Protiv solidarnog turizma u Grčkoj
U osvrtu na pojačani interes za turističkim posjetima Grčkoj koji uz refren imperativa solidarnosti promiču marketinški čarobnjaci i naglašavaju mediji, autor ukazuje na jednu od klasičnih neoliberalnih podvala – ideološku zabludu poznatu kao „ekonomija kapanja“, pojašnjavajući također na što pristajemo te u čemu sudjelujemo kada kao turisti odlazimo na odmor: „Turizam podrazumijeva potrošnju: terena, okoliša, usluga, odnosa i emocija, što srednjoročno i dugoročno gledano isključivo proizvodi loše učinke za pojedinu zemlju. (…) Mnoštvo turističkih potrošača nije ništa više doli roj nesvjesnih arhitekata i dizajnera, dok su ‘atrakcije’, neovisno o tome radi li se o urbanim ili prirodnim okolišima ili čak subjektivnostima – njihov tematski park s izvođačima, kojega konstantno oblikuju tokovi kapitala kako bi se uvećala vrijednost koju može generirati.“
Primijetio sam kako se nakon „OXI“ referenduma sve više ljudi zainteresiralo za sudbinu Grčke.
Također, zamijetio sam i neke ridikulozne argumente kojima se pripadnike srednje klase (osobito iz sjevernoeuropskih zemalja) poziva da otputuju ondje kako bi pomogli Grčkoj da izađe iz krize.
U svakom slučaju, budući da mrzim turizam onoliko koliko mrzim i sâm kapitalizam, primoran sam napisati nešto o ideji solidarnog turizma, kao i o realnosti samog turizma.
Zašto je solidarni turizam u Grčkoj beskoristan i pogrešan potpuna glupost?
Sama ideja da turizam može funkcionirati kao čin solidarnosti prema siromašnima[*] u nekoj zemlji nije samo suluda[**], već je i pogrešna, jer se temelji na ideološkoj zabludi poznatoj pod imenom „ekonomija kapanja“ (TDE – trickle-down economics).
Ekonomija kapanja podrazumijeva da će, ako šef ili poslodavac (npr. vlasnik dućana ili hotela) ostvari više profita, to automatski proizvesti efekt kapanja zbog kojega će svima u ekonomskom sustavu biti bolje, uključujući siromašne.
Radi se o jednom od temeljnih koncepata na kojima počiva neoliberalizam, a sam se koncept povijesno pokazao pogrešnim, čak i ako nije pogrešan u svojim premisama.
Uglavnom zato što kada bogati postaju još bogatiji – bogati postaju još bogatiji. To je to.
Jedino organizirana borba siromašnih – ponovnim prisvajanjem izravnih i neizravnih prihoda bogatih – dovodi do pravog poboljšanja njihovih materijalnih životnih uvjeta.
To znači da najbolji način za priskakanje u pomoć siromašnima u Grčkoj dolazi uz razumijevanje na koji način tamošnjim ljudima pomoći organizirati otpor. I žao mi je što vam to moram reći, ali opcija koja vam se nalazi na raspolaganju nešto je kompliciranija nego što ste se nadali da će biti. Štoviše, da biste konkretno potpomogli njihovu borbu možda ćete se morati organizirati s drugim ljudima oko sebe kako biste ostvarili plemeniti cilj koji se sastoji u tome da sjebete šefove u vlastitoj zemlji.
Primjerice, organizirati otpor koji je dovoljno jak da potakne druge da se odupru mjerama štednje koje je nametnula vaša vlada. Što više ljudi na globalnoj razini odbaci mjere štednje, to će institucije (banke, MMF, hedge fondovi) koje ih koriste kao oruđe eksproprijacije i prijenosa bogatstva sa siromašnih na bogate, postajati slabije.
Direktno slanje novca radnicima i njihovim organizacijama u Grčkoj ne znači ništa, ali je još uvijek bolja opcija od turističkog posjeta Grčkoj.
To me dovodi do druge točke.
Zašto mrzimo jebeni turizam?
Objasnio sam zbog čega je turizam neučinkovit, no zašto je turizam također loš za siromašne u pojedinoj zemlji?
Pokušao sam to nedavno objasniti. Turizam podrazumijeva potrošnju: terena, okoliša, usluga, odnosa i emocija, što srednjoročno i dugoročno gledano isključivo proizvodi loše učinke za pojedinu zemlju.
Turizam u mnogim zemljama, gradovima, selima i četvrtima predstavlja jedan od najvećih gentrifikacijskih vektora.
Citirat ću ono što sam već napisao jer vjerujem da još uvijek vrijedi:
(…) budući da se nalaze na poziciji moći u odnosu na zemlje koje posjećuju (turizam donosi novac!), turisti posjeduju i nevjerojatnu moć da modificiraju (ili preciznije, da drugi za njih modificiraju) urbane i ruralne resurse u svrhu zadovoljenja vlastitih potreba i želja. Ne samo onoga što turisti žele na svjesnoj razini, već i onoga što im je nužno tijekom njihova posjeta, poput objekata, logistike, prijevoza, itd.
Štoviše, ljudi koji žive u masovnim turističkim destinacijama također su oblikovani ovom dualnošću Želja i Potreba. Vjerojatno ste već čuli formulaciju „oni su tako prijateljski nastrojeni, [jer su] naviknuti na turiste!“, pri čemu se misli na ljude koji žive u masovnim turističkim destinacijama.
To ne znači biti „prijateljski nastrojen“, to je samo vještina koju ljudi razviju ne bi li bogatijima od sebe prodali „doživljaj“ koji se sastoji od čiste potrošnje terena, gradova i odnosa.
Mnoštvo turističkih potrošača nije ništa više doli roj nesvjesnih arhitekata i dizajnera, dok su „atrakcije“, neovisno o tome radi li se o urbanim ili prirodnim okolišima ili čak subjektivnostima – njihov tematski park s izvođačima, kojega konstantno oblikuju tokovi kapitala kako bi se uvećala vrijednost koju može generirati.
To ne znači da ne biste trebali nekamo otputovati(!), već da biste trebali u potpunosti iznova promisliti načine na koje ste dosad putovali i kako ćete putovati u budućnosti: kojim sredstvima, kako biste radili što i na koji način, gdje ćete odsjesti, koje ćete veze ostvariti, te hoćete li samo biti potrošač ili ćete s tamošnjim ljudima ostvariti drugarstvo. Drugim riječima – ne, kupujući usluge prijenosom novca iz vlastita novčanika u novčanike njihovih šefova nećete postati njihovi drugovi.
Bilješke:
[*] Pišem „siromašni“, generalno pod tim podrazumijevajući radničku klasu, nezaposlene i proletere.
[**] I iznimno neupućena po pitanju načina na koji ekonomija funkcionira. Turizam nigdje i nikada nije riješio ekonomske probleme siromašnih. Postoje iznimno dobro posjećene zemlje u kojima siromašni žive u slamovima, a bogataši – posljedično – u zlatnim palačama. Ma kako bilo, odlazak u Grčku neće riješiti financijsku i proizvodnu krizu koje su dovele zemlju do kaosa u kojem se ona nalazi.