Unatoč svim preprekama: možemo li transformirati globalnu tehnosferu kako bismo spriječili ekstremne klimatske promjene?
Globalna dominacija kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima nije rezultat njihovih superiornih karakteristika ili autonomnog tehnološkog razvoja, već predstavlja reakciju industrijskog kapitalizma 19. stoljeća na prve uspjehe organiziranog radničkog pokreta. Danas, kada smo suočeni s rezultatima pretjerane eksploatacije fosilnih goriva, iznalaženje rješenja za borbu protiv klimatskih promjena postalo je jedno od ključnih globalnih sociopolitičkih pitanja. Međutim, tehnološki napredna kapitalistička društva, koja razvoj temelje na imperijalističkoj eksploataciji i ekocidu, i dalje nisu sklona odustati od mehanicističko-instrumentalnog odnosa prema prirodi, stavljajući naglasak na rješenja iz sfere klimatskog inženjeringa. Pogledajte snimku i pročitajte pregled izlaganja o tehnološkim i političkim aspektima ekološke tranzicije te važnosti otpora u formiranju pravednijeg i ekološki održivog socioekonomskog modela, koje je Tomislav Medak ove godine održao na Zelenoj akademiji na Visu, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.
Tomislav Medak svoje je izlaganje „Against All Odds: Can We Transform the Global Technosphere to Prevent Extreme Climate Change?“ započeo referirajući na pretpostavke o tehnološkom razvoju koje se smatra konstitutivnima za tehnološki determinizam: autonomnost (odvojenost od društvene, ekonomske i političke sfere), linearnost (sukcesivnost u realizaciji postignuća) i determinirajući karakter (poticanje širih društvenih promjena). Unatoč tendencijama u društvenoj teoriji koje idu prema napuštanju ovakvih tehnodevelopmentalističkih pretpostavki, izlagač smatra kako tehnološki determinizam reflektira hegemonijski „zdravi razum“ – učinkovit je na legitimacijskoj, deskriptivnoj i normativnoj razini (Wyatt) – zbog sveprisutnosti i motivirajućeg djelovanja tehnoloških sustava na očekivanja i ponašanje javnosti, vlada i investitora, odnosno tzv. prijeđenog puta. Napominje kako se efekti tehnoloških sustava velikih razmjera, poput onih povezanih s ekstrakcijom resursa, poljoprivredom, transportom, proizvodnjom i infrastrukturom, multipliciraju u interakciji sa socijalnim i metaboličkim procesima. Na taj se način otvara put za stvaranje dugoročne ovisnosti društva o pojedinim tehnologijama, ali, tvrdi Medak, proporcionalno raste i potencijal za jačanje te multipliciranje osporavalačkog i disruptivnog djelovanja.
Osvrnuvši se na knjigu Fosilni kapital (2016), u kojoj Andreas Malm progovara o razvoju kapitalističke ekonomije ovisne o fosilnim gorivima na primjeru Britanije 19. stoljeća, izlagač je podsjetio kako povijesna dominacija ugljena kao energetskog resursa nije uvjetovana poželjnošću njegovih prirodnih svojstava ili tehnološkim razvojem, nego socioekonomskim kontekstom. Činjenica da je voda, kao jeftin izvor energije kojega ima u izobilju i koji se koristio u seoskim vodenicama, zamijenjena ugljenom, s jedne je strane korelirala s pojavom masovne industrijske proizvodnje smještene u gradovima, a s druge strane s pojavom organiziranog radničkog pokreta, koji je doveo do ukidanja određenih prokapitalističkih zakona. „Prostornovremenski profil“ ugljena, njegova pouzdanost i prilagodljivost, omogućila je kapitalistima organizaciju proizvodnje na lokacijama gdje je radna snaga bila najjeftinija te implementaciju mehanizacije i automatizacije neophodne u discipliniranju radnika_ica za potrebe kapitalističkog načina proizvodnje. Dakle, podcrtava Medak, tehnološke inovacije izvedene su iz društvenih promjena, a ne obrnuto – društveni odnosi proizvodnje, iskustvo eksploatacija, klasna borba, vlasnički odnosi i zakonska rješenja, a ne superiornost energetskog izvora i tehnološka inovativnost, doveli su do dominacije kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima.
