Izrael je napokon pod istragom za ratne zločine

20. prosinca Međunarodni kazneni sud (International Criminal Court, ICC) u Haagu objavio je da je tužiteljica Fatou Bensouda „uvjerena da postoji opravdana osnova za pokretanje istrage situacije u Palestini … Postoje opravdane sumnje zbog kojih vjerujemo da su ratni zločini počinjeni ili se upravo događaju na Zapadnoj obali te Istočnom Jeruzalemu i pojasu Gaze.“

Naravno, ovo bi trebalo biti općepoznato – ipak, ICC-u je trebalo gotovo pet godina („preliminarno istraživanje“ situacije započeto je u siječnju 2015.) da utvrdi kako „nema značajnih razloga koji bi nas trebali uvjeriti da istraga neće služiti interesima pravde.“ Međutim, Palestinci su na pravdu čekali više od sedamdeset godina, pa je pet godina možda tek kap u moru.

„Pravda“ nikako nije garantirani ishod međunarodnih pravnih poduhvata, koji često predstavljaju tek mukotrpne birokratske šarade. Nadalje, valja naglasiti da istraga o događanjima u Palestini nije službeno dobila zeleno svijetlo – Bensouda najprije traži potvrdu da je ovaj teritorij u nadležnosti jurisdikcije suda. Iako Palestina priznaje Međunarodni kazneni sud, Izrael to – kao i njegov najodaniji saveznik SAD – odbija učiniti.

Nadalje, u predloženoj se istrazi ne bi razmatrali samo iskazi o izraelskim ratnim zločinima, već i o palestinskim – što je svjesno zanemareno u tipično furioznim reakcijama Izraela na najavu ICC-a. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu oglasio je dobri stari alarm za antisemitizam, označivši potez ICC-a kao „neutemeljenu i skandaloznu odluku“ te „mračan dan za istinu i pravdu“. Netanyahuov rival Benny Gantz, bivši zapovjednik izraelske vojske, ustvrdio je da je „izraelska vojska jedna od najmoralnijih na svijetu“ te da „izraelska vojska i država Izrael ne čine ratne zločine.“ Kraj priče.

ICC-ovo ispitivanje „situacije u Palestini“ bavi se tek periodom od 13. lipnja 2014. i uključuje različite optužbe za ratne zločine tijekom izraelske operacije Protective Edge iz ljeta 2014. u pojasu Gaze. U tom je konkretnom napadu u samo pedeset dana ubijeno 2251 Palestinaca, od kojih su većina bili civili; 551 dijete. Poginulo je i šest izraelskih civila.

Za moguću istragu predviđena je i brutalna represija izraelske vojske nad palestinskim prosvjednicima koji su sudjelovali u Velikom maršu povratka, započetom 2018. godine, koji je „prema navodima, rezultirao umorstvima preko 200 pojedinaca, uključujući i više od 40-ero djece, i ranjavanjem tisuća drugih.“ Prema ICC-u, također postoji „opravdana osnova za sumnju da su, u kontekstu izraelske okupacije Zapadne obale i Istočnog Jeruzalema, pripadnici izraelskih vlasti počinili ratne zločine … među ostalim povezane i s prebacivanjem izraelskih civila na Zapadnu obalu.“

Drugim riječima, ovo je relativno blag sudski potez, uzme li se u obzir da je izraelska država tijekom posljednjih sedam i više desetljeća – kroz pokolje i teritorijalnu uzurpaciju – u osnovi činila jedan kontinuirani ratni zločin.

27. prosinca Jerusalem Post objavio je neuobičajeno racionalno intoniran komentar pod naslovom „Da bi se suprotstavio ICC-u, Izraelu je potrebno vodstvo koje uistinu želi mir“ – koji je zvučao racionalno još taman djelić sekunde koliko je bilo potrebno da se otkrije kako je autor intervencije nitko drugi doli bivši izraelski premijer Ehud Olmert, koji je predsjedavao nad:

1) Izraelskim ratom iz 2006. protiv Libanona, u kojem je pobijeno oko 1200 ljudi u 34 dana, uglavnom civila.

2) Izraelskom operacijom 2006. u Gazi – kodnog naziva „Ljetna kiša“ – u kojoj je u dva mjeseca pobijeno najmanje 240 Palestinaca, među njima 48-ero djece.

3) Izraelskom operacijom 2008.-9. u Gazi, koja je rezultirala smrću oko 1400 Palestinaca u tri tjedna, uključujući više od 300 djece.

Kada već govorimo o ratnim zločinima.

Olmert u svojoj nekorehentnoj poslanici tvrdi da su Bensoudini postupci „utemeljeni na zlobi, pakosti, obmani i iskrivljavanju, uz natruhu antiizraelskog raspoloženja.“ Zatim priznaje da država Izrael „kontrolira živote milijuna Palestinaca više od 50 godina, i kako nema nikakve sumnje da Palestincima nisu dana jednaka prava ili nacionalno priznanje na području na kojem čine većinu.”

Pa ipak, „Palestinci su neosporno strana koja je odgovorna za sprječavanje mirovnog sporazuma.“ Međutim, „nema smisla poricati da je Izrael u posljednjih 10 godina bio nepokolebljiva, agresivna strana kojoj nedostaje fleksibilnosti, a to je glavni razlog ne samo toga što nikad nije postignut mirovni sporazum, već nisu započele ni inicijalne rasprave.“ No, „samo ako Palestinci budu spremni poduzeti dalekosežne političke korake koji su potrebni za uspostavu produktivnog i funkcionirajućeg društva, može biti ikakve šanse za postizanje mira između Izraela i Palestinaca.“

I tako redom – jedini konačni zaključak je taj da Ehudu Olmertu ne bi trebali puštati da u komentarima izražava svoje mišljenje ako ni on sam ne zna koje je njegovo mišljenje.

Još jedan komentar u Jerulasem Postu, objavljen istoga dana – „Odbijamo plesati onako kako sviraju Palestinci i ICC“ – prilično je čvršćih uvjerenja. U njemu stanovita Nitsana Darshan-Leitner bjesni o tome kako su „ICC i prijetnja istragama ratnih zločina samo posljednja verzija politike pištolja i maslinove grane [pokojnog predsjednika Palestinske oslobodilačke organizacije Yassera] Arafata kojom se koristi POO.” Prema njoj, sve se to događa samo zato što je „Bensoudi dozlogrdilo proganjati afričke diktatore i brutalne plemenske vođe te je željela pokazati da je ICC sud istinski međunarodnog dosega.“ Dakle, za nju nije bilo „napetije teme“ od sukoba Izrael-Palestina.

U svojoj biografiji, Darshan-Leitner je navedena kao „izraelska odvjetnica za građanska prava i predsjednica Pravnog centra Shurat HaDin“ – institucije koja je poznata po organiziranju ekskurzija poput „Ultimativne misije u Izraelu“, u sklopu koje osobe s velikom količinom viška novca mogu iskusiti uzbudljive stvari, primjerice, prisustvovati „suđenju teroristima Hamasa“ na izraelskom vojnom sudu.

A kada govorimo o tome kako se „zakon“ primjenjuje na državu koja se nedvojbeno postavila iznad njega, možda će ICC-ova potraga za „pravdom“, koja je daleko od savršenstva, barem ukazati na zaziranje Izraela nad samim konceptom pravde.