Good Game

Video igre su komercijalno jedan od najunosnijih proizvoda audiovizualne, pa i šireg polja zabavne industrije. Prihodi od video igara već godinama višestruko nadmašuju prihode filmske ili glazbene industrije. To se zrcali i u njihovom društvenom utjecaju. Tradicionalni mediji zovu twitch streamere kada im treba relevantna politička analiza. Političari se oglašavaju na Fortnite-u. Kulturni ratovi se vode oko igrica – od najglupljih desničarskih mimova do razrađenih teorijskih rasprava. Video igre su napokon pokopale umjetnu i dosadnu opreku između umjetnosti i zabave, obradile su širok dijapazon društvenih i političkih tema, inovativno prilagodile standardne narativne konvencije svom formatu.

Tim više je upadljivo da već desetljećima ne postoji dobra televizijska ili filmska adaptacija video igre. Pomak je bio lanjski The Last of Us, po mnogočemu samo standardno dobra HBO serija koja je imala jaku recepciju jer je “standardno dobra HBO serija” u polju adaptacije video igri uspjeh bez presedana.

Iako The Last of Us pripada žanru post-apokalipse, kritička oštrica bila je prilično prigušena. Ništa neobično budući da je i konvencionalni prikaz gay ljubavi u jednoj epizodi bio dovoljan da isprovocira bijes dijela gejmerske zajednice. Iako same igre često sofisticirano integriraju političke teme u svoju radnju i gameplay, „gejmerska“ zajednica se samodefinirala kroz popularne apele kao što su „get politics out of games“, „go woke, go broke“ i zloglasnu „Gamergate“ kampanju – pokret koji je 2014. započeo tvrdnjama da su privatni odnosi između developerice videoigara i novinara utjecali na pozitivno pisanje o njezinoj igri, što se ubrzo pretvorilo u masovnu kampanju uznemiravanja žena i zagovornika rodne i druge raznolikosti u industriji video igara. Temeljem toga, neupućenima je lako bez puno razmišljanja prihvatiti stereotip da su gejmeri hrpa asocijalne, neprilagođene djece.

Kultura općenito, pa tako i dio popularne kulture u koji spada gejmerstvo poprište je različitih sukoba. S jedne strane, video igre su stvorile nove oblike i prostore socijalizacije, posebno za osobe s invaliditetom i neurodivergentne osobe. S druge strane, gejmerstvo je postao i nevidljivi prostor armije rezervne snage – prekarnih, podzaposlenih i nezaposlenih – što je u paketu s izrazito maskulinim, heteronormativnim, “sexy gender binary” dizajnom većine igara dovelo do proliferacije incel kulture. Zaoštravanje ekstremno desnih struja i procesi retradicionalizacije kapitalističkih društava koji pokušavaju konsolidirati tradicionalnu obitelj i rodne uloge dolazi kao odgovor na suprotne procese koji posljednjih desetljeća neosporno utječu na podrivanje tih istih rodnih uloga, binarnog i esencijalističkog razumijevanja kategorija roda i spola, tradicionalne obitelji. Muškarci, na specifične načine zahvaćeni u parasocijalne odnose, ali izloženi još uvijek dominantno patrijarhalnim obrascima i sadržajima, a istovremeno spriječeni od ispunjavanja tradicione muške uloge “opskrbitelja” (breadwinnera) možda su najvidljiviji eksponent gejmerske kulture.

Postoje naravno i suprotne tendencije. Video igre imaju dugu i bogatu povijest ozbiljnih, progresivnih i inovativnih prikaza političkih borbi i raznolikih identiteta. Na tu tradiciju se naslanjaju dvije ovogodišnje eksplicitnije politične, nominalno progresivne te cijenjene i voljene (i od publike i od kritike) adaptacije video igara: Fallout na Amazon Primeu, druga i konačna sezona Arcane na Netflixu.

Arcane i liberalni paternalizam

Arcane je adaptacija popularne multiplayer igre League of Legends, koja već dugo uživa status elektroničkog sporta s regularnim turnirima i prijenosima. Gameplay LOL-a je zabavan i za pasivno praćenje bez sudjelovanja. Timovi likova se sukobljavaju na mapi i uništavaju suparničke baze uz puno taktičkog manevriranja i koordinacije sa suigračima. Sama priča u igri nije dublja od par jednostavnih rečenica kojima je opisan svaki lik. Serija Arcane je nastala kao ekstenzija nekoliko ambicioznih marketinških video kampanja za igru, kroz koje se svijet Runterre u kojem se LOL odvija postupno sve više razrađivao.

