifestira. Mislim da se nitko neće radikalizirati ako svoju borbu bazira samo na apstraktnom razumijevanju ili ako razumijevanje i artikulacija te borbe ne rezoniraju s našim specifičnim iskustvom. To je u startu politički promašeno i bezuspješno, jer empirijske_i radnice_i nikad nisu personifikacija apstraktne kategorije radničke klase iz analiza kapitalističkog načina proizvodnje.
 
Pitanje pobačaja jest klasno pitanje jer se ne radi o jednokratnoj odluci, odnosno pravu koje se jednokratno konzumira izvan postojećeg socio-ekonomskog konteksta. Osiguravanje reproduktivne slobode i reproduktivnog zdravlja, čega je mogućnost pobačaja samo jedan dio, potrebno je osigurati cijelim nizom socijalnih i radnih politika koje se ne tiču direktno samog pobačaja.
 
Također, pitanje reproduktivne slobode nije samo pitanje opće slobode odlučivanja o vlastitu tijelu i rađanju djece, već uvelike utječe i na to koliko možemo participirati u bilo kojoj formi političkog djelovanja, jer ne možemo biti subjektima političke borbe ako za nju nemamo materijalnu pozadinu, stabilno zaposlenje, vrtiće i razne druge sustave podrške. Dakle, ako nemamo riješena sva ta pitanja, nemamo što raspravljati o konkretnoj političkoj participaciji. I historijski se pokazalo da žene koje su se aktivirale u borbama to jednostavno ne bi mogle učiniti da nisu imale uvjete u kojima su se mogle kretati javnim prostorima, nalaziti i izmjenjivati iskustva, umjesto biti vezane uz kuću i obavljanje reproduktivnog rada. Dok se privatna sfera nije politizirala, nije se moglo govoriti o rješavanju „ženskog pitanja“, i politizaciji žena.
 

Odgovor Ustavnog suda na zahtjev za revizijom Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. ostavlja prostor za daljnje napredovanje pokušaja oduzimanja ženama kontrole nad biološkom reprodukcijom, odnosno davanja većeg prava državi i kapitalu nad procesom proizvodnje radne snage. Kako u tom kontekstu komentirate usporedni proces discipliniranja žena kroz revitaliziranje tradicionalnih uloga žena kao majki i domaćica koje čuvaju nacionalni identitet?

Revitalizacija tradicionalne uloge žene koja se pokušava reafirmirati, dakle kao čuvarice bilo obitelji, bilo nacionalnog identiteta, služi naturalizaciji žena kao onih koje primarno imaju ulogu pružanja skrbi djeci, bolesnima, starijima itd. Povlačenje socijalne države nužno mora rezultirati time da netko preuzme obavljanje što više reproduktivnog rada. Naturalizacijom određenih uloga, pitanja alokacije rada i resursa potrebnih za njegovo obavljanje jednostavno se depolitiziraju, jer odgovor na pitanje tko obavlja određeni rad i pod kojim uvjetima postaje samorazumljiv. Proces naturalizacije odvija se paralelno s procesom denunciranja suprotnih mišljenja kao ideologije.
 
Često se može čuti primjedba da marksističke feministkinje, koje su prve analizirale vezu između opresije žena i kapitalističkog načina proizvodnje, svode sve na klasu i da taj pristup ne može objasniti „specifično ženska“ pitanja poput nasilja u obitelji itd. Istina je da se takva pitanja često nisu dovoljno adresirala unutar lijevih feminističkih struja, što može dovesti do spomenutih zaključaka. No smatram da upravo marksističke feminističke analize kapitalističkog načina proizvodnje i uloge koju država ima u održavanju tog sustava,
Marksističko-feministički pristup polazi od ideje da kapitalistički način proizvodnje, akumulacije i društvene reprodukcije zahtijeva određenu disciplinu, režim roda, te je uvijek historijski uključivao neki tip opresije
najbolje mogu objasniti reafirmaciju određenih tipova ženstvenosti, napade na reproduktivnu pravdu, i nasilje protiv žena, a da ne zapadnu u ahistorijske i esencijalističke tvrdnje o odnosima muškaraca prema ženama.
 
Ostali pristupi, poput liberalnog i radikalnog feminizma, jednostavno previđaju vezu između različitih tipova opresije. Oni mogu na deskriptivnoj razini primijetiti da postoji više osi opresije, ali nemaju aparat za sagledavanje poveznica među njima. Važno je da se svako političko djelovanje temelji na analizama koje su konkretne i kontekstualno specifične, što liberalne i radikalne mahom nisu. Marksističko-feministički pristup ne nudi gotovo rješenje o tome kako stvari stoje i što nam je činiti. Taj pristup polazi od ideje da kapitalistički način proizvodnje, akumulacije i društvene reprodukcije zahtijeva određenu disciplinu, režim roda, te je uvijek historijski uključivao neki tip opresije. Međutim, kako će se sve to manifestirati varira od razdoblja do razdoblja, od društva do društva, od klase do klase. Zato je lijevim feministkinjama nerijetko izazov artikulirati odgovor na napade na reproduktivna prava kakvima svjedočimo, što i dalje ne znači da treba posezati za jednostavnim rješenjima u stilu „zli muškarci/država/crkva napadaju žene“.
 
Smatram da se kao marksističke feministkinje za dostupan pobačaj borimo prvenstveno iz dva razloga: 1) mogućnost pobačaja je dio šireg kompleksa odluka o našim životima, radom na kojima stvaramo platformu budućeg zajedničkog političkog djelovanja; i 2) kroz borbu s državom za subvencioniranje i omogućavanje dostupnosti pobačaja te drugih zdravstvenih i socijalnih usluga, naglašavamo našu tezu o ulozi koju sfera reprodukcije ima za društvo u cjelini.
 

Marksističke analize krize lijevog političkog subjekta često upiru prstom u politike identiteta i LGBTIQ+ aktivizam kao krivce za partikularizaciju klasne borbe. Koji su antikapitalistički potencijali LGBTIQ+ borbe na području reproduktivnih prava i obiteljskih politika? Zašto je za feminizam, ali i za lijevi pokret u cjelini važna svijest o višestrukim manifestacijama opresije u procesu akumulacije kapitala?

LGBTIQ+ borbe imale su veliku ulogu u tomu da se sfera obitelji i sfera seksualnosti iznova politizira i vrati u polje rasprave, što je vidljivo i u našem kontekstu. Čini mi se da su upravo LGBTIQ+ osobe onaj dio populacije koji je najistureniji, jer u najvećoj mjeri denaturalizira ideju jasnih rodnih uloga. Iako se mnoge teme LGBTIQ+ aktivizma lako mogu inkorporirati u konzervativni aktivizam, primjerice pitanje prava na brak, LBGTIQ+ osobe, a pogotovo siromašne LGBTIQ+ osobe, zapravo su i dalje trn u oku konzervativnim politikama. Mlade LGBTIQ+ osobe koje su izgubile podršku obitelji i nalaze se na ulici postaju problem u kontekstu povlačenja socijalne države jednako kao i maloljetnice niže klase koje žele zadržati dijete. Kada treba provesti politike koje će uvesti neku vrstu socijalnih servisa, žene i LGBTIQ+ osobe nužno su problem. Socijalne politike i rad, kao i potrošnja, vrlo su orođena pitanja, a ta se orođenost manifestira i u discipliniranju onih čije su rodno izražavanje i seksualnost subverzivni za režime koji jasno definiraju tko, kada i pod kojim uvjetima obavlja određeni tip rada, tko obavlja neplaćeni rad i tko je „respektabilni“ recipijent socijalne pomoći. Siromašne LGBTIQ+ osobe često se nalaze izvan svakog sustava legalnog formalnog zaposlenja, ne mogu se osloniti na obitelj, a socijalni sistem nema nikakav način da zadovolji njihove specifične potrebe. Zahtijevanjem da se te potrebe namire, išlo bi se prema uzdrmavanju trenutnih društvenih i zakonskih poimanja obitelji i vlasništva, koja su neki od ključnih preduvjeta za reprodukciju odnosa kakva kapitalistička društva potrebuju.
 
Optužbe da je svako djelovanje iz LGBTIQ+ perspektive nužno identitetsko, i same nerijetko dolaze iz identitetske pozicije, koja radničku klasu kao subjekt lijeve borbe zamišlja na način koji je homogenizirajući i normativan
Također, naglasila bih da je prozivanje LGBTIQ+ osoba za partikularizaciju subjekta lijevih borbi nešto čemu nema mjesta unutar odgovorne lijeve pozicije. Smatram da je iznimno važan element marksističke i feminističke kritike upravo kritika spoznajne razine, odnosno kritika tzv. zdravorazumskih pojmova i tumačenja odnosa u društvu. Nju ne treba primjenjivati samo na, primjerice, vrijednost, ili druge pojmove tradicionalno analizirane unutar marksističke kritike, već i na rod. Budući da se na dekonstrukciji roda radilo u okviru queer teorija i šireg kompleksa post-strukturalističkih teorija, često se putem neke opće kritike tih teorija dolazi do odbacivanja ideje dekonstrukcije roda. Smatram da svako nekritično prihvaćanje ideje o plauzibilnosti toga tko je „muškarac“, a tko „žena“ treba označiti kao cis dijadičnu[4] binarnu ideologiju i osuditi. Važno je analizirati koja je funkcija cis-centrizma i jasno mu se suprotstaviti, pogotovo u aktualnom kontekstu napada na tzv. rodnu ideologiju i trans osobe, te izrazito marginalnog položaja interspolnih osoba. Tu se ne radi o pokušaju afirmacije nečijeg identiteta, već o borbi za konkretne materijalne potrebe koje bi nam omogućile da imamo kontrolu nad vlastitim životom. Dapače, riječ je o potpunom odbacivanju identitetskih kategorija, no uz svijest da put do tog odbacivanja ne ide preko potpunog zanemarivanja realnosti nečijeg postojanja kao LGBTIQ+ osobe, već hvatanjem ukoštac s tom realnošću.
 
To naravno ne znači da ćemo nekritički prihvatiti ideju o fluidnosti, nestabilnosti roda i praviti se da rodna dimenzija opresije ne postoji. No jednako tako ne znači da ćemo na ove potencijalne zamke dekonstrukcije roda i spola reagirati potpunim odbacivanjem njihove dekonstrukcije. Nadalje, optužbe da je svako djelovanje iz LGBTIQ+ perspektive nužno identitetsko, i same nerijetko dolaze iz identitetske pozicije, koja radničku klasu kao subjekt lijeve borbe zamišlja na način koji je homogenizirajući i normativan. Iako su afirmativne slike respektabilne i produktivne radničke klase u određenom povijesnom momentu možda imale mobilizatorsku ulogu, mislim da su dugoročno, između ostalog, doprinijele učvršćivanju loših uvjeta života onih segmenata radničke klase koji su na margini, koji nisu produktivni u marksističkom smislu i kojima se ne pripisuju vrline (seksualne radnice, siromašne queer osobe, osobe bez tradicionalne obitelji, kriminalizirane osobe). Dakle, te kritike vrlo često ne dolaze iz neke radikalnije kritike identitetskih politika, već uglavnom iz neke totalizirajuće perspektive traženja jedinstvenog i koherentnog subjekta borbe koji je onda nužno isključiv, dok je upitno je li nam uopće potreban.




Bilješke:

[1] Adrienne Roberts: States of Punishment and Welfare: Feminist Political Economy, Primitive Accumulation and the Law, London. Routledge, 2016.

[2] U liberalnoj pravnoj argumentaciji prava na pobačaj na fetus se referira kao „drugu osobu“, pri čemu to za sobom ne povlači raspravu o fetusu kao ljudskom biću.

[3] Angela McRobbie: „TOP GIRLS? Young Women and the Post-feminist Sexual Contract“, u: Cultural Studies, Volume 21, 2007 – Issue 4-5: Liberalism, Government, Culture, 718-737

[4] Dijadične osobe – osobe čije se spolne karakteristike (kromosomi, hormoni, spolne žlijezde i spolni organi) mogu definirati samo kao „muške“ ili „ženske“; suprotno od interspolnih osoba čije se spolne karakteristike ne mogu definirati u tim terminima.





Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o reproduktivnim pravima petnaeste epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 30.6.2017. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 23. lipnja 2017.
    Featured Video Play Icon
    Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država

    Referirajući na svoju knjigu Gendered States of Punishment and Welfare: Feminist Political Economy, Primitive Accumulation and the Law (2016.), Adrienne Roberts ukazala je na historijsku konzistentnost te ulogu niza disciplinirajućih legislativnih procesa i penalizirajućih mehanizama socijalne države u održavanju kapitalističkog načina proizvodnje, čime se produbljuje ne samo klasna i rasna, nego i rodna stratifikacija.   […]

  • 31. prosinca 2016. Kućanski poslovi (izvor: Mario Mancuso prema Creative Commons licenci). Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 17. svibnja 2014. Michael Perelman: Skrivena povijest prvobitne akumulacije i klasična politička ekonomija