Prije trideset godina klimatolog J. E. Hansen upozorio je američke donositelje odluka na antropogene uzroke emisije stakleničkih plinova, no bez obzira na ovo upozorenje, podsjetio je izlagač, svjetska godišnja emisija u međuvremenu se gotovo udvostručila, a globalna temperatura iznosi preko 1 °C iznad predindustrijskog prosjeka. Razvijena kapitalistička društva, koja su svoj napredak ostvarila koristeći fosilna goriva, predstavljaju glavnu prepreku akcijama zadržavanja globalnog zagrijavanja do 2100. ispod 1.5 ili 2 °C s obzirom na predindustrijsko razdoblje.
Društveni odnosi proizvodnje, iskustvo eksploatacija, klasna borba, vlasnički odnosi i zakonska rješenja, a ne superiornost energetskog izvora i tehnološka inovativnost, doveli su do dominacije kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima
posljednja dva stoljeća industrijskog kapitalističkog razvoja, trebali analizirati kao autonomnu geološku paradigmu o kojoj ovisi naše preživljavanje i reprodukcija. Planetarna tehnosfera, upogonjena fosilnim gorivima, ujedno definira i koordinate za buduće političke odluke i društveno djelovanje.
Kako potreba za djelovanjem postaje sve urgentnija, a nedostatnost trenutnih modela ublažavanja klimatskih promjena sve očiglednija, fokus energetske tranzicije sve se više usmjerava na klimatski inženjering, navodi izlagač. Klimatski inženjering predstavlja tehnološku manipulaciju okolišem s ciljem smanjenja atmosferske temperature, odnosno odgađanja ili neutraliziranja nekih od posljedica klimatskih promjena. Rješenja koja nudi klimatski inženjering dijele se u dvije temeljne kategorije: upravljanje solarnim zračenjem (solar radiation management) i uklanjanje ugljičnog dioksida (carbon dioxide removal). Upravljanje solarnim zračenjem podrazumijeva rješenja koja se zasnivaju na smanjenju atmosferske temperature reflektiranjem radijacije u svemir prije nego dosegne atmosferu. Postupci koji to omogućavaju su ubrizgavanje sulfatnog aerosola u atmosferu, raspršivanje morske vode atmosferom (tzv. sijanje i izbjeljivanje oblaka – cloud seeding and whitening), te postavljanje reflektirajućih čestica u atmosferu ili reflektirajućih površina u orbitu. Postupak uklanjanja ugljičnog dioksida koji drži toplinu zarobljenu u atmosferi podrazumijeva kaptiranje ugljičnog dioksida koji se već nalazi u atmosferi ili onog koji nastaje tijekom procesa izgaranja. Neki od načina za postizanje ovog cilja su pošumljavanje, sekvestracija ugljika pod zemlju i u stijene, povećanje oceanskih kapaciteta za prihvaćanje CO2 putem oplođivanja fitoplanktona željezom, korištenje biougljena ili permakulturnih metoda.
Planovi zasnovani na klimatskom inženjeringu često nisu dovoljno razvijeni i primjenjivi u širim razmjerima, kao što je to slučaj kod uklanjanja ugljičnog dioksida, ili su tehnički izvedivi i šire primjenjivi, ali imaju upitne elemente, kao kod reflektiranja solarne energije
Primjerice, Alan Robock ukazao je na negativni utjecaj ubrizgavanja sulfatnog aerosola u atmosferu na lokalnu klimu, poput slabljenja afričkih i azijskih monsuna, što bi dovelo do povećanja broja sušnih razdoblja. Pri tome ne treba zaboraviti na opasnost, naglasio je izlagač, da se sudbina čovječanstva nađe u rukama privatnih kompanija koje kontroliraju primjenu tehnoloških inovacija.
Medak je potom adresirao pitanje distributivne pravednosti procesa ekološke tranzicije: napredne kapitalističke zemlje svoju razvijenost temelje na tehnologijama koje onečišćuju okoliš, dok su zemlje koje su historijski bile isključene iz takvog procesa razvoja postale najranjivije na globalne klimatske promjene zbog manjka sredstava da bi im se adaptirale. Kako se približavamo tzv. točki bez povratka (tipping point), kada će, po modelu domino efekta, klimatske promjene postati ireverzibilne, a na tragu diferencirane obveze smanjenja emisija za razvijene i nerazvijene zemlje, izlagač smatra kako bi djelomično upravljanje solarnim zračenjem, koliko god dvojbeno, moglo umanjiti nepravde uzrokovane klimatskim promjenama u manje razvijenim zemljama, koje na njih nisu u stanju odgovoriti adaptivnim strategijama. Benefiti bi bili još veći kada bi se ovakva praksa uparila s drugim strategijama adaptacije klimatskim promjenama, ublažavanja njihova učinka ili klimatskog inženjeringa. Međutim, neadekvatno globalno djelovanje na ublažavanju klimatskih promjena pretvorilo je klimatski inženjering, iako zamišljen kao „plan B“, u sve izgledniju opciju. Pritom se, uz ostale kontradikcije, postavlja pitanje težeg napuštanja trenutno dominantnog ekstraktivističkog i eksploatacijskog kapitalističkog modela proizvodnje, u slučaju unilateralne primjene nekog od rješenja klimatskog inženjeringa.
Medak se kritički osvrnuo i na činjenicu da se pitanja vezana uz „moralnost“ ekološke tranzicije temelje primarno na ljudskoj dobrobiti te ignoriraju vezu ljudi i prirode. Klimatski inženjering podrazumijeva instrumentalno-mehanicistički pogled na prirodu koji je na historijsku scenu stupio s kapitalističkim modernitetom. Međutim, neophodno je, smatra izlagač na tragu ekofeminističke marksistkinje Carolyn Merchant, uspostaviti novo promišljanje prirode koje će uz proizvodnju obuhvaćati i brigu.
Na kraju izlaganja Medak je upozorio kako klimatski inženjering pruža tehnološko rješenje za probleme koji su primarno političke naravi. Pitanje je kako proces dekarbonizacije proizvodnje i potrošnje provesti u uvjetima pravedne redistribucije. Radi se o tehnički, ako ne i ekonomski ostvarivom cilju, međutim, rješenja koja nudi klimatski inženjering „zatvaraju“ (lock-in) i dugoročno određuju naše djelovanje, uvodeći nas u zonu nesigurnosti i primoravajući nas na adresiranje regionalnih i globalnih prirodnih nestabilnosti uvođenjem još više novih tehnoloških rješenja.
Ekološka kriza bit će ujedno i kriza hegemonije za mnoge kapitalističke države – definiranjem vlastite tehnološke i društvene budućnosti unutar postojećeg poretka uspostavljamo kolektivni protuhegemonijski imaginarij
Jedan od takvih primjera, istaknuo je izlagač, direktni je otpor američkog starosjedilačkog stanovništva izgradnji naftovoda Dakota Access na području rezervata plemena Standing Rock, koji je bio učinkovit ne samo na razini ometanja konkretnog projekta, nego i u delegitimaciji upotrebe fosilnih goriva. Na taj je način akcija manjeg broja prosvjednika otvorila prostor za transformaciju širih društvenih razmjera.
Prilikom osmišljavanja strategija otpora, naglasio je izlagač, važno je prepoznati historijski formirane društvene strukture, poput kapitalističke države. Ukazuje na teoriju strateško-relacijskog pristupa Boba Jessopa, koji tumači državu i ekonomiju kao dva međuzavisna i koevoluirajuća autopoetička sustava – kapitalistička ekonomija ovisi o državi za izglađivanje svojih kontradikcija, uspostavljanje tržišta i obranu njenih komparativnih prednosti na globalnom planu, dok država ugrađuje ekonomiju u socijalne odnose, uspostavljajući putem nje vlastitu hegemoniju.
Državne institucije odražavaju relacijsku moć društvenih aktera, ali mogu biti osporene i promijenjene, proizvodeći učinke unutar različitih društvenih podsistema. Ekološka kriza, naglasio je Medak, bit će ujedno i kriza hegemonije za mnoge kapitalističke države – definiranjem vlastite tehnološke i društvene budućnosti unutar postojećeg poretka uspostavljamo kolektivni protuhegemonijski imaginarij. Zahtjev za hitnim i radikalnim odricanjem od korištenja fosilnih goriva omogućava transformativno djelovanje i na razini hegemonijskih tehnopolitika i na razini tehnološke baze. Kolektivno djelovanje horizontalno mobilizira druge društvene pokrete da se priključe zajedničkoj borbi, a vertikalno prisiljava državu i ekonomske aktere na put ekološke tranzicije. Radi se o konfrontacijskoj strategiji, no samo tako, smatra izlagač, možemo uzdrmati postojeći hegemonijski „zdravi razum“ koji normalizira daljnju upotrebu fosilnih goriva, i učiniti nova tehnološka rješenja plauzibilnima za buduće održivije i pravednije društveno-ekološke odnose.
Andreja Gregorina
Green Academy: Moving Beyond Fragments
Organized by: Institute for Political Ecology (IPE, Institut za političku ekologiju)
Module – Climate Change & Just Transition
Location: Spomen dom, Komiža, Vis, Croatia
Date: 26th August 2018
Speaker: Tomislav Medak (Multimedia Institute/MaMa, Zagreb)
Convenors: Jagoda Munić (FoE Europe), Dražen Šimleša (IPE)
——————
Climate change is one of the biggest threat to human civilisation and Earth’s ecosystems, as we know them. Nowadays, both science and political decision makers are convinced we need urgent action and consequently, in 2015, at Conference of the Parties under UN Framework Climate Change Convention the “Paris agreement was adopted with an aim to reduce greenhouse gases pollution and curb the climate change. The agreement was a big diplomatic success, but it is based on the “pledges” by states and all together, mitigation ambition is not enough, leading to 2,8 °C increase, instead of 1.5 °C, as written in the agreement itself. Since then, the main issue is how to speed up the transition from the fossil fuel to post-fossil fuel societies, which necessarily requires a fundamental change of the current political, social and economic system.
What this transition requires and how it should be done is a key debate among different stakeholders. Industry and some of the decision-makers, rely heavily on the technology and efficiency to solve the problem. Labour movement demandsjust transition that would provide justice for the workers in the fossil fuel industries. The International Trade Union Confederation (ITUC) created the Just transition Centre to lead on the debate from the perspective of labour unions. Environmental and climate justice organisations are demanding that the burden of transition is not carried by the poorest part of society, that would suffer if the transition costs are automatically transferred in the end costs of services – for example house heating. Others are viewing transition from the perspective of regions, for example, how to change economy of coal dependent regions in order to maintain jobs in the region. We will explore these perspectives and will discuss what does the transition look like in the European periphery.
The Climate justice module has many overlaps with degrowth and commons/municipalisation module, as we need urgently shift from fossil fuels, but the key question is how we will do it and who will pay the costs? To use less and more efficiently resources and energy is the first, very often, the most neglected tool to curb the climate change. The ownership of the production is also very important. For example, community energy projects are ways to enable local communities to produce their own renewable energy and even sell it to the grid. Such decentralised production would provide more resilience in the system and profits would spread more evenly, which would eliminate energy poverty.
In the climate module, we will therefore explore Climate governance and Just Transition from the environmental and social perspective and community energy models.
——————
Against All Odds: Can We Transform the Global Technosphere to Prevent Extreme Climate Change?
Tomislav Medak is a doctoral student at the Centre for Postdigital Cultures at Coventry University. He is also a member ofthe theory and publishing team of the Multimedia Institute/MAMA in Zagreb, an amateur librarian for the Memory of the World/Public library project, and an artist in the performing arts collective BADco. His research is on technologies, environmental disruption and post-capitalist transition.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.
Dijelovi izlaganja korišteni su u mozaiku trideset i šeste epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 8.12.2018. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.