Taj svijet definira opreka razvijenog grada budućnosti Piltovera i njegove periferije, Zauna, čije pobune i borbe za neovisnost Piltover krvavo guši. Likovi se odmiču od plošne crno-bijele karakterizacije, istovremeno su i heroji/junaci i negativci – ovisno o perspektivi ali i širem narativnom kontekstu i različitim situacijama u kojima se nalaze.

Rodne ekspresije su raznolike, protagonistice su većinom žene. Lezbijski romantični odnos eksplicitno je prikazan i predstavlja jedno od emocionalnih sidrišta serijala, glavni ženski lik je neurodivergentan, više likova čije priče sukreiraju glavnu liniju narativa imaju nenormativna tijela (differently abled), Crni likovi su zreliji i sposobniji od ostalih… Uz vještu animaciju i namjenski integrirane glazbene sekvence (upozorenje: Imagine Dragons svira na špici i to je generalno neki estetski rezon serije) Arcane je uspio svu tu „subverzivnu“ (a zapravo običnu, životnu) reprezentaciju predstaviti gejmerima bez da je prozovu za “woke” eksces. Slično kao i kod nedavnih Spider-man animiranih filmova (u kojima imamo afro-latino, trans i afro-britanskog anarho punk Spider-mana, između ostalih)  – reprezentacija različitih identiteta, djelomično i življenjih iskustava u popularnoj kulturi neće dokinuti opresivne režime koji navedene grupe svakodnevno ugnjetavaju, ali afirmativne reprezentacije marginalnih pojedinaca_ca ipak dovode do malih pomaka u recepciji razumijevanju drugih i drugačijih.

Nažalost, Arcane ove pobjede ispostavlja u kritički i dalje praznjikavo i poprilično depolitizirano polje. Posvemašni idejocid koji je Red Scare proveo u SAD-u i posljedično cijeloj popularnoj kulturi, inhibirao je političku maštu i najkritičnijih autora_ca. Tako je razvijena tradicija fikcije koja aspirira ozbiljnoj društvenoj transformaciji, ali ne može razmišljati izvan gabarita poslijeratnog političkog konsenzusa u SAD-u. Kroz godine se konsolidirala narativna formula takvih uradaka koju bismo mogli nazvati liberalni paternalizam. Liberalni zato što ne dovodi u pitanje opća mjesta liberalne epistemologije koja je na bauku komunizma uspostavila akademsku i medijsku hegemoniju; paternalizam jer su i ton i tzv. poruka dominantno usidreni u docirajuću perspektivu koja brani i reproducira status quo dezorijentiranoj, uglavnom mlađoj publici. Od Marvel i DC superheroja, preko serijala Star Wars-a i Game of Thrones, sve najveće franšize popularne kulture uklapaju se u gabarite ove formule.

Neka opća mjesta i tropi ove formule su npr.: Progres uvijek ima cijenu. Ta cijena je prevelika, nije vrijedna progresa. Male promjene su moguće i poželjne, ali sve velike društvene transformacije dolaze jedino kroz nametnuto jednoumlje. Bolje se uzdati u slobodu pojedinca. Najbolje namjere vode u tiraniju. Moć je sama po sebi problem. Postoje osjećaji i postoji razum. Osjećaji su jači od razuma. Pogotovo ljubav. Ljubav pobjeđuje sve. 

Ova narativna formula funkcionira kao svojevrsni sigurnosni ventil. Dozvoljava publici suočavanje s društvenim problemima – nepravdom, nejednakošću, korupcijom – ali ih naposljetku svodi na individualnu odgovornost ili emocionalno iskupljenje, a ne na sistemske analize ili kolektivnu akciju. Transformacija se tako prezentira kao nužno spora, fragmentarna i emocionalno nabijena, dok se sustavna rješenja delegitimiraju kao opasne utopije. Liberalni paternalizam sugerira da društvo može postati bolje samo pod uvjetom da zadrži postojeće hijerarhije moći, istovremeno romantizirajući osobnu žrtvu i moralnu introspekciju kao jedini legitimni put ka promjeni.

Nabrojani klišeji i tropi nisu sami po sebi “krivi” ili “loši”. Međutim, njihova dominacija i nepromjenjivost paradoksalno narušavaju iluziju kapitalističkog realizma koja im je raison d’etre. Iako je “kraj povijesti” i dalje dominantni mainstream okvir razmišljanja, veći dio konzumenata popularne kulture svakodnevno proživljava varijacije i dinamike povijesti koje nimalo ne odgovaraju reprezentacijama liberalnog paternalizma. Arcane otvara politička pitanja, prikazuje političke procese i življena iskustva, ali ih uokviruje čvrsto i dosljedno u nabrojane gabarite. Zbog toga se serijal može smatrati progresivnom jedino u ekstremno suženom okviru pobjede nad najbanalnijim trendovima anti-woke gejmerskih pokreta.

Fallout kao historijska fikcija

Dok je za League of Legends (LOL) trebalo tek izgraditi suvislu priču iz detalja u igri, Fallout je jedna od najvoljenijih igraćih franšiza ikad, upravo zbog svoje priče. Smještene u alternativnu povijest, u kojoj su SAD i komunistička Kina uništile svijet nuklearnim ratom, Fallout igre odlikuju istraživanja postapokaliptičnih društava i različiti završetci koji ovise o odlukama igrača. Istraživanje, u smislu lutanja po mapi i pluralnost mogućih tijekova priče su mehanizmi inherentni iskustvu videoigre. Veliki su izazov za adaptaciju, ali serija je uspjela premašiti čak i ona optimistična očekivanja.

Žanr postapokalipse često otkriva napetost između spekulativne fikcije i stvarnih društvenih uvjeta. Autori iz globalnog Sjevera i Zapada ponekad nesvjesno projiciraju vlastite strahove o urušavanju modernih sustava, dok za mnoge ljude diljem svijeta iskustva devastiranog okoliša, oskudnih resursa i društvenih sukoba već predstavljaju svakodnevnu realnost. Fallout izbjegava ovu zamku tako što funkcionira ne samo kao spekulativna, već i kao historijska fikcija, ispostavlja stvarne povijesne dinamike odnosno aktualne povijesne konstelacije.

Za apokalipsu u Fallout svijetu kriv je – neoliberalni kapitalizam! Ne „čovječanstvo“, ne „ljudska priroda“ ili neka slična esencijalistička apstrakcija. Kapitalistističke elite planski sabotiraju mirovne pregovore između SAD-a i Kine jer su rat i apokalipsa posljedica konkretnih interesa i u konačnici dobri za posao. Kapitalisti se bore protiv lokalnih američkih komunista, radnika i sindikata. Njihov plan za apokalipsu je privatni sektor bunkera za preživljavanje. Pritom svaka pojedina kompanija radi svoj specifični bunkerski kompleks u kompeticiji sa svima ostalima. Tako su odlučili da je svima najbolje jer će „najbolji pobijediti“.

Fallout prikazuje razne modele društvenosti, preživljavanja i adaptacije. Bunker koji pratimo uzgaja visoko razvijenu kolonizatorsku kulturu. Oni čuvaju savršeno sjećanje na svijet kakav je nekad bio, i jednom će vratiti gore u pustinju i vratiti joj život, znanost i kulturu. Pritom, naravno, potajno sabotiraju stvarni život, znanost i kulturu koji zapravo bujaju u pustinji. Negativci serije nedvosmisleno su kapitalistički kolonizatori.

U jeku aktualne predsjedničke kampanje u SAD-u u kojoj obje strane (jedna inicira, druga prati) plasiraju fašističku priču o granici Meksika i SAD-a, evokativno je da u Falloutu postoji ideja postapokaliptične Republike Nove Kalifornije. Rasistički narativ službenog SAD-a čije je interes reprodukcija besplatne (prekarne, neformalne, migrantske) radne snage je u potpunom raskoraku s vitalnim “hibridnim” zajednicama kakve stvarno stoljećima postoje u južnim i zapadnim državama SAD-a. Utopijska, pozitivna nadanja u seriji predstavlja sjećanje na Republiku Novu Kaliforniju. Pozitivci su zajednice danas demoniziranih “ilegalnih migranata”.

Fallout nema sumoran ni tragični ton. Serija je lagana i zabavna. Likovi, kao i publika, su navikli da svijet gori pa nema vremena ni potrebe za melodramom ili fatalizmom. Po svemu asocira na još jedan klasik adaptacije i žanrovske umjetnosti ‒ HBO-ov Watchmen. Iako se radi o postapokalipsi odnosno superherojima, obje serije imaju efekt proživljenog, polivalentnog dokumentarca.

I Arcane i Fallout predstavljaju kvalitativni skok u polju tv adaptacije video igara. Obje serije su „woke“, u smislu da pokušavaju reprezentirati široki klasni, rodni, rasni, tjelesni i kognitivni spektar iskustava. Pritom Arcane se ipak prvenstveno oslanja na ustaljene trope moralističke pripovijesti, odnosno standardna mjesta liberalnog paternalizma i ostaje tek dobar mainstream proizvod. Fallout se pak gleda kao historijska fikcija koja prikazuje aktualne odnose moći na žanrovski prilagođen način. Time se uklapa u rastuće polje radikalne popularne kulture kojem, usprkos prvom dojmu koji reakcionarni gejmeri ostavljaju online, pripadaju i brojne video igre.

 

Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2024. godini.