    Iz 31. broja Libre Libere prenosimo prijevod poglavlja knjige The Invention of Capitalism Michaela Perelmana, profesora ekonomije na Kalifornijskom državnom sveučilištu u Chicu: “Sam izraz primitivna akumulacija ispunjen je bolnim odjecima ljudskih žrtava. Pojam “primitivno” ima niz konotacija. Odražava brutalnost lišenu suptilnosti modernih oblika eksploatacije koji su nama poznati. Implicira da je primitivna akumulacija prethodila […]

  • 19. travnja 2016. "Bacimo seksizam, rasizam i homofobiju u smeće" (izvor: commons.wikimedia.org). Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 13. ožujka 2013. Dora Levačić: Uzroci rodnih razlika u plaćama

    U aktualnom broju Nepokorenog grada objavljen je tekst studentice sociologije Dore Levačić “Uzroci rodnih razlika u plaćama” što je bila i tema njezinog izlaganja na tribini (snimka) koja je održana na Dan žena na FFZG-u. Tekstovi objavljeni u Nepokorenom gradu dostupni su na stranici Mladih antifašista grada Zagreba. Kada se govori o pokazateljima ekonomske nejednakosti […]

  • 11. svibnja 2015. Lise Vogel: Još jednom o kućanskom radu

    U svom predavanju naslova “Marksizam i podčinjavanje žena” (12.5., 21h, Kino Europa, 8. Subversive festival) – prema istoimenoj knjizi koja je 2013. godine doživjela i svoje reizdanje, autorica će se kritički osvrnuti na dualan sistem popularan među socijalističkim feministkinjama koje tvrde da su spol i klasa dvije odvojene autonomne jedinice proučavanja ženske potlačenosti i perspektive […]

  • 31. prosinca 2016. „Candy colors“ (izvor: Stig Nygaard prema Creative Commons licenci). Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta "Činjenica je da 'identiteti' imaju materijalnu osnovu u kapitalističkim procesima. A samo zato što su konstruirani (iz te materijalne osnove) ne znači da se naprosto radi o spontanim odgovorima na životnu situaciju iz koje izrastaju, koja se može modificirati ili odbaciti po volji. Dakle nije realistično reći nekome 'imaš pogrešan identitet; trebaš zapravo misliti o sebi kao o radniku'. Govoriti o kapitalizmu znači govoriti o sustavu jedinstva u različitosti, kompleksnog jedinstva strukturiranog antagonizmima. U bilo kojoj konkretnoj kapitalističkoj formaciji, snage koje se pojavljuju kao podrška opozicijskim i ljevičarskim borbama obično dolaze iz neke identitetske pozicije; a obično iz više od jedne identitetske pozicije, jer se linije antagonizma križaju, a polja politizacije preklapaju."
  • 21. kolovoza 2016. Kultni berlinski gej bar Eldorado zatvoren je 5. ožujka 1933. i pretvoren u lokalni štab Sturmabteilunga (izvor: wikipedia.org). Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 18. veljače 2016. Fotografija iz uvoda u post preuzeta je s Facebook stranice Kazališta potlačenih. Kuje i drolje. Diskurs o ženama i seksualnosti u izvedbama scena Forum kazališta Analizirajući diskurs publike kroz više izvedbi četiriju scena kazališta potlačenih Forum grupe Luka Ritz fokusiranih na odnos prema ženskom tijelu i seksualnosti, autorica problematizira slojevite mehanizme funkcioniranja patrijarhalnih formacija i praksi "koje se rječnikom feminističke kritike društva nazivaju i kulturom silovanja. Diskurs o ženskoj seksualnosti, općeprihvaćeni koncept 'drolje', te korištenje impersonalnog oblika u govoru o nasilju, koji pretpostavlja da ono proizlazi iz ponašanja žrtve, direktno proizvode društvo u kojem se aktivno onemogućuje rješavanje problema rodno uvjetovanog nasilja. Ono se čak može i prepoznati, ali jedini se način reagiranja vidi u modifikaciji žrtvina ponašanja."
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 24. rujna 2016. Izvor: Zagreb Pride, 2015. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
  • 31. prosinca 2016. Marija Šoljan-Bakarić u svojoj radnoj sobi, 1957. godine (fotografija je dio privatnog arhiva obitelji Šoljan-Bakarić). Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve