Iranska buržoazija između trke u regionalnoj dominaciji i otpora izolaciji
Razumjeti iransko-izraelski sukob iziskuje razumijevanje širih historijskih uvjeta u kojima su iranske vladajuće klase uobličavale nacionalni interes i geopolitičke strategije. Neka čvorna mjesta iranske vanjske politike koja se analiziraju u tekstu su: pro-američka vlast Šaha Reze Pahlavija u vrijeme Hladnog rata; politike vlasti koje su uspostavljene nakon Islamske revolucije 1979. godine, a koje i pored zaoštravanja sukoba sa SAD-om nisu nikada odustale od mogućih dogovora i uspostavljanja suradnje; i iranske politike u (neoliberalnom) okviru američke hegemonije. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i poraza Iraka u Zaljevskom ratu, SAD s Izraelom i Saudijskom Arabijom isključuje Iran iz vizije novog Bliskog istoka, čime otvara dugotrajni i krvavi konflikt koji traje do danas.

Nakon izraelskog bombardovanja pomoćne zgrade iranskog konzulata u Damasku 1. aprila 2024. godine, Iran je kao odgovor 13. aprila izveo svoj prvi direktan napad na Izrael u istoriji izraelsko-iranskog konflikta. Kako bi se izbjegla veća eskalacija sukoba, napad je precizno pripremljen i najavljen. Ali nekoliko mjeseci kasnije Izrael na teritoriji Irana organizuje teroristički napad u kojem ubija Ismaila Hanijeha, lidera Hamasa, na šta Iran 1. oktobra odgovara, ovaj put nenajavljeno i bez kooperacije, sa 200 balističkih projektila. Djeluje da smisao ovih napada leži u očuvanju digniteta Islamske republike i prezentacija moći, očigledno bez namjere da se sa Izraelom ulazi u ozbiljniji direktan konflikt. Međutim, logika uzvraćanja silom sama po sebi nosi opasnosti da se šahovsko nadigravanje i spektakl pretvore u potpunu katastrofu.
Izraelsko-iranski sukob je novijeg datuma. Bilo bi pogrešno razumjeti ga isključivo kao posljedicu Islamske revolucije 1979. i promjene geopolitičkog kursa novih revolucionarnih vlasti. Kako bi zaobišli pojednostavljenu ideološku eksplikaciju konflikta u kojem Islamska republika želi uništenje „cionističkog entiteta“, a Izrael se od toga brani, potrebno je rekapitulirati istoriju spoljne politike Islamske republike Iran, te njene odnose sa susjednim državama u kontekstu globalnih geopolitičkih transformacija svijeta.
Izvjesno je da je islamska revolucija u Iranu šokirala regiju i svijet, naročito Zapad i SAD za koje je Iran predstavljao jedan od tri stubna partnera (pored Izraela i Saudijske Arabije) na Bliskom istoku ‒ kako u borbi protiv sovjetske prijetnje, tako i u obezbjeđivanju ekonomsko-političke dominacije SAD-a u njenim interesnim sferama. Ali, kako bi se to na prvi pogled moglo činiti, iz revolucionarne retorike i samog razvoja događaja, mlada Islamska republika ipak nije napravila nagli raskid sa SAD-om, pa time niti s Izraelom i drugim američkim regionalnim partnerima. Iza zvanične radikalne islamske ideologije i oštre konfliktne retorike proteže se istorija javnih i tajnih pragmatičnih pregovora, dogovora, kooperacija i pokušaja da se uspostavi trajni dijalog između SAD i novih vlasti u Iranu, ali isto tako i istorija nepovjerenja, ignorisanja, poniženja, kršenja dogovora.
Nikada nije dovoljno naglasiti značaj američkog/britanskog puča u Iranu 1953. godine, kada je demokratski izabrani predsjednik Mosadek zbog odluke o nacionalizaciji nafte u operaciji Ajaks svrgnut sa vlasti, nakon čega je Šahu Rezi Pahlaviju vraćena apsolutna moć nad Iranom. Ovaj puč imao je dva značajna aspekta.
Prvi je vezan za američku imperijalnu strategiju i vodio je ka dva cilja. Jedan se ogledao u Šahovom izrazito antikomunističkom i antisovjetskom stavu, zbog čega je Iran imao značajnu ulogu u suzbijanju širenja Sovjetskog Saveza na Bliskom istoku, a Mosadek je u medijskim propagandnim kampanjama povezivan sa partijom Tudeh1Tudeh se osniva 1942. godine kao front progresivnih organizacija, liberala, nacionalista, reformista i komunista, ali postaje dominantno pro-sovjetska komunistička partija. Danas znamo da Tudeh u to vrijeme nije imao velikog uticaja na zvaničnu politiku vlade, kao i to da Mosadek nije imao namjeru da stupa u supstancijalnije odnose sa Sovjetima. i sovjetskom prijetnjom. Drugi cilj je bilo američko istiskivanje Britanije i postavljanje vlastitog interesa u prostor imperije u zalasku. Jedan od primjera ovoga je sam razvoj iranske naftne situacije. Britanija je prije Mosadekove nacionalizacije nafte posjedovala puno pravo nad iranskom naftom i anglo-iranskom naftnom kompanijom. Već u prvim pregovorima, SAD su smatrale ovakav dogovor između Britanaca i Iranaca nepravednim i vršili su pritisak na Britaniju da sa Mosadekom naprave pravedniji ugovor. Britanska laburistička vlada se držala krutih kolonijalnih principa i pridržavala se kursa: sa „primitivcima‟ se mora postupati na poseban način, jer dok je „socijalizam‟ dobar kod kuće, u inostranstvu se zna ko je gospodar. Nakon pobjede konzervativaca, u SAD-u se mijenja strategija i CIA odlučuje da pomogne Britancima (na čije čelo dolazi Winston Churchill) u obaranju Mosadeka, kako bi na kraju sa Šahom dogovorili podjelu zarade od nafte 50:50, dok bi taj dio od 50 posto bio podijeljen 40 posto američkim firmama, 40 posto Britancima i 20 posto podijeljen između francuske i holandske kompanije, uz apsolutnu dominaciju američkog političkog interesa u Iranu.
Drugi značajan aspekt puča bila je promjena slike u iranskoj javnosti i razvijanje budućeg nepovjerenja i mržnje iranskog naroda prema američkim vlastima. Svi ovi aspekti doći će do svog punog izražaja u samim revolucionarnim događajima i posljedicama.
Šahov imperijalni Iran i Hladni rat
Potrebno je osvrnuti se i na nekoliko momenata u geopolitičkoj strategiji Šaha, kako bismo imali u vidu kontrast sa spoljnim politikama revolucionarnih vlasti koje dolaze poslije. Kao veliki saveznik u vremenu Hladnog rata, Šah je imao punu podršku SAD koja se ogledala u tehnološkoj, vojnoj i ekonomskoj saradnji2Treba napomenuti i da pored antikomunističkog pozicioniranja i nasilja nad iranskim komunistima, Šah razvija sa Sovjetskim Savezom značajne ekonomske odnose. Sovjetski Savez je bio jedan od najvećih kupaca iranskog prirodnog gasa.. No regionalna politika bila je nešto složenija. Kao nearapskoj zemlji, Iranu je odgovaralo postojanje nearapske države Izrael ‒ kako bi održavali balans moći sa većinskim arapskim komšijama. Uprkos tome, Pahlavi je igrao dvostruku igru. Kada je stvarana država Izrael 1947. godine, kao član specijalnog UN ad hoc komiteta za Palestinu (UNSCOP) uz Jugoslaviju i Indiju, Iran je jedini su glasao protiv prijedloga podijele Palestine uz argumentaciju da bi to moglo voditi samo ka više nasilja među narodima. Šah nikada nije de jure priznao državu Izrael, kako bi balansirao svoj odnos sa arapskim komšijama, ali je ubrzo uspostavio čvrstu ekonomsku i političku saradnju. Izraelske vladajuće partije su razmišljale na sličan način. Okruženi neprijateljskim arapskim državama, razvijali su strategiju saradnje sa nearapskim perifernim državama: Turska, Iran, Etiopija i nearapske manjine kao što su Kurdi, hrišćani itd. Ova „doktrina periferije“ će biti princip izraelske spoljne politike do kraja Hladnog rata.
Iran i Izrael su tada dijelili istog neprijatelja: Irak. Nakon što je Egipat pretrpio katastrofalni poraz u sukobu sa Izraelom (Šestodnevni rat tokom 1967. godine), Nasera na vlasti mijenja Sadat koji se u potpunosti okreće od Sovjetskog Saveza, uspostavlja saradnju sa SAD-om i nakon nekoliko vraćenih teritorija (Jom Kipurski rat iz 1973.) potpisuje primirje sa Izraelom, a u ulozi predvodnika arapskog svijeta zamjenjuje ga Irak. Na čelu Iraka je Baat partija sekularno nacionalističkog ideološkog opredjeljenja, oni podržavaju PLO u Palestini i imaju osvajačke aspiracije prema Kuvajtu i iranskom Khuzestanu ‒ centru iranskih naftnih nalazišta. Na veliko iznenađenje Izraela i SAD, Šah je 1975. godine potpisao dogovor sa Sadamom o razrješenju graničnih sporova Iraka i Irana u „Alžirskom sporazumu“. Poznato nam je da je Irak samo pet godina kasnije izvršio invaziju na Iran.
Pahlavijeva spoljna politika zasnivala se na dvostrukoj taktici koja je trebala da obezbijedi regionalnu dominaciju (odakle i nadimak „zalivski policajac“), kao i dobrosusjedske odnose. Sa jedne strane to je ostvarivao posredstvom ekonomske saradnje i primarno ekonomskog uticaja u regionu, naročito preko izvoza nafte i gasa, uključujući i Izrael. Ali isto tako posredstvom retorike kritikovanja Izraela i istovremenog skrivanja saradnje sa Izraelom od javnosti, kako arapske komšije ne bi okrenuo protiv sebe. Ali Šah je, takođe, imao i mnogo veće aspiracije: da od Irana stvori regionalnu i svjetsku supersilu. U tom kontekstu ne treba zaboraviti iransku vojnu intervenciju u Omanu 1972. godine, kada uz Britance pomaže omanskom sultanu u gušenju revolucionarne pobune marksističke organizacije PFLO-a. Takođe, početkom 1970-ih, Šah okupira mala ostrva u strateški bitnom Hormuškom moreuzu između Persijskog i Omanskog zaliva. Kontrolu nad ostrvima zadržala je i Islamska republika i do danas se vodi spor sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima oko prava na ostrva3Zanimljivo je primijetiti da su Rusija i Kina u sporu stale na stranu UAE, što je išlo dotle da su iranske novine ove godine pisale kako Iran treba podržati nesavisnost Tajvana kao odgovor na kinesko odbijanje da stane na stranu Irana. .
Irački ratovi i raspad Sovjetskog Saveza
Revolucija je u tom smislu značila tektonski poremećaj hladnoratovskih odnosa u regiji, ali nije u potpunosti promijenila odnose, sve do konačnog raspada Sovjetskog Saveza i poraza Sadama u Zalivskom ratu 1991. godine. Nove revolucionarne vlasti, za razliku od Šaha koji je dominantnu ulogu Irana u regiji održavao prije svega jakim vojnim i ekonomskim uticajem, pokušavaju to ostvariti novim brendom, a to je izvoz revolucije i uticaj posredstvom političkog republikanskog islama. Retorika prema Izraelu se zaoštrila4Poricanje prava na postojanje izraelske države na Bliskom istoku., ali se pojačao i animozitet prema arapskim monarhijama, kao i sekularnom nacionalizmu (jedini izuzetak je Sirija, gdje Islamska republika uspostavlja značajne veze sa sekularnom vlašću partije Baat).
Značajna epizoda u prvoj godini revolucije bila je prva posjeta jednog stranog lidera novoj republici. To je bila posjeta Jasera Arafata, lidera revolucionarnog PLO-a. Sastanak se nije dobro završio, Homeini je insistirao na nepostojanju islamskog aspekta palestinske borbe i zlim aspektima sekularizma koji je zastupao PLO. Nakon toga se više nisu susretali.5„Niko od njih (Palestinaca) nije religiozan. Većina pije alkohol i želi da gleda filmove.‟ Žalio se jedan iranski službenik koji je ugostio Palestince. Trita Parsi, Treacherous Alliance, Yale University, 2007. str. 84 Podrška Islamske republike palestinskoj borbi ostala je isključivo retorička sve do sredine devedesetih godina.
Sami revolucionarni događaji bili su izuzetno neizvjesni, ne samo zbog opozicije sekularnog dijela javnosti Islamskoj republici, nego i zbog unutrašnje političke podjele svještenstva (npr. sukob Homeinia i Montazerija). Podjela na tvrdokornu antizapadnu struju i umjerenu struju sa idejom revitalizacije (odnosno kontinuiteta) odnosa sa SAD-om ostala je na snazi do danas. Zbog složenosti iranskog političkog uređenja, postojanja paralelnih i međusobno sukobljenih institucija, često je dovodila u konfuziju američke administracije koje nisu imale jasan plan kako da se odrede spram novih vlasti u Iranu, jer se Iran, što je ostalo i do danas, percipira kao „prirodan“ saveznik SAD-a zbog svog manjinskog položaja, kao šiiti među sunitima, kao Persijanci među Arapima.6To je jedan od razloga zbog kojih SAD do sada nisu vojno intervenisale u Iranu i odlučila se na regime change taktiku, jer bi intervencijom protiv sebe okrenuli i potencijalnu buduću vlast nastalu iz nabujalog narodnog nezadovoljstva Islamskom republikom.
Prvi međunarodni skandal koji je revolucija izazvala bila je talačka kriza, kada je grupa organizovanih studenata upala u američku ambasadu i njene zaposlenike uzela kao taoce. Kasnije je otkriveno da je ambasada tako nešto očekivala i bili su uhvaćeni u paljenju i uništavanju dokumentacije. Zahvaljujući zauzimanju ambasade danas imamo detaljne podatke o načinu na koji je izvedena operacija svrgavanja Mosadeka7Kao i mnoge druge informacije, obzirom da je ambasada u Teheranu bila centar američkih bliskoistočnih operacija., što je i bio jedan od zvaničnih razloga studentske organizacije da zauzme ambasadu: preuzimanje dokumenata i predupređivanje novih mogućih spletki protiv nove vlasti. Ovu krizu Homeini je iskoristio kako bi se suočio sa političkim neprijateljima i konsolidovao vlast. Dok je u SAD-u Ronald Regan, kao jedan od kandidata na američkim izborima protiv dotadašnjeg predsjednika Kartera, situaciju iskoristio kako bi osvojio izbore. Za to su takođe vezani skandali, optužbe, kao i niz teorija, sa dvije istrage, povodom Reganovih sabotaža mogućeg Karterovog dogovora sa iranskim vlastima oko puštanja talaca. Kako god, taoci su pušteni odmah nakon Reganove inauguracije.
SAD je nakon zauzimanja ambasade uvela sankcije Iranu. U vrijeme talačke krize Izrael je stupio u komunikaciju sa novim vlastima i dogovorio tajne transfere kao što su prodaja oružja i guma Iranu, što je išlo kontra američkim sankcijama. I pored izrazito antiizraelske retorike Homeinija, Izrael se i dalje držao spoljno-političke „doktrine periferije“. To se nastavilo i kada je Irak napao Iran, u ratu koji će trajati osam godina, u njemu će Izrael lobirati u SAD-u da se isporučuje oružje Iranu8„Sve u svemu, Iran je kupio oružje u vrijednosti od preko 500 miliona dolara od Izraela u periodu 1980-1983, prema Jaffee institutu za strateške studije na Univerzitetu u Tel Avivu.‟ Treacherous Alliance, str. 107.. Velika afera „Iran contra“ pokazuje dvostruku igru SAD-a, koja zajedno sa Izraelom još uvijek nije mogla da se odluči, pa je izabrala najbolju moguću opciju: da pomaže obje strane u međusobnom uništavanju. Ni pobjeda Iraka, ni pobjeda Irana nisu odgovarali Zapadu, ali ni Izraelu. Tako je Izrael prodavao oružje Iranu uz prećutnu podršku Regana, ali su ga kroz lobiranje uvjerili da sklopi nekoliko dogovora bez obzira na to što krši zakon o sankcijama koji su sami uveli. Novac je preusmjeren desnim ekstremistima u Nikaragvi u njihovoj borbi protiv Sandinista, dok su zauzvrat trebali dobiti iranski pritisak na Hezbollah, povodom oslobađanja nekoliko američkih taoca u Libanskom ratu. Iračko-iranski rat se završio bez promijenjenih granica, sa milionskim žrtvama, kao i uništenim infrastrukturama i ekonomijama.
Kao što smo vidjeli, rat Iraka i Irana treba posmatrati u kontinuitetu hladnoratvoskih regionalnih konflikta. SAD je balansirala, jer je Irak, sa jedne strane, uz Siriju bio strateški partner Sovjetskog Saveza (i većinu oružja koje je Irak koristio bilo je iz Sovjetskog Saveza), dok je sa druge strane Irak bio kontrateža antizapadnom islamskom Iranu. Interesantno, Sovjetski Savez se na početku rata odredio kao neutralan, ali nako što je Iran preokrenuo rat i krenuo u obaranje Sadama 1982., Sovjetski Savez je krenuo sa masovnom vojnom podrškom Iraku.
Glavni geopolitički preokret događa se sa Zaljevskim ratom i raspadom Sovjetskog Saveza. Sadam je u svom drugom pokušaju da osvoji naftom bogatu teritoriju, ovoga puta Kuvajt, uz pogrešno protumačene signale da se SAD neće miješati, napravio grešku i protiv sebe okrenuo kratkoročnog i nestabilnog saveznika. Tadašnji predsjednik SAD-a Buš stariji (George H. W. Bush) organizovao je vojni savez sa arapskim zemljama kojim je prekinula iračku okupaciju Kuvajta i trajno postavila svoju vojnu bazu čime je preuzela hegemoniju nad Persijskim zalivom (oko 88% izvoza nafte sa Bliskog istoka prolazi kroz ovaj zaliv) i otvorila novo poglavlje na Bliskom istoku i unipolarnoj dominaciji SAD-a. Kako bi uspio u sastavljanju ratne koalicije morao je da zadobije simpatije arapskih država, a to je učinio posredstvom pritisaka na Izrael u pogledu izralesko-palestinskog pitanja, ali i time što je Izrael izostavio iz same koalicije.
Američka hegemonija:neoliberalni Bliski istok
U novim uslovima, nakon rata i smrti Homeinija, politička elita se podijelila između dva tabora: „tvrda“ linija je zagovarala strategiju koncentracije na obnavljanje vojne infrastrukture i naoružavanje Irana, dok je druga prije svega zagovarala ekonomsku obnovu zemlje i vraćanje Irana u globalnu ekonomiju. Do 2005. na izborima je pobjeđivala druga struja, najprije sa predsjednikom Rafsanjanijem (1989-1997), a kasnije sa reformistom Hatamijem (1997-2005). U njihova četiri mandata dio iranske političke elite bezuspješno je pokušavao da sklopi dogovor i ponovo uspostavi odnose sa SAD-om.
Rafsanjani je znatno smanjio iranski vojni budžet, antiizraelska retorika je ublažena i formulisao je stav u kojem se Iran neće protiviti ako se Izrael i Palestina dogovore oko dvije države. Ali je očekivao ublažavanje američke ekonomske izolacije, kao i uvažavanje Irana kao značajnog partnera u formiranju bezbijedonosne situacije na Bliskom istoku. Prvi udarac za Rafsanjanijevu vladu dogodio se već 1991. godine kada je odbijeno da se Iran pozove u pregovorima u Madridu o mirovnom procesu između Palestine i Izraela, ali posredno i o budućnosti Bliskog istoka. Ova poruka značila je da SAD ne uvažava Iran kao značajnog sagovornika i da je budući Bliski istok zamišljen sa Iranom u izolaciji. To je značilo i paralelno jačanje tvrde linije Vrhovnog vođe Hameneia i revolucionarne garde, koji su vjerovali da u takvim uslovima strategija Irana može biti samo suzbijanje i sabotiranje američkih planova.
Nakon madridskih pregovora na vlast u Izraelu dolaze laburisti sa novom spoljnopolitičkom strategijom. Nova vizija regije je pretpostavljala postizanje dogovora sa Palestincima kako bi se uspostavilo primirje sa arapskim komšijama, kako bi Izrael zadobio ogromno arapsko tržište i postao ekonomski centar regije, kao bliskoistočni Hong Kong.9Treacherous Alliance, str. 159. Neprijatelj više nisu Arapi, Irak je relativno pacifikovan, Izreal sada svu svoju pažnju mora usmjeriti na Iran kao novog ultimativnog neprijatelja i najveću prijetnju za viziju Novog Bliskog istoka. Dodatni razlog kampanje bilo je i pripremanje stanovništva Izraela za primirje sa Arapima, prikazivanjem prijetnje daleko u Iranu a ne među Arapima u komšiluku. Od 1991. godine kreću najbrutalnije kampanje protiv Irana koje uključuju i lobistički rad AIPACA koji je insistirao da američka javnost i politička klasa zauzmu najoštriji stav prema Iranu i da se uvedu ekonomske sankcije i izoluje Iran što je više moguće. Ono što je Iran danas, nastaje kao dio političke imaginacije izraelske laburističke partije kako bi se kao ispunjeno proročanstvo preokrenulo u noćnu moru Bliskog istoka. Laburističko preuveličavanje iranske prijetnje dovelo je do toga da u samom Iranu ojačaju militantne ideje i strategije borbe protiv izolacije. U trenutku kampanje Izrael je sa 6 miliona stanovnika imao veći vojni budžet od Irana, Saudijska Arabija takođe itd.
Ova je kampanja rezultirala novom bliskoistočnom američkom doktrinom “Dual Containment”: Klintonova namjera i strategija uspostavljanja mira između Izraela, Palestine i Arapa pretpostavljala je isključenje i blokadu Iraka i Irana kao mogućih prijetnji tom procesu, koji je rezultirao paketom ILSA sankcija.10Paket ekonomskih sankcija prema Iranu i Libiji koji je zabranjivao firmama investicije i poslovanje u te dvije države. Od 2006. akt je preoblikovan u paket sanckija Iranu (ISA) koji je na snazi do danas. Nakon zvanične objave ove strategije 1994. godine, Rafsanjani je posljednji put pokušao da uspostavi odnos sa SAD-om preko ponude njenoj kompaniji Conoco 1995. godine, dogovor oko razvoja iranskih naftnih polja. Ugovor je potpisan, ali je prekinut u posljednjem času od strane samog Klintona iz razloga nacionalne sigurnosti. U tom periodu (1994-1995) se pojavljuju prvi put američke optužbe da Iran naoružava i trenira palestinske pobunjenike. Tokom pregovora u Oslu, Iran je podržavao one koji su se protivili dogovoru: Hamas i druge grupe opozicione PLO-u.11Treacherous Alliance, str. 187. Ali nakon Hatamijeve pobjede, taj odnos se mijenja i Iran ne nastavlja sa konkretnom pomoći Palestini. Tokom druge Intifade (2000. godina) pojačana je antiizraelska retorika, ali bez konkretne vojne ili druge pomoći.
Do ubrzanja procesa stvaranja Bliskog istoka po mjeri SAD-a i njenih partnera dolazi nakon 11. septembra, kada postaje jasno da svjetska teroristička opasnost ne dolazi od Irana i šiitskog islama kako su to izraelski ideolozi naglašavali, već od američkih bivših saveznika, naveliko finansiranih od strane Saudijske Arabije, od Avganistana, Pakistana i širih fundamentalističkih koalicija unutar sunitskog islama. Ovaj događaj otvorio je novo poglavlje pokušaja iranske reformističke struje da uspostavi odnose sa SAD-om. Američka intervencija u Avganistanu nakon 11. septembra odvila se uz značajnu asistenciju Irana, sa uskim vezama sa Sjevernom alijansom ‒ vojnom i političkom formacijom organizovanom primarno od elemenata manjinskih religijskih i entičkih grupa u Avganistanu, među kojima najznačajniju čine šiiti. Iran je SAD-u ponudio svoje vazduhoplovne baze, izuzetno važne informacije o Avganistanu, kao i medijaciju između SAD-a i Sjeverne alijanse. 12U istoriju avganistanskih konflikata ne možemo ovdje ulaziti, jedan od rezultata tih istorijskih događaja jesu milionske imigracije stanovništva Avganistana u Iran. Sudbina avganskih izbjeglica u Iranu na izvrstan način je prikazana u filmu Majida Majidija Baran (2001.)Iran je računao da će konstruktivnim učešćem, uz ostvarivanje vlastitih interesa u Avganistanu, pridobiti povjerenje američke vlade za moguće nove pregovore, ali se ispostavilo da su neokonzervativci u Bušovoj vladi imali drugačije planove, koji su na liniji izraelskog plana nastavili Iran da uključuju u grupu opasnih država, što je kulminiralo čuvenim Bušovim govorom gdje je Iran obilježio kao državu koja pored Iraka i Sjeverne Koreje čini Osovinu zla (Axes of Evil). Na taj način, Iran je još jednom ponižen pred trijumfalističkim jurišanjem američke imperije i kao odgovor osniva takozvanu „Osovinu otpora‟ koja će nastati na tlu okupiranog Iraka.
Nakon nekoliko godina kampanje o povezanosti iračke vlasti sa Al Kaidom13Ova kampanja uključuje i povezivanje Irana sa učešćem u organizovanju 11. septembra, sa Al Kaidom, fundametalističkim selefijskim sunitskim pokretom kojima su na listi neprijatelja broj jedan, pored zapadnih nevjernika, Iran i šiitski muslimani. , Bušova vlada donosi odluku da pod lažnom optužbom za razvoj nuklearnog i hemijskog oružja14Ovdje treba napomenuti da je u iračko-iranskom ratu Sadam koristio hemijsko oružje, tada uz prećutni blagoslov Zapada uz niz neophodnih hemijskih materijala koje je Irak uvozio od privatnih zapadnih kompanija. izvrši invaziju na Irak, čime se, kontra zvaničnim retorikama, američko-iranski interesi još jednom susreću. Zbog višedecenijskog neprijateljstva Irana i Iraka, vlasti u Iranu svrgavanje Sadama nisu doživljavale potpuno negativno, ali mogućnost da bi nakon kraja rata u Iraku mogla biti uspostavljena pro-američka vlada bila je zabrinjavajuća. Ispostavilo se da SAD nisu imale jasan plan o budućnosti Iraka, zanimalo ih je da uspostave američke vojne baze i da pokušaju uspostavom demokratije u Iraku pokrenuti lavinu demokratskih promjena na Bliskom istoku.
Prije svega, ovo se odnosilo na Iran jer su neokonzervativci vjerovali da će uspostava iračke demokratije imati uticaja na demokratske pobune i promjenu režima u Iranu. Ovaj postupak naljutio je vlasti u Saudijskoj Arabiji jer je svakome ko poznaje strukturu iračkog društva jasno da u demokratskoj situaciji vlast preuzima šiitska većina. U tom kontekstu neokonzervativci su igrali posebnu igru. Vjerovali su da bi uspostavljanjem dobre saradnje sa šiitskim svještenstvom mogli uspostaviti privlačnu paralelnu viziju šiitskog demokratskog upravljanja državom u odnosu na onu u Teheranu i time decentralizirati šiitski islam. Već je bilo poznato da Homeinijeva vizija političkog islama nije bila popularna među šiitskim sveštenstvom u Iraku15Sa izuzetkom porodice Sadr koja je i danas jedna od najtjesnijih veza između Teherana i iračkih šija: Muktada al-Sadr i njegova Mehdi armija., jer prema šiitskoj doktrini sveštenici se ne mogu baviti svjetovnim poslovima, poput politike, dok se ponovo ne pojavi dvanaesti Imam (mehdi) itd. Na tom tragu, Amerikanci su se nakon invazije susreli sa šiitskim klerom i postavili Abdul-Aziza Hakima dugogodišnjeg proiranskog borca protiv Sadama za predsjednika vladajućeg vijeća i time istisnuli sekularnog šiitskog vođu Chalabija. Ali naravno da je teološko-ideološke dosljednosti zaobišla politička pragmatika, koja je iračke šiite okrenula Iranu kao jedinoj zemlji na koju se mogu osloniti u neprijateljskom sunitskom okruženju.16Emir Hadzikadunić, Zašto Iran?, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013., str. 135.
Nakon američkog blic kriga u Iraku, Iran se ipak našao u nezavidnoj i oslabljenoj poziciji, bio je okružen američkim bazama sa svih strana. Tadašnja Hatamijeva vlada pred kraj svog drugog mandata ponudila je Amerikancima vjerovatno do danas posljednju veliku ponudu za uspostavljanje dijaloga. Ponudili su konstruktivno učešće u izgradnji nove demokratske države u Iraku, odustajanje od podrške terorističkim grupama Hamasu i Islamskom dzihadu, takođe i učešće u inicijativi razoružavanja Hezbolaha i njihovu transformaciju u čisto političku partiju, potpuno otvaranje iranskog nuklearnog programa internacionalnim inspekcijama itd. Dok su za uzvrat tražili ukidanje sankcija, uvažavanje iranskog nacionalnog interesa u Iraku, kao i raspravu o iračkim ratnim reparacijama za iračko-iranski rat, poštovanje iranskog prava na razvoj civilne nuklearne, biološke i hemijske tehnologije, kao i generalno uvažavanje Irana kao značajnog regionalnog političkog subjekta.
Ova ponuda nije prihvaćena od strane američke administracije, nije čak ni uzeta ozbiljno. Nasuprot tome neokonzervativne grupe zajedno sa AIPACOM počele su da grade veze sa iranskim imigrantima u SAD-u okupljenim oko sina bivšeg Šaha u organizovanju opozicije i strategija rušenja vladajućeg režima u Teheranu (regime change). Slična podrška dolazi i za MEK (Mojahedin-e-Khalq) kao najorganizovaniju opozicionu grupu u izgnanstvu, čije se trenutno sjedište nalazi u Albaniji. MEK je zbog svojih terorističkih aktivnosti u Iraku i Iranu bila na američkoj listi terorističkih grupa dok je Obama nije skinuo sa liste 2013. godine. MEK je tragična priča o sudbini iranske revolucionarne ljevice, čiji su mnogi članovi izbjegli u inostranstvo nakon Homeinijevog brutalnog obračuna sa opozicijom novom režimu mula kroz masovna ubijanja, zatvaranja i protjerivanja. Mnogi članovi MEKa uspostavili su aktivne ćelije u Iraku i ratovali na Sadamovoj strani u iračko-iranskom ratu, takođe su kao teroristička organizacija učestvovali na Sadamovoj strani i u okupacijskom ratu 2003. ali su ubrzo dogovorili primirje sa SAD-om, postali su popularni 2002. kada su izraelskim obavještajnim službama pomogli da otkriju tajne podatke o razvoju iranskog nuklearnog programa.17Treacherous Alliance, str. 245.
Dodatno samopouzdanje američkom agresivnom odnosu prema iranskim vlastima i regime change planovima doprinosilo je masovno i realno nezadovoljstvo iranskog naroda spram diktature bogatih mula koja se ogleda u ektremnoj represiji i katastrofalnim ekonomskim nejednakostima, nezaposlenosti, inflaciji itd.
SAD su odbile iranski prijedlog dijaloga, jer su u trijumfalističkom jeku svoje svjetske hegemonije vjerovali da ono što žele mogu dobiti bez ustupaka i opreznosti, tako se eksperiment demokratskog Iraka pretvorio u klanicu između nove „zvanične‟ iračke vojske, zapadne koalicione vojske i niza različitih sunitskih islamističkih grupa formiranih od otpadničkih redova Sadamovih generala i vojske, ali i radikalnih antiokupacijskih (antiameričkih) šiitskih grupa koji su imali podršku Irana (npr. Sadristički pokret). Pored masovnih žrtava, sve je kulminiralo u prelivanju Isis-a u Sirijski građanski rat, nakon Arapskog proljeća 2010. godine. U kontekstu razvoja iračke situacije potrebno je navesti i velike proteste iz 2019. godine kada se nakon više od decenije američko-iranskog nadigravanja pojavila koalicija ujedinjenih šiita i sunita u protestima sa naglašenim antiameričkim i antiiranskim nezadovoljstvom.18https://balkans.aljazeera.net/news/world/2019/11/5/un-tokom-antivladinih-protesta-u-iraku-najmanje-254-mrtvih
Neuspijeh reformista da prekinu višedecenijsku izolaciju Irana rezultirao je jačanjem tvrde struje i pobjedom Ahmadinedzada (2005-2013) koji će pooštriti antizapadnu i antiizrealsku retoriku i zagovarati razvoj nuklearnog programa (razvoj uranijuma sa 5% podići će na 20%19 Nakon Trampovog jednostranog napuštanja nuklearnog sporazuma Iran je nastavio da povećava proizvodnju zaliha uranijuma i ona je danas dosegla do 60%. Neophodan procenat zaliha da bi se konstruisala atomska bomba je 90%. U ovom tekstu nemamo prostora da ulazimo u istoriju razvoja iranskog nuklearnog programa i njegove važne geopolitičke posljedice. Iran tvrdi da je njihov cilj da razvijaju civilni nuklearni program kako bi zadovoljili domaću potrebu za energijom, dok države u regionu (Arabija, Izrael, Turska) i Zapad strahuju da bi mogli napraviti bombu, što može izazvati utrku u nuklearnom naoružanju na Bliskom istoku na kojem trenutno Izrael zadržava nuklearnu hegemoniju. ), što će dovesti do još više sankcija i izolacije, dok je razvoj iračke situacije otvorio put Iranu da se za svoje interese bori vojnim putem. Pad Sadama Huseina u Iraku otvorio je kopneni prostor od Irana preko Iraka i Sirije do Libana i Izraela koji je omogućio Iranu stvaranje povezane vojne strukture (Osovina otpora) pomoću koje može da sabotira američke i izraelske političke namjere.
Arapsko proljeće (masovni protesti u arapskom svijetu od Tunisa, Libije, Egipta, Yemena, Sirije, Bahreina… uzrokovani, prvenstveno, neoliberalnom ekonomskom katastrofom) iz 2010. skrenulo je pažnju sa Iraka na ostatak arapskog svijeta. Saudijska Arabija i Iran dosljedno su se odredile spram ustanaka, Saudijska Arabija ih je osuđivala, dok ih je Iran podržavao, uz Siriju kao jedini izuzetak iz pravila. U Siriji je Arabija podržavala pobunjenike, dok je Iran podržavao partnersku vlast Bašara al Assada. U Bahreinu u kojem živi većinsko šiitsko stanovništvo, a vlast je sunitska, protesti su se radikalizovali do tog nivoa da je Saudijska Arabija vojno intervenisala.
Saudijsko-iranski konflikt ima dugu istoriju, složeniji je i temeljniji od iransko-izraelskog sukoba. Glavna motivacija leži u pitanju regionalne političke dominacije, ekonomske konkurencije (obje države su naftni giganti), ali i arapsko-persijski, sunitsko-šiitski etno-konfesionalni sukob, a nakon iranske revolucije i sukob republikanskog i monarhističkog političkog sistema. Saudijska Arabija je koristila svoju verziju islama, vehabizam/selefizam, kako bi radikalizovala iransko sunitsko okruženje i time suzbijala iranski uticaj, što je najvidljivije u primjeru selefizacije Avganistana i Pakistana na istočnim iranskim granicama. Dok Iran nakon revolucije koristi šiitske manjine, kao i svoj brend republikanskog islama kako bi i među sunite pokušao da unese antimonarhistički sentiment i tako podriva Arabiju i Zalivske monarhije.20Već ’90-tih godina Iran stupa u dobre odnose sa Muslimanskom braćom koji se pojavljuju i kao prijetnja Zalivskim monarhijama, ali i Izraelu u obliku organizacije Hamas
Pored šiitske manjine naseljene u regiji sa najvećim nalazištima nafte u Saudijskoj Arabiji, Bahrein je drugo žarište sukoba Irana i GCC-a (Savjet za saradnju zaljevskih arapskih država). Treća država sukoba je Jemen u kojem takođe živi značajna šiitska manjina i koje će biti mjesto brutalne saudijske intervencije 2014. godine. Arapsko proljeće je uzdrmalo arapski svijet i dovelo je do obaranja nekoliko vlada: u Tunisu, nakon čega će nastupiti demokratija, u Libiji koja će nakon NATO intervencije proći kroz užas građanskog rata, Egipat gdje će doći do vojnog puča i promjena u Jemenu koja će izazvati građanski rat i intervenciju Arabije.21Jedna od rijetkih zajedničkih akcija Irana i Arabije bila je vojna pomoć Bosni i Hercegovini uz prećutnu saglasnost SAD-a, iako je tada Jugoslavija bila pod embargom na uvoz oružja.
U kontekstu iranske spoljne politike najznačajniji je rat u Siriji, koji je počeo kao pobuna protiv represivnog režima Bašara al Asaada, ali se iz Iraka prelio i pretvorio u rat različitih islamističkih terorističkih frakcija i građenje takozvane Islamske države na teritoriji Iraka i Sirije. U tom ratu Iran je uz Rusiju podržavao svog dugogodišnjeg partnera i predstavnika alevitske manjine (šiitska sekta) u Siriji, Bašara al Assada i njegovu Baat partiju.22Treba primijetiti da Islamska republika Iran nije javno osudila Assadovo korišćenje hemijskog oružja nad stanovništvom, iako je imala takvo iskustvo u iračko-iranskom ratu na čemu je dugo vremena gradila svoju reputaciju i retoriku. U sveopštoj sirijskoj klanici na momente su se neprijatelji ponovo našli na „istoj‟ strani, u kampanji borbe protiv Islamske države nakon čijeg poraza je rat zaleđen uz neprestane povremene intervencije, naročito Turske u kurdskoj regiji na sjeveru. Konačni pad Assada dogodio se u vremenu pisanja ovog teksta, čime je prekinuta višedecenijska paradigma bliskoistočnih odnosa i otvoreno novo poglavlje neizvjesnosti. Iran je izgubio značajnog partnera, morao je povući vojne jedinice, dok je Hezbolah izgubio direktnu teritorijalnu povezanost sa Iranom. Takozvana Osovina otpora je pocijepana nakon 20 godina.
Jedan od najžešćih udaraca iranskom vojnom rukovodstvu zadala je Trumpova administracija ubistvom komadanta Revolucionarne garde (Al Quds) Kasema Sulejmanija 3. januara 2020. godine, nakon čije smrti gledamo opadanje Osovine otpora: Hamasov napad 7. oktobra izazvao je brutalnu vojnu kampanju Izraela u Gazi koja za rezulat (pored ratnih zločina i masovnih civilnih žrtava) ima ubistvo niza vodećih figura osovine otpora: Hamasovih lidera Hanijeha i Sinwara, ali za Iran važnije ubistvo lidera Hezbolaha Hasana Nasrale, sumnjiva smrt predsjednika Irana Ebrahima Raisija u padu helikoptera i pad Assadovg režima. Čini se da Islamska republika ostaje značajno oslabljena u svojoj borbi protiv SAD-a, Izraela i Arabije.
Nakon četiri godine Bajdenove neodlučne administracije, koja je u mnogo čemu afirmisala Trampovo nasljeđe, nije se doseglo dalje od pokušaja da se SAD i Iran vrate za pregovarački sto oko nuklearnog naoružanja: na tom tragu se odledilo 6 milijardi iranskih dolara nakon razmjene zatvorenika (što je propalo nakon 7. oktobra), nastojalo se uticati na deeskalaciju direktnih napada između Irana i Izraela i pooštrila se retorika o ljudskim pravima u Arabiji. Trumpov novi mandat teško da može dovesti do pokretanja novih pokušaja približavanja između Irana i SAD-a, naročito ako se sjetimo da je Trump u svom prvom mandatu, pored ubistva Sulejmanija, napustio nuklearni dogovor koji je uspjela da inicira Obamina administracija uz pomoć Rusije, Kine i EU, uspostavi Abrahamove sporazume te nastavi sa idejom normalizacije izraelsko-arapskih odnosa.
Ovdje nećemo pokušavati predviđati budućnost, ali sudeći prema agresivnosti prošlog mandata i republikanskoj retorici koja već stavlja Iran u prvi plan svojih napada, Natanjahu već najavljuje i očekuje podršku Trampove vlade da bombarduje iranska nuklearna postrojenja, stoga je moguće očekivati katastrofalne četiri godine na Bliskom istoku i u svijetu.
U sukobu sa SAD-om i vodećim državama regiona Iran je poprilično usamljen. Spoljno-političkom strategijom “Look east”23 Zanimljive tekstove o novim iranskim spoljnopolitičkim strategijama, u kontekstu Raisijevog mandata u: Iran in the middle east: building bridges or expanding influence?, The Middle East Council on Global Affairs, 2024. Iran je zadobio partnere, ali u obliku slabašnih koalicija, u tom smislu treba ukratko predstaviti iranske odnose sa Rusijom i Kinom. Istorija iransko-ruskih odnosa je istorija neprijateljstva od britansko-ruske okupacije Irana, sovjetskog pokušaja da otcijepi dio teritorije (Iranski Azerbejdzan), do hladnoratovskog sukoba, odnosi su popravljeni nakon islamske revolucije i raspada Sovjetskog Saveza, a naročito nakon ruskog zaoštravanja sukoba sa SAD-om. Iran i Rusija su države koje na pojedinačnom nivou imaju najveća nalazišta prirodnog gasa na svijetu (gotovo 50 posto ukupnog svjetskog prirodnog gasa), međusobna su konkurencija, naročito na tržištima srednje Azije, ali ih povezuje zajedničko neprijateljstvo prema SAD-u. Zbog toga, i pored izvjesnih neslaganja oko raspodjele tržišta energenata, apsolutno se slažu oko istiskivanja američkih energetskih i trgovinskih koridora u srednjoj Aziji, postoji stepen razmjene vojne tehnologije kao i mnogi drugi trgovinski sporazumi uključujući i ulazak Irana u BRICS. Iran se pokazao kao ruski saveznik početkom rata u Ukrajini sa vojnom pomoći, što Iran može očekivati i od Rusije, ali je pitanje u kojem kapacitetu u trenutnom kontekstu.24 Detaljniju analizu rusko-iranskih odnosa vidjeti u: Nikolaj Kožanov, Pragmatični savez Moskve i Teherana, Le Monde Diplomatique (srpsko izdanje), jul 2018
Trenutno samo Saudijska Arabija i Zalivske monarhije mogu urgirati protiv direktne vojne intervencije na Iran, iako znamo da je Saudijska Arabija već decenijama lobirala u SAD-u da do nečeg takvog dođe. Ipak su stvari nešto složenije i na tom polju. Svaki poremećaj izvoza nafte iz Persijskog zaliva može izazvati svjetski ekonomski šok, Iran može sabotirati Hormuški moreuz, ali i direktno gađati naftna postrojenja u Zalivskim državama, što je takođe jedan od značajnih razloga suzdržavanja od direktne intervencije.
Na tom planu Kina pokušava da isposreduje stabilnost u Zalivu. Rastom njene ekonomije Kina je počela sa procesima uspostavljanja intenzivne saradnje sa zemljama Bliskog istoka, primarno da zadovolji svoje potrebe za energentima, ali i uvoz i izvoz robe. Tako je projekat „Pojas i put‟ direktno uključio Iran u geopolitičku sferu Kine, jer ruta, preko Irana (i drugih država) povezuje Kinu sa Evropom, dok njegova pomorska ruta prolazi kroz moreuz Bab al-Mandab, Crveno more, Suecki kanal itd, što povezuje Kinu (između ostalih) sa Arabijom i Izraelom.25Interesantno je da je Kina 2021. godine otvorila svoju luku u Izraelu, Haifa. Vidjeti: https://www.reuters.com/world/middle-east/israel-opens-chinese-operated-port-haifa-boost-regional-trade-links-2021-09-02/
Iransko-kineski odnosi počeli su se razvijati već rano nakon revolucije, Kina je Iranu pružala veliku pomoć tokom iransko-iračkog rata na temelju čega je nastavljena prijateljska saradnja sve do potpisivanja ugovora visokog stepena saradnje kao što je pomenuti projekat „Pojas i put‟ (BRI), dvadesetpetogodišnje „Sveobuhvatno strateško partnerstvo‟ (CSP), kao i uključivanje Irana u Šangajsku organizaciju za saradnji (SCO) i BRICS26Postoje i glasovi kritike i nezadovoljstva prema ovim dogovorima, a najčešće kritike vezane su za mogućnosti Irana da upadne u kinesku „dužničku zamku“. Prisustvo jeftine kineske robe ima negativne posljedice na iransko zanatstvo, kao i uništavanje životne sredine posredstvom infrastukturnih projekata itd.. Iako je stepen saradnje na visokom nivou, ipak su zapadne sankcije onemogućile intenzivnu saradnju, tako Kina neuporedivo veći stepen investicija ima u Saudijskoj Arabiji, Emiratima ili Pakistanu. Tako se kao jedan od važnijih zadataka kineske spoljne politike na Bliskom istoku pojavljuju pokušaji strateškog balansiranja između Rijada i Teherana, što je rezulitiralo i nedavnim kineskim posredovanjima koji su 24. marta 2024, nakon prekida 2016, doveli do ponovog uspostavljenja diplomatskih odnosa između Arabije i Irana. Kinesko oprezno, i naročito spram SAD-a izbalansirano prisustvo na Bliskom istoku ima pozitivnih učinaka, ali ostaje da vidimo koliko dugoročnih pozitivnih rezultata ono može donijeti.
U ovom trenutku, i Iran i Bliski istok strepi od nove američke intervencije i krvave katastrofe. Nema sumnje da je istiskivanje američke vojske i njenog uticaja iz regije značajan preduslov za mir na Bliskom istoku, ali to nije dovoljno ako se ne redefinišu spoljnopolitički interesi i odnosi među lokalnim akterima. No, to će se teško postići u uslovima neoliberalne ekonomsko-političke paradigme i kapitalizma.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.