Izrael je napokon pod istragom za ratne zločine

Međunarodni kazneni sud u Haagu na čelu s tužiteljicom Fatou Bensouda 20. prosinca službeno je pokrenuo istragu situacije u Palestini. Unatoč opravdanoj skepsi zbog visoko birokratiziranih međunarodnih pravnih mehanizmama, koji su već nebrojeno puta zakazali te činjenice da izraelska država više od sedam desetljeća provodi kontinuirani ratni zločin nad palestinskim narodom, ovaj pravni postupak ipak predstavlja svojevrsnu prekretnicu.

Prosvjednice i prosvjednici solidarni s palestinskom borbom za slobodu marširaju prema britanskom parlamentu uoči službenog posjeta Benjamina Netanyahua, tražeći da Ujedinjeno Kraljevstvo prestanak naoružavati Izrael, 5. lipnja 2018. (izvor: Alisdare Hickson @ Flickr prema Creative Commons licenci)
Nakon odugovlačenja, Međunarodni kazneni sud konačno istražuje Izrael zbog počinjenih ratnih zločina protiv Palestinaca tijekom proteklih pet godina. Bilo je i vrijeme.



20. prosinca Međunarodni kazneni sud (International Criminal Court, ICC) u Haagu objavio je da je tužiteljica Fatou Bensouda „uvjerena da postoji opravdana osnova za pokretanje istrage situacije u Palestini … Postoje opravdane sumnje zbog kojih vjerujemo da su ratni zločini počinjeni ili se upravo događaju na Zapadnoj obali te Istočnom Jeruzalemu i pojasu Gaze.“
 
Naravno, ovo bi trebalo biti općepoznato – ipak, ICC-u je trebalo gotovo pet godina („preliminarno istraživanje“ situacije započeto je u siječnju 2015.) da utvrdi kako „nema značajnih razloga koji bi nas trebali uvjeriti da istraga neće služiti interesima pravde.“ Međutim, Palestinci su na pravdu čekali više od sedamdeset godina, pa je pet godina možda tek kap u moru.
 
„Pravda“ nikako nije garantirani ishod međunarodnih pravnih poduhvata, koji često predstavljaju tek mukotrpne birokratske šarade. Nadalje, valja naglasiti da istraga o događanjima u Palestini nije službeno dobila zeleno svijetlo – Bensouda najprije traži potvrdu da je ovaj teritorij u nadležnosti jurisdikcije suda. Iako Palestina priznaje Međunarodni kazneni sud, Izrael to – kao i njegov najodaniji saveznik SAD – odbija učiniti.
 
Nadalje, u predloženoj se istrazi ne bi razmatrali samo iskazi o izraelskim ratnim zločinima, već i o palestinskim – što je svjesno zanemareno u tipično furioznim reakcijama Izraela na najavu ICC-a. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu oglasio je dobri stari alarm za antisemitizam, označivši potez ICC-a kao „neutemeljenu i skandaloznu odluku“ te „mračan dan za istinu i pravdu“. Netanyahuov rival Benny Gantz, bivši zapovjednik izraelske vojske, ustvrdio je da je „izraelska vojska jedna od najmoralnijih na svijetu“ te da „izraelska vojska i država Izrael ne čine ratne zločine.“ Kraj priče.
 
ICC-ovo ispitivanje „situacije u Palestini“ bavi se tek periodom od 13. lipnja 2014. i uključuje različite optužbe za ratne zločine tijekom izraelske operacije Protective Edge iz ljeta 2014. u pojasu Gaze. U tom je konkretnom napadu u samo pedeset dana ubijeno 2251 Palestinaca, od kojih su većina bili civili; 551 dijete. Poginulo je i šest izraelskih civila.
 
Za moguću istragu predviđena je i brutalna represija izraelske vojske nad palestinskim prosvjednicima koji su sudjelovali u Velikom maršu povratka, započetom 2018. godine, koji je „prema navodima, rezultirao umorstvima preko 200 pojedinaca, uključujući i više od 40-ero djece, i ranjavanjem tisuća drugih.“ Prema ICC-u, također postoji „opravdana osnova za sumnju da su, u kontekstu izraelske okupacije Zapadne obale i Istočnog Jeruzalema, pripadnici izraelskih vlasti počinili ratne zločine … među ostalim povezane i s prebacivanjem izraelskih civila na Zapadnu obalu.“
 
Drugim riječima, ovo je relativno blag sudski potez, uzme li se u obzir da je izraelska država tijekom posljednjih sedam i više desetljeća – kroz pokolje i teritorijalnu uzurpaciju – u osnovi činila jedan kontinuirani ratni zločin.
 
27. prosinca Jerusalem Post objavio je neuobičajeno racionalno intoniran komentar pod naslovom „Da bi se suprotstavio ICC-u, Izraelu je potrebno vodstvo koje uistinu želi mir“ – koji je zvučao racionalno još taman djelić sekunde koliko je bilo potrebno da se otkrije kako je autor intervencije nitko drugi doli bivši izraelski premijer Ehud Olmert, koji je predsjedavao nad:
 
1) Izraelskim ratom iz 2006. protiv Libanona, u kojem je pobijeno oko 1200 ljudi u 34 dana, uglavnom civila.
 
2) Izraelskom operacijom 2006. u Gazi – kodnog naziva „Ljetna kiša“ – u kojoj je u dva mjeseca pobijeno najmanje 240 Palestinaca, među njima 48-ero djece.
 
3) Izraelskom operacijom 2008.-9. u Gazi, koja je rezultirala smrću oko 1400 Palestinaca u tri tjedna, uključujući više od 300 djece.
 
Kada već govorimo o ratnim zločinima.
 
Olmert u svojoj nekorehentnoj poslanici tvrdi da su Bensoudini postupci „utemeljeni na zlobi, pakosti, obmani i iskrivljavanju, uz natruhu antiizraelskog raspoloženja.“ Zatim priznaje da država Izrael „kontrolira živote milijuna Palestinaca više od 50 godina, i kako nema nikakve sumnje da Palestincima nisu dana jednaka prava ili nacionalno priznanje na području na kojem čine većinu.”
 
Pa ipak, „Palestinci su neosporno strana koja je odgovorna za sprječavanje mirovnog sporazuma.“ Međutim, „nema smisla poricati da je Izrael u posljednjih 10 godina bio nepokolebljiva, agresivna strana kojoj nedostaje fleksibilnosti, a to je glavni razlog ne samo toga što nikad nije postignut mirovni sporazum, već nisu započele ni inicijalne rasprave.“ No, „samo ako Palestinci budu spremni poduzeti dalekosežne političke korake koji su potrebni za uspostavu produktivnog i funkcionirajućeg društva, može biti ikakve šanse za postizanje mira između Izraela i Palestinaca.“
 
I tako redom – jedini konačni zaključak je taj da Ehudu Olmertu ne bi trebali puštati da u komentarima izražava svoje mišljenje ako ni on sam ne zna koje je njegovo mišljenje.
 
Još jedan komentar u Jerulasem Postu, objavljen istoga dana – „Odbijamo plesati onako kako sviraju Palestinci i ICC“ – prilično je čvršćih uvjerenja. U njemu stanovita Nitsana Darshan-Leitner bjesni o tome kako su „ICC i prijetnja istragama ratnih zločina samo posljednja verzija politike pištolja i maslinove grane [pokojnog predsjednika Palestinske oslobodilačke organizacije Yassera] Arafata kojom se koristi POO.” Prema njoj, sve se to događa samo zato što je „Bensoudi dozlogrdilo proganjati afričke diktatore i brutalne plemenske vođe te je željela pokazati da je ICC sud istinski međunarodnog dosega.“ Dakle, za nju nije bilo „napetije teme“ od sukoba Izrael-Palestina.
 
U svojoj biografiji, Darshan-Leitner je navedena kao „izraelska odvjetnica za građanska prava i predsjednica Pravnog centra Shurat HaDin“ – institucije koja je poznata po organiziranju ekskurzija poput „Ultimativne misije u Izraelu“, u sklopu koje osobe s velikom količinom viška novca mogu iskusiti uzbudljive stvari, primjerice, prisustvovati „suđenju teroristima Hamasa“ na izraelskom vojnom sudu.
 
A kada govorimo o tome kako se „zakon“ primjenjuje na državu koja se nedvojbeno postavila iznad njega, možda će ICC-ova potraga za „pravdom“, koja je daleko od savršenstva, barem ukazati na zaziranje Izraela nad samim konceptom pravde.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 30. travnja 2016. Cionizam i Izrael danas Sukob između Izraela i Palestine tema je koja već skoro 70 godina okuplja svjetsku ljevicu. A kako i ne bi kada nije riječ o samo jednom brutalnom militarističkom režimu, već i o sukobu kojemu se ne nazire kraj. Kao doprinos raspravi o ovome pitanju intervjuirali smo Moshéa Machovera, profesora matematike, dugogodišnjeg političkog aktivista te marksista i osnivača izraelske socijalističke organizacije Matzpen. U podosta opširnom intervjuu razgovarali smo o cionizmu, antisemitizmu, izraelskoj ljevici, ali i o perspektivama otpora te rješavanja sukoba.
  • 27. travnja 2015. Budućnost Sirije, Palestine i Bliskog istoka u svjetlu nastanka ‘Islamske države’
  • 15. studenoga 2011. Historical Materialism – izvještaj s 4. dana konferencije
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    Mariti dovoljno da se pobunimo: Feminizam za 99 posto i feminizam nove klasne borbe
    "Od ženskih štrajkova u Argentini i Španjolskoj do učiteljskih štrajkova u SAD-u i Alžiru, trenutno svjedočimo globalnom valu pokreta i štrajkova predvođenih ženama. Ovaj je popis pobuna zapravo GPS uređaj za mapiranje neoliberalizma. Svaka točka na karti pojavljuje se zbog zapanjujuće identičnog niza pitanja: manjka resursa zbog rezova u javnim servisima ili izostanka socijalnih usluga. U kontekstu aktualne krize, feministkinje moraju moći objasniti zašto su se navedeni pokreti pojavili u ovome trenutku, kao i osmisliti načine da ih se proširi. Ovo je moguće učiniti jedino ako je naš feminizam antikapitalistički. Feminizam za 99 posto odnosi se na sposobnost radničke klase, prevođene potlačenima, da utaba novi smjer za različite živote na ovoj planeti, kao i za nju samu."
  • 20. lipnja 2017. Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. studenoga 2010. Ljetna škola – William Blum: Antiimperijalistički izvještaj
  • 13. lipnja 2010. Ljetna škola – Slavoj Žižek: SOS Nasilje
  • 23. studenoga 2015. Rat se nastavlja… Sebastian Budgen o zapadnjačkoj strategiji nakon Pariza
  • 3. siječnja 2016. Religija mira ili terorizma – Islam između dviju krajnosti U svjetlu pariških terorističkih napada za koje je odgovornost preuzela 'Islamska država', a na pozadini migrantske krize, mnogi komentatori predstavljaju Islam kao inherentno nasilnu religiju, zanemarujući činjenicu da u njemu ne postoji centralni autoritet koji interpretira vjeru i pokazujući nerazumijevanje povijesti terorizma koji je tijekom 20. stoljeća bio uglavnom etno-nacionalističkog i sekularnog usmjerenja, da bi na pozadini geopolitičkih previranja postao fenomen koji se vezuje i uz djelovanje islamističkih skupina: "U svjetlu razbijanja ideje o 'doslovnoj interpretaciji Kurana', ni 'Islamska država', a ni njezini saveznici, ne mogu se nazivati 'pravim Islamom'. Oni, kako tvrde Navaz i Bernard Haykel, nisu ništa drugo do li proizvod povijesnih faktora – islamski reformisti koji nasiljem pokušavaju nametnuti svoju verziju Islama drugim muslimanima, a i šire."
  • 12. ožujka 2011. Tunis i Egipat sutra – reforma ili revolucija?
  • 28. rujna 2014.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva
    Pogledajte snimku predavanja Ishaya Lande, održanog 20.9.2014. na FFZG-u u sklopu ovogodišnjeg programa CRS-a posvećenog teoriji kapitalističke države. Udaljavajući se od standardnog poimanja fašizma kao ”masovne politike” ili ”masovne histerije”, Landa predlaže razumijevanje međuratnog evropskog fašizma kao sveobuhvatnog pokušaja nošenja s izazovom koje je masovno društvo predstavljalo tradicionalnim pozicijama moći i višim društvenim slojevima.
  • 7. lipnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    David Grossman: Antifašizam uvijek ima smisla
    U Booksi, u ciklusu razgovora pod nazivom "Piščev dnevnik", književnik David Albahari kroz razgovore s književnicima, teoretičarima i umjetnicima važnim za njegov rad pokušava oslikati svoj intelektualni i umjetnički svijet. U Booksi je ugostio Davida Grossmana, mirovnog aktivista i jednog od najpoznatijih izraelskih književnika. Albahari i Grossman razgovarali su o metodama pisanja romana, o književnosti kao govoru o osobnim i društvenim traumama, kao i o aktualnim političkim zbivanjima u povodu Dana antifašističke borbe. Njihov razgovor održao se u sklopu projekta "Prošireni estetički odgoj" koji se bavi promišljanjem odnosa estetike i obrazovanja. Donosimo snimku razgovora u Booksi.
  • 31. siječnja 2016. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu – režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 10. studenoga 2016. Kolateralne žrtve kolonijalnih politika Humanitarna kriza nastala ulaskom velikog broja izbjeglica na teritorij EU prošle je godine otkrila inherentna proturječja „zapadne civilizacije“. Strukturna ksenofobija i kolonijalistička institucionalna agenda suočili su se sa samoorganiziranom solidarnošću formalnih i neformalnih mreža, pojedinaca, inicijativa i udruga. Danas, kada je očito da je prolazak ljudi tzv. Balkanskom rutom nužnost, postavljaju se pitanja kako stati na kraj imperijalnim politikama vladajućih elita, ali i kako poboljšati položaj izbjeglica koje se već nalaze u Europi. O ovim i drugim vezanim temama razgovarali smo s Julijom Kranjec iz zagrebačkog Centra za mirovne studije.
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 7. rujna 2016. Migracije kao oblik adaptivne strategije Nasuprot aktualnim uvriježenim mitovima o „migrantskoj krizi“, migracije su temeljni i formativni element gotovo svih ljudskih društava. Ksenofobna i panična retorika prisutna u mainstream medijima služi obrani „krhkih zidina“ Tvrđave Europe i imperijalističkih politika Globalnog sjevera. Taj diskurs nužno je raskrinkati, a aktualna migracijska zbivanja sagledati u historijskom i globalno-političkom kontekstu kako bismo spoznali obim problema i radili na sustavnim rješenjima. Naš sugovornik na ovu temu bio je Drago Župarić-Iljić iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu.
  • 13. ožujka 2011. Pouke arapskog proljeća
  • 17. siječnja 2015. Charlie Hebdo i licemjerje pera
  • 11. siječnja 2015. Je li solidarnost bez poistovjećivanja moguća?
  • 16. studenoga 2015. Kako politizirati tragediju
  • 29. prosinca 2017. Podržavanje neoliberalnog kapitala kroz socioekonomska prava Gubitak povjerenja u međunarodne institucije usmjerene prema ostvarenju ljudskih prava reakcija je na njihov razvodnjen pristup društvenoj transformaciji. Pišu se ciljevi, ali se zanemaruju strukturne nepravde koje uopće stvaraju potrebu za međunarodnom intervencijom. Donosimo prijevod teksta u kojem Margot E. Salomon, docentica Odsjeka za pravo na London School of Economics i voditeljica multidisciplinarnog Laboratorija za napredna istraživanja globalne ekonomije pri LSE Human Rights, ukazuje na pounutrene kapitalističke premise djelovanja UN-ova Odbora za ekonomska, socijalna i kulturna prava vezano uz uspostavu osnovnih standarda socijalne zaštite.
  • 14. prosinca 2019. Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.
  • 26. prosinca 2019. Nespojivi duet? Sustavni sukob globalnog kapitalizma i ljudskih prava Koncept ljudskih prava dobiva na zamahu nakon raspada socijalizma, a u kapitalizmu je prvenstveno poslužio kao paravan za održavanje materijalne i društvene nejednakosti, odnosno pacifizirajuća institucija nominalno uređenih demokracija u kojima su sredstva za proizvodnju u rukama nekolicine. Da bi ljudska prava sadržajno, a ne samo deklarativno obuhvatila socioekonomska prava, prethodno treba doći do redistribucije društvenog bogatstva i uspostave političkih sustava usmjerenih na društvenu i ekonomsku pravdu.
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu
    Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